Subota 21. lipnja ujedno je 1214. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje zadnjih dana traje promjenjivo vrijeme s padalinama prije nastupanja toplinskog vala početkom nadolazećeg tjedna. Nakon određenog jačanja borbenih aktivnosti krajem prošlog tjedna i za vikend, zadnji su dani i tu donijeli tek manje olakšanje braniteljima – gdje se poseban borbeni naglasak opet bilježio između Torecka i Pokrovska (južni prilazi gradu Kostjantinivka), na sjeveroistoku regije Sumi, sjeverozapadno od okupirane Velike Novosilke te sjeveroistočno od Limana.

Upravo se suprotan razvoj borbene dinamike bilježio po pitanju ruskih zračnih napada – gdje se nakon mirnijeg kraja prošlog tjedna bilježila eskalacija u utorak, 17. lipnja, žestokim valom napada na Kijev. Dakle, dok se u četvrtak 12. lipnja čulo tek za 63 kamikaza-drona (28 oboren i 21 prizemljen elektroničkim ratovanjem), 13. lipnja za njih 55 (28 oboren, a 15 prizemljenih), a u subotu 14. lipnja za njih 58 (23 oborena i 20 prizemljenih) – nedjelja 15. lipnja registrirala je 2 aerobalističke rakete Kh-47M2 „Kindžal“ (obje srušene), 1 balističku raketu „Iskander-M“/KN-23, 4 krstareće rakete „Iskander-K“ (3 srušene) i još 4 rakete 3M-54 „Kalibr“ (3 srušene) te 183 kamikaza-drona (111 srušeno i 48 prizemljeno) – gdje su primarni ciljevi bili u regiji Poltava i rafinerija te industrijski pogoni u Kremenčuku. Međutim, nakon ponedjeljka 16. lipnja sa 138 kamikaza-dronova (84 oborena i 41 prizemljen), utorak 17. lipnja bio je posebno aktivan – Rusi su za napad koristili 2 aerobalističke rakete Kh-47M2 „Kindžal“ (1 oborena), 16 krstarećih raketa Kh-101 (15 oboreno), 4 krstareće rakete 3M-54 „Kalibr“, 9 vođenih raketa Kh-59/69 (8 navodno oboreno), 1 proturadarskoj raketi Kh-31P (oborena) te 440 raznih bespilotnih letjelica (239 oboreno i 163 prizemljene drugim sredstvima) – sve to prvenstveno usmjereno prema Kijevu, što je dovelo do 28 mrtvih i preko 140 ranjenih civila). U srijedu 18. lipnja opet se spominjalo tek 58 kamikaza-dronova (12 oboreno i 18 prizemljeno), da bi u četvrtak 19. lipnja bilo riječi o 104 bespilotne letjelice dugog dometa (40 srušeno i još 48 navodno prizemljeno drugim sredstvima).

Ukrajinski napadi na ključne ruske vojne ciljeve i industriju

Nasuprot tome, nakon četvrtka 12. lipnja – kada je ukrajinska strana bespilotnim letjelicama napala tvornicu „Rezonit“ u mjestu Zubovo, Moskovska oblast (elektronički sklopovi za vojne svrhe) – u petak 13. lipnja na meti su se našli ruski aerodromi „Saki“, „Gvardiske“ i „Kirovske“ na okupiranom Krimu, zajedno s još nizom vojnih ciljeva u tamošnjim mjestima Jevpatorija, Simferopolj, Sevastopolj, Feodosija, Alušti i Novofedorivka. U subotu 14. lipnja napadnuto je poduzeće JSC „Novokujbiševskaja Neftehimičeskaja Kompanija – NNK“ u ruskoj oblasti Samara (velik proizvođač i sirovina za streljivo, posebno za tvornice u Kazanju i Nižnjem Novgorodu) te pogon „Nevinnomisk Azot“ u Stavropoljskom kraju (proizvodnja dušičnih gnojiva, amonijaka, te još spojeva bitnih za rusku vojnu industriju).

U nedjelju 15. lipnja čulo se za ukrajinske napade na vojni aerodrom „Buturlinovka“ u regiji Voronjež, sabotažu opskrbe strujom neimenovanih vojnih tvornica u Kaliningradu na Baltiku, te je ponovno na meti bila i tvornica bespilotnih letjelica u mjestu Jelabuga u Tatarstanu (navodno 1 poginuli te 13 ozlijeđenih). Ponedjeljak 16. lipnja donio je napade na skladišta goriva u Orelu, a utorak 17. lipnja ponovljene napade na JSC „Napredak“ u Mičurinsku te tvornicu baruta u Kotovsku (oboje ruska regija Tambov), te skladišta goriva južno od Tvera u Rusiji. Konačno, u srijedu 18. lipnja na meti se opet našla tvornica JSC „Energia“ u mjestu Jelec (ruska regija Lipeck), napadnuta i 23. svibnja – koja proizvodi baterije za ruske rakete tipa „Iskander“ i vođene zrakoplovne bombe – a čulo se i o ukrajinskom napadu na skladišta streljiva kod mjesta Riljsk, regija Kursk, u zaleđu tamošnjeg pograničnog bojišta.

Nastavak razmjene tijela poginulih te zarobljenika

Tijekom proteklih tjedan dana nastavljene su bile i razmjene tijela poginulih boraca i ratnih zarobljenika između Ruske Federacije i Ukrajine – temeljem dogovora postignutog 2. lipnja na relativno neuspješnim pregovorima organiziranim pod turskim pokroviteljstvom i posredovanjem u Istanbulu. Nakon što je u srijedu 11. lipnja u Ukrajinu stiglo prvih 1.212 tijela, a onda u petak 13. lipnja njih još 1.200 – postupak je bio nastavljen u subotu 14. lipnja s daljnjih 1.200 tijela i u nedjelju 15. lipnja s još 1.200 tijela – da bi sve bilo okončano u ponedjeljak 16. lipnja. Doduše, tu su se ruski i ukrajinski izvori razišli, tako da službena Moskva tvrdi da je u zadnjoj prilici bilo predano 1.248 tijela (6.060 ukupno, za što je iz Ukrajine primljeno 51 tijelo ruskog vojnika), dok iz Kijeva spominju prijem 1.245 tijela (6.057 ukupno). No dok se iz Rusije čuje o spremnosti predaje i dodatnih 2.239 tijela, ondje i nadalje dominiraju računice – koliko će time vlasti u Kijevu novaca morati isplatiti obiteljima poginulih – što se tretira gotovo pa nekakvim oružjem protiv Ukrajine. Iz ukrajinskih službenih izvora navode sasvim drugačije probleme. Naime, ondje navode kako im je Rusija u okviru repatrijacije poginulih prebacila tijela ruskih vojnika pomiješana s onima ukrajinskih, gdje su pojedini dijelovi čak i razbacani u različite vreće – čime bi po riječima ukrajinskog ministra unutarnjih poslova Igora Klimenka postupak identifikacije do sada primljenih tijela uz sav napor tamošnjih stručnjaka mogao potrajati barem 13 do 14 mjeseci.

Što se tiče razmjena mladih vojnika te ranjenih i bolesnih ratnih zarobljenika, pojedine grupe su bile razmijenjene u ponedjeljak i utorak 9. i 10. lipnja, pa onda i u četvrtak 12. lipnja te u subotu 14. lipnja – kada se po posebnom postupku „neodređene medicinske razmjene“ razmijenilo i niz teško bolesnih te ranjenih osoba. Iako su dodatne razmjene odrađene i u četvrtak 19. lipnja te petak 20. lipnja, to izgleda nije kraj ovog postupka za koji ni jedna od zaraćenih strana za sada nije izašla s točnim brojevima razmijenjenih zarobljenika, pozivajući se za sada na tajnost nužnu radi sigurnosti čitavog postupka. Ipak, dok se u samoj Ukrajini već čuju i pozivi da se tamošnje žene krene jednakopravno pozivati u vojnu službu za obranu domovine – izgleda da će za ikakve daljnje pregovore Rusije i Ukrajine (a onda i razmjene zarobljenog ljudstva) ipak trebati pričekati idući tjedan, gdje lokacija sastanaka i dalje ostaje u Turskoj, nakon nedjelje 22. lipnja.

SAD, razjedinjena skupina G7 i Rusija

U očekivanju ikakvih daljnjih direktnih kontakata Rusije i Ukrajine, treba napomenuti da i dalje nema primirja na bojištima, kao što nema ni znakova popuštanja u stavovima agresora iz Moskve. Uz to, izgleda da – usprkos svim apelima iz Ukrajine te Europe – nema traga ni američkom zaoštravanju režima sankcija prema Ruskoj Federaciji. Dok se do kraja prošloga tjedna to opravdavalo čekanjem nastavka razgovora i protekom roka od dva tjedna, koji je Donald Trump sebi postavio da vidi ozbiljnost (ili neozbiljnost) ruske strane – sada su izgleda ikakve dodatne sankcije za Rusku Federaciju pale u zapećak barem do mjeseca srpnja, potisnute iz fokusa svjetske javnosti i američkih političara razvojem 13. lipnja započetog rata Izraela i Irana.

