Nakon napada na Kerčki (Krimski) most 8. liastopada nameće se dilema kroz pitanje – hoće li to biti otrežnjenje ili eskalacija ludosti nezasitnog imperijalizma? Nakon samo dva dana dobili smo odgovor da od otrežnjenja nema ništa. Čini se dosta brzo, ako „odgovor“ nije bio unaprijed pripremljen. U mutnim ratnim igrama veliko je pitanje komu je u ovom trenutku napad bio u interesu? Ipak, drugi dio pitanja moguće je problematizirati i upitati se: Je li to eskalacija prema „armagedonu“ ili pak podizanje uloga i eskalacije sukoba kako bi se krenulo prema deeskalaciji? Mnogi drže važnim postavljanjem novog zapovjednika ukrajinskog ratišta, surovog, odanog i po svemu sudeći neuravnoteženog generala Sergeja Surovikina kojeg hvale ruski jastrebovi, skloni uništenju ukrajinske nacije. Jasno je kako on ništa neće učiniti bez odobrenja samog vrha „Carstva zla“ na čelu s despotom i krvnikom ukrajinskog naroda. Isti taj hvaljeni general u danom trenutku može postati „žrtveni jarac“ kad odigra ulogu „korisne budale“ jer ovo što je učinjeno je ratni zločin.
Nije cilj da ovo sliči na predavanje, ali je korisno podsjetiti one koji su nekad znali pa zaboravili i uputiti one koji ne znaju. Taktika upravlja trupama, (vojna) strategija bitkama, a politika ratom. Kao što je rekao i jedan od najvećih teoretičara rata, Carl Philipp Gottlieb von Clausewitz, rat je politika drugim sredstvima. Kao što vidimo, ona se ne vodi perom, pregovorima i dogovorima, vodi se strašnim bojevima, punim krvi i patnji. U ovom ruskom bezumlju, pa što god pod „ruskim“ podrazumijevali, nije isključena katastrofa čovječanstva. Ruski vlastodržac i njegovi podrepaši čine se spremni na sve, od masovnog razaranja svega u Ukrajini – gdje nije pametno isključiti kemijsko, biološko, a niti nuklearno oružje. Oni ne vode samo rat, oni vode bitke, a čine se da upravljaju i trupama. Jedino što ih može (možda?) spriječiti je neupitna spoznaja da bi i oni mogli nestati u paklu oružja za masovno uništenje. Upravo ta spoznaja mogla bi kod dijela nečastivih pobuditi instinkt samoodržanja i pokušaj zaustavljanja psihopate.
Povijest se ponavlja?
Ako se držimo maksime, povijest (je) učiteljica života – historia (est) magistra vitae – bilo bi pametno podsjetiti se kako je počeo 2. svjetski rat i usporediti ga s razvojnim putem prema mogućem 3. svjetskom ratu.
Hitler je 1937. godini, Njemačkoj pripojio Austriju (Anschluss), a Putin 2014. godine Rusiji je pripojio Krim. U oba slučaja svijet je bio pasivan. Hitler je 1938. raskomadao Čehoslovačku i uzeo joj Sudete. Nakon toga došlo je do uništenja Čehoslovačke uspostavom Slovačke i Češko-Moravskog Protektorata. Putin je te 2014. također uzeo dio Donbasa i na taj način pripremio preduvjete za daljnji pohod na Ukrajinu. Taj poduhvat je nastavio ove godine, a nedavno je uz „pripojeni“ Krim, „službeno“ Rusiji pripojio još četiri istočne i južne ukrajinske regije. U slučaju Poljske svijet je vidio kako se srodne duše bar na kratko brzo usuglase, pa su Hitler i Staljin dogovorili njenu podjelu. Na ovim našim prostorima prodavao nam se ruski imperijalizam kao pomoć i obrana Poljske. Bilo je opasno, antidržavno i protivno ideologiji sovjetskog socijalizma spomenuti pokolj u Katinskoj šumi. Kako bi se održala ideologija o pravednosti druga Staljina, u zaborav je bačeno pripajanje dijelova Poljske Sovjetskoj Bjelorusiji i Sovjetskoj Ukrajini – pa mu je na kraju predan i Königsberg jer, eto, trebalo ga je nagraditi i lukom koja se ne zaleđuje. Sva ta Hitlerova pripajanja i osvajanja, te Hitlerovo i Staljinovo šurovanje, konačno je izazvalo reakciju slobodnog svijeta i dovelo do 2. svjetskog rata.
U odnosu na Poljsku, Ukrajina je malo manje nesretna jer bar zasad nema neprijatelja sa zapadne strane, naprotiv. U slučaju Rusije i Putina globalni Zapad još nije ponudio odgovor i još nije Ukrajini pružio odgovarajuću pomoć. Na žalost, zbog nesloge i često previše obzira, potezi koje Zapad vuče su iznuđeni. Nema vizije i proaktivnog djelovanja. To dovodi do velikih gubitaka života ukrajinskog naroda, razaranja s ogromnim materijalnim štetama i jača uvjerenje agresora kako taj truli Zapad ipak nema m**a. Ako se brzo ne otrijezni i složno s ostalim dijelom progresivnog svijeta ne poduzme sve potrebno, mogao bi i ostati bez njih. Ako nastavi s ovakvim tempom, kada se osvijesti više neće imati kome pružiti pomoć – a ne vidi se snaga, sloga, spremnost i odlučnost europskog Zapada da sam preuzme sudbinu u svoje ruke. Nemamo ni oružja ni spremnih ljudskih potencijala. Za račun prividnog i vidimo koliko kratkotrajnog blagostanja zanemarili su obranu i sigurnost, te upali u tako očitu rusku zamku da je u svom egoizmu nitko nije držao vjerojatnom. Svi glasovi razuma nisu koristili, jer uzalud je gluhom šaptati. U slučaju pada Ukrajine i angažiranja SAD u Azijsko-pacifičkoj regiji u Europi će porasti vjerojatnost buđenja aveti prošlosti, pa i sklapanja saveza s Ruskim Carstvom. Nije slučajno izabran pojam Carstvo jer Rusija nikad nije ni postala suvremena nacionalna ili višenacionalna država, nikad nije na pravi način okupila narode i prostore kojima vlada, posebno ne one iz azijskog dijela. Ona jednostavno kroz povijest do danas nije uspjela biti mirna i stabilna demokracija – pa da bi opstala mora se stalno ili širiti ili sužavati. Čini se kako su njeni gospodari zaključili da je nakon raspada SSSR (a i to je bila Rusija), došlo vrijeme za ponovno širenje te povratak bar u granice Ruskog carstava, ako već ne i za proširenje te stvaranje Rusiju kao Euro-Azijske imperije.
Vojni aspekti rata u Ukrajini
Što je ostalo od Mariupolja?!
Ako promatramo samo vojni aspekt rata, prelazak ukrajinskih Oružanih snaga u kontraofenzivu ne bi trebalo biti iznenađenje nakon što se Zapad ipak odlučio ograničeno pomoći. Ukrajinci su pametno vodili obrambenu operaciju, relativno planski prepuštali dijelove teritorija nanoseći Rusima velike gubitke u ljudstvu i velike materijalne troškove. Od izuzetne važnosti bili su uspjesi kod Kijeva, obrana Harkova, zaustavljanje prodora prema Odesi te svakako herojska obrana Mariupolja. Upravo je Mariupolj omogućio konsolidaciju i vrijeme za pripremu i obuku snaga. Na središnjem dijelu istočnog bojišta mudro povlačenje sprječava razbijanje obrane i brzo izbijanje ruskih snaga na Dnjepar, bez katastrofalnih vlastitih gubitaka. Ovako umjesno postavljanje obrane na jako dugoj bojišnici podsjeća na Hanibalovo umijeće, istina na manjem prostoru u bici kod Kane. Doziranim otporom na središnjici bojišnice/fronte ponukali su protivnika da oslabi bokove i dijelom borbeno najsposobnijih snaga ojača (po svojim kriterijima) glavni pravac napada. No, prije nego je tu mogao postići zapaženiji rezultat nasjeo je na sjajnu varku, očekujući glavne i silovite udare Ukrajine na jugu. Opet je izigran, jer Ukrajinci nisu srljali već vrše stalni pritisaka na Herson, vješto izbjegavajući nerazumne gubitke u ljudstvu i tehnici. Ta varka dovela je do slabljenja ruskih snaga oko Harkiva i u dijelovima Donbasa, što je omogućilo ukrajinsku ofenzivu i oslobađanje velikog prostora. Ovdje su Ukrajinci pokazali veliku sposobnost u prikrivenom dovlačenju snaga za ofenzivu, ali i Rusi nesposobnost da primijete pokrete u ukrajinskoj pozadini uz svu tehniku izviđanja, uključivo i satelite.
