Petak 5. travnja ujedno je bio 772. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Na bojištima je uglavnom lijepo proljetno vrijeme, relativno toplo, s malo oblaka i padalina. Konkretno, nedavno prošli ožujak bio je ondje bez nagomilanog snijega, s oko 25 posto od uobičajene mjesečne količine padalina (10 mm unjesto prosječnih oko 40 mm), te s prosječnih 6 do 8 stupnjeva Celzijusa otprilike i duplo topliji od prosjeka. Zato i ne čudi da se baš i ne bilježi jaka „proljetna rasputica“, a blato tek donekle otežava kretanje na bojištima. Ipak, nakon nekoliko pokušaja oklopno-mehaniziranih proboja do početka ovog tjedna, intenzitet kopnenih borbi bio je ponešto smanjen sredinom tjedna – uz naznake opet jačanja na kraju ovog tjedna. Za to vrijeme nastavljen je i niz žestokih zračnih napada raznim sredstvima, gdje predsjednik Volodimir Zelenski u srijedu 3. travnja spominje kako je tijekom ožujka Ukrajina napadnuta s više od 400 raznih raketa, preko 600 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 te više od 3.000 vođenih zrakoplovnih bombi raznih tipova.

Imajući sve to u vidu, ne čudi ni ukrajinsko inzistiranje pri njenim zapadnim saveznicima o potrebi iznalaženja dodatnih protuzračnih sustava MIM-104 Patriot, budući se ta tehnika pokazala kao jedina sposobna osigurati i efikasnu proturaketnu zaštitu prostora od raznih ruskih balističkih projektila. No, dok su ukrajinski odgovori uporabom besposadnih letjelica navodno onesposobili između 10 i 15 posto ruskih rafinerijskih kapaciteta (za koje Rusi optimistično najavljuju kompletan popravak do lipnja ove godine) – ostaje činjenica kako su u zadnjih 15 dana valovi ruskih napada najednom oštetili većinu kapitalnih objekata ukrajinske strujne infrastrukture, čiji će popravak biti skup i težak (ali nužan prije jeseni i iduće zime). Ne bi li barem malo smanjili ranjivost svoje energetske mreže na ruske napade, Ukrajinci pojačano razmatraju decentralizaciju proizvodnju struje (izgradnja velikog broja manjih elektrana), jačanje udjela vjetrooelektrana i solara, te proizvodnju topline koja ne bi ovisila o velikim toplanama na ugljen – već bi se zasnivala na korištenju otpada drvne industrije, malim plinskim elektranama i sustavima skladištenja električne energije. Spomenutu tranziciju Ukrajina bi željela obaviti s osloncem na Zapad i na privatne investitore, tako da njeni ratom ugroženi građani ne bi snosili možda i veliki teret/trošak prilagodbi.

Stanje na terenu

Zadnjih je dana sjever Donbasa bio prilično miran, uz tek sporadične sukobe istočno od Kupjanska (kod Sinkivke), zapadno od Svatove (na potezu ukrajinskih uporišta Stelmahivka-Mjasožarivka-Andriivka, koji je bio relativno miran mjesecima), te zapadno od okupirane Kremine, pred ukrajinskim uporištima na potezu Terni-Jampolivka. Bitno je žešće bilo ponešto južnije. Kao prvo, ozbiljne borbe su bilježene oko 8 km sjeverno od Soledara – gdje ruske snage nastavljaju napadati na sjever, uzbrdo od okupiranog sela Vesele, kao i sjevernije od tih uzvisina – s jugoistoka uz prugu, od Bilogorivke prema malom ukrajinskom naselju Viimka, ili sjeverno prema ukrajinskom uporištu Ivano-Darivka.

Kao drugo, bitno je ozbiljnija situacija oko 25 km dalje na jugozapad, na prostoru između okupiranog Bahmuta i ukrajinskog Časiv Jara. Dok se i nadalje drži ukrajinsko uporište Bogdanivka sjeverozapadno od Bahmuta, izgleda da je Rusima uspjelo cestom O-0506 prići do prvih kuća istočnog predgrađa grada Časiv Jar („Kanalska četvrt“ ili „Novi“, koju vodni kanal „Siverski Donjec – Donbas“ dijeli od ostatka Časiv Jara). Dok ruski izvori spominju prilazak ovom naselju na relativno širokoj fronti, ukrajinski navodi spominju samo upad po cesti – za kojeg nije jasno je li postigao išta trajnije. Jednako je nejasna situacija i 2 km južnije, gdje ruski izvori spominju ukrajinsko povlačenje iz sela Ivanivske (koje su nedavno već službeno proglašavali osvojenim), opet na zapad iza trase spomenutog vodnog kanala – dok ukrajinski izvori ne potvrđuju ništa sličnoga. Južno od Bahmuta opet se bilježilo sukobljavanje na liniji Klišćivka-Andriivka i prema ruskom uporištu Kurdjumivka, no tu nije bilo nikakvih vijesti o pomacima bojišnice. Za razliku od stanja zapadno od Bahmuta, donedavno vrlo žestoko bojište zapadno od Avdiivke, na sjeverozapadnim prilazima okupiranom Donjecku, ovih se dana prilično smirilo. Ukrajinska obrambena linija i dalje ide od sela Berdiči južno preko Semenivke, koja je zaklonjena umjetnim jezerima, pa uz lokalne vodotokove od Umanske, i onda južno do Netailove. Ovdje su Berdiči i dalje podijeljeni (možda prije „siva zona“), u Semenivki se vode borbe unutar sela nakon ruskog upada s jugoistoka (iz okupirane Orlivke), a stanje od Umanske do Netailove nije se vidljivo promijenilo od razbijanja ruskih oklopno-mehaniziranih juriša početkom tjedna iz smjera okupiranog sela Tonenke 4 km istočnije. Doduše, tome su vjerojatno doprinijeli i ukrajinski protunapadi koji su s jugozapada išli na Tonenke ne bi li istodobno ugrozili i južni bok prostora ruskih napada u smjeru zapada.

Rudnik ugljena „Pivdenodonbaska 3“ bio je meta ruskih aerosolnih bombi

No, nasuprot aktualnom zatišju i preraspodjeli snaga na tom području – zona tek malo južnije obilježena je ogorčenim sukobljavanjima (sada najžešćima na čitavom bojištu Ukrajine). Naime, ruske i ukrajinske snage bore se u samom selu Pervomajske (podijeljeno), oko 4 km južnije oko sela Nevelske, te na daljnjih dvadesetak km bojišnice od Krasnogorivke, preko Georgiivke do prostora Kostjantinivke i Novomihailivke. Ovaj potez, jugozapadno od Donjecka, izgleda glavno težište aktualnih ruskih borbenih napora – kojima je izgleda cilj otvaranje kako puta dalje na zapad, tako i približavanje sa sjeverozapada široj zoni ukrajinskog jakog uporišta Vugledar. Naime, nakon što frontalni napadi na Vugledar spektakularno nisu uspjeli početkom 2023. godine, zadnjih se tjedana bilježi kako pokušaj prilaska tom uporištu sa sjeveroistoka, smjerom od Novomihailivke (koja je sada podijeljena, uz učestale ruske pokušaje taktičkog prolaska sjeverno i južno od ukrajinskih položaja na zapadu sela), tako i obnova napada na Vugledaru nedaleko mjesto Vodjane – s juga (od okupiranog Mikilske), te s jugoistoka (iz okupirane Volodimirivke). U neposrednom zaleđu spomenutog sela Vodjane je aerosol bombama bio gađan i rudnik ugljena „Pivdenodonbaska 3“ te tamošnja ukrajinska utvrđenja. Konačno, za razliku od ovih pobrojanih područja žestokih dnevnih borbi, jug i jugozapad ukrajinske bojišnice ovih je dana bio ponešto mirniji. Kako južno od Velike Novosilke (Staromajorske, Urožaine), tako i južno od Orihiva (Robotine, sjeverozapadni prilazi ruskom uporištu Verbove) bilo je bitno mirnije nego prije – a tek se manje intenziviranje borbi bilježi kod ukrajinskih mostobrana na okupiranoj istočnoj obali Dnjepra. Iako više nije jasno koliko tih mostobrana zapravo ima i koliko su veliki, opet je bilo poimeničnog spomena zone oko sela Krinki (između obalnih mjesta Kozači Lageri i Nova Kahovka), koju i dalje drže ukrajinske snage usprkos naporima agresora da ih baci u Dnjepar.

Zračni napadi

Očevid nakon napada u Merefi

Nakon niza ruskih zračnih napada u utorak 2. travnja (među ostalim i na „energetski objekt“ u gradu Kropivnicki), zapad i sjever Ukrajine bilježili su početak faze lošeg vremena (saharski pijesak, jako vjetrovito, oblačno i kišno vrijeme) – koja nije spriječila lansiranje brojnih bespilotnih letjelica na ciljeve u samoj Rusiji (oborene 4 letjelice iznad Kurska i barem dvije iznad Belgoroda). Usprkos vijestima koje su širili agresori, nije došlo ni do ikakvog masovnijeg ukrajinskog napuštanja Harkiva, drugog po veličini grada u državi, koji nije ni u neposrednoj opasnosti od nekog ruskog opkoljenja – kako je to spominjala ruska ratna propaganda. Srijeda 3. travnja započela je ruskim zračnim napadom s ukupno 4 kamikaza-drona Shaheed-136/131 iz Primorsko-Ahtaska na jugoistoku (svi srušeni u središnjoj Ukrajini), dok se s 5 protuzračnih raketa sustava S-300 opet gađalo Selidovo u neposrednom zaleđu ukrajinske borbene linije Umanske-Netailove-Nevelske, zapadno od okupiranog Donjecka. Ujedno se žestoko iz zraka napadalo i pogranični prostor ukrajinske oblasti Sumi na sjeveru države, kako iz prekograničnih ruskih krajeva, tako i navođenim zrakoplovnim bombama raznih tipova. Tijekom dana su agresori gađali i grad Merefa, oko 24 km jugozapadno od Harkiva, gdje je bilo pogodaka u industrijskoj zoni (navodno u pogon za proizvodnju i skladištenje ukrajinskih bespilotnih letjelica pri Mehaničkom zavodu Merefa na sjeveroistoku grada). Uzvrat je došao odmah iduće noći, kada je izbio požar u skladištu goriva na žitnom terminalu u Rostovu (s kojeg je ukradeno ukrajinsko žito išlo u izvoz).

Ipak, četvrtak 4. travnja svjedočio je i ruskom lansiranju vala od 20 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 iz ruske oblasti Kursk prema Harkivu (11 srušeno). Preostale bespilotne letjelice pogodile su dio svojih ciljeva, da bi se uskoro čulo kako je bilo i višekratnih pogodaka u jedne te iste ciljeve – kod kojih su već započeli radovi spašavanja te saniranja posljedica, tako da se u naknadnome udaru bilježilo i pogibije spasilaca. Konkretno, bila je tu riječ o barem 5 mrtvih (3 vatrogasca) i 12 ranjenih u stambenim zgradama četvrti Novobavarski na jugozapadu grada. Prema ruskim izvorima, meta napada je bila „škola tenkova“ u koju su stigli zapadni tenkovi s instruktorima, te opet spomenuti pogoni u obližnjem gradu Merefa – dok se s ukrajinske strane čulo o oštećenjima na „opremi energetskog objekta“ i manjem požaru na mjestu napada. Ujedno se oštetilo i solarnu elektranu u regiji Dnjepropetrovsk, a raketama je gađano i selo New York u Donjeckoj oblasti, gdje se bilježilo civilne žrtve. Zauzvrat, ukrajinske bespilotne letjelice letjele su u ruskim regijama Belgorod i Tula (5 komada), te Kursk (7 komada).

Morozovsk – ostaci ukrajinskog drona

Dok su tijekom noći na petak 5. travnja eksplozije opet odjekivale Harkivom, posebno je žestoko bilo u okrugu Moroziv (Morozovsk) u ruskoj oblasti Rostov-na-Donu. Naime, ondje se moglo u zraku vidjeti preko 40 ukrajinskih „bespilotnika“, a osim lokalnih trafostanica posebnom je metom bio i tamošnji vojni aerodrom smješten oko 3 km jugozapadno od grada – mjesto baziranja niza ruskih borbenih aviona Su-24, Su-24M i Su-34. Kako se čulo iz ukrajinskih izvora, tom je prilikom bilo uništeno oko 6 aviona, a još 8 ih je ozbiljnije oštećeno. Uz to, ukrajinska vojno-obavještajna uprava pohvalila se i napadima na još tri ruska vojna aerodroma – u Kursku, Jejsku (2 aviona Su-25) i Engelsu (navodno oštećena 3 strateška bombardera Tu-95MS). Ne treba posebno napominjati kako ovakvi napadi direktno utječu na rusko korištenje vođenih zrakoplovnih bombi na ukrajinskom nebu, što se zadnje vrijeme pokazalo posebno neugodnim ratnim izazovom iz agresorskog arsenala. Uz to, ukrajinske bespilotne letjelice presretalo se iznad Saratova (jedan komad), Kurska (jedan komad), te Krasnodarskog kraja (6 komada), dok je jedna navodno pala i nedaleko skladišta nafte u Moskovskoj oblasti. Uz to, iz okupiranog dijela Donjecke oblasti bilježilo se i rusko lansiranje dvije protuzračne rakete sustava S-300 u modu napada na kopnene ciljeve, kojima je gađan ukrajinski grad Pokrovsk (pogođeno komunalno poduzeće, 6 stambenih zgrada i 17 obiteljskih kuća), a iz Belgorodske oblasti se ispalilo i 3 balističke rakete „Iskander-M“ te još 13 kamikaza-dronova s rta Čauda na Krimu (svi srušeni). Uz štete kod Odese (energetska infrastruktura), spominjalo se i tijekom dana i daljnje napade na Harkiv, ovoga puta vođenim zrakoplovnim bombama (privremeno zaustavljen i tamošnji metro), a i Zaporižje je prvo gađano s 3 projektila, da bi se onda istu metu gađalo s još dva projektila – što je opet dovelo do ozljeda među spasiocima, ali i novinarskim timovima više ukrajinskih lokalnih medija.

Međunarodna arena

Pokušava li Stoltenberg stalnu podršku NATO-a Ukrajini postaviti kao svoju ostavštinu?

Dok američka administracija o pomoći za Ukrajinu još pregovara s republikancima iz Zastupničkog doma Kongresa (sada je navodno u igri i izvoz ukapljenog plina kao faktor u pregovaranju) – treba posebno napomenuti kako se u Bruxellesu 3. i 4. travnja održao sastanak ministara vanjskih poslova NATO država, na kojem je također tema rata u Ukrajini imala veliku ulogu. Uz to, istodobno se održalo i još jedno zasjedanje „Vijeća Ukrajina-NATO“ – koje je delegacija iz Kijeva iskoristila i za niz bilateralnih sastanaka s prisutnim saveznicima i partnerima. Osim apela za slanjem više streljiva te protuzračnih sredstava, navodno se dalje razmatralo i moguće korištenje sankcijama zamrznutih ruskih sredstava u svrhu obrane Ukrajine (o čemu još nema suglasja). No dok se i Velika Britanija zalaže pronaći dodatni novac za zajedničku kupovinu granata, a službeni Berlin je navodno krenuo u „međunarodnu potragu“ za raspoloživim protuzračnim sustavima MIM-104 Patriot – posebno je odjeknula inicijativa glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga da se ubuduće vojnu pomoć za Ukrajinu organizira putem NATO saveza umjesto sastancima tzv. „Ramstein formata“ država saveznica.

To nastojanje, navodno dio priprema za mogućnost da Donald Trump krajem godine opet postane predsjednikom SAD i zaustavi postojeće mehanizme vojne pomoći za Ukrajinu, kombiniralo se s idejom da NATO-članice uspostave i sustav dugotrajnog financiranja obrane Ukrajine. Tu se spominjalo prikupljanje 100 milijardi eura svježeg novca kroz pet godina, gdje tek treba ustanoviti mehanizam raspodjele troška među NATO članicama – što se navodno planira do idućeg NATO summita početkom ovog srpnja u Washingtonu. Naravno, dok sve velike NATO odluke traže konsenzus članica, već se iz Mađarske čulo kako neće podržati „prijedloge koji bi Savez odvukli prema ratu ili ga pretvorili od defanzivne u ofenzivnu koaliciju“. Kao i u nizu drugih sličnih situacija, već je jasno da će „vrag biti u detalju“ takvih dogovora – pa se zato očekuju dugi i žestoki pregovori, dok su Ukrajinci već primijetili kako mali broj NATO saveznika daje velike postotke pomoći pa bi imalo smisla stvari ujednačiti prema mogućnostima (ali i volji).

Ukrajina i nova mobilizacija

Ukrajinska vojska u stalnoj je potrazi za novim pripadnicima

Dok Zapad raspravlja o materijalnoj pomoći za obranu Ukrajine, pitanje pribavljanja ljudstva za obrambeni rat izričito je unutarnja stvar Ukrajine. Sasvim je jasno da ta tema nije jednostavna, čak ako se i zanemare periodični pokušaji ruske ratne propagande da tu „zasoli ranu“ – bilo širenjem glasina o općoj mobilizaciji muškaraca i žena od 21 ili još mlađih, bilo potenciranjem razlike između ratne sudbine bogatih te siromašnih Ukrajinaca, ili jednostavno širenjem neugodnih snimki gdje osoblje vojnih odsjeka Ministarstva obrane po ulicama silom ganja nesuđene vojnike. I dok je činjenica kako je mnogo Ukrajinaca već završilo u inozemstvu te izvan dosega svih nacionalnih poziva na vojnu službu – stanje na terenu postavilo je jasnu potrebu da se broj ljudi u sustavu obrane ipak poveća, ako ništa drugo, a ono da se može izvesti zamjena pojedinih postrojbi koje su neprekidno u borbi već preko dvije godine. Naravno, poseban izvor gorčine tu su bile tvrdnje da od oko milijun ljudi u sustavu njih tek oko 300.000 stvarno stoji u borbi na dugim ukrajinskim frontama.

Sam predsjednik Zelenski tu je dugo bio suzdržan i nije odmah prihvatio zahtjeve iz Oružanih snaga za oko 500.000 novih vojnika, da bi tek postupno krenuo poduzimati mjere za jačanje kadrovskog stanja obrane. S jedne strane, nije sporno da je i dalje u postupku novi Zakon o mobilizaciji – akt za kojeg se do 21. veljače prikupljalo potencijalne amandmane, da bi pristiglih 4269 amandmana bilo i raspravljeno tijekom ožujka. Ono što preostaje je plenarna rasprava u dva čitanja i usvajanje konačne verzije. Do tada, Zelenski se ipak odlučio na nekoliko manjih zahvata u sustav mobilizacije ne bi li barem privremeno popravio stanje stvari. Kao prvo, 21. veljače je potpisao dekret kojim se strancima dopušta služenje u Nacionalnoj gardi Ukrajine. Kao drugo, 13. ožujka krenulo se u donošenje zakona kojim bi ugovorna vojna služba bila otvorena i određenim kategorijama osuđenika, budući da Ukrajina ima oko 50.000 ljudi koji su zbog svoje kaznene evidencije bili isključeni od mobilizacije, od čega oko 26.000 ljudi na odsluženju doživotne kazne zatvora.

Zelenski u obilasku utvrda u Černihivu

Kao treće, Zelenski je u utorak 2. travnja potpisao i Zakon kojim se dob za regrutaciju snižava s 27 na 25, što je akt koji je Vrhovna Rada usvojila još prošlog svibnja, ali se oklijevalo s njegovim stavljanjem u primjenu. Ujedno, promijenjen je i sustav ocjenjivanja sposobnosti za vojnu službu – koji je donedavno ima tri stupnja (sposoban, ograničeno sposoban i nesposoban), da bi to sada bilo svedeno na samo dva stupnja. Pri tome će sve osobe iz dosadašnjeg stupnja „ograničeno sposoban“ biti opet liječnički procijenjene tijekom idućih 9 mjeseci – te onda nanovo razvrstane. Kako se uvelike javno govorilo da je s takvim statusom bila povezana masivna mreža koruptivnog izdavanja „Potvrda o ograničenoj sposobnosti“, i ta će mjera vjerojatno dodati ljudstva na raspolaganje obrambenom sustavu. Ujedno, uspostavljen je i „elektronički registar vojnih obveznika“ ne bi li se takvom informatizacijom smanjilo mogućnosti osobnih intervencija u popise i ljudstvo. Sve to su tek neki od praktičnih preduvjeta da Ukrajina stvarno krene i na duži period rotirati ljudstvo s prvih borbenih linija, te da na duži rok bude u stanju nositi teret rata s novim Zakonom o mobilizaciji, kad taj akt u idućim mjesecima vjerojatno ipak prođe kroz parlamentarnu proceduru, žestoko preispitivanje i žučnu diskusiju.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 6. travnja 2024. pod nazivom “Rusi tvrde da su došli do prvih kuća u Časiv Jaru, ali sve je više dokaza da to nije njihov glavni cilj” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/rusi-tvrde-da-su-dosli-do-prvih-kuca-u-casiv-jaru-ali-sve-je-vise-dokaza-da-to-nije-njihov-glavni-cilj-15447156