Za to vrijeme svjedočilo se i nastavku vidljivog zatopljavanja rusko-američkih odnosa – unutar kojeg se svjedočilo i čestitki ministra vanjskih poslova SAD Marca Rubia za „Dan Rusije“ 12. lipnja (kada im je poželio „uspjeh u stvaranju svijetle budućnosti“), kao i telefonskom razgovoru Trumpa i Putina u subotu 14. lipnja. Dok je Putin tada navodno američkom predsjedniku čestitao rođendan, ipak su u 50 minuta razgovora navodno glavne teme razgovora bile stanje na Bliskom Istoku i novi rat Izraela i Irana (gdje Trump navodno nema problema vidjeti Putina kao posrednika između zaraćenih strana). Prema izvorima s obje strane, Ukrajinu se dotaklo tek kraće, s naglaskom na provedbu već spomenutih razmjena poginulih te zarobljenih, uz najavu daljnjih razgovora nakon 22. lipnja (naravno bez spomena ikakvom primirju). Praktične učinke ovog zatopljavanja i telefonskog „gugutanja“ vidjelo se već dan kasnije, u nedjelju 15. lipnja – kada je u kanadskom ljetovalištu Kananaskis započeo još jedan sastanak čelnika država skupine G7. Ovaj je skup trebao trajati od nedjelje 15. do utorka 17. lipnja, a već unaprijed je bilo jasno da će se Sjedinjene Države protiviti dobrom dijelu zaključaka preostalih 6 država članica (tako da se i danima prije početka skupa najavljivalo da ondje vjerojatno neće biti zajedničke deklaracije, budući da SAD na mnoga pitanja gledaju različito od svih partnera). Ipak, svi su sudionici trebali biti ondje tijekom čitavog trajanja skupa – zbog čega je Kanada navodno morala Donaldu Trumpu dodijeliti i poseban imunitet, budući da kanadski zakoni pod normalno priječe ulaz u zemlju osobama osuđenim za teška kaznena djela, za kakva je Trumpa sud u New Yorku osudio 30. svibnja 2024. godine.

Iako je Donald Trump stigao u Kanadu po planu, u nedjelju 15. lipnja, već ujutro prvog radnog dana skupa počeli su problemi kada je Trump zajedničku izjavu s kanadskim premijerom Markom Carneyem umjesto planiranih tema iskoristio za izražavanje nezadovoljstva izbacivanjem Rusije iz sastava ovog tijela (koje je od G8 postalo G7 24. ožujka 2014. kroz suspenziju Rusije, da bi ta država onda sama 13. siječnja 2017. kompletno izašla iz ovog tijela). Naravno, Trumpa nije smetalo za takav tijek stvari optužiti tadašnjeg predsjednika SAD Baracka Obamu i „osobu zvanu Trudeau“ (iako je do 4. studenog 2015. tu dužnost obavljao Stephen Harper, kojeg je onda naslijedio Justin Trudeau s mandatom do 14. ožujka 2025. godine), naglašavajući da „rata ne bi bilo“ da je Rusija i nadalje u G8, te da je 2020. Trump bio predsjednikom SAD (što je njegova uobičajena priča, još otprije najava da će samu agresiju Rusije na Ukrajinu okončati prvog dana svog novog predsjedničkog mandata).

Nerazriješena pitanja G7: sankcije, pomoć Ukrajini i trgovinski sporazumi

Uglavnom, kako izgleda, od svih planiranih tema skupa u Kanadi Trump je odradio tek ponešto tijekom prvog dana skupa, održavši kasnije u danu i slično začudno predstavljanje finaliziranog trgovinskog sporazuma s Velikom Britanijom – ne bi li onda najavio i svoj naprasni odlazak natrag u SAD krajem prvog radnog dana skupa G7, ostajući tek na večeri prije puta u Washington. Dok su se ostali sudionici bavili transnacionalnim kriminalom, zajedničkim suzbijanjem šumskih požara, energetskom sigurnošću i izazovima digitalne tranzicije, te jačanjem zajedničkih ulaganja u infrastrukturu i globalnu kompetitivnost – dosta je pitanja ostalo otvoreno, bilo zbog američkog protivljenja ili zbog izostanaka čelnika te države s radnih sastanaka. Iako je za utorak 17. lipnja na skup G7 bio pozvan i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, on se ondje nije uspio sastati s Donaldom Trumpom, niti je uspio razgovarati o ukrajinskoj želji za kupovinom američkih protuzračnih sustava MIM-104 Patriot.

Nije se uspjelo razgovarati o osiguravanju 40 milijardi USD godišnje pomoći Ukrajini, kao ni o daljnjoj sudbini sankcijama širom svijeta zamrznute ruske imovine. Nisu usuglašene ni dodatne sankcije skupine G7 prema Ruskoj Federaciji – predloženo smanjivanje maksimalne cijene za rusku naftu sa 60 USD na 45 USD po barelu (što sada vjerojatno ostatak G7 neće biti u stanju jednostavno uvesti bez SAD) – no ipak su odjeknule izjave Donalda Trumpa kako sankcije Sjedinjene Države „koštaju puno novaca, ogromne količine novaca“, konkretno: „radi se o milijardama i milijardama dolara“. Dok se još nisu ni slegle izjave iz službene Moskve kako su time SAD i G7 konačno priznali štetnost sankcioniranja Putinove Rusije, moguće pitanje otkud najednom te teze Donaldu Trumpu dobilo je svoj odgovor samo dan kasnije. Naime, svoju računicu američkih gubitaka od sankcioniranja Ruske Federacije u utorak 17. lipnja za ruske je medije iznio Kiril Dimitrijev, Putinov pregovarač sa Sjedinjenim Državama. Po njemu, ove su sankcije samo ekonomiju SAD koštale oko 300 milijardi USD – što je po njemu trošak „Bidenove gluposti“ koji plaćaju američki poduzetnici. Očigledno, te je brojeve čuo i Trump, kojem su baš kao i glasnogovornicima Vladimira Putina svi glupi, samo je agresivni režim u Moskvi pametan. Sve to opet je Trump mogao prokomentirati s Putinom, kada se 17. lipnja opet čuo na temu Ukrajine i Bliskog Istoka – gdje se sada Putin krenuo Sjedinjenim Država i otvoreno nuditi za posrednika između Izraela i Irana kao još jedan mogući put povratka njegove agresorske države u vrh međunarodnih političkih zbivanja. Spomenimo još i činjenicu da se prerani odlazak Donalda Trumpa s G7 skupa u Kanadi pokušalo komentirati njegovim angažmanom u postizanju primirja između Izraela i Irana (što je sam Trump naznačio, a onda 17. lipnja glasno izjavio francuski predsjednik Emmanuel Macron) – na što je Trump reagirao objavom o tome da je Macron u krivu i da razlog nije bio vezan uz rat na Bliskom Istoku, već „nešto bitno veće“. Samo koji dan kasnije, brojni izvori iz G7 krenuli su pak navoditi da su pravi razlozi američkog odlaska ipak bili bitno prizemniji – (1) neslaganje s francuskim odbijanjem američkih presizanja prema Grenlandu u tamošnjim diskusijama, te (2) nevoljkost osobnog susretanja s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim dan kasnije.

Za to vrijeme Ukrajina je krenula provoditi sporazum sa Sjedinjenim Državama o zajedničkom iskorištavanju rudnih bogatstava, pokrećući 16. lipnja postupak razvoja nalazišta litija „Dobra“ u Kirovogradskoj regiji. Uskoro bi trebalo uslijediti i raspisivanje natječaja za zainteresirana poduzeća, gdje se posebno spominje konzorcij TechMet u suvlasništvu Vlade SAD i milijardera Ronalda Laudera bliskog Donaldu Trumpu. Međutim, čitava teza Donalda Trumpa kako američka poslovna prisutnost odmah daje i određena sigurnosna jamstva za Ukrajinu (na čemu se među ostalim zasnivalo i njegovo forsiranje spomenutog sporazuma o zemnim bogatstvima) itekako je bila uzdrmana u nedjelju 15. lipnja, kada se bilježio direktni ruski napad na urede američkog giganta Boeing u Kijevu, gdje to poduzeće već duže surađuje s lokalnim proizvođačem zrakoplova Antonov.

NATO i Europska unija u sjeni događanja

Čelnici europskih država na skupu G7 u Kanadi nisu uspjeli privoliti Trumpa na suradnju u oštrijem pristupu Ruskoj Federaciji – iako se iz same Moskve 20. lipnja i službeno čulo kako Rusija „sada ima stratešku prednost. Zašto bi to propustili? Nećemo to propustiti. Idemo dalje. Napredujemo, i nastavit ćemo napredovati“, dok je primirje – prema Putinovom glasnogovorniku Peskovu – moguće tek nakon dobivanja svih traženih popuštanja s ukrajinske strane. Samim time, upitan je i tijek NATO summita zakazanog za utorak i srijedu, 24. i 25. lipnja u nizozemskom Den Haagu, gdje se početno čak postavljalo i pitanje upućivanje pozivnice ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom (na kraju je ipak pozvan, iako s navodnim „snižavanjem diplomatskog statusa” i bez sudjelovanja u glavnini programa). Ondje bi se u okviru programa trebao održati i sastanak „Vijeća Ukrajina-NATO“ tijekom radne večere zatvorene za medije – no već sada izgleda kako će čitav skup opet biti odrađen u „sažetoj formi“ radi izlaženja na kraj s „kratkim rasponom pažnje“ američkog predsjednika Trumpa. Pri tome, ne bi li se izbjeglo nervirati Trumpa, vjerojatno će biti i manje spomena Ukrajine i Gruzije, dok se spominje i moguće izbjegavanje makar i slučajnih susreta Trumpa i Zelenskog.

Za to vrijeme, u prvoj polovici lipnja već se bilježilo slanje na Ukrajinu preko 2.800 ruskih kamikaza-dronova, gotovo 3.000 vođenih bombi i oko 140 raznih raketa – uz zabilježenu tendenciju jačanja takvih napada. Svemu tome Europska unija nastoji stati na kraj jačanjem podrške Ukrajini (u ožujku i travnju po prvi put u tri godine više vojne pomoći Ukrajini iz EU nego iz SAD), ali i jačanjem pritiska na Rusku Federaciju i njene saveznike. S jedne strane, Vijeće EU odobrilo je nove carine na poljoprivredne proizvode i dušična gnojiva iz Rusije i Bjelorusije (početak primjene od 1. srpnja, s postupnim zaoštravanjem tijekom idućih godina). Uz to, Europska komisija je razvila i plan za postupno potpuno zaustavljanje uvoza nafte, plina i nuklearnih goriva iz Rusije – čemu se žestoko protive proruski režimi u Mađarskoj i Slovačkoj, prijeteći među ostalim zauzvrat i obustavom svojeg izvoza struje u Ukrajinu kada to bude nužno zbog nastavka tamošnjih ruskih napada na strujnu infrastrukturu. O tome će nastaviti pregovore (iako je sada 25 članica „za“ i tek 2 „protiv“ ovih mjera koje Rusiji uvelike izbijaju iz ruku to „energetsko oružje“), dok su do kraja lipnja 2026. produžene i sankcije uvedene prema Rusiji još u lipnju 2014.godine (uvoz roba s Krima u EU, zabrana ulaganja u tamošnju infrastrukturu i turizam, te kontrola izvoza brojnih roba i tehnologija) – dok tek treba usuglasiti produljenje i niza drugih, kasnijih sankcija Ruskoj Federaciji, što na dnevni red dolazi krajem srpnja i onda sredinom rujna ove godine. Do tada, ostaje i poziv Volodimiru Zelenskom na summit čelnika Europske unije zakazan za 26. i 27. lipnja u Bruxellesu – gdje bi jedna od glavnih tema skupa opet trebala biti situacija u Ukrajini, ali i EU-članstvo Moldove, obrana Unije te energetika.

Stanje na bojištima – ukrajinska regija Sumi

Dok se već neko vrijeme borbeno stanje u pograničnom dijelu ukrajinske regije Sumi s ruskim oblastima Kursk i Belgorod bilježi kao posebno žestoka borbena zona (po intenzitetu povremeno i druga, odmah iza okolice ukrajinskog uporišta Pokrovsk) – pritisak događanja i domaće javnosti tek je 16. lipnja natjerao i ukrajinske vojne izvore da prestanu govoriti tek o „kurskom smjeru“ borbi (kao da su sva ta događanja u Rusiji) te da uvedu u svoje dnevne preglede stanja tzv. „Sjeverno-slobožanski i kurski“ borbeni smjer. Nažalost, ovo priznanje važnosti spomenute iznimno aktivne borbene zone nije ujedno donijelo i ujednačavanje službenih izvještaja iz tog područja – koji i dalje ostaju numerički, bez naznaka lokacija svih tih spomenutih okršaja ili zračnih te topničkih djelovanja. Ipak, jasno je da se radi o okupiranom prostoru veličine oko 120 kvadratnih kilometara, dvadesetak km sjeverno od regionalnog središta Sumi. Borbe s oko 53.000 ruskih vojnika uglavnom se vode unutar pojasa od desetak km od granične crte, na potezu širine oko 20 km – gdje ukrajinski branitelji načelno brane tamošnja dva općinska središta, naselja Hotinj i Junakivka. Usprkos brojnim prigovorima o izostanku ili lošoj kvaliteti pograničnih fortifikacija u zoni borbi, 19. lipnja je ukrajinski ministar obrane Rustem Umerov odbio sudjelovati na raspravi koju je temeljem stanja obrane u regijama Sumi, Harkiv, Zaporižje i Dnjepropetrovsk u srijedu 18. inicirala Vrhovna Rada.

Na zapadu ove borbene zone, oko općinskog središta Hotinj, zadnjih se tjedan dana moglo registrirati niz ukrajinskih protunapada koji su agresore početkom ovoga tjedna od linije Hotinj-Pisarivka-Korčakivka vratili sjeverno prema okupiranim naseljima Kindrativka, Andriivka (navodno oslobođena 14. lipnja) i Oleksiivka, na oko 5 km od granične crte. Dok se tu svakodnevno bilježe okršaji, agresor ustrajno napada i dublju pozadinu ovih obrambenih položaja ne bi li ondje omeo ukrajinsku logistiku. Tek malo sjeveroistočnije Rusi su do srijede 18. lipnja osvojili ukrajinsko uporište Novomikolaivka, iz kojeg su branitelji prešli u jugozapadnije selo Varačina – čime je krenulo lokalno izravnavanje bojišnice na oko 5 km od granice. Samo 3 km istočnije, nakon više dana borbi u ruskim je rukama do 13. lipnja završilo naselje Jablunivka (položaji agresora ojačani 16. lipnja), da bi do četvrtka 19. lipnja i ukrajinski neslužbeni izvori potvrdili rusku prisutnost u sjevernom dijelu već spomenutog općinskog središta Junakivka oko 5 km istočnije. Ipak, nije jasno kako se ondje razvija borba u samom naselju, gdje su ruski položaji izgleda došli do trase lokalne magistrale H-07, koja je povezivala regionalno središte Sumi s ruskim okrugom Sudža u Kurskoj oblasti (i time je bila iznimno bitna u doba ukrajinskog upada u rusku regiju Kursk). To se smatra posebno bitnim budući bi okupacijom čitavog prostora Junakivke Rusi dobili priliku svojim taktičkim dronovima vođenim optičkim vlaknima napadati i sam ukrajinski grad Sumi, oko 24 km jugozapadno. Konačno, oko 4 km jugoistočno od sada podijeljenog mjesta Junakivka i dalje se drži ukrajinski lokalitet Sadki – kojem se agresori sada i potvrđeno približavaju sa sjevera, sjeveroistoka i istoka, uz borbe svakog dana početkom ovoga tjedna.

Čitavog proteklog tjedna nastavilo se i žestoko ratovanje topništvom, vođenim zrakoplovnim bombama te raznim verzijama bespilotnih letjelica – gdje i Rusija i Ukrajina nastoje pozadinskim napadima usporiti aktivnosti protivnika. Pri tome, iz glavnine ukrajinskih sela u borbenoj zoni odavno je evakuirana većina civila, dok Ruska Federacija tek nastoji vratiti život u svoje nedavno „oslobođene“ krajeve. Pri tome im zaostala eksplozivna sredstva (među ostalom i od vlastitih bjesomučnih bombardiranja) rade maksimalne probleme – tako da se uz domaće osoblje za razminiranje očekuje i pomoć oko 1.000 inženjeraca iz Sjeverne Koreje, kojima je to još jedan način stjecanja dodatne ruske pomoći za svoju siromašnu ali ratobornu državu.

Stanje na ukrajinskim bojištima

Budući je glavnina ruske skupine „Sjever“ i dalje angažirana u regiji Kursk te već spomenutim dijelovima ukrajinske regije Sumi, i nadalje su bojišta na sjeveru Harkivske oblasti bila mirnija od prosjeka. Povremeno se bilježilo okršaje kod ukrajinskih uporišta Kozača Lopanj i Lipci, nedaleko okupirane Staricje i Gatišća, te na prostoru uvelike srušenog grada Vovčanska. Aktivnije je bilo oko 70 km jugoistočno na zapadnoj obali rijeke Oskil, gdje Rusi i nadalje šire svoj mostobran. Od napredovanja južno od naselja Krasne Perše 14. lipnja može se reći da agresori kontroliraju zapadnu stranu rijeke Oskil, iako ne u jednakoj dubini.

Tome doprinosi i 19. lipnja službeno proglašena okupacija sela Dovgenjke, desetak km prema jugozapadu – iako se istodobno snage agresora lociralo oko kilometar istočnije od tog naselja. Dalje prema jugozapadu nastavljaju se borbe kod Kutkivke te nedaleko sela Zapadne, da bi posebno aktivna bila i zona nedaleko grada Kupjanska. Dok se još u četvrtak 19. lipnja bilježilo nastavak borbi u podijeljenoj Kindrašivki (oko 4 km sjeverozapadno od grada, u selu koje su Rusi proglasili okupiranim još 30. svibnja), dodatno se u petak 20. lipnja iz Moskve službeno proglasila i okupacija sela Moskovka (tek oko 600 metara od prvih kuća na sjeverozapadnom rubu Kupjanska), a bilježilo se i nastavak borbi kod Golubivke (oko 2 km sjeverno od Kupjanska). Time se sve ozbiljnije zatvaraju prilazi ne samo Kupjansku, nego i prema oko 80 km kvadratnih ukrajinske enklave koja opstaje preko Oskila, istočno od Kupjanska – gdje su borbe opet bile koncentrirane uz rubove (sjeverno kod Petropavlivke, istočno kod Stepove Novoselivke, jugoistočno na prilazima selu Pišćane Gornje, te jugozapadno kod Gluškivke).

Nastavljeni ruski napadi oko grada Borova i na tri bojišta

Oko 6 km južnije, na donjoj strani ruskog prodora do Oskila i dalje se čulo o (1) napadima agresora niz tok Oskila prema gradu Borova sa sjevera (u trokutu ukrajinskih sela Zagrizove, južnije kod Boguslavke, te istočno kod Nove Krugljakivke), te (2) s istoka (sela Kopanki, Nadija i Sergiivka, te južnije kod Novosergiivke i Novojegorivke), kao i (3) oko 25 km jugoistočno od grada Borova, na administrativnoj tromeđi ukrajinskih oblasti Harkiv, Lugansk i Donjeck. Ondje se nastavio ruski pritisak s istoka i juga prema Grekivki, te s juga do Oljgivke, kao i dalje prema jugozapadu (kod sela Novij Mir, Glušćenkove, Maliivka), kao i južnije oko ruskog izboja fronte oko sela Ridkodub-Karpivka-Lipove. (4) Samo malo južnije nastavljene su i borbe kod sela Zelena Dolina (Rusi prišli naselju) i Šandrigolove, te Kolodjazi – kao i na rijeci Žerebec, kod sela Mirne (zapadno od rijeke, iako su naselje Rusi proglasili okupiranim još 26. ožujka) i Zarične, kao i istočno od rijeke kod Jampolivke (proglašena okupiranom 18. veljače) i Torske (mimo 15. svibnja proglašene ruske okupacije) – sve bez novih potvrđenih napredovanja agresora.

Uz južnu obalu rijeke Siverski Donjec nastavljeno je 16. i 17. lipnja postupno rusko napredovanje prema zapadu, prvo iz Grigorivke, a onda i do ulaza u zapadnije selo Serebrjanka. Pri tome, tek treba vidjeti hoće li se obrana stabilizirati unutar prostora Serebrjanke, ili zapadnije – na liniji poljskih utvrda od rijeke Siverski Donjec pa južno do istočnog ruba ukrajinskog grada Siverska. Pri tome treba napomenuti da se i tek malo jugoistočnije bilježilo 14. lipnja izbijanje ruskih snaga na administrativnu granicu Luganske oblasti u zoni zapadno od velikih vadilišta krede kod okupirane Bilogorivke. Ujedno, borbe su nastavljene i na drugim prilazima Siversku – s istoka (od kompletno razrušenog sela Verhnokamjanske), s jugoistoka (od srušene Ivano-Darivke), te s juga (od Viimke, Zvanivke i Fedorivke). Ponešto je jasnije stanje oko 30 km jugozapadno, kod ukrajinskog grada Časiv Jara. Ondje se zadnjih dana pojačano bilježe borbe (1) u sjevernim selima (od Vasjukivke i Bondarne, preko Minjkivke i Orihovo-Vasilivke sve do sela Novomarkove i Markove). Uz to, okršaji su nastavljeni i (2) u samom Časiv Jaru – gdje se Ukrajince postupno potiskuje iz centra grada, a u nedjelju 15. lipnja bilježilo se i rusko napredovanje u južnom predgrađu Ševčenko (kojeg su agresori službeno proglasili okupiranim još 19. travnja). Uz to, nastavljen je bio i neprijateljski pritisak (3) južno od Časiv Jara gdje se u srijedu 18. lipnja bilježilo rusko prisustvo u južnom dijelu uvelike okupiranog naselja Stupočki (proglašeno zauzetim još 25. svibnja), dok su borbe bilježene i južnije, nedaleko sela Predtečine, Bila Gora, Kurdjumivka i Diliivka. Napomenimo da se tu bojišnica nalazi oko 6 km istočno te desetak km jugoistočno od ukrajinskog grada grada Kostjantinivka (preko 67.000 stanovnika prije opće agresije) – koji je posljednjih tjedana postao velika nova meta ruskih osvajačkih ambicija.

Borbe su bile žestoko nastavljene i još malo dalje na jugoistok od Kostjantinivke, u zoni donedavnog ukrajinskog uporišta Toreck, gdje obrambene operacije polagano ulaze u svoje zadnje faze. (1) Sjeverno se fronta pomakla oko 2,5 km od Torecka (Diliivka), dok je (2) na sjeverozapadu i zapadu također oko 2,5 km od grada, u prostoru oko tamošnjeg rudnika “Svete Matrone Moskovske”. To pritisak agresora postupno prenosi bliže Kostjantinivki, odnosno na liniju oslonjenu o tok rijeke Krivi Torec uz ukrajinska naselja Ivanopilja, Nelipivka, Plešćiivka, Kleban-Bik i Katerinivka. (3) Na jugozapadu uvelike okupiranog grada Torecka branitelji stoje tek malo bolje i još drže prigradska naselja Šćerbinivka i Novospaske, te prostor zapadno do ruba 30. svibnja okupirane Romanivke.

Južni prilazi Kostjantinivki i Pokrovsk

Stanje na južnim prilazima Kostjantinivke – od prostora zapadno od Torecka pa na spojnici prema Pokrovsku – već je neko vrijeme posebno borbeno aktivno. Nakon faze pojačanih ruskih prodora, izgleda da se ondje ukrajinska obrana nastoji ustaliti oko 10 km južno od Kostjantinivke, uzduž oko 14 km dugog poteza između rijeka Krivi Torec na istoku, te Bičok na jugu i jugozapadu. Dok (1) na istočnom kraju te obrambene zone branitelji i dalje drže položaje na sjevernom rubu okupirane Romanivke te istočnije do Novospaske i Šćerbinivke – tu zapravo ima mjesta i za postupno povlačenje na sjever, 3 do 4 km prema selima Katerinivka i Kleban-Bik. Takvog prostora nema mnogo (2) u središnjem dijelu ove obrambene zone, gdje se borbe aktivno vode na južnim prilazima ukrajinskom naselju Oleksandro-Kalinove, baš kao ni (3) na zapadnom kraju ove obrambene linije, na prostoru sela Jablunivka (podijeljeno, s ruskim snagama u jugozapadnom dijelu naselja). Dok ruske snage postupno pristupaju čitavoj ovoj obrambenoj liniji s juga, trebamo posebno napomenuti i ovoga tjedna zabilježene pokušaje mehaniziranih prodora, prvo s jugozapada prema središtu Jablunivke, a onda 18. lipnja i s juga u Oleksandro-Kalinove – što je sve agresore koštalo gotovo 20 oklopnih transportera uz minimalan konkretni borbeni napredak.

Slično je stanje i ponešto zapadnije, u zoni gdje su agresori prešli nekad logistički bitnu trasu magistrale T-0504 (Pokrovsk-Kostjantinivka), (1) sjeveroistočno od Pokrovska. Ondje se borbe vode na prilazima ukrajinskih sela Stepanivka na sjeveru, Rusin Jar i Poltavka na sjeverozapadu, te Popiv Jar, Volodimirivka i Novotorecke na zapadu. Ujedno, u zaleđu ovih naselja bilježili su se brojni napadi bespilotnim letjelicama, a 19. lipnja i rušenje mosta na rijeci Kazenji Torec kod sela Šahove ruskim kamikaza-dronom dugog dometa. Malo južnije od toga, žestoke borbe traju između naselja Ševčenko Perše (proglašeno okupiranim 29. svibnja, što su ukrajinski neslužbeni izvori priznali u petak 20. lipnja) i zapadnijeg ukrajinskog sela Kopteve (proglašeno zauzetim 12. lipnja) – baš kao i u nedalekim južnijim naseljima Mirne (podijeljeno), Malinivka (proglašena okupacija 15. lipnja), Jelizavetivka, Miroljubivka i Mikolaivka. Za razliku od ove izuzetno aktivne zone, ponešto je mirnije bilo dalje na jug i jugozapad – (2) na istočnom prilazu Pokrovsku (gdje se čulo za sukobljavanja u Grodivki, Prominu, Mirnogradu i Lisivki), te (3) na južnim prilazima Pokrovsku (borbe u Novopavlivki i Novoukrainki, na prilazima Pokrovsku sjeverno od naselja Ševčenko, te kod sela Zvirove, Kotline i Udačne).

Granica prema Dnjepropetrovskoj oblasti

Od sredine mjeseca posebna je pažnja agresora bila posvećena bojišnici od Pokrovska dalje prema jugu – gdje na potezu od oko 25 km fronta teče nedaleko administrativne granice ukrajinskih oblasti Donjeck i Dnjepropetrovsk. Južno od sela Udačne (podijeljeno) fronta i nadalje prolazi sjeverno od uvelike okupiranog naselja Novosergiivka, pa onda zapadno do Novomikolaivke (18. lipnja službeno proglašena okupiranom) i nadalje do ukrajinske Muravke. Baš kod Novomikolaivke se izgleda nalazi prvi od manjih ruskih upada u Dnjepropetrovsku oblast, do toka rijeke Solona. Oko 4 km južnije još odolijevaju ukrajinski položaji zapadno od okupirane Kotljarivke, no oko 4 km južnije Rusi su 12. svibnja proglasili okupaciju sela Gorihove – da bi sjeverozapadno od njega ostvarili drugi po redu dodir s granicom Dnjepropetrovske oblasti. Iako se oko 8 km južnije i dalje drži ukrajinska obrana sjeverno od rijeke Vovče – od naselja Oleksiivka (podijeljeno od 9. lipnja, a proglašeno okupiranim 12. lipnja) pa zapadno preko sela Zelenii Kut (proglašen okupiranim 14. lipnja) i Novoukrainka te onda preko oblasne granice do sela Dačne, Filija i Novopavlivka – izgleda da se baš oko sela Dačne 12. lipnja bilježilo i treći ruski dodir s administrativnom granicom Dnjepropetrovske regije.

Južno od toga se borbe vode na liniji od sela Zaporižja, Perebudova i Mirne pa sve do nedalekog južnijeg grada Komara (proglašen okupiranim 12. lipnja). Dalje na jug bojišnica ide zapadno od rijeke Mokri Jali, uz okupirana naselja Fedorivka (6. lipnja) i Vesele (3. travnja) do Burlacke (proglašeno okupiranim 28. veljače, što je s ukrajinske strane potvrđeno tek 8. travnja) – i dalje prema nedalekoj tromeđi administrativnih granica Donjecke, Dnjepropetrovske i Zaporiške oblasti. Uglavnom zapadno i jugozapadno od okupiranog sela Burlacke bojišnica i nadalje prati naselja Ševčenko, Vilne Pole, Novosilka (formalno okupirano od 21. veljače), Zelene Pole (okupirano 28. svibnja) pa ide zapadno od Novopilja (okupiran 31. svibnja) do naselja Temirivka u Zaporižju. Što se ostatka bojišta u Zaporižju tiče, učestalo se zadnja dva tjedna spominje ruski pritisak prema gradiću Malinivka (u čiji su jugoistočni rub agresori ušli 12. lipnja), kod grada Orihiva (Mala Tokmačka, Novodanilivka, Nesterjanka te Novoandriivka), te oko 19 km zapadnije kod sela Šćerbaki i Pavlivka, te na prilazima ukrajinskom gradu Kamjanske. Jednako se tako nastavljaju i borbe na utoku Dnjepra u Crno more, gdje Rusi neuspješno nastoje pritiskati branitelje u zoni oko srušenih Antonivskih mostova.

 

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 21. lipnja 2025. pod nazivom “Putin pojačava napade, Trump mu čestita, Kijev je pod najgorim udarima do sada, G7 u rasulu: ‘Do srpnja – ništa!‘” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/putin-pojacava-napade-trump-mu-cestita-kijev-je-pod-najgorim-udarima-do-sada-g7-u-rasulu-do-srpnja-nista-15596527