Nakon puna dva tjedna intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, zračno ratovanje nastavlja se punom parom, uz navodno preko 6.000 pogođenih iranskih ciljeva, uništenih preko 90 raznih plovila i oko 95 posto manje iranskih napada dronovima (na 13. ožujka navodno je ipak lansirano 28 raketa i 72 drona). No, usprkos američkim udarima po vojnim ciljevima (ne i naftnoj infrastrukturi) iranskog otoka Harg na sjevernom dijelu Perzijskog zaljeva – ključni Hormuški tjesnac i dalje je zatvoren za glavninu prometa. Kako izgleda, tako će i ostati još neko vrijeme. Iako je njegovo zatvaranje bilo lako predvidivo, izgleda da su u Bijeloj kući mislili da do toga neće doći – ili barem tako ispada prema pisanju velikih američkih medija s početka ovoga tjedna.
Po njima, još 18. veljače, dakle 10 dana prije početka intervencije, od američkog ministra energetike Chrisa Wighta moglo se čuti kako njega ne brine zaustavljanje izvoza roba s Bliskog istoka ni time uzrokovani poremećaji na svjetskim tržištima. Za sve promjene očekivalo se da budu kratkotrajne, bez obzira na egzistencijalnu prirodu prijetnje koju su SAD i Izrael usmjerili prema Teheranu i tamošnjim vlastima. Iako je do iranskog proglašenja obustave prometa Hormuzom došlo tijekom prvog dana rata, za provedbu ove odluke trebalo je nekoliko dana. Za to vrijeme, razvoj očekivanja američkih gospodarstvenika dobro su odražavale i javno objavljene procjene analitičke kuće Goldman Sachs Research – koja je u srijedu 4. ožujka još očekivala otvaranje Hormuza i oporavak prometa unutar 5 dana, da bi do ponedjeljka 9. ožujka tu procjenu odgodila na 10 dana (paralelno sa skokom cijena nafte po otvaranju trgovanja početkom novog tjedna). U srijedu 11. ožujka (nakon neuspješne kampanje Donalda Trumpa za smirivanje tržišta) njihove su procjene završile na 21 danu vrlo slabog prometa, te onda oporavku nakon 30 dana. Ovi su navodi posebno zanimljivi ako istodobno vidimo i procjene kako bi svaki daljnji dan izostanka prometa Hormuzom mogao dizati cijenu nafte za 3 do 5 USD, dok bi se znatno veća kolebanja mogla bilježiti ako bi pojedinih dana bilo i štete na regionalnoj mreži naftovoda, rafinerija i raznih drugih bitnih energetskih objekata.
U svemu tome gotovo je nezapaženo prošlo i veliko međunarodno otpuštanje nafte iz strateških rezervi niza država, najavljeno u rano jutro ponedjeljka 9. ožujka, da bi onda stvarno bilo objavljeno u srijedu 11. ožujka. Međunarodna agencija za energiju (International Energy Agency – IEA), organizacija 32 države uspostavljena 1974. u Parizu, tom je prilikom objavila do sada u svojoj povijesti najveće otpuštanje nafte iz rezervi, oko 400 milijuna barela, ne bi li se time olakšala kriza nastala zastojem izvoza iz Perzijskog zaljeva. Kako izgleda, ovo će otpuštanje započeti najranije idućeg tjedna i onda trajati i do 120 dana, vjerojatno dodajući na tržišta 2 do 3 milijuna barela dnevno. Napomenimo kako za sada izgleda da je od ukupne cifre oko 172 milijuna barela došlo iz strateških zaliha SAD-a, iako je sam Donald Trump višekratno kritizirao svog prethodnika Bidena koji je slično otpuštao zalihe 2022. godine. Ovaj je potez spustio međunarodnu cijenu nafte s gotovo 120 USD za barel, koliko je skokovito dostignuto početkom tjedna, na ispod 80 USD – odakle se onda cijena idućih dana krenula postupno opet penjati prema 100 USD za barel radi spektakularnih iranskih napada na tankere u Zaljevu.