Bitka kod Kane: lijevo – prva faza bitke, desno – uništenje rimske vojske
U ukrajinskim naporima za oslobođenje zemlje značajnu ulogu imaju partizanska djelovanja na okupiranim teritorijima. Tipično djelovanje ukrajinskih snaga oko Hersona podsjeća na Hanibalovo djelovanje kod Kane, uz primjenu i Strategije posrednog prilaženja Basila Liddell Harta, gdje se na oslabljene bokove ruske obrane udara jačim snagama s ciljem odsijecanja njihove uporišne osnovice na desnoj (zapadnoj) obali Dnjepra. Na cijelom ratištu veoma je zastupljeno Mao Zedongovo učenje o ratu – prije svega kroz važno načelo zapljene naoružanja od neprijatelja, te naoružavanja vlastitih snaga i partizanskim djelovanjem na okupiranom teritoriju. Nikako se ne smije smetnuti s uma ukrajinsko poticanje zapovjednika na bojišnici za poduzimanje inicijative i djelovanja u najkraćem vremenskom okviru, za razliku od ruskog centralizma koji se vuče još iz sovjetskih vremena. Za poraziti ruske snage na jugu veliku važnost imat će uspješno djelovanje po važnim logističkim pravcima, a Kerčki most možda je i najvažniji od njih, u vojnom ali i u političkom, te psihološkom smislu. Pitanje je, ako su napad izveli Ukrajinci, je li ovo bio pravi trenutak? Osobno sam mišljenja da cilj ondje u potpunosti nije postignut, a moguće iznenađenje je potrošeno.
Različiti pogledi na (vojnu) strategiju
I kvantiteta je određena kvaliteta
Ukrajinski ministar obrane Oleksij Reznikov tvrdi da je Rusija pri kraju s dijelom projektila (Izvor: Reznikov/Twitter)
Rusija taj napad koristi kao izgovor za nova i možda najžešća razaranja. Čini se da su tu ključni ukrajinski izvori električne energije. Na taj način žele Ukrajincima, ali i Europljanima, zimu učiniti još težom. Ukrajina je inače bila velika izvoznica električne energije. Razni analitičari se pitaju ima li Rusija dovoljno preciznog raketnog oružja, pa umjesto objektivnih analiza plasiraju želje ili ono što bi čitatelji željeli pročitati ili slušatelji čuti. Rusija ima dosta ubojitog raketnog oružja. Moglo bi se reći kako je ruska snaga sadržana u raketnom oružju baziranom na kopnu, na moru i u zraku. Oružjem je relativno lako manevrirati kompaktnim kopnom od sjevera i istoka prema jugu i zapadu. Najnovije i najpreciznije su zrakoplovne rakete X-101 i brodske Kalibar. Njih vjerojatno nema u velikom broju, ali se vjerojatno i dalje proizvode uz možda neke poteškoće. To što je Zapad Ruskoj Federaciji uveo sankcije i nije neka velika zapreka kad piste te sankcije nisu ujedno uvedene i njihovim prijateljima te simpatizerima, a uvijek postoje i utjecajni međunarodni šverceri. Veći je problem što su za ovako intenzivno trošenje sami ruski proizvodni kapaciteti nedostatni. Uostalom, zar nisu stalno pod nekom embargom i Sjeverna Koreja te Iran, a baš iranski dronovi su sada za Rusiju od velike koristi. Ne smiju se zanemariti ni velike količine sovjetskog i ranijeg ruskog raketnog oružja s manjom preciznošću, ali s ništa manjom (ako ne i s većom) razornom snagom. Tu svakako spada X-55 i njena modernizirana inačica X-555. Ima još poprilično velik broj tipova raketa označenih kao X, odnosno Kh. Pored kopnenih i mornaričkih, tu je i velik broj balističkih raketa manjeg dosega – Iskander-M i starijih Točka-U. Uz rakete s velikom razornom snagom, Rusija raspolaže i velikim brojem VLR (VBR), posebice Tornado-S i njegove starije inačice, te haubicama kalibra 203 mm, 2s7 Pion i 2s7M Malka. Ovo topničko oružje ima sposobnost ispaliti i nuklearno punjenje. No, kad su suprotstavljene snage u neposrednom dodiru veći dio ovog oružja je ograničen u uporabi jer bi i vlastite snage mogle postati žrtve.
Koliko je važno imati razvijenu vojnu i industriju dvojne namjene pokazuje zorno i ovaj rat. Vidljivo je kako i industrijski razvijeni Zapad s mirnodopskim kapacitetima nije sposoban odgovoriti na velike ukrajinske potreba, a da ne ugrozi spremnost vlastitih snaga. „Nepravovremena pomoć“ nije i ne može biti pomoć. Zbog neodlučnosti i sporosti Zapada, pomoć Ukrajini je na granici da ne bude pomoć. Uz to, vidljiva je i promjena kod nekih, pa i naših samozvanih stručnjaka, zalutalih u umno područje ljudskog mišljenja zvano analitika, kako olako mijenjaju mišljenja ne bi li pogodili trenutne kolotečine nesuvislih analiza – iz kojih skoro pa nikad ne izvode sintezu, a to je nerazdvojni par. Daleko je još do rješenja ukrajinskih, pa i svjetskih problema na bojnom polju. Rusija još uvijek ima velike ljudske i materijalne rezerve pa i ako one nisu na najvišoj razini – kvantiteta ima svoju kvalitetu. Ruski prostor, kao veličina, također za sada predstavlja prednost iako bi u danom trenutku mogao postati i veliki problem za same Ruse, kao nekad za Napoleona i Hitlera. Nije dobro, a nije ni korektno, kad netko ne znajući što zbori nakon što je tvrdio kako Ukrajina protiv Rusije nema šanse najednom okreće pilu naopako pa eventualni ukrajinski uspjeh pripisuje kao pobjedu Zapada. To je jednostavno moralna katastrofa. To je kao kad se nakon rata pripišu zasluge onima koji su dali volove, a oduzme ponos i pravo onima koji su dali sinove – a onda sinovi onih koji su dali volove preuzmu vlast i vladaju po vlastitoj mjeri. Zar vam se to kroz dalju i bližu povijest ne čini poznatim?!
Što još treba?
Za oslobođenje Ukrajina treba još bolje oružje, oružje s većim dosegom i naravno u većem broju. Treba težište prebaciti na ofenzivno oružje na kopnu, zraku i moru. Pored ofenzivnog oružja za zaštitu civila, svekolike infrastrukture i trupa, na ratištu posebnu važnost ima PZ/PRO, te pobjeda u elektroničkom i kibernetičkom ratu. Kad nedavni udar nije složio željeznički i cestovni Kerčki most u more sljedeći to mora učiniti, jer izostranak toga smanjuje i sve one jeftinije mogućnosti za vraćanje Krima. Do zime je nužno okružiti, prisiliti na predaju ili na bijeg ruske snage u Hersonu, još ponešto osloboditi, osigurati oslobođeno i čekati priliku – jer bi i zima mogla ponešto ponuditi, posebno ako bi uspjeli devastirati agresorske opskrbne pravce prema bojišnici. Zima je također prilika za osposobljavanje novih snaga ali i za odmor iscrpljenih snaga. Biti će važno, hoće li i u kolikoj će mjeri agresor uspjeti motivirati i privesti vojnoj stezi slabo obučene i dijelom nemotivirane pričuvne snage. Kako se čini, njima je namijenjena bojišnica preko zime.
Ako Europa uspije bez većih traumi i nesuglasica prebroditi zimu to će sigurno negativno djelovati na agresora, što bi moglo dovesti do pobune osiromašenog stanovništva u razvijenijem i Europi bližem području, a mogli bi i neravnopravni ne-Rusi vidjeti šansu za vlastitu emancipaciju. Bilo bi korisno pametnim i promišljenim aktivnostima vezati rusku pažnju te oružanu silu na istoku i sjeveru, te na taj način smanjiti im manevarske mogućnosti. Opasnost s juga je permanentna bez obzira kakvi se neprincipijelni savezi sklapali. Ishod je teško i neodgovorno prognozirati, a još ga je teže predvidjeti – jer ipak rat u svojim glavnim značajkama ne podliježe egzaktnim znanostima, ne može ga se opisati ni matematičkim ni fizičkim modelom. To je društveni događaj podložan raznim utjecajima i često slučajnim događanjima. Treba ga svesti u okvire što manjeg iznenađenja, na dobrobit ukrajinskih ljudi i čovječanstva u cjelini. Ukrajinski rat ne smije se ispustiti iz granica kontroliranog kaosa.
* Gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini
