Ruski propagandni filmići proteklih su mjeseci uvjeravali prije svega Europljane kako ih čeka surova zima, u kojoj će se lediti plinovodi u kojima već dugo nema ruskoga plina, a u domovima milijuna Europljana visjet će sige i cirkulirati ledeni zrak. No umjesto surove zime, Europljane je pogodilo proljeće – prosinac 2022. proglašen je 7. najtoplijim prosincem od kada se provode mjerenja temperature, a cijela kalendarska godina 5. najtoplija u povijesti mjerenja. Ni prvi mjesec nove 2023. nije promijenio ovaj trend – čak 8 zemalja u Europi zabilježilo je najvišu temperaturu ikad izmjerenu na prvi dan nove godine – Varšava sa zabilježenih 18.9 Celzijusa (temperatura koja se u tom gradu inače mjeri u svibnju ili rujnu) je apsolutni rekorder novogodišnjih najtoplijih gradova. No tijekom mjeseca siječnja zabilježene su i ekstremnije temperature – Bilbao u sjevernoj Španjolskoj dosegnuo je ljetnih 25.1 Cezijusa, glavni grad Lichtensteina Vaduz – 20 stupnjeva, a Javornik u Češkoj – 19.6 stupnjeva Celzijusa. Aktivni promatrači rata u Ukrajini ovim su se temperaturama prilično razveselili, dodatno podgrijani činjenicom da je istodobno upravo Moskvu, simbol ruskog centra agresije, zahvatio polarni val koji je temperature spuštao do čak minus 30.
Vremenska anomalija u Europi, 6. siječnja 2023. godine
Prema podacima Europske komisije, prosječna europska temperaturna odstupanja su općenito veća i varijabilnija od globalnih. Prosječna europska temperatura za prosinac 2022. bila je 0.89 stupnjeva Celzijusa veća od prosjeka za razdoblje od 1991.-2020. Prema nacionalnim podacima, 2022. bila je do sada najtoplija godina u povijesti mjerenja u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji, ali i na sjeveru Europe, uključujući Njemačku, Irsku i Veliku Britaniju. Svijest o klimatskim promjenama kao egzistencijalnoj prijetnji postala je dio političkih agendi ne samo brojnih međunarodnih organizacija, već i političkih aktera kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj razini. Sve se češće upozorava da bi klimatske promjene mogle postati vodeći uzrok globalnih, ali i nacionalnih sigurnosnih prijetnji. Još 2010. Godine američko Ministarstvo obrane uključilo je klimatske promjene među sigurnosne prijetnje, objašnjavajući kako je prirodno i normalno da „vojska igra važnu ulogu u sučeljavanju sa svim vrstama prijetnjo, pa tako i onim klimatskim“, a Središnja obavještajna agencija (CIA) osnovala je Centar za istraživanje klimatskih promjena. Pentagon je tada bio iznimno zabrinut zbog topljenja ledene mase Himalaje, jer bi prema njihovim proigranim scenarijima voda s himalajskih ledenjaka poplavila nizinska područja i ugrozila desetke milijuna ljudi u nizinama Bangladeša, što bi izazvalo masovne migracije, a moguće i sukobe većeg ili manjeg intenziteta.
U studenom 2021. 26. po redu UN-ova konferencija o klimatskim promjenama (COP26) rezultirala je dokumentom pod nazivom „Nova klima za mir“ (A New Climate for Peace: Taking Action on Climate and Fragility Risks). U njoj se rizici od klimatske osjetljivosti dijele u sedam skupina: (1) lokalna konkurencija resursa, (2) nesigurnost sredstava za život i migracije, (3) ekstremni vremenski događaji i katastrofe, (4) nestabilne cijene hrane i opskrba, (5) prekogranično upravljanje vodama, (6) porast razine mora i degradacija obale, te (7) neželjeni učinci politike klimatskih promjena. Primjetno je kako sve ove prijetnje idu „ruku pod ruku“, pri čemu jedna pokreće drugu, ili je „samo“ dodatno pogoršava.
Etiopijska brana u izgradnji
Još ne tako davno smatralo se da su klimatske promjene i njihov utjecaj na sigurnost rezervirani samo za afrički kontinent, gdje se u realnom vremenu mogao promatrati učinak klimatskih promjena na stanovništvo, kojem glad ili poplava doslovce uzmu život. Na istom tom kontinentu mogu se promatrati i sigurnosne implikacije klimatskih promjena, jer se vode ozbiljni oružani sukobi zbog oskudnih resursa. Prema bivšem glavnom tajniku UN-a, Ban Ki-moonu, sukob u sudanskom Darfuru započeo je kao „ekološka kriza, proizašla barem djelomično iz klimatskih promjena“. Ujedno, nesigurnost opskrbe vodom (i električnom energijom) u narednim bi godinama mogla postati izvorom vrlo ozbiljnog sukoba između Etiopije, Egipta i Sudana. Etiopija na Plavom Nilu gradi kontroverznu Veliku etiopsku renesansnu branu (GERD), vrijednu 4,2 milijarde USD, uz tvrdnju kako je ona neophodna za razvoj Etiopije i preživljavanje više od 110 milijuna ljudi. No Egipat i Sudan, zemlje kojima je Nil također izvor života, strahuju da će brana izazvati nestašicu vode – kako pitke vode, tako i vode neophodne za poljoprivredu i proizvodnju hrane. Ovaj se spor trenutno pokušava riješiti pregovorima pod okriljem Afričke unije, no pesimističniji analitičari predviđaju da dogovora neće biti, ali će zato biti više ili manje ozbiljnih sukoba između te tri afričke države. Tim više što je odnos Etiopije i Sudana dodatno pogoršan teritorijalnim sukobom oko plodne pogranične regije al-Fashaga, koju obrađuju etiopski poljoprivrednici, a Sudan na nju polaže pravo.
Uz Afriku, drugo najugroženije područje je ono u južnoj Aziji, gdje poplave i podizanja razine mora prijete iznimno naseljenim obalnim područjima Pakistana, Indije i Bangladeša, dok se procjenjuje da će upravo to područje biti izvor novih masovnih migracija. Bangladeš je već sada među 5 zemalja najviše pogođenih raseljavanjem zbog klimatskih promjena, zajedno s Afganistanom, Filipinima, Haitijem i Senegalom. Prema UN-ovim podacima, 2020. je čak 30 milijuna ljudi otišlo u izbjeglištvo zbog klimatskih promjena. Čak 6 od 10 UN-ovih mirovnih misija trenutno djeluje u zemljama koje su najgore pogođene klimatskim promjenama, a u nekima od njih svoju zadaću obavljaju i pripadnici OS RH. Poprilična je to razlika prema migrantskoj krizi koja je Hrvatsku pogodila krajem 2015. godine, kada se na nacionalnim granicama bilježilo 50,24 posto državljana Sirije, 29,82% državljana Afganistana, 12,78% državljana Iraka, 3,23% državljana Irana, 1,58% državljana Pakistana, te 2,35% ostalih državljanstava.
Oštećenja podmorskih plinovoda “North stream” 1 i 2
Sigurnosni rizici zbog klimatskih promjena ugrožavaju i Europu – porast razine mora mogao bi u potpunosti potopiti Nizozemsku, ali i dijelove Velike Britanije i Njemačke. No zahvaljujući još uvijek prevladavajućem tradicionalnom shvaćanju sigurnosti, koje se uglavnom vrti oko nasilnih sukoba i rješavanje vojnih pitanja – gubi se vrijeme na akademske rasprave o odnosu klimatskih promjena i sigurnosnih rizika. Štoviše, pogleda li se aktualni rat u Ukrajini, čini se da je borba protiv klimatskih promjena kompletno stavljena „na čekanje“. Najbolji primjer za to je Njemačka – koja je zbog ruske agresije na Ukrajinu i oštećenja plinovoda Sjeverni tok 1 i 2 bila među prvima koja se morala okrenuti izvorima energijom bitno različitim od svih nacionalnih planova. Njemačka je do kraja prošle godine namjeravala isključiti svoje posljednje nuklearne elektrane, a do 2038. u potpunosti napustiti korištenje ugljena i proširiti korištenje obnovljivih izvora energije. „Dođe li do smanjenja ili obustave isporuka ruskog plina, jedina mogućnost je ubrzanje izgradnje elektrana na sunce i vjetar“, najavljivala je samo par dana prije početka rata u Ukrajini državna tajnica u njemačkom Ministarstvu gospodarstva Franziska Brantner iz Zelenih.
Njemački kancelar Olaf Scholz pušta u rad LNG terminal za ukapljeni plin
No, u svega nekoliko mjeseci Rusi su najprije smanjili, a onda i potpuno obustavili isporuku plina prema Njemačkoj, a umjesto elektrana na sunce i vjetar Njemačka je ubrzala jedino izgradnju LNG terminala za ukapljeni plin. Sredinom siječnja ove godine u pogon je pušten i drugi od ukupno 5 planiranih LNG terminala, dok se uskoro očekuje otvaranje još jednog. Do kraja ove godine u rad bi trebalo biti pušteno svih 5 LNG terminala, s uvoznim kapacitetom od više od 30 milijardi kubičnih metara plina. Kako bi se spriječila energetska kriza, kancelar Olaf Scholz odlučio je da 3 preostale nuklearne elektrane ostanu raditi preko zime pa sve do travnja ove godine, a njemačka ministrica okoliša Steffi Lemke obećala je da neće biti produljenja roka za ukidanje preostalih nuklearki. Jednako tako ni ugljen više nije tako loš – u kolovozu prošle godine u pogon je ponovno puštena prva već ugašena termoelektrana na ugljen – elektrana Mehrum u Donjoj Saskoj. Kako bi se postigla neovisnost od ruskog plina, savezna je vlada prošloga ljeta donijela zakon koji omogućava ponovno aktiviranje već ugašenih elektrana na ugljen i naftu, što će biti moguće do kraja ove godine.
I tako se došlo do zatvorenog kruga – rješavanje tradicionalne sigurnosne prijetnje dovodi do zanemarivanja rješavanja „novih“ sigurnosnih prijetnji, gdje je borba protiv klimatskih promjena silom prilika stavljena u drugi plan.
*“Sadržaj nastao u suradnji s Platformom za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske – CROSOL. Ovaj tekst izrađen je uz financijsku podršku Europske unije. Njegov sadržaj isključiva je odgovornost Platforme za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske i ne odražava nužno stavove Europske unije.”