Nažalost, činjenica da su se Sjedinjene Države u intervenciju u Iranu upustile tek s polovično popunjenim strateškim zalihama nafte (s oko 415 milijuna barela, odnosno oko 59 posto skladišnog kapaciteta) samo je još jedan od dokaza koliko se neozbiljno shvatila čitava situacija oko Irana te kriza koju je pokrenula intervencija SAD-a i Izraela. Naravno, te će zalihe uskoro biti gotovo prepolovljene, što će onda samo dodatno podcrtati potrebu za ponovnim otvaranjem Hormuza. Dodatni dokazi za ovu tvrdnju o lošim prethodnim pripremama SAD-a za intervenciju jasno su vidljivi i u činjenici da se prije početka vojnih operacija nije evakuiralo američke državljane iz regije – pa je evakuacija čak formalno započela u ponedjeljak 2. ožujka (da bi se idućih dana pokazalo koliko je to teško provedivo uz zastoj tamošnjeg zračnog prometa) – dok se istodobno pokrenula i hitna evakuacija niza američkih diplomatskih predstavništava u regiji. Naime, dok su jedino veleposlanstva u Izraelu i Libanonu na vrijeme provela smanjivanje nekritično bitnog osoblja, iz država Perzijskog zaljeva to se krenulo raditi kasnije, pod vatrom iranskih raketa i kamikaza-dronova. Točnije, te su aktivnosti pokrenute nakon pogodaka u američko veleposlanstvo u Kuvajtu i Rijadu u Saudijskoj Arabiji, te onda i na konzulat u Dubaiju, sve 3. ožujka, dok su se u petak 13. ožujka bilježile i štete u okviru američkog veleposlanstva u Bagdadu (raketa u heliport, pogodak u radom na krovu).
Nije bitno drugačije bilo ni po pitanju pripreme za intervenciju zaliha raznog specijaliziranog streljiva – gdje je administracija predsjednika Trumpa tek u petak 6. ožujka pod hitno organizirala sastanak sa sedam glavnih igrača američke vojne industrije (RTX, Lockheed Martin, Boeing, Northrop Grumman, BAE Systems, L3Harris Missile Solutions i Honeywell Aerospace) – ne bi li se ugovorilo „učetverostručenje proizvodnje ‘ekstremno posebne klase‘ naoružanja, u kojoj želimo postići, što je brže moguće, najviše razine kvantitete“. Naravno, da bi se ti planovi ostvarili, tek bi trebalo u Kongresu, za vojni proračun, donijeti i dodatnu odluku o izdvajanju barem 50 milijardi USD – za što će u aktualnoj političkoj situaciji biti itekako teško prikupiti potrebnu većinu glasova. Jednako tako, prije operacije se o točnijim planovima aktivnosti nije obavijestilo ni većinu saveznika – barem ne detaljno. Tako su zemlje Perzijskog zaljeva ostale pod dojmom da će im SAD pomoći u obrani od potencijalnih iranskih odmazdi (koje već duže od dva tjedna uvelike odbijaju vlastitim skupim protuzračnim kapacitetima), dok je Velika Britanija početno pomagala SAD-u u koncentriranju snaga za intervenciju (RAF Lakenheath i RAF Mildenhall, te zračna luka Prestwick u Škotskoj) – da bi onda prije početka same intervencije ipak početno uskratila korištenje svojih pojedinih baza za napad. Nakon prvih iranskih protuudara širom država zapadne strane Zaljeva, UK se 1. ožujka predomislio i ipak odobrio Sjedinjenim Državama korištenje RAF-a Fairford u UK (jedina europska baza za američke teške bombardere) i otočja Diego Garcia u Indijskom oceanu – ali samo za „defanzivne aktivnosti“.
