Izrael je konačno pokrenuo operaciju “Rising Lion” (“Dizanje lava”), napad na Iran koji se ne zaustavlja samo na nekoliko obostranih izmjena udaraca. Netanyahu je odlučio krenuti u konačni obračun s teokratskim režimom u Teheranu, a posljedice ovog koraka osjećat će se u godinama koje dolaze. U ovoj analizi biti će obrađeni vojni aspekti operacije u prvih četiri dana njezina izvođenja. Za razumijevanje izraelskog napada potrebno je analizirati i širi geopolitički kontekst događaja na Bliskom istoku, no tada bi analiza bila prevelika.

Koji je cilj izraelskog napada? Izrael tvrdi da je primarni cilj neutralizacija iranske nuklearne infrastrukture, što bi značilo da su poduzeti napadi nastavak primjene Beginove doktrine – pre-emptivnog (preventivnog) napada na svaku zemlju koja razvija infrastrukturu za proizvodnju nuklearnog oružja i koja bi bila prijetnja Izraelu. Doktrina je nazvana prema bivšem izraelskom premjeru Menachemu Beginu koji je 1981. godine pokrenuo operaciju “Opera” (operacija “Babylon” je alternativni naziv) – napad na irački nuklearni reaktor Osirak. Begin je operaciju izveo bez odobrenja Washingtona. Beginova doktrina ponovno je primijenjena 2007. godine kada je tajnom akcijom uništen sirijski nuklearni istraživački centar Al-Kibar. Izraelski napad na Iran je treći slučaj primjene Beginove doktrine.

Ali opseg izraelskog napada je mnogo veći od djelovanja potrebnog za neutralizaciju iranske nuklearne infrastrukture.- desetkovanje iranskog vojnog vrha, napadi na mobilne lansere balističkih projektila, te napadi na iransku energetsku infrastrukturu. Pravi cilj operacije “Rising Lion” je promjena režima u Teheranu, što je dugogodišnji Netanyahuov san.

Strateške pogreške Teherana

Uspjeh izraelskog napada rezultat je i niza pogreški iranskog vodstva u procjeni situacije i uvjerenja da je ratni sukob sa Izraelom malo vjerojatan.

Teheran je zanemario prva upozorenja koja su upućivala na mogućnost izraelskog napada na njegovu nuklearnu infrastrukturu. To je bilo ubojstvo političkog vođe Hamasa Ismaila Haniyeha u Teheranu u srpnju 2024. godine. Ovim ubojstvom Izrael je pokazao kako su njegovi obavještajci sposobni organizirati operaciju u iranskom glavnom gradu, zaobići opsežne sigurnosne mjere te likvidirati metu bez ostavljanja tragova. U rujnu iste godine izveden je uspješan napad na Hezbollahove operativce u Libanonu korištenjem eksplozivnih pagera i radio uređaja. Oba slučaja pokazivala su na uspjeh izraelskih obavještajnih službi u penetraciji iranskih mreža, ali su i upućivala da bi se moglo raditi o pripremama za izvođenje veće operacije protiv Irana i njegovih saveznika. U oba slučaja upozorenja su zanemarena. Haniyehova likvidacija i libanonski napadi objašnjeni su kao rezultat unutarnje borbe u iranskim službama, a iranski politički vrh eksplicitno je odbacio mogućnost

Uz to, iranske službe fokusirane su na suzbijanje djelovanja političkih protivnika i kontrolu populacije, a ne sprječavanje Izraela u uspostavljanju i širenju obavještajnih mreža u Iranu i regiji. Iako se u Iranu godinama navodi prijetnja intenziviranja izraelskog djelovanja, režim do sada nije poduzeo korake kojima bi se smanjila ova opasnost.

Iduća pogreška bila je kriva procjena iranskog vrha o razvoju situacije na području Bliskog istoka. Rezultat je bio podcjenjivanja mogućnosti općeg izraelskog napada na Iran. Mogu se navesti sljedeće strateške miskalkulacije:

1. Neodgovarajuća reakcija na promjene na Bliskom istoku od kraja 2023. godine.

Tri događaja – vojna neutralizacija Hamasa u Gazi, slabljenje Hezbollaha u Libanonu i pad sirijskog režima – doveli su u pitanje cjelokupnu iransku strategiju. Neutralizacija iranske osovine otpora (proiranske milicije i terorističke organizacije na području šijitskog polumjeseca, te djelovanje Iranske revolucionarne garde u pružanju potpore ovim subjektima) definitivno je pokopala iransku strategiju odvraćanja napada Izraela i drugih mogućih protivnika. Usprkos tome vodstvo u Teheranu i dalje je inzistiralo na provođenju postojeće strategije i nije poduzelo mjere za prilagodbu promijenjenoj strateškoj situaciji.

2. Podcjenjivanje izraelskih sposobnosti za napad na Iran.

Iznenadni Hamasov napad izveden u listopadu 2023. godine u Teheranu je protumačen kao veliki izraelski obavještajni propust koji će usmjeriti izraelsku obavještajnu zajednicu prema pitanjima unutarnje sigurnosti, a ne djelovanju protiv Irana. Time je odbačena ideja da bi Izrael mogao pripremiti i izvesti kompleksni napad na Iran koji bi kombinirao djelovanje unutar Irana s vanjskim napadima. Ova procjena nije se promijenila ni nakon izraelske organizacije likvidacije Ismaila Haniyeha u Teheranu. Iran je ovo ubojstvo tretirao kao izolirani slučaj, a ne kao posljedicu izraelske infiltracije. To je spriječilo detektiranje šire izraelske strategije pripreme napada na Iran (slabljenje ili potpuna neutralizacija iranske osovine otpora). Uz to, iranski vojni vrh je procijenio da Izrael nema sposobnosti izvođenja dugotrajnih napada na Iran zbog velike udaljenosti potencijalnih ciljeva.

3. Pogrešna procjena dinamike odnosa Izraela i SAD.

Teheran je rastući jaz između Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua protumačio kao naznaku strateškog razlaza obje strane. Polazilo se od pretpostavke o rastućoj izolaciji Netanyahuove vlade zbog izraelskog vojnog djelovanja u Gazi od strane Europe i SAD. Zato je procijenjeno da će SAD odbiti pružiti vojnu potporu Izraelu i spriječiti napad. Mogućnost da Netanyahu zanemari stavove Washingtona je odbačena.

4. Pogrešna procjena pregovora vođenih sa SAD o iranskom nuklearnom programu.

Trumpovo pokretanje pregovora o iranskom nuklearnom programu u Iranu protumačeno je kao znak američke slabosti i kaotičnog pristupa nove administracije međunarodnim odnosima (uvođenje carina saveznicima i prijateljima, slabost prema Rusiji, narušavanje transatlantskih odnosa). U ovim okolnostima Iran je očekivao da će moći dobiti velike ustupke (ukidanje ili slabljenje ekonomskih sankcija bez davanja značajnijih ustupaka po pitanju nuklearnog programa), te da će Trump tokom pregovora spriječiti pokretanje eventualnog izraelskog napada. Iran je očekivao da će u slučaju neuspjeha pregovora imati barem tjedan dana vremena prije izraelskog napada, a mogućnost izraelskog udara tokom pregovora nije ni razmatrana. Sva upozorenja o predstojećem napadu odbačena su kao propaganda radi pritiska na davanje većih ustupaka u pregovorima.

5. Pogrešna procjena da će razvijanje strateškog partnerstva s Kinom poslužiti kao instrument odvraćanja izraelskog                     napada.

Nakon 2015. godine (po sklapanju JCPOA sporazuma o ograničavanju iranskog nuklearnog programa) vidljivo je jačanje veza Irana i Kine. Intenziviranje ekonomskih odnosa praćeno je političkim koordiniranjem djelovanja obje strane. U 2021. godini obje strane potpisale su 25-godišnji sporazum o ekonomskoj suradnji vrijedan 400 milijardi USD. Nakon toga su kineske tvrtke ušle u ključne sektore iranske ekonomije (energija, transport, telekomunikacije). Za Iran je to bio način ublažavanja zapadnih ekonomskih sankcija (a time i jačanja stabilnosti režima), a za Kinu uz ekonomske prednosti i jačanje kineskog utjecaja u regiji.

Iranski politički vrh je razvijanje veza s Kinom protumačio kao otvorenu kinesku potporu iranskim strateškim ciljevima. Takva percepcija iranskih teokrata ojačana je uspješnim kineskim posredovanje u normalizaciji odnosa između Irana i Saudijske Arabije 2023.  te iranskim ulaskom u BRICS 2024. godine (za Teheran BRICS je protuzapadni savez pod vodstvom Kine). To je u Teheranu stvorilo uvjerenje da je međunarodni položaj Irana znatno ojačao i da se mogu suprotstavili američkim i izraelskim pritiscima bez značajnijih posljedica. To je i utjecalo na iranski stav u novim nuklearnim pregovorima sa SAD. Pretpostavka je bila da je normalizacijom odnosa s Rijadom neutralizirano saudijsko protivljenje iranskom nuklearnom programu. te da zbog toga Rijad vjerojatno neće podržati izraelski ili izraelsko-američki preventivni napad na Iran.

Na osnovi ove procjene iranska strana je u obnovljenim pregovorima s Trumpovom administracijom primijenila taktiku odugovlačenja. Kada je Washington objavio da Iran ima 60 dana za ograničavanje obogaćivanja urana, u Teheranu ovo upozorenje nije shvaćeno ozbiljno. U uvjerenju da ima strateški savez s Kinom, da će Rijad podržati njegove napore, te da neće biti izraelskog napada tokom pregovora, Teheran je vjerovao da ima dovoljno manevarskog prostora za iznuđivanje velikih ustupaka od Washingtona koje bi Izrael na kraju morao prihvatiti ili riskirati savez sa SAD. Sve procjene pokazale su se katastrofalno pogrešnim.

Izraelska odluka o pokretanju napada

Tema koje zaokuplja analitičara je traženje odgovora na pitanje zašto je Izrael odlučio izvesti napad sada. Nude se različiti odgovori, ali po mom mišljenju odluka o napadu izazvana je istovremenim djelovanjem nekoliko činilaca.

Na prvo mjesto stavio bih Netanyahuovu težnju za političkim preživljavanjem (budući da nije uspjeo neutralizirati izraelsko sudstvo, čim padne njegova vlada Bibi vjerojatno ide u zatvor zbog korupcije). Izraelska opozicija pokušala je iskoristiti sukob unutar Netanyahuove vlade oko uvođenja obaveze službe vojnog roka za ortodoksne Židove (pokušalo se izazvati raspuštanje parlamenta). Kako bi se spriječili dalji sukobi unutar njegove vlade, Netanyahu je iskoristio najnoviji izvještaj Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) o iranskom nuklearnom programu objavljen 31. svibnja. U njemu IAEA navodi da Iran nastavlja s nepoštivanjem obaveza koje proizlaze iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Ton izvještaja je oštar, a u ocjeni izvještaja izraelski obavještajni krugovi su naveli da on potvrđuje njihove ranije analize – Iran je na rubu postizanja sposobnosti izrade nuklearnog oružja (tzv. “breakout” capabilities – sposobnost korištenja visokoobogaćenog urana za izradu nuklearne bombe). Time je Netanyahu dobio argument kojim će stabilizirati desnu vladu – sada je trenutak za udar po iranskom nuklearnom programu.

Glasanje o povjerenju Netanyahuovoj vladi u parlamentu bilo je zakazano za 13. lipnja. Krajnje desne stranke u vladajućoj koaliciji zaprijetile su napuštanjem vlade ako se ne donese odluka o napadu na Irak. Netanyahu je popustio i donio odluku o napadu na Iran koja mu je (za sada) produžila političko preživljavanje. Nakon toga uslijedio je ultimatum Teheranu (trenutni prekid obogaćivanja urana, u suprotnom će uslijediti izraelski napad) za koji se znalo da ga Iran neće prihvatiti. Uz to, izraelske zračne snage izvele su nekoliko napada na lokacije Hezbollaha u južnom Libanonu.

Dodatni činilac koji je utjecao na Netanyahuovu odluku je mogućnost prekidanja nastavka američko-iranskih pregovora u Omanu, a time i potkopavanja američkih diplomatskih napora u regiji. Niz analitičara u izraelskim medijima dao je ovu ocjenu – neki eksplicitno, a neki manje direktno. Tako je Nadav Eyal (kolumnist vodećeg izraelskog dnevnog lista Yediot Ahronot) dao procjenu kako su napadi planirani tako da se pokrenu u razdoblju između dva kruga pregovora i time ih  prekinu. Prekid pregovora mogao bi dovesti do situacije u kojoj bi Netanyahu nakon mjeseci uzaludnih pokušaja nagovorio Washington na zajednički napad na Iran.

Kao zadnji činilac može se navesti kulminacija izraelskih obavještajnih napora u Iranu. Bivši Netanyahuov savjetnik za nacionalnu sigurnost umirovljeni general Yaakov Amidror naveo je kako je Mossad obavijestio izraelski politički vrh kako su se ispunili svi uvjeti za napad: optimalno djelovanje izraelskih operativaca u Iranu (svako dalje odugovlačenje dovelo bi u pitanje njihovu sigurnost), a i strateška situacija (iranska vojna slabost, neutralizacija osovine otpora koja je isključila napade Hezbollaha iz Libanona, oslabljena iranska protuzračna obrana) ukazivala je da je trenutak za napad.

Kombinacija ova tri činioca dovela je do odluke o napadu.

Izvođenje napada

Operacija “Rising Lion” bila je usmjerena na neutralizaciju sljedećih iranskih ciljeva:

1. Neutralizacija iranske protuzračne obrane u početnoj fazi operacije.
2. Uništenje mobilnih lansera balističkih projektila i baza lansiranja besposadnih letjelica (UAV) na području Teherana.
3. Neutralizacija ključnih iranskih nuklearnih instalacija (posebno Nataza i Fondowa) radi zaustavljanja iranskog nuklearnog programa.

U izvođenju operacije mogu se izdvojiti sljedeće faze: faza zavaravanja protivnika o ciljevima i načinu izraelskog djelovanja prije početka napada, početna faza napada u kojoj su timovi izraelskih specijalnih snaga ranije ubačeni u Iran koristeći UAV-e izveli udare po zračnoobrambenim radarima i komunikacijskim središtima, te niz početnih zračnih udara po nizu ciljeva u Iranu.

Zavaravanje

Ova faza započela je nekoliko tjedana prije samog napada. U ovom razdoblju Izrael je preko medija i diplomatskih kanala poduzeo niz mjera sa ciljem uvjeravanja iranskog vodstva da je vjerojatnost udara po Iranu mala:

1.  Kroz priču o Netanyahuovom odlasku na vjenčanje njegovog sina Avnera u Galileju kroz medije se stvarala slika o fokusiranju premijera na osobne stvari.

2. Odlazak šefa Mossada Davida Barnea i njegovog zamjenika Rona Dermera u Washington predstavljen je kao  konzultacija s američkom stranom o novom krugu pregovora s Iranom. Time se željela poslati poruka o diplomatskom napretku u pregovorima i skrenuti pažnja s vojnih priprema Izraela.

3. Sastanak kabineta premijera Netanyahua na kojem je donesena odluka o napadu predstavljen je kao sastanak vlade s temom pregovora o oslobađanju preostalih talaca u Gazi.

4. U medije je puštena informacija o rastućem sukobu Netanyahua i Trumpa po pitanju mogućeg udara po iranskim nuklearnim instalacijama, te o podjelama po ovom pitanju unutar izraelske vlade.

Ove (i druge) dezinformacije trebale su stvoriti uvjete za postizanje strateškog iznenađenja u slučaj napada na Iran. Iranski politički vrh trebalo je ostaviti u uvjerenju da je mogućnost neposrednog izraelskog napada mala. Cilj je bio da se u najvišoj razini vlasti u Teheranu stvori sljedeće uvjerenje:

• prijetnja izraelskog napada nije izravna,
• prijetnja će biti samo vanjska, a ne unutarnja,
• prije samog napada postojat će razdoblje eskalacije koje će iranskoj strani ostaviti dovoljno vremena za obrambene pripreme.

Ako zavaravanje bude uspješno ono će imati strateški učinak. U autoritarnom režimu kao što je iranski pogledi političkog vrha automatski će utjecati na planiranje na svim razinama političkog upravljanja i vojnog  zapovijedanja. Tako će se spriječiti pravovremene pripreme (podizanje stupnja borbene pripravnosti, disperzija snaga, smještanje političkog i vojnog vrha na zaštićene lokacije), a ako se u trenutku napada postigne strateško iznenađenje u iranskom zapovjednom sustavu stvorit će se konfuzija i paraliza te narušiti moral i spriječiti pravovremeno poduzimanje protumjera. Sudeći po reakcijama iranske strane u trenutku napada, navedeni ciljevi su postignuti.

Paralelno se provodilo prikupljanje podataka potrebnih za uspješno izvođenje napada. U ovoj fazi Izrael je dobio veliku pomoć SAD. Ministar vanjskih poslova SAD Marco Rubio potvrdio je da je američka strana dala važne podatke Izraelu (npr. lokacije i frekvencije rada iranskih radara; ove podatke redovno prikupljaju američki avioni za elektroničko izviđanje RC-135 River Joint koji lete uz iranski zračni prostor). Time je izraelska strana dopunila podatke dobivene iz vlastitih izvora (npr. izvidnički sateliti Ofek).

Djelovanje specijalnih snaga

U prvoj fazi napada djelovanje izraelskih operativaca na području Irana (agenti Mossada i pripadnici izraelskih specijalnih snaga) kombiniranjem fizičkih i kibernetičkih udara predstavljalo je multiplikator snaga angažiranih u prvom zračnom. Navedeni podatci dolaze iz različitih izraelskih izvora.

Mossad je izveo nekoliko specijalnih operacija na iranskom teritoriju, koristeći timove čija je infiltracija (prema izraelskim izvorima) započela 2007. godine. U prvoj, na područje središnjeg Irana infiltrirani su timovi pripadnika specijalnih snaga. Ovi timovi opremljeni s vođenim raketnim sustavima (Spike NLOS, s dometom do 32 km ako se lansira sa zemlje) su postavljeni na lokacije postaja iranskog PZO sustava. Kada je započeo napad timovi su ovim sustavima napali PZO sustave.

Druga operacija bila je postavljanje oružanih sustava na mobilne platforme (transportna vozila) kojima su upravljali Mossadovi operativci Na početku napada iz ovih vozila lansirani su projektili kojima su napadnute različite komponente iranskog PZO sustava.

Treća operacija bila je uspostavljanje baze pored Teherana. Mossadovi obavještajci su uz pomoć lokalne mreže agenata kroz duže vremensko razdoblje prokrijumčarili UAV-ove, zapovjedne i nadzorne sustave. U prvoj fazi napada su lansirani UAV-ovi opremljeni eksplozivima koji su napali iransku bazu Asfaqabad u kojoj su smješteni mobilni balistički sustavi zemlja-zemlja. Izgleda da su UAV-ovi korišteni i za privremeno onesposobljavanje radara PZO sustava (radarska stanica na planini Subaši u provinciji Hamadan, te druga u bazi Asfaqabad) kao i raketnih lansera, čime je stvoren veliki koridor od iranske granice do središnjeg Irana gdje nije bilo iranskog radarskog pokrivanja ovog prostora. Prema izraelskim izvorima, to nije bila jedina tajna baza uspostavljena u Iranu.

Nakon prvog izraelskog napada u mjestu Shahr-e Ray otkrivena je tajna izraelska tvornica UAV-ova opremljenih eksplozivom. Uz komponente UAV-ova otkrivena je i oprema za njihovu proizvodnju (npr 3d printer Ender). Druge slične tvornice su prema iranskim izvorima otkrivene u Isfahanu, Širazu i Mašhadu.

Četvrta operacija bilo je likvidiranje iranskih znanstvenika angažiranih u nuklearnom programu. S obzirom da je Mossad u okviru “rata u sjeni” u toku protekla tri desetljeća izveo niz ovakvih likvidacija, nastavljanje ove prakse nije iznenađujuće; s druge strane to pokazuje nesposobnost iranskih sigurnosnih snaga koje ne uspijevaju spriječiti asasinacije.

Ako su izvori iz Izraelskih medija istiniti, Mossad je godinama pripremao ovu operaciju. Njezin uspjeh pokazuje kako je izraelska strana ostvarila veliku operaciju proboja iranskih sigurnosnih institucija. Kao rezultat takvog djelovanja u Iranu je pokrenut veliki lov na agente Mossada. Do sada uhvaćene skupine agenata pokazuju kako je Mossad vrbovao pripadnike manjinskih skupina koje nisu naklonjene vladajućem režimu: Afganistance (izbjeglice ili ekonomski migranti), različite manjinske etničke skupine te pripadnici lijeve terorističke organizacije MEK/MKO koja se bori protiv režima od 1981. godine (tokom osamdesetih godina ova skupina bila je pod patronatom Iraka, zatim su sponzor postale SAD, a sada su to izraelske obavještajne službe).

Prvi dan napada (13. lipnja 2025.)

Napad je započeo snažnim kibernetičkim udarom koji je izazvao velike poremećaje iranskih internetskih mreža (pad efikasnosti za 50 % na području cijelog Irana). Time su pogođene i telekomunikacijske instalacije koje imaju dvojnu namjenu (civilnu i vojnu). Zatim je započelo ometanje iračkih radara pri čemu su ih avioni za elektroničko ratovanje Gulfstream G550 Eitam ometali s velikih udaljenosti. To je omogućilo lovcima F-16 kinetičke napade na komponente iranskog PZO sustava.

Prema izraelskim izvorima u početnim zračnim udarima u rano jutro 13. lipnja sudjelovalo je 220 F-15, F-16 i F-35 koji su iz zračnog prostora Sirije i Iraka lansirali balističke projektile (Blue Sparrow, Silver Sparrow, Golden Horizon, Rampage) te dalekometne krstareće projektile (Delilah-2, Ice Breaker, Wind Demon). Za opskrbu izraelskih lovaca korišteno je 7 aviona-tankera Boeing KC-707 Re’em (snimljeni su iznad Sirije) što nije bilo dovoljno za poduzimanje masovnih zračnih udara na ciljeve u iranskoj pozadini. Zbog toga je broj borbenih aviona u idućim udarima smanjen (do 50 aviona po napadu). Iako Izrael ima i 7 aviona-tankera KC-130H, njih ne može koristiti za opskrbu gorivom u letu borbenih aviona. KC-707 Re’em opremljen je za tzv. čvrstu metodu prekrcaja goriva pomoću fiksiranog priključka (“flying boom”). Pilot borbenog aviona dolazi do aviona-tankera, a operater u avionu-tankeru preuzima upravljanje priključkom. Ovu metodu opskrbe koristi samo USAF i nekoliko drugih zračnih snaga (među njima i IAF). Izraelski KC-130H namijenjeni su za opskrbu gorivom u letu helikoptera i transportnih aviona, te su opremljeni drugačijim sustavom. To je meki sustav prekrcaja goriva (“probe and drogue”), koji koristi većina zračnih snaga, uključujući i zračne snage RM SAD. Kod ove metode avion-tanker otpušta cijev za opskrbu gorivom koja na mjestu priključka ima konusni stabilizator. Pilot borbenog aviona usmjerava avion kako bi pogodio priključak goriva.

Napad su podržali dalekometni izvidnički UAV-i koji su prema izraelskim izvorima najviše djelovali iz Azerbajdžana (sasvim moguće, zbog razvijene vojne i obavještajne suradnje obje zemlje).

U prvom valu zračnih udara primarni ciljevi su bili iranski PZO radari i sustavi S-300, Bavar-373 i Sevom Khordad. Ovi napadi bili su usklađeni sa djelovanjem izraelskih specijalnih snaga u Iranu. U degradaciji iranske PZO značajan je bio udar po zračnoj bazi Hamedan. Uništenje radara Sobashi smještenog u ovoj bazi stvorilo je veliku slijepu točku (350-400 km) i omogućilo uspostavljanje zapadnog zračnog koridora od granice prema središnjem dijelu Irana (prema Teheranu i Isfahanu). Time su izraelske zračne snage u subotu dobile slobodu djelovanja nad Teheranom (to ipak nije potpuna zračna nadmoć, jer za postizanje tog cilja potrebno je kontinuirano djelovanje u zračnom prostoru, a ne samo tokom pojedinih zračnih udara).

Prioritetni cilj bila su i komunikacijska središta na području Teherana u Chitgaru i Karaju. Neutralizacija ovih komunikacijskih čvorišta omogućila je prekidanje veza između zapovjednih mjesta na području Teherana čime je prekinut prijenos podataka podređenim postrojbama.

Drugi val uslijedio je neposredno nakon prvog, a ciljevi su bili iranske baze balističkih projektila zemlja-zemlja u Tabrizu, Kermanshahu (baza je pretrpjela ozbiljna oštećenja), Qasr-e Shirinu, Khoramabadu, Bidkanehu, Lavizanu (glavni proizvodni centar balističkih projektila) i stožer Zračno-svemirskih snaga Iranske revolucionarne garde u Chitgaru. Prioritetni ciljevi bila su skladišta iranskih balističkih projektila u Amandu, Bakhtaranu i Bin Ganehu.

U trećem valu cilj je bio iranska nuklearna infrastruktura u Natanzu (pogon za obogaćivanje urana). U ovom valu započeli su napada i na ciljeve koji nemaju veze sa sustavom PZO  ili nuklearnim instalacijama (baza kod Kermanshaha u kojoj je smještena 1. borbena jurišna grupa zrakoplovstva KoV naoružana helikopterima).

Neutralizacija iranskog sustava PZO omogućila je u iduća tri vala napada slanje F-16 naoružanih bombama GBU-39 za napad na ciljeve u Iranu.

Kasno poslijepodne izveden je prvi napad na drugu instalacija za obogaćivanje urana u Fordowu, a u završna dva napada tog dana pogođeni su sljedeći ciljevi:

• Taktička lovačka baza 2, Tabriz – lansirni položaji PZO sustava MIM-23B I-HAWK i kaponiri s lovcima MiG-29 i F-5E/F.
• Taktička lovačka baza 3 kod Hamedana (lovci F-4E).
• Taktička lovačka baza 6 kod Bushehra (lovci F-4E).
• Taktička lovačka baza 7 kod Shiraza (jurišni avioni Su-24, koji imaju dovoljan borbeni domet za napad na Izrael).
• Taktička lovačka baza 8 kod Eshafana (lovci F-14, snimke potvrđuju uništenje 2 F-14).
• Baza s balističkim projektilima pored Tabriza (instalacija je izbačena iz upotrebe, a velike eksplozije upućuju na to da je bila jedno od glavnih skladišta balističkih projektila).

Tokom noći s petka na subotu izraelski komandosi napali su s UAV-ima u Taktičku lovačku bazu 1 u Merhabadu. Izraelske zračne snage napale su radarsku stanicu kod Koohdashta, glavni stožer Iranske revolucionarne garde u Teheranu, bazu 216. oklopne brigade u Zanjanu, mobilne balističke projektile kod Asadabada. Prema iranskim izvorima, uz nabrojane lokacije, napadnuti su ciljevi i u Ilamu, Lorestanu, Bojurerdu, Qoomu, Araku, Urmii, Ghasre Shirinu i Hamedanu.

Također likvidiran je i niz iranskih vojnih zapovjednika sa ciljem dekapitacije vojnog vrha. Zbog krive procjene mogućnosti izraelskog napada iranski vojni zapovjednici su uglavnom u trenutku napada bili u svojim domovima, a ne u zaštićenim zapovjednim mjestima te su bili lake mete za izraelske timove na terenu (Mossad je očito znao unaprijed njihove lokacije).

Procurila je i informacija da je Mossad uspio u iranske komunikacije ubaciti nekoliko dana prije napada falsificirani poziv na sastanak zapovjedništva Zračno-svemirskih snaga u okviru Revolucionarne garde. najviši zapovjedni vrh, uključujući i zapovjednika generala Amir Ali Hajizadeha i njegove pomoćnike, sastao se u zaštićenom bunkeru izvan Teherana točno pred početak izraelskog udara. Nakon toga bunker je uništen u prvom valu zračnih napada. Time je stvorena situacija da u okviru Zračno-svemirskih snaga nitko nije bio autoriziran za pokretanje protuudara lansiranjem balističkih projektila. Prema izraelskim izvorima (što ipak treba uzeti s određenom dozom sumnje) u prvom udaru uništeno je 15 % iranskih balističkih projektila, a sam Netanyahu je ovu likvidaciju nazvao “operacijom pager na steroidima”.

Likvidacija niza visokih časnika stvorila je prazninu koju Iran ne može brzo popuniti. Na primjer, u iranskom vojnom establishmentu teško da se može naći ista razina kompetencije koju su imali generali Mohammad Bagheri i Gholam Ali Rashid (zaduženi za razvoj strukture snaga i vojne doktrine iranske vojske).

Iranski odgovor

Prvi iranski odgovor uslijedio je u šest sati ujutro. To je bilo lansiranje 200 UAV Shahed-136 na Izrael (dva vala po 100 Shaheda). ali ovaj napad nije nanio nikakvu štetu. Slanje UAV-ova bez kombiniranja napada s lansiranjem balističkih projektila pokazao je da su posljedice izraelskih udara (neutralizacija PZO sustava, napadi na lansere balističkih projektila, poremećeni zapovjedni sustav) u tom trenutku paralizirale iransku vojsku.

Tokom jutra imenovane su zamjene za ubijene iranske zapovjednike, a zatim dolazi do sastanka Vrhovnog vijeća nacionalne sigurnosti, glavnog iranskog tijela za donošenje odluka na području nacionalne sigurnosti. Tema sastanka bila je kako odgovoriti na izraelski napad. Pred vođom Islamske Republike Ali Hameneijem bila je teška odluka – odgovoriti na izraelski napad što će vjerojatno dovesti do dalje eskalacije sukoba i mogućeg uplitanja SAD u trenutku kada su vojne sposobnosti Irana dobile težak udarac, ili ne reagirati što bi moglo ugroziti režim, posebno ako Izrael napade preusmjeri na energetsku strukturu Irana (što bi se vjerojatno dogodilo jer bi izraelska strana protumačila iransko povlačenje kao slabost i intenzivirala napade). Prema navodima pripadnika Republikanske garde prisutnim na sastanku, donesena je odluka o velikom protuudaru (nazvanom operacija “Istinsko obećanje 3”) u kome bi bilo lansirano oko 1000 balističkih projektila. Zbog uspješnih izraelskih udara po raspoređenim lanserima i bazama s balističkim projektilima, iranskoj strani je trebalo vremena da transferiraju nove projektile iz skladišta do lansirnih položaja.

Balistički projektili su pripremljeni za lansiranje u petak navečer. Usprkos nanesenim gubitcima Iran je tokom noći lansirao oko 200 balističkih projektila u nekoliko valova, što je izraelsku stranu neugodno iznenadilo. Primarni ciljevi bili su Jeruzalem, Haifa i Tel Aviv.

Izraelska obrana je uz američku pomoć (dvije krstarice RM SAD na Sredozemlju, dvije bitnice THAAD sustava raspoređene u Izraelu) uništilo sve projektile lansirane u prvom valu, te većinu projektila u drugom valu. Međutim, većina projektila trećeg vala nije presretnuta jer su izraelski i američki sustavi potrošili presretače u odbijanju prva dva vala i nisu imali dovoljno vremena (a možda i dodatnih projektila) za ponovno punjenje lansera. Tako su iranski projektili u jedan sat ujutro u Tel Avivu pogodili kompleks Ministarstva obrane (gdje je izbio veliki požar) i jedno lansirno mjesto proturaketnog sustava Davidova praćka. Prema izraelskim medijima pogođeno je i “strateško područje” na jugu Tel Aviva (prema nepotvrđenim glasinama pogođen je centar za nuklearno istraživanje i lansirno mjesto PZO).

Moguće je i da su u prvim valovima korišteni stariji balistički projektili radi iscrpljivanja obrane, a nakon toga moderniji (i brži) balistički projektili.

Četvrti i peti val iranskih projektila nisu bili presretnuti. Ovi projektili bili su usmjereni prema ciljevima na jugu Izraela (zračna baza Nevatim i nuklearni kompleks kod Dimone; do sada nema informacija o tome da li su napadi nanijeli štetu).

Nastavljanje napada

Neutraliziranjem iranskog sustava PZO Izrael je u subotu postigao zračnu nadmoć nad područjem zapadnog Irana, što je dovelo do toga da su izraelski borbeni avioni počeli sve više koristiti laserski vođene bombe u napadu na ciljeve u Teheranu i Isfahanu. Rano ujutro u subotu 14. lipnja nastavljeni su izraelski udari na području Teherana. Izveden je i napad na postrojenje za obogaćivanje urana u Fordowu, te zatim i u Parchinu i Esfahanu (postrojenje u Esfahanu vjerojatno je teško oštećeno jer nije ukopano). Tokom večeri napadnute su vojne instalacije kod Tabriza, Karaja, Ahwaza, Bandar-e-Abbasa i Esfahana, a nastavljeni su napadi na vojne objekte na području Teherana (iransko Ministarstvo obrane i logistički centar KoV u Nobodyadu).

U subotu je proširena lista ciljeva na iransku ekonomsku infrastrukturu. Prvo je napadnut dio kompleksa rafinerije Jam u Kanganu, lokaciji najvećeg iranskog plinskog polja South Pars, a zatim i rafinerija za preradu plina Farj-e-Jam na području provincije Busherer. Idući ciljevi bili su tvornica motora Bonyan i tvornica vozila Zagros u Tabrizu. Tokom dana balističkim projektilima napadnuta je najveća iranska rafinerija Shahre Rei kod Teherana.

Iranski odgovor uslijedio je u 22 sata, lansiranjem novih valova balističkih projektila. Za razliku od prethodne noći kada su gađani samo vojni ciljevi, i Teheran je sada započeo s napadima na izraelsku ekonomsku infrastrukturu. Cilj je bio izraelska rafinerija u Haifi (ključna rafinerija koja proizvodi 60 % goriva koje se potroši u Izraelu), koja je napadnuta kombinacijom balističkih projektila i hipersoničnih projektila Fatah. Napad je očito dobro izveden jer izraelski i američki sustavi nisu uspjeli presresti iranske projektile. Rafinerija je teško oštećena i prestala je s radom. Ovaj napad predstavlja i početak iranskih napada na izraelsku kritičnu infrastrukturu. Idući valovi balističkih projektila srednjeg dometa pogodili su Tel Aviv (predgrađe Bat Yam), područje središnjeg Izraela i ponovno Haifu. Prema izraelskim izvorima lansirano je oko 80 balističkih projektila.

Odmah je uslijedio izraelski odgovor –  napadnuti su rezervoari nafte u Shahranu, stožer Iranske atomske organizacije u Teheranu, a izveden je i pokušaj likvidiranja vodstva Hutija u Jemenu.

Daljnja eskalacija sukoba

U noći od subote na nedjelju napadom obiju strana na ekonomsku infrastrukturu započela je eskalacija sukoba koja se nastavlja zadnja tri dana. Uz vojne obje strane napadaju i ekonomske ciljeve, a Izrael nastoji što je moguće više neutralizirati iransku nuklearnu infrastrukturu. Uz znatna oštećenja površinskih postrojenja u Natanzu (ukopano glavno postrojenje za separaciju urana sa centrifugama nije pogođeno, iako postoji vjerojatnost da su centrifuge oštećene zbog prekida napajanja električnom strujom) teško je oštećeno postrojenje u Isfahanu.

Tako je od nedjelje uspostavljen sljedeći obrazac sukoba. Nakon izraelskih zračnih udara slijedi iranski odgovor (napadi balističkim projektilima), pri čemu obje strane šire popis ciljeva.

Izrael intenzivira napade na nuklearnu infrastrukturu i vojne ciljeve na području zapadnog Irana. Tako je 18. lipnja tokom dana skupina od 30 aviona (F-35 i F-16, koje je štitilo 4 F-15C/D) izvelo je udare po položajima iranske PZO (zračna baza Fa’th kod Karaja). Tokom noći velika skupina od 60 aviona izvela je udare po iranskoj nuklearnoj infrastrukturi (nuklearni reaktor u Araku), ali i tvornicama oružja (tvornica Shahid Charaghi Industries koja proizvodi raketno gorivo i tvornica Khojir koja proizvodi POVRS-e, oba objekta su u Karaju; tvornice industrijske grupe Ya Mahdi smještene na lokacijama između Karaja i Qazvina).

Koliko dugo može trajati ova eskalacija? Usprkos oštrim izjavama obje strane, pitanje je da li ijedna strana može izdržati dugotrajni rat iscrpljivanjem. Iako je prema procjenama prije sukoba imao arsenal od oko 3000 balističkih projektila, Iran će ga s vremenom potrošiti (zadnje procjene navode da je ispalio 468 balističkih projektila) bez šanse za njegovom brzom obnovom. Usput, nove analize snimaka navode kako je broj iranskih balističkih projektila uništenih prvog dana napada ipak manji nego što se to mislilo – dio uništenih projektila bili su očito iranski mamci (nakon pogotka nije bilo sekundarne eksplozije).

I na izraelskoj strani prisutna su ograničenja – bez aktivnog uključivanja SAD u sukob na strani Izraela, i izraelski arsenali bit će uskoro iscrpljeni. Tu je i pitanje ekonomskih gubitaka – Izrael ne može voditi dugotrajni rat a da u jednom trenutku ne dođe do ekonomskog kolapsa. Uz to, Izrael već vodi i rat u Gazi.

Odgovori na sljedeća pitanja definirati će dužinu trajanja rata:

1. Koliko je balističkih projektila preostalo Iranu.

Procjene broja preostalih iranskih balističkih projektila su različite. Navodi se kako je Iran potrošio (plus projektili koje je uništio Izrael) između četvrtine i polovine predratnog broja balističkih projektila (između 1000 i 2000 projektila). Iran ne može nadomjestiti ove gubitke jer je prije rata prema američkim procjenama mogao proizvesti samo 50 balističkih projektila mjesečno. U uvjetima izraelskih napada na dio proizvodnih sposobnosti pitanje je koliko projektila sada Iran može proizvesti.

Vidljivo je smanjivanje broja balističkih projektila u baražama koje lansira Iran. Prvi dan (13. lipnja) lansirano je 150-200 projektila; 14. lipnja 80-100 projektila; 15. lipnja 130-140; 16. lipnja 12 projektila, 17. lipnja 30 projektila. Izraelski izvori tvrde da je to rezultat njihove uspješne neutralizacije. Druge analize navode kako se radi o promjeni iranske strategije. Umjesto lansiranja masovnih baraža balističkih projektila, lansira se manji broj kako bi se sačuvali projektili za slučaj uključivanja SAD u rat. Projektili se transferiraju na područje središnjeg Irana koje je izvan dosega djelovanja IAF-a.

U četvrtak 19. lipnja u 7.00 sati lansiran je val od 20 “teških” balističkih projektila povećanog dometa iz područja središnjeg Irana (najveći broj bili su stariji balistički projektili Shahab-3 dometa do 2000 km, te manji broj modernijih Sejil-2 dometa do 2500 km i Qadr-101/110 dometa do 2000 km, te barem jedan Khorramhshar-1 dometa do 2000 km). Prema izraelskim izvorima barem jedan projektil bio je opremljen kasetnom bojnom glavom.

Zadnjih dana IAF izvodi niz napada na području Tabriza, Kermanšaha i Khorramabada koristeći UAV-ovee. Na taj način se nastoji spriječiti iranski transport kratkodometnih balističkih projektila dometa do 1400 km na udaljenost 100-150 km od granice Irana i Iraka (s tih lokacija moguće je dosegnuti ciljeve u Izraelu).

2. Koliko je ABM presretača ostalo Izraelu i koliko presretača može isporučiti SAD.

Prema informacijama objavljenim u izraelskim i zapadnim medijima tokom zadnja tri dana, na zalihama je sve manji broj prestretača za sustav Arrow 2 i 3 (ovi sustavi jedini mogu presretati dalekometne iranske balističke projektile na visinama od 100+ km). To bi značilo da je u roku manjem od tjedan dana Izrael gotovo iscrpio zalihe presretača za sustave Arrow. U nesluženim izjavama izraelski dužnosnici kažu da Izrael troši presretače bržim tempom od njihove proizvodnje.

Troškovi dnevne upotrebe izraelskih proturaketnih projektila kreću se od nekoliko milijuna dolara pa do 200+ milijuna dolara, ovisno o intenzitetu iranskih napada. Jedno korištenje kratkodometnog sustava Davidova praćka (lansiranje dva presretača) košta oko 700.000 dolara. U slučaju sustava Arrow 2 cijena presretanja jednog balističkog projektila je 2-3 milijuna dolara, a sustava Arrow 3 – 4 milijuna dolara.

SAD su isporučile određeni broj presretača, ali američki izvori navode da Pentagon više ne može pozitivno odgovoriti na izraelske zahtjeve zbog potrebe zaštite američkih vojnih baza na području Perzijskog zaljeva. Neke procjene smatraju da bi u roku 10-12 dana uz sadašnji intenzitet i brojnost iranskih napada Izrael mogao ostati bez presretača za sustave Arrow. Da u tim analizama ima i zrno istine pokazuje izraelsko selektivno presretanje iranskih projektila (ne presreću se projektili koji padaju na područja izvan gradova; prioritet u zaštiti ima kritična infrastruktura i populacijska središta), ali u slučaju velikih baraža nije moguće oboriti sve projektile (barem 10-15 % projektila probiti će izraelsku obranu).

3. Koliko dugo će izraelske zračne snage imati logističke sposobnosti za kontinuirano djelovanje nad Iranom (radi se o udaljenostima od 1200 do 1500 km).

Od 1981. godine (napad na irački reaktor Osirak) Izrael je sposoban izvoditi duboke udare na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. Međutim, tada se radilo o pojedinačnom udaru koji je izvelo 14 aviona. Dugotrajno stalno djelovanje velikog broja aviona IAF-a na tako velikim udaljenostima je upitno. U jednoj borbenoj misiji izraelski avioni ukupno prelete udaljenost od cilja i natrag od 2500-3000 km. Potreba za nadoknadom utrošenih ubojnih sredstava, pojačano održavanje aviona i iscrpljenost pilota vrlo brzo će dovesti do smanjivanja operativnog tempa u napadima na ciljeve u zapadnom Iranu. Izrael je već sada prisiljen na smanjivanje brojnosti udarnih skupina borbenih aviona. Uz to ciljevi u središnjem i istočnom dijelu Irana su i dalje nedostupni zbog udaljenosti i nespremnosti zaljevskih država za pružanjem vojne pomoći Izraelu.

I iranska protuzračna obrana počela se prilagođavati novoj situaciji. Nakon velikih gubitaka u prva dva dana rata, od 15. lipnja dio iranskih PZO postrojbi je umjesto obrane fiksnih lokacija (baze u kojima su smješteni balistički projektili i nuklearna infrastruktura, gdje ih je lako otkriti i uništiti) disperziran i premješten bliže iranskoj granici. Umjesto kontinuiranog djelovanja njihovih radara, oni se aktiviraju prema potrebi čime je izraelskoj strani otežano njihovo lociranje. Primarni cilj su UAV-i (navodi se nepotvrđena informacija kako dvije ili tri iranske PZO postrojbe dnevno obaraju 40-50 izraelskih UAV-a i krstarećih projektila).

Da bi IAF nastavio s napadima Izraelu je potrebna američka obavještajna i  logistička potpora, što će se dogoditi samo ako Washington uđe u rat na strani Izraela. Bez američke pomoći Izrael ne može pokušati uništiti ključnu instalaciju iranskog nuklearnog programa (Fordow).

U biti sada imamo ratovanje iscrpljivanjem između obje strane. Ni Izrael ni Iran ne mogu materijalno i financijski izdržati takvu vrstu sukoba koja bi trajala mjesecima. Stoga će, možda i vrlo brzo, vjerojatno doći do primirja. Pitanje se postavlja – što nakon toga?

Idući korak

Izraelski napad operativno do sada predstavlja potpuni uspjeh. Degradirane su iranske obrambene sposobnosti, značajno smanjen ofenzivni potencijal (balistički projektili), a zapovjedni sustav ozbiljno narušen likvidacijom velikog broja visokih iranskih časnika. Bez obzira na ove uspjehe Izrael nije uspjeo neutralizirati iransku nuklearnu infrastrukturu, već samo usporiti cijeli program. Ključne instalacije u Natanzu i Fordowu su oštećene ali ne i uništene, što otvara mogućnost revitalizacije programa.

Iranski režim je uzdrman ovom vojnom katastrofom, a protuudari balističkim projektilima do sada Izraelu nisu nanijeli značajniju štetu. Izrael je neutralizirao veliki dio iranske zapovjedne strukture. penetrirao sustav protuzračne obrane kao i sigurnosno-obavještajnu strukturu, te usporio iranski nuklearni program (procjene navode nekoliko mjeseci do godinu dana). Vojni poraz ovakve magnitude mogao bi utjecati i na stabilnost režima, pa čak možda i dovesti do njegovog kolapsa.

Ipak, iako je Iran pretrpio težak vojni udarac, ne može se reći ni da je Izrael pobijedio. Premda je režim u Teheranu uzdrman, za sada nema naznaka da bi mogao brzo kolapsirati. Još veći problem je u činjenici da Izrael nema nikakav plan za završetak sukoba, odnosno pretvaranje vojnog uspjeha u dugoročni strateški dobitak. Stoga je pravo pitanje da li je izraelski plan zapravo bio natjerati Iran na pretjeranu reakciju kako bi se u sukob uključile SAD i druge arapske zemlje.

Za Izrael je problem i činjenica da zemlja ne može izdržati dugotrajno vođenje rata zbog opasnosti ekonomskog kolapsa. Zato je u svim dosadašnjim sukobima Izrael nastojao postići brzu pobjedu nad protivnicima. U izraelskim medijima sada se navodi da je prvobitni plan bio vođenje intenzivne dvotjedne zračne kampanje. Nakon toga očekivao se iranski kolaps ili ulazak SAD u sukob (što bi riješilo izraelske logističke i financijske probleme). U međuvremenu troškovi rata stalno rastu. Izraelska medijska kuća Ynet News je 15. lipnja (na temelju informacija dobivenih od izraelskih dužnosnika) navela da su troškovi samo prva dva dana rata s Iranom iznosili 1.45 milijardi dolara, te da bi uz održavanje ove razine trošenja u roku od sedam tjedana cijena rata nadmašila cijenu dosadašnjeg rata u Gazi za razdoblje od listopada 2023. do prosinca 2024. godine.

 

*Gost autor: izv.prof.dr.sc. Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu