Dok već mjesecima javnost prati vještačenja, pa suđenje i zapravo cirkus oko Andersa Behringa Breivika, podsjetimo se na što su stvari ličile prije godinu dana, kada je sve to bilo bitno neizvjesnije. Tekst koji je 26. srpnja 2011. objavljen u sada bivšem tjedniku Nacional, (i još je dostupan na web adresi http://www.nacional.hr/clanak/113168/pokolj-suludog-desnicara), pod redakcijskim naslovom “Pokolj suludog desničara” – sačinjen je od dva odvojena teksta, koja su pisana dok su se stvari još aktivno odvijale (od petka 22. srpnja, pa do roka za predaju teksta, 24. srpnja 2011. godine). Ovdje slijedi drugi od ta spomenuta dva predana teksta.
Dakle, pogledajmo malo detaljnije i moguću ideološku podlogu kompleksnog terorističkog napada u Oslu i na otoku Utøya 22. srpnja 2011.
2. Desna Norveška i bombaš
Od trenutka kada je utihnuo tutanj eksplozije u središtu Osla, započela su špekuliranja – kako o počinitelju, tako i o okolnostima koje su omogućile da ovakav teroristički napad bude izveden u samome centru jedne europske metropole. Počelo se javno preispitivati i otvorenost te liberalizam norveškoga društva, karakteriziranog i izuzetno aktivnom vanjskom politikom, članstvom u NATO savezu, te sudjelovanjem u čitavome nizu međunarodnih vojnih misija. Relativno niska stopa kriminala ondje je stanovništvu već tradicionalno davala osjećaj sigurnosti koji mnoge druge nacije ili nemaju ili nikad nisu ni imale. Uz to, ekonomski gledano, Norveška je već dugo jedno izuzetno bogato društvo, gdje naftna industrija i izvoz energije predstavljaju temelj dobroga života i tolerancije prema useljenicima. Donedavno ni vjerske razlike nisu bile izražene – iako se većina stanovnika piše evangeličkim kršćanima, tek oko 3 posto ukupnog stanovništva aktivno prakticira tu svoju vjeru, što je posebno i na europskoj razini. Sve su se te stvari polagano počele mijenjati posljednjih godina, kako pod utjecajem krize, tako i uslijed nagloga porasta broja stranaca i useljenika. Ove su promjene imale svog odjeka i na političkoj sceni Norveške, gdje je došlo do jakoga porasta desnih političkih opcija, neprijateljski raspoloženih prema imigrantima. Pri tome, ne mislimo tu prvenstveno na neonaciste i slične ekstremiste, na grupe koje po mišljenju stručnjaka u Norveškoj doduše postoje ali nisu jake. One u toj zemlji nisu uspjele profilirati istaknutih vođa te ostaju slabe i razjedinjen, usprkos aktivnim kontaktima s istomišljenicima u regiji (prvenstveno onima u Švedskoj).
Navodni templar i osvetnik bijele rase
Za razliku od tog rubnog desnog ekstremizma, bitno je lakše pratiti porast utjecaja masovnih desnih stranaka u Norveškoj. Tu prvenstveno treba spomenuti relativno radikalnu Progresivnu stranku (Fremskrittspartiet) – sve tamo od 1997. godine drugu po veličini parlamentarnu stranku u Norveškoj. Ova stranka, kojoj je od 1999. do 2004. aktivno pripadao i bombaš iz Osla Anders Behring Breivik, po svome je službeno istaknutome opredjeljenju konzervativno liberalna. Osnovana je 1973. godine kao pokret za smanjivanje poreza, a do danas je karakteriziraju sklonost „maloj državi“, tržišnome gospodarstvu i strožim mjerama javnoga reda, ali i aktivno protivljenje imigraciji u Norvešku. Upravo oko tog pitanja Progresivci su se u nekoliko navrata i lomili, a najviše početkom 1990-tih kada je iz okrilja stranke izletjelo liberalnije krilo, nakon čega je nacionalni utjecaj radikalizirane jezgre stranke ojačao. Od 1997. godine, pa sve do danas, Progresivna stranka kontinuirano je druga politička snaga u zemlji, s najmanje oko 15 posto biračkih glasova. Ipak, budući se radi o izrazito desnoj političkoj grupaciji, ostatak norveške političke scene ustrajno odbija imati išta s njima na nacionalnome nivou – to je Progresivce, inače relativno uspješne na lokalnim razinama, do danas zadržalo podalje od sudjelovanja u norveškoj Vladi.
Progresivna stranka, često uspoređivana sa Slobodarskom strankom Joerga Heidera u Austriji, strankom Front National Jean-Marie Le Pena u Francuskoj ili nizozemskom Pim Fortuyn Listom, već je 2006. godine ustanovila potrebu za ublažavanjem svoje javne slike, te je umjesto dugogodišnjeg predsjednika Carla Hagena na čelo stranke dovela novo lice – predsjednicu Siv Jensen. Dok nije jasno je li baš ta promjena ona koju bombaš iz Osla u svojim tekstovima opisuje kao “razblaženje i ovladavanje marketinških procjena javnih želja nad stranačkim entuzijastima“, vidljivo je da stranka pod njenim vodstvom lagano ali stalno dalje jača.
Upravo je aktivno protivljenje aktualnoj emigracijskoj politici u Norveškoj onaj element koji i dalje na neki način spaja Progresivnu stranku i njenog bivšeg simpatizera Andersa Behringa Breivika. Stranka je već od druge polovice 1980-tih imala brojne prigovore o ekonomskim i socijalnim aspektima norveške imigracijske politike, a vremenom su se na to vezala i etnička te kulturološka pitanja. Od stava kako imigracijom u Norvešku stižu kriminalci, došlo se do zahtjeva za radikalnim smanjivanjem prihvata azilanata i zabranom pokrivanja za žene. Sve je to bitno različito od stavova ostatka norveške političke scene – posebice Laburista, mete prošlotjednih napada.
Dug, repetitivan i na momente spomenarski, Breivikov je tekst ipak prvenstveno dosadan
Sve te političke teme izrazito smetaju i Andersa Behringa Breivika, koji o njima opsežno piše u svojem pamfletu „2083 – Europska deklaracija neovisnosti“. Radi se o ogromnome tekstu, dugom preko 1500 stranica, kojeg je napadač na Oslo stavio na Internet nepuna tri sata prije eksplozije podmetnute bombe. Iako on u tekstu izlaže nekakvu svoju ideološku podlogu, radi se o jednom čudnom i zbrkanome djelu, napisanom na engleskom i potpisanom pseudonimom Andrew Berwick. Osim svojevrsnoga dnevnika pripreme napada na Oslo, ondje su sadržani traktati o islamu u Europi, o širenju imigranata i njihovom utjecaju na europska društva, ali i upute kako osnovati nekakvu „templarsku grupu“ boraca – svojevrsnu gerilu u stilu postrojbi o kojima je svojedobno pisao i Mao Ce-tung. Za te je gerilce Breivik razradio opremanje, upute za uspostavu poljoprivrednih pogona kao pokrića za akcije, ali i liste potencijalnih meta te motivacijske muzike. Takva objava manifesta, ali i detalji djelovanja i života norveškog ekstremiste Andersa Behringa Breivika gotovo da nameću njegovu podrobniju usporedbu sa zvijezdama američke scene domaćih terorista iz sredine 1990-tih godina.
S jedne strane, Anders Behring Breivik poprilično podsjeća na Timothya McVeigha, čovjeka koji je Vladinu zgradu u Oklahoma Cityu u travnju 1995. srušio bombom zasnovanom na nitratnom umjetnom gnojivu, sličnoj onoj prošlotjednoj iz Osla. Iako Norvežanin Breivik, za razliku od McVeigha, nema vojnoga staža – kod obojice se nazire ljubav prema vatrenome oružju i isti put klizanja iz šire zajednice u paranoični svijet globalnih neprijatelja na koje je potrebno krvoločno udariti. Dok su McVeighu strani prvo postali redoviti poslovi, a onda je zbog nedostatne oštrine rekao „zbogom“ i američkoj Nacionalnoj udruzi strijelaca (National Rifle Association – NRA), te oružanoj organizaciji Michigan Militia, Breivik je raskrstio s gradskim životom, preselio na farmu (u poljoprivredni pogon kakvog opisuje kao idealnu krinku za izradu bombi) i ostavio se redovitog političkog života u strankama nedovoljne žestine za njegove nove ideje. Dok je McVeigh neprijatelja vidio u američkoj vladi, kao centru šire zle zavjere, Breivika smeta većina norveške i šire europske političke scene, popustljive prema multikulturalizmu i širenju imigranata koji, po njemu, sa sobom donose polaganu propast Zapadnoga svijeta. Uz usporedivu začudnost idejnih svjetova ove dvojice, njih ipak razdvaja stupanj obrazovanja i sklonost pisanju. Breivik je visokoškolski obrazovan, što ga razlikuje od McVeigha i donekle približava drugoj ikoni američkog tuzemnog terorizma – Tedu Kaczynskom zvanome Unabomber, pustinjaku i bombašu za kojim je FBI 18 godina vodio jednu od svojih najvećih potjera. No, tu paralele baš i nisu doslovne.
Osim načelne sklonosti pisanoj riječi, malo toga povezuje Teda Kaczynskog s Andersom Behringom Breivikom
Osim što se Breivik s diplomom iz Upravljanja malim poduzećima (Small Business Menagement) ne može mjeriti s genijalcem Kaczynskim – diplomcem s Harvarda, doktorom matematike i svojedobnim profesorom na kalifornijskome sveučilištu Berkeley – velika je razlika među njima i u općenitoj suvislosti. Iako su obojica objavili svojevrsne manifeste, programatske tekstove velikih pretenzija i kvazi-znanstvenoga tona – onaj Unabomberov je kratak (tek oko 115 stranica), promišljen, čitak i dovoljno zanimljiv da nakon autorova hapšenja bude višestruko i komercijalno objavljivan. Breivikov je tekst beskrajno duži, nemjerljivo konfuzniji i za čitanje zanimljiv prvenstveno raznim sigurnosnim službama – budući da na više mjesta spominje navodne prijatelje, partnere i istomišljenike iz niza europskih zemalja.
Velika je razlika između obojice spomenutih Amerikanaca i Andersa Behringa Breivika i u još jednom važnome elementu. Naime, i Timothy McVeigh i Ted Kaczynski osuđeni su samo za terorizam izveden podmetanjem bombi – jedan na smrt, a drugi na doživotni zatvor – dok njihova norveška paralela nije odoljela nakon eksplozije i osobno okrvaviti ruke, pucajući po nenaoružanoj i praktično bespomoćnoj mladeži. To je, posebno gledajući moguće američke uzore, zapravo čitavu stvar odmaklo od terorizma i primaklo ludilu naoružane djece i studenata po školama i sveučilišnim kampusima. Toliko o tome koliko je tanka granica između donekle objašnjivoga zločina i običnog krvoločnog ludila s minimalno rezona.
Seung Hui Cho, počinitelj masakra na američkom sveučilištu Virginia Tech 2007. godine, također nije odolio da medijskoj kući NBC News ne pošalje paket s manifestom, fotografijama i video snimkama
