Dok u Hrvatskoj gotovo sve oči prate snježne padaline i s njima povezane probleme, Austrija se priprema za svoj prvi veliki referendum u dugo vremena. Konkretno, u nedjelju, 20. siječnja, od tamošnjih se građana očekuje da izađu na birališta i odgovore na pitanje “Jeste li za uvođenje profesionalne vojske i plaćene dobrovoljne “socijalne godine”, ili ste za zadržavanje općeg ročnog i civilnog služenja vojne obveze“? Pitanja su to koja u Hrvatskoj nitko nikad nije pitao građane, a posebice ne na način kojim Austrija za koji dan okončava svoju višemjesečnu tematsku javnu debatu o ovome pitanju. Dok je portal Obris.org već pisao o razvoju diskusije o organizaciji i ustroju oružnih snaga te služenja vojne obveze u Austriji, sada toj zemlji na ove teme predstoji i referendum.
Norbert Darabos, austrijski ministar obrane (SPÖ)
Dok se početkom godine politička i javna rasprava oko profesionalne ili ročne vojske u Austriji rasplamsala punom žestinom, posljednjih dana – s primicanjem dana referenduma – došlo je do određenoga smirivanja strasti. Pa ipak, i na ovoj su temi politički frontovi jasno iscrtani, a javni argumenti obje strane sukobljeni su na način koji u Hrvatskoj možemo tek promatrati s čežnjom. Kako je struka podijeljena, a politika se nije složila oko kompromisa, odluka je prepuštena u ruke 6,3 milijuna austrijskih birača.
Austrija – financije i obrana
Nakon što je samo 2009. godina donijela minus u privrednome rastu (od minus 3,8 posto), idućih je godina Austrija u plusu – 2,1 posto (2010.) i 2,7 posto (2011.), da bi se taj trend usporio 2012. godine (0,8 posto) – što se planira i u tekućoj 2013. godini (0,9 posto). Sva ta kretanja tek su rubno imala odraza na austrijski vojni proračun, budući su odvajanja za “Savezno ministarstvo obrane i športa” (Bundesministerium für Landesverteidigung und Sport) od 2009. godine na ovamo ustrajno i polagano rasla – od 2,101 milijardi eura 2009. godine, 2,131 milijardi eura 2010. i 2,158 milijardi 2011. godine (što su cifre izvršenja austrijskoga državnog proračuna), do planiranih 2,232 milijardi u 2012. godini. U 2013. godini Austrija za svoju obranu i šport planira potrošiti manje – oko 2,149 milijardi eura (istodobno očekujući izvršenje od oko 2,058 milijardi eura). Dok se svi slažu da je ovo maksimalan iznos koji se tu i ubuduće može očekivati, planirano smanjenje potrošnje možda ima veze i s činjenicom da je Ministarstvo moglo već početi uvlačiti u planiranje budućih troškova i neke potencijalne uštede, za koje vladajući tvrde da će ih donijeti budući prelazak na profesionalnu vojsku – što mnogi drugi opet smatraju vrlo diskutabilnim činjenicama zasnovanima na iluzijama.
Godišnji je vojni proračun Austrije oko tri puta veći od Hrvatskog, pa ipak nisu sigurni da im se profesionalna vojska isplati!
Kako bilo da bilo, Austrija trenutno ima mješoviti sustav, donekle sličan onom u Hrvatskoj prije zamrzavanja ročnoga služenja vojne obveze. Trenutno je tu riječ o 16 tisuća profesionalnih vojnika, 26 tisuća pripadnika aktivne rezerve, te još 24 tisuće ročnika u procesu obuke i odsluženja svoje vojne obveze. Pri tome,aktivna je rezerva tu i stvarno aktivna (za razliku od Hrvatske), a u okviru civilnog služenja vojnoga roka obuhvaćeno je još oko 13 tisuća mladih, čiji se troškovi djelovanja na godišnjoj razini procjenjuju na oko 142 milijuna eura.
Naravno, puno pitanje odraza odluke za ročnu ili profesionalnu vojsku i u Austriji je pitanje prijepora – kao što bi svojedobno bilo i u Hrvatskoj, da se tada ikome dalo ozbiljno prionuti računanju. Aktualni austrijski ministar obrane Norbert Darabos tu vidljivo igra “hrvatsku” igru – prikriva pune izračune troškova, tvrdeći tek da novi, isključivo profesionalni sustav neće koštati više nego što se u te svrhe i danas u Austriji izdvaja za obranu. No, za razliku od Hrvatske, takav pogled u Austriji baš i ne prolazi. Naime, osim same promjene sustava, ministar Darabos u svoj račun ujedno uključuje i smanjenje brojnoga stanja ljudstva u obrani – gdje on buduće profesionalne oružane snage Austrije projicira na oko 8500 profesionalnih vojnika, 7000 profesionalnih vojnika “na ugovorom određeno vrijeme”, te još oko 9300 ljudi aktivne rezerve (Milizsoldaten). Time bi se promijenili i tipovi posla koje pojedine kategorije ljudi obavljaju. Na polju zaštite i spašavanja ubuduće bi pretežito radili ljudi iz aktivne rezerve. Njih bi “vojnici na ugovor” nadomjestili u inozemnim misijama, koje je do sada u polovici ukupnih kadrovskih potreba obavljala aktivna rezerva, jednako kao što bi ljudi “na ugovor” u određenome dijelu uskakali i u poslove zaštite i spašavanja (namjesto dosadašnjeg korištenja regruta, koji ondje danas predstavljaju dvije trećine ljudstva, uz preostalu trećinu profesionalnih vojnika).
General Edmund Entacher je od veljače 2008. na čelu glavnog stožera OS Republike Austrije
No, za razliku od Hrvatske, o ovoj su se temi u austrijskoj javnosti oglasili i današnji profesionalni vojnici – konkretno, vodeći kadar tamošnjih oružanih snaga: načelnik stožera Edmund Entacher, te njemu neposredno podređeni Christian Segur-Cabanac (zapovjednik za operacije) i Günter Höfler (zapovjednik za snage). Za razliku od hrvatske šutnje od prije nekoliko godina, oni su u javnost izašli sa stavom koji je ispao poprilično različit od stava ministra obrane – naime, vojna struka u Austriji praktično je jednoglasno ustvrdila da će Austriju profesionalna vojska, jednakih sposobnosti ovim današnjima, koštati više od sada godišnje odvajanih iznosa. Dakle, da tu troškovi mogu ostati isti jedino uz ozbiljno smanjenje broja ljudi i opsega sposobnosti (što ministar Darabos planira, a što smo i u Hrvatskoj vidjeli na djelu). No, tu još nisu uračunati troškovi zbrinjavanja službenika (7.500 u vojsci i 2.100 za civilno služenje) koje Darabos doduše tek spominje, kao ni posao privlačenja novih, sada profesionalnih vojnika – njih 2500 godišnje, 850 za aktivnu rezervu, 1300 “na određeni rok”, te 400 kao pravih profesionalnih vojnika.
Upravo ovo pitanje kadrovske obnove profesionalnoga vojnog sastava i u Hrvatskoj se pokazalo neočekivano teškim problemom. Usprkos krizi, koja je mnoge potakla da se jave, ne bi li jednom završili u vojsci, nedostatak novaca je hrvatske planove o tisućama dobrovoljnih ročnika, kadeta, stipendista i čega već ne – sveo u okvire koji su daleko od negdašnjih planova – na kojima se i zasnivala promjena u koju je RH krenula 1. siječnja 2008. godine. O dijelu te problematike smo također već pisali na portalu obris.org. Pri tome, zanimljivo je da ni u Austriji, kao uostalom ni u Hrvatskoj, u diskusiju o obliku organizacije oružanih snaga i tipu ispunjenja vojne obveze nije ušla i procjena same vrijednosti rada koji obave osobe na civilnome služenju vojne obveze, tijekom perioda svog obavljanja te službe.
Civilno služenje vojnoga roka u Austriji
Muškim je vojnim obveznicima u Austriji opcija civilnog služenja na raspolaganju od 1975. godine (na temelju zakonskih promjena iz 1974. godine). Od tada je sustav više puta noveliran, prilično radikalno 1991. godine, a i po posljednji put prošle, 2012. godine. Do uvođenja ove opcije, u Austriji je bila predviđena tek mogućnost da osobe “s prigovorom savjesti” svoj vojni rok odsluže u okviru oružanih snaga, ali bez dodira s oružjem. I nakon promjena – u slučajevima koje se smatra iznimnima – osobama je omogućeno da izraze svoj “prigovor savjesti”, kojeg se do 1991. godine onda i komisijski provjeravalo. Nakon promjena 1991. godine, za takvo je izvršenje vojne obveze postalo dovoljno podnijeti izjavu u službeno propisanoj formi. Opet, za razliku od Hrvatske, gdje je takva mogućnost uvedena 2003. posebnim zakonom – tijekom perioda koji je uslijedio, ova se opcija u Austriji nije pretvorila u pretežiti oblik služenja vojne obveze.
Tek se u raspravi oko njegova ukidanja pokrenulo i pitanje blagotvornih upliva civilnog služenja vojne obveze na integraciju stranaca i njihovih potomaka u društvo Austrije
Trajanje ovoga služenja, te radno opterećenje osoba koje takvu opciju odaberu, zadržano je u okvirima usporedivima s ročnim služenjem vojne obveze – ipak 9 mjeseci nasuprot 6 standardnog vojnog roka – a poslove na koje se šalje osobe na civilnome služenju bira se tako da svojim društvenim značajem budu usporedivi sa značajem kojeg se pripisuje vojnoj službi. Težišta su pri tome stavljena na hitnu pomoć, socijalni rad, brigu za nemoćne, te zaštitu i spašavanje u slučajevima kriza i katastrofa – u privatnim ili javnim institucijama, recimo, Austrijskom Crvenom križu, pri vatrogastvu, u zdravstvu, staračkim domovima, u radionicama i stambenim objektima za osobe s zdravstvenim teškoćama te drugo. Time je ispunjeno ono o čemu se u Hrvatskoj često zbijalo viceve – da civilni ročnici budu i vatrogasci, i spašavatelji, i njegovatelji, a ne kao što su često bili u nas – tek ukras uz dio javnih službi, rubno potrebno osoblje na fotokopirnim uređajima i u čajnim kuhinjama, prevrtatelji suvišnih papira i uglavnom, osobe kod kojih je najveći problem da im se ipak pronađe bar nekakva zanimacija, bez obzira na to koliko ona nepotrebna zapravo bila. Za razliku od Hrvatske, u Austriji je javno nedvojbeno da civilno služenje vojnoga roka ima svrhu, i to je jedan od većih razloga protiv profesionalizacije općenito.
Upravo zato, Austrija nije (kao Hrvatska) krenula zamjenjivati i ročno i civilno služenje vojne obveze samo profesionalnom vojskom, već se tu, uz profesionalizaciju, koncipiralo i poseban nadomjestak nedvojbenim javnim uslugama koje obavljaju osobe na civilnome služenju vojnoga roka – stvoren je pojam “socijalne godine”. Ovaj bi period svojevrsnog volontiranja mladih bio plaćen po 1386 eura brutto na mjesec, a planiralo se tako uposliti oko 8000 ljudi godišnje – čime bi čitava shema počela poprilično ličiti na sustav “Mirandovih volontera” koji se i u Hrvatsku uvelo posljednjih mjeseci. Sve je to praktično odmah pokrenulo i žestoku raspravu.
Dok je na prvi pogled vidljiva razlika takve “socijalne godine” i civilnog služenja vojnoga roka – koje u Austriji mjesečno nosi od oko 300 eura neto mjesečno. Različiti su i ukupni troškovi oba ova sustava, koje dvije strane obračunavaju poprilično različito. Dok austrijsko Ministarstvo socijalne skrbi barata s iznosima čistih troškova od oko 211 milijuna eura za “socijalnu godinu”, prema 208 milijuna eura za sustav civilnog služenja – protivnici profesionalizacije računaju obuhvatnije, naglašavajući da bi uz trenutnu razinu posla i usluga “socijalna godina” zapravo koštala oko 330 milijuna eura, dok su troškovi civilnog služenja oko 172 milijuna (budući je dio troškova ovoga sustava sadržan u općem financiranju novačenja u Austriji).
