Svaki vojni operativni plan ima svoj cilj, pa tako i napad Izraela na Iran. Druga je stvar koliko je taj krajnji cilj jasan i vidljiv, jer sad se definitivno može kazati kako samo usporavanje iranskog nuklearnog programa nije jedino zbog čega su udari odrađeni. Jedini udari na Natanz, glavni lokalitet programa gdje su smještene centrifuge, odrađen je u prvom valu napada u petak, od tada je bilo tek nekoliko zabilježenih napada na tu i slične lokacije (Arak, Bushehr, Fordow, Isfahan…). Dapače, Izrael je vidno proširio napade na ekonomske mete, a zabilježen je i udar na iransku javnu televiziju.
Netanyahu 13. lipnja objavljuje napad na Iran
Takav raspored raketnih udara definitivno ostavlja mogućnost da je krajnji cilj promjena političkog sustava Islamske republike Irana, rušenje mula i Alija Hameneija. Posredno to sugerira i intervju Benjamina Netanyahua koji nije isključio tu opciju nakon direktnog upita, kao što je izrazio i stav da bi likvidacija Hameneija dovela do mira, a ne do eskalacije sukoba. Donald Trump je objavio kako su spriječili napade na Hameneija, ali već neko vrijeme je jasno kako se Trumpa ne može uzeti kao vjerodostojan izvor informacija. Uostalom, iz Irana su dolazile vijesti kako je bio napadnut i kompleks kojeg njihov vrhovni vođa inače koristi. Ovakav mogući scenarij ostavlja brojna pitanja, od kojih je prvo je li uopće moguće vojnim udarima iz daljine srušiti jedan politički sustav. Izrael je pokazao ogromnu vojnu i prije svega obavještajnu nadmoć nad Iranom, svoje resurse koristi da stalno drži vojni vrh manje-više obezglavljen. Životni vijek najviših vojnih zapovjednika u Teheranu počeo se mjeriti u danima i to svakako pomaže stvaranju kaosa u iranskim redovima. Je li taj kaos dovoljan za krah sustava, vojske i religijske vlasti, ostaje vidjeti.
Benjamin Netanyahu i njegova supruga Sarah, iranski princ Reza Pahlavi i ministrica za obavještajne poslove Gila Gamliel u Izraelu 2023. godine
U slučaju da je ovaj scenarij zbilja aktualan, dosta je jasno i koji bi izraelski savršeni rasplet bio – povratak Reze Pahlavija, sina svrgnutog šaha, koji već nekoliko godina ima bliske veze sa službenim Tel Avivom. Pahlavi je već neko vrijeme u misiji objašnjavanja kako se ne zalaže za povratak monarhije, već smatra da bi iranski građani sami trebali demokratski odabrati kojim bi političkim putem nastavili. Nije nebitno niti da od 2023. godine nekolicina iranskih poznatih disidenata izražava podršku Pahlaviju, koju do tada nije imao u tolikom opsegu, bar ne javno. Ovakav plan ipak ima jedno veliko „ali“, koje se svodi na to da nikome izvan Irana nije poznato koliku bi podršku Reza imao u samoj državi. Dosta analitičara je u svojim tekstovima izrazilo skepsu prema tome koliko uopće Iranaca zna za tamo nekog prijestolonasljednika koji je izvan države gotovo pa pola stoljeća. No, prava je istina da zbog zatvorenosti iranskog sustava zapravo nitko ne zna točno kakvo je stanje.
Oštećenja u kompleksu Natanz – pogled iz orbite
Na koncu, još uvijek se nije došlo do situacije da je režim pred krahom. Postoje neke stvari koje ukazuju da nije nemoguće, iz Teherana ljudi bježe, takvi zbjegovi mogu biti okidači političkog nezadovoljstva, vojska jeste u velikim organizacijskim problemima na najvišoj razini, ali očigledno još uvijek funkcionira dovoljno da mogu organizirati raketne kontraudare… Najvažnije pitanje za sve je hoće li sada doći do eskalacije ili deeskalacije sukoba. Iako brojne države i organizacije, pa tako i G7, pozivaju na smirenje i pregovore, ima sasvim dovoljno indicija kako slijedi eskalacija. Prije svega, Izrael ne smanjuje napade, dapače, njihova preporuka građanima Teherana da napuste pojedine dijelove grada i dalje je na snazi. A s druge strane brojni događaji ukazuju na mogućnost aktivnije uloge Sjedinjenih Država u ovom obračunu na Bliskom istoku. Prije svega, Trumpovo posljednje stajalište je zapravo poziv stanovnicima Teherana da pobjegnu, što opet ne bi značilo puno obzirom na njegovu nevjerodostojnost. Međutim, postoje neki elementi koji ukazuju da je američka vojska sve pripravnija za djelovanje prema Iranu.
Prije svega, u noći s nedjelje na ponedjeljak US Air Force je iz Sjedinjenih Država u Europu prebacio najmanje trideset zračnih tankera. Ogromna je to brojka koja se ne može pojasniti redovnim djelovanjima, pa ni vojnom vježbom koja se treba održati na sjeveru Europe. OSINT izvori navode i sve veću količinu komunikacije između američkih postrojbi. Do kraja četvrtka bi i američka Mornarica trebala imati dva nosača aviona na dispoziciji u blizini Irana. Ne može se sa sigurnošću znati hoće li i Amerikanci djelovati po Iranu, ali sada svakako imaju kapacitete za to. Upitno je doduše što bi ulazak Amerike u rat značio, nije nemoguća opcija da to narod Irana približi svojoj vlasti, SAD su tamo ipak velika crvena krpa. Jasno je da bi njihov ulazak definitivno povećao razaranje vojnih, ali i ekonomskih kapaciteta u Iranu. Možda je rubna stvar, ali Amerikanci imaju i jedan malo spominjani dodatni razlog da se pridruže napadima.
Kineski uvoz nafte iz Malezije
Nije neka velika tajna da Trump i njegova administracija najvećim protivnikom Amerike drže Kinu. Ona pak s Iranom ima potpisan ugovor o suradnji na 25 godina, te kupuje 80-90 posto iranskog izvoza, količine ponajviše idu preko Malezije koja kao posrednik služi za izigravanje embarga. Računa se da Kina 10 do 15 posto svojih potreba namiruje iz Irana te bi potpuna promjena režima bila težak udar za Peking, što je vjerojatan razlog i da Iranci još uvijek nasilno zatvaranje Hormoškog tjesnaca ne koriste kao opciju pritiska u ovom sukobu. Naime, njihov izvoz nafte i dalje traje, ratnim zbivanjima unatoč, te je taj tjesnac definitivno i njima ključan. Iranski naftni kapaciteti južno od Hormuza izuzetno su manjkavi te ne bi mogli pokriti potrebnu količinu nafte. Iz kretanja na tržištu jasno je i kako se misli da do toga neće niti doći. Nakon početnog rasta cijene sirove nafte, koji je uslijedio odmah nakon prvog izraelskog udara, cijena se stabilizirala i ne skače prema gore. Naftni veletrgovci definitivno smatraju da će zaljevska nafta biti dostupna.
2024. pageri iz Taiwana desetkovali su Hezbolah
Poslužimo se jednom dobro poznatom krilaticom: sljedećih 48 sati je ključno. U tom razdoblju će se vidjeti misli li Izrael nastaviti s ovom količinom udara, smanjiti intenzitet ili ga pojačati. A bit će i jasnije kakvu će ulogu američka vojska odigrati u regiji. Ovaj razvoj će usmjeriti daljnji tijek zbivanja, ali kako god završilo, jasno je da se situacija na Bliskom istoku radikalno mijenja u budućem razdoblju. Izrael je nakon faktičkog poraza od Hebolaha 2006. godine pokazao da je ponovno stabilizirao vojsku, kao i da su Mossad i Aman i dalje među najboljim obavještajnim službama na svijetu (čime je pitanje Hamasovog prodora u Izrael još enigmatičnije). Iran je pokazao da svakako nema vojsku kakvom se volio hvaliti i kakvom su je reklamirali protivnici Izraela. Kini i Rusiji je utjecaj na regiju svakako smanjen, Iran je ipak bio njihov glavni suigrač tamo. A za kraj, možemo samo navesti kako su Izraelci ovaj napad spremali godinama i da zato ne treba iznenaditi ako imaju maksimalističke ciljeve za operaciju.
Jer bitno je pogledati crtu vremena. Reza Pahlavi je 2023. godine posjetio Izrael. Sam Netanyahu je kazao kako je napad bio spreman za travanj 2024. godine, ali je odgođen „zbog nekoliko razloga“. Pet mjeseci nakon te odgode za koju se tada nije znalo, u Libanonu i Siriji su likvidirane vođe Hezbolaha, ubili su ih vlastiti mobiteli. To se sada pokazuje ključnim, ta organizacija pod kontrolom Irana nema resurse ili logistiku da ozbiljno udari po sjeveru Izraela i tako malo olakša vojnu poziciju službenom Teheranu. Dakle, ovdje se radi o dugo spremanoj operaciji, kojoj je zaustavljanje iranskog nuklearnog programa tek dobar službeni povod.
*Gost autor: Danko Radaljac, novinar s dugogodišnjim iskustvom praćenja tema s područja obrane i sigurnosti