Mogući protuotrovi za blokadu Hormuza
Nakon što je jednom Hormuz završio uvelike blokiran, postupno se moglo uočiti da posljedice tog poteza ipak dolaze do svijesti i vodstvu SAD-a, s posebnim naglaskom na predsjednika Donalda Trumpa. Od njega se na društvenoj mreži Truth Social do sredine ovog tjedna prvenstveno moglo čuti razne pohvale „totalnom uništenju terorističkog režima u Iranu, vojnog, ekonomskog i drugog“ koje, po njemu, mediji nisu priznavali. Ipak, do kraja petka 13. ožujka i ondje je zavladala opsjednutost Hormuzom – prvo kroz kasnovečernju objavu da su SAD „totalno zbrisale svaki vojni cilj na iranskom krunskom dijamantu, otoku Harg“ (najvećem od ukupno šest iranskih terminala, s 55 tankova i pripadajućom infrastrukturom, koja je i nakon udara krcala dva tankera), gdje se poštedu od uništenja tamošnjih naftnih kompleksa uvjetovalo iranskim otvaranjem tjesnaca Hormuz. No, nakon što Iran nije pokazao ni najmanju volju da popusti, u subotu 14. ožujka uslijedio je prvo niz Trumpovih objava o „totalnoj pobjedi nad Iranom, koji bi pregovarao“ (što je opovrgnuto), a onda i „smrti Irana i njihovih planova“ – sve uz prigovore izvještavanju raznih američkih medija – da bi tijekom subote 14. ožujka u javnost izronila i nova američka ideja.
Prema Trumpu, u Hormuz bi svoje brodove trebale poslati brojne države pogođene zatvaranjem ovog tjesnaca (s posebnim spomenom Kine, Francuske, Japana, Južne Koreje, UK-a i drugih), dok bi im u tome pomogle SAD, koje su ionako „uništile 100 posto iranskih vojnih sposobnosti, iako im je i dalje lako poslati dron ili dva, postaviti minu, ili ispaliti raketu kratkog dometa kraj ili unutar ovog plovnog puta“. Dakle, kao i za sve drugo, posao je kompletno obavljen, ali se traži netko drugi da ipak dođe i sve dovrši – baš kako se prvih dana očekivala pobuna iranskog stanovništva, a onda nagađalo o kopnenoj intervenciji bilo iračkih Kurda, Azerbajdžanaca ili naroda Balučija koji žive na granici s Pakistanom. Naravno, sve je to još teoretski moguće, pa zato Izrael zadnjih dana i pojačano iz zraka gađa objekte iranske policije, Revolucionarne garde i milicije Basidži – no znakovito je da se samo četiri sata po prvoj objavi ova ideja premetnula u Trumpov poziv da se „zemlje svijeta koje primaju naftu iz Hormuškog tjesnaca – moraju pobrinuti za ovaj prolaz“, uz „VELIKU“ američku pomoć. Po Donaldu Trumpu, na 15. dan rata u Iranu, SAD bi se koordinirale s tim stranim državama, napominjući da „ovo je oduvijek trebao biti timski napor, a sada će i biti – njime ćemo zajedno privesti Svijet skladu, sigurnosti i vječnome miru“. Osim što se tu zaboravlja da međunarodni morski promet uvelike ovisi o percepciji rizika i s time vezanim premijama osiguranja (a ne o broju brodova ili konkretnim vojnim naporima), tu nažalost izgleda i da opet nije bilo ozbiljnih konzultacija sa saveznicima. Zato ne čude ni današnje izjave iz Francuske da će njihov sastav oko nosača Charles de Gaulle, koji je u Mediteran ušao 6. ožujka te do Krete stigao 9. ožujka, navodno ipak ostati na istočnom Sredozemlju – dok izgleda kako i Velika Britanija svog razarača sa specijaliziranim protuzračnim oružjima HMS Dragon (D35) misli nadalje zadržati kod Cipra.
Dok Sjedinjene Države prema području Perzijskog zaljeva navodno šalju barem jednu borbenu skupinu američkih marinaca (desantni nosač USS Tripoli (LHA-7), USS San Diego (LPD-22) i USS New Orleans (LPD-18) kao borbenu cjelinu), a možda i ponešto dodatnih padobranaca ili marinaca – treba se posebno osvrnuti na postupno aktiviranje i nekoliko naftovoda koji naftu iz Zaljeva vode prema svijetu mimo Hormuza. Prvo i osnovno, tu se spominje saudijski „Naftovod istok–zapad“ ili „Petroline“, dovršen 1982. godine, koji do 7 milijuna barela nafte može prebaciti od naftnih polja Abqaiq nedaleko od Bahreina i Katara, zapadno do terminala Yanbu na Crvenom moru. Dok takva trasa doduše zaobilazi Hormuz, da bi do nje došli „vrlo veliki tankeri“ (VLCC) i „ultra-veliki tankeri“ (ULCC) oni moraju dva puta (prvo prazni, a onda i puni) proći pokraj obala Jemena, gdje su tamošnji Hutisti već objavili da se pridružuju Iranu u njegovoj obrani i ratu. Dakle, iako takvo aktiviranje prijenosnog pravca pomaže u nestašici nafte, tek treba vidjeti hoće li se ondje moći koristiti spomenuti veliki tankeri ili će stvar ostati ograničena na manje brodove (Suez-max) i prijevoz prema sjeveru i Mediteranu.
Kao drugo, slična je situacija i s „Abu Dhabi naftovodom za sirovu naftu“ (ADCOP), poznatim i kao naftovod „Habshan–Fujairah“, dugim 380 kilometara, kojim se do 1,8 milijuna barela dnevno može prebaciti iz naftnih polja Ujedinjenih Arapskih Emirata u Perzijskom zaljevu prema kompleksu luke Fujairah u Omanskom zaljevu, oko 150 km južno od Hormuza. Pri tome, sama luka u kojoj ova trasa završava ima skladišne kapacitete od oko 18 milijuna kubičnih metara, gdje uz naftu sprema i njezine rafinirane proizvode (najveća komercijalna skladišta na Bliskom istoku te ujedno i najveća regionalna luka za opskrbu brodova gorivom – sa 7,4 milijuna kubika brodskih goriva prodanih u 2025. godini, četvrta takva luka na svijetu). Imajući sve to u vidu, nije nejasno zašto su se baš ondje bilježili napadi iranskih dronova u ranim satima subote 14. ožujka, što je onda dovelo i do prekida rada ovog globalno bitnog infrastrukturnog kompleksa. Konačno, kao treće, među naftnim opskrbnim pravcima koji zaobilaze Hormuz treba spomenuti i naftovod koji sa sjevera Iraka ide u Tursku – naftovod „Kirkuk–Ceyhan“ ili „Iraq–Turkey“ (ITP), dug oko 970 kilometara. Iako je ovaj transportni sustav nominalnog kapaciteta oko 1,6 milijuna barela dnevno, zbog lošeg stanja i manjka održavanja navodi se praktični kapacitet od tek oko 300.000 barela dnevno. Naravno, to bi se možda i moglo popraviti kada bi bilo sloge između Turske, iračkih Kurda i središnjih iračkih vlasti u Bagdadu – ali do sada to nije bio slučaj i stanje se teško da će promijeniti u kratkom roku.
Dakle, ukupno se na temu naftovoda koji zaobilaze Hormuz spominje velika linija kroz Saudijsku Arabiju, koja bi se lako mogla naći pod napadom Iranu sklonih Hutista iz Jemena, zatim naftovod kroz Ujedinjene Arapske Emirate koji je već danas osvanuo pod napadom samog Irana, te naftovod kroz sjever Iraka koji nikako da nadraste lokalna neprijateljstva. Sve to skoro pa jamči da će pitanje sudbine Hormuškog tjesnaca, te njegova otvaranja za promet bilo kojim sredstvima, i nadalje ostati glavnom temom po pitanju rata u Iranu – svidjelo se to Donaldu Trumpu ili ne (na opću žalost širokog kruga korisnika tamošnje nafte, plina, sumpora ili raznih drugih globalno važnih izvoznih proizvoda).
* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 15. ožujka 2026. pod nazivom “Otkriveni brojni strateški propusti SAD-a, Trump ima novu ideju: Naravno, traži pomoć drugih država” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-nafta-poskupljuje-slabosti-americkog-planiranja-15689103
