Dok već mjesecima javnost prati vještačenja, pa suđenje i zapravo cirkus oko Andersa Behringa Breivika, podsjetimo se na što su stvari ličile prije godinu dana, kada je sve to bilo bitno neizvjesnije. Tekst koji je 26. srpnja 2011. objavljen u sada bivšem tjedniku Nacional, (i još je dostupan na web adresi http://www.nacional.hr/clanak/113168/pokolj-suludog-desnicara), pod redakcijskim naslovom “Pokolj suludog desničara” – sačinjen je od dva odvojena teksta, koja su pisana dok su se stvari još aktivno odvijale (od petka 22. srpnja, pa do roka za predaju teksta, 24. srpnja 2011. godine).
Prvo, ponešto detaljnije o samom terorističkom napadu u Oslu i na otoku Utøya – da bi onda pogledali i ideološku podlogu ovog terorističkoga napada.
1. Norveška u šoku
Petak 22. srpnja, trebao je biti kao i svaki drugi kraj radnoga tjedna u hrvatskome veleposlanstvu u Oslu. Kada se oko 15.20 kroz oblačno vrijeme prolomila tutnjava, hrvatski je veleposlanik Mario Horvatić pomislio da se radi o udaru groma. Nažalost, na oko 2 i pol kilometra od hrvatskoga veleposlanstva u Kraljevini Norveškoj – u samome središtu Osla, između nebodera Vlade i Ministarstva nafte i energije – eksplodirala je velika bomba.
Pogled u epicentar eksplozije
Eksplozivna naprava, dovezena na cilj u manjem teretnom motornom vozilu, bila je iz kućne radinosti, zasnovana na mješavini nitratnog umjetnog gnojiva i dizelskoga goriva. Takav je eksploziv sagorijevao sporo – bitno sporije od vojnog ili industrijskog eksploziva – pa zato na mjestu eksplozije nije nastao krater, dok je zvuk detonacije sličniji tutnjavi groma nego klasičnoj reskoj eksploziji bombe. Ipak, učinak nije izostao. Očevici tvrde da se u vlažnome zraku dobro vidio udarni val oslobođen eksplozijom, koji se gotovo trenutno proširio u krugu oko mjesta eksplozije, prošavši kroz neboder Vlade i barem dio zgrade obližnjega ministarstva – izbijajući prozore i trgajući fasadne cigle sa zidova građevina. U nekoliko stotina metara oko epicentra eksplozije popucala su stakla na zgradama, a buknulo je i nekoliko manjih požara. Još su dugo samo alarmi razbijali sablasnu tišinu koja se spustila na opustošeni centar Osla.
S obzirom na lokaciju, bilo je ralativno malo žrtava
Smrtno je stradalo sedmero ljudi, dvoje je teško ozlijeđeno, a više od stotinu Norvežana prošlo je kroz ruke medicinara s lakšim povredama. Relativno je to i malo žrtava, s obzirom gdje je napad izveden – lokalni znalci to prvenstveno povezuju s činjenicom da je kraj srpnja vrhunac norveške sezone godišnjih odmora, ali i s terminom napada – u petak, na sam kraj radnoga vremena. Norveške su javne službe, prvenstveno policija i hitna pomoć, nakon prvoga šoka uspjele zadobiti kontrolu nad situacijom unutar pola sata od napada. No, uskoro se pokazalo da je eksplozija u Oslu samo uvod – krinka za pravu dramu koja se počela odvijati nešto dalje.
Spasioci su u centar Osla stigli bitno brže nego policija na otok Utøya
Na otoku Utøya, oko 30 kilometara zapadno od Osla, već je nekoliko dana trajala ljetna obuka mladeži norveške Laburističke stranke (Arbeiderpartiet, A/Ap) – socijaldemokrata, najveće od tri stranke trenutno vladajuće crveno-zelene koalicije, koji nakon posljednjih parlamentarnih izbora 2009. u Vladi imaju 10 od ukupno 19 ministara. Obuka je na malome otoku (oko 300×500 metara pošumljenog terena, sa samo nekoliko zgrada, prostorom za šatore i omanjom lučicom) okupila oko 600 ljudi – većinom između 13 i 30 godina starosti. Dok su oni na otoku već nekoliko dana spajali zabavu s učenjem, u više su im se navrata pridruživale i osobe iz vodstva stranke: ministar vanjskih poslova Jonas Gahr Store na otoku je bio samo dan prije napada, na dan napada se očekivao bivšu premjerku Gro Harlem Brundtland, dok je u subotu trebao navratiti i trenutni premijer Jens Stoltenberg. Svi je to palo u vodu kada se, ubrzo po bombaškome napadu, i na otočnoj ljetnoj školi saznalo za tragediju u Oslu.
Budući se većina mladih laburista na otoku Utøya okupila gledati televizijska izvješća o događanjima u glavnome gradu, nikoga nije začudilo kada je nepunih sat vremena nakon bombaškoga napada na centar Osla uniformirani policajac zatražio pristup na otok, navodno radi provjere sigurnosnoga sustava. Ubrzo po dolasku na otok, ta je osoba, prerušena u policajca, izvadila oružje i započela pucati po okupljenoj mladeži.
Otok Utøya, poprište drugog čina norveške drame
Iako norveška policija nije objavila točan identitet tobožnjega policajca, mediji su ubrzo izašli s identitetom – po njima, bio je to Anders Behring Breivik, 32-godišnji državljanin Norveške, rođen i školovan u Oslu. On je na otok Utøya stigao naoružan pištoljem Glock, automatskom puškom (Ruger Mini 14) i sačmaricom (Benelli Nova), te je po svome dolasku praktično krenuo loviti mladež smještenu na otoku. Iako je o pucnjavi bila obaviještena relativno brzo, norveškoj je policiji trebalo oko 45 minuta da stigne na obale jezera Tyrifjorden i još oko 45 minuta da pripadnici specijalnih postrojbi na oko 600 metara od obale udaljenome otoku pronađu i bez otpora uhvate naoružanoga ubojicu. Tijekom gotovo dva sata na otoku, ubojica je imao vremena pokositi sve koji su mu se našli na putu, napraviti više krugova po malome otoku, pretraživati prostor te pucati na mlade koji su se pokušavali spasiti plivajući do obale. Iako je na prvi pogled izgledalo kako je žrtava desetak, pravi su razmjeri pokolja došli na vidjelo tek tijekom petka navečer i subote, kada se broj mrtvih popeo na 85. Uz to, još je nekoliko osoba teško ranjeno, dok se četiri i dalje vode kao nestale.
Pustoš u centru Osla
U prvim trenucima, dok su mediji već direktno prenosili slike s poprišta eksplozije u Oslu, mnogima je izgledalo da bi za napad mogli biti odgovorni radikalni islamisti. Spekuliralo se o norveškom djelovanju u Afganistanu (oko 500 ljudi) i Libiji (prvo šest, pa od kraja lipnja samo četiri borbena zrakoplova – uz najavu potpunog povlačenja iz operacije do 1. kolovoza), kao mogućim uzrocima napada u Oslu. Ovoj je teoriji išlo na ruku i navodno preuzimanje odgovornosti za napad od dotada relativno nepoznate organizacije Ansar al-Jihad al-Alami (“Pomagači globalnoga džihada”), i islamiste Abu Suleimana al-Nassera – Iračanina, za kojeg se ubrzo potom čulo da je još od veljače ove godine pokojan. Neovisno o tome, kao mogući razlog napada spominjalo se i samo četiri dana staro norveško podizanje optužnice za terorizam protiv mule Krekara, vođe iračke kurdske islamističke organizacije Ansar al-Islam – osobe koja već godinama uživa azil u Norveškoj, dok se s većinom njegove organizacije na sjeveroistoku Iraku obračunala Zapadna koalicija u prvim tjednima rata 2003. godine.
Tek su rijetki, potaknuti nizom detalja, ostavljali prostora i za druge mogućnosti. Iskustvo je pokazivalo da je u prvim trenucima nakon napada teško ocijeniti počinitelje – tako je i u slučaju bombaškoga napada u američkome Oklahoma Cityu 1995. prva sumnja pala na islamiste, da bi na kraju slučaj skrenuo na domaće američke radikale desnog političkog usmjerenja. U slučaju napada na Oslo, dvije su dodatne odvojene činjenice ukazivale kontra islamista. Kao prvo, norveška je policija brzo objavila povezanost bombe u Oslu i pokolja na otoku Utøya, a kao drugo – na Utøyi je uhićen počinitelj, bijelac nordijskoga izgleda. Dok je moguće da osoba europskoga podrijetla bude novak u džihad-vojsci, malo je vjerojatno da takva – u biti inozemna organizacija – uz bombu u centru grada, efekt iznenađenja za ostatak napada potroši na nekakav otok, na kojem nekakva politička stranka svojoj mladeži drži političku školu. Veći se efekt i jasnija poruka mogla poslati izborom neke bliže i eksponiranije mete.
Uhićeni Anders Behring Breivik, 190 cm visok i plavokos Norvežanin, bez ikakvih veza s islamistima, policiji je u subotu priznao oba djela – bombu u Oslu i pokolj na otoku Utøya. Izgleda da je Breivik, visoko obrazovana osoba koja se naglo povukla na selo, u nekim fazama svoga života imao dodira s norveškom Progresivnom strankom i njenom organizacijom mladeži. Ipak, ta mu je desna politička opcija – trenutno druga po veličini u norveškome parlamentu – bila temeljito preblaga, pa je krenuo svojim putem.
Na predizbornom plakatu Progresivne stranke iz 2005. stoji “”Počinitelj je stranoga podrijetla!”, s potpisom “(Citat je to kojeg često čitamo u medijima)”
Zakup farme i registrirano bavljenje poljoprivredom bilo je dobro opravdanje za kupovinu bombaškoga materijala, a prvi su uvidi u njegove prepiske na Internetu ostavljali dojam desničara i kršćanskog fundamentaliste opterećenog islamom i porastom emigracije u europska kršćanska društva. No, tek je njegova nedavna online aktivnost dala bolji uvid u stanje.
Samo nekoliko dana pred napad on je otvorio profile na Facebook i Tweeter mrežama, da bi uz filmski materijal samo dva sata prije napada objavio i veliki ideološki manifest. Iako on tu sebe predstavlja kao Templarskoga viteza, a svoj napad opisuje dijelom borbe za identitet i opstanak Europe, njegova ideologija ipak je bitno konzistentnija od skupa ideja američkog pokreta patriotskih milicija, okružja iz čijih su redova stasali bombaši iz Oklahoma Citya. Izgledno je da ćemo o svemu tome ovih dana čuti poprilično više, budući da djeluje kako se Anders Behring Breivik policiji predao bez borbe, ne bi li svojim idejama dao više prostora u medijima tijekom predstojećeg sudskog postupka.
