Iako je pažnja međunarodne javnosti posljednjih dana bila fiksirana na Španjolsku i tamošnji NATO summit u Madridu, u Ukrajini nije bilo mira čitav tjedan, a ni danas, u petak 1. srpnja – koji ujedno predstavlja i 128. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Naravno, nije za zanemariti kako je u Madridu donesena politička odluka o primanju Finske i Švedske u redove Sjevernoatlantskoga saveza. Osim što se time bitno jača NATO postav na Baltiku, na čijim se istočnim obalama Litva, Latvija i Estonija već duže osjećaju izuzetno ugroženo od Ruske Federacije – time je ovaj Savez na putu dobiti i dodatnih 1309 km kopnene granice s Ruskom Federacijom, od Sankt Peterburga na Baltiku do Murmanska na Barentsovom moru.

Pri tome, za konkretnu provedbu ove odluke još predstoji dosta koraka. Naime, potrebno je na razini svih zemalja članica usvojiti i ratificirati protokole o pristupanju, što će u najboljem slučaju trajati još nekoliko tjedana – gdje o žurbi dosta govori i činjenica da su se ti dokumenti u Hrvatskoj našli na dnevnome redu Vlade još jučer, čak i prije kraja samog NATO summita u Madridu. Naravno, tu će posebno biti zanimljivo pratiti i nastavak višetjedne sage o turskom blokiranju pristupa ove dvije nordijske države u NATO, gdje je 28. lipnja bio sklopljen i poseban Trostrani memorandum o uvjetima za dobivanje turske podrške, gdje će neke od njegovih prvih dijelova vjerojatno već trebati početi ispunjavati prije nego i turski parlament za ovo proširenje da svoje “zeleno svjetlo”. Ne treba tu ni posebno isticati kako u okviru čitave ove teme nije bilo ništa od bilo kakvog ozbiljnijeg koordiniranja vrhova hrvatske vanjske politike, tako da su se i sve priče o ikakvom NATO forsiranju tema vezanih uz Hrvate u Bosni i Hercegovini svele tek na sadržaj jednog podužeg službenog govora predsjednika Milanovića u Madridu.

U Madridu se uglavnom pričalo o ratu u Ukrajini

Naravno, iako nije bilo nikakve šanse da se u Madridu ujedno nešto pomakne po pitanju ukrajinskog članstva u Savezu (što je za Kijev i dalje nekakav dugoročni prioritet) – pitanje rata u Ukrajini uvelike je dominiralo skupom. Kao prvo, ono je itekako utjecalo na dio sadržaja novog Strateškog koncepta NATO saveza, u kojem se Rusku Federaciju sada imenovalo “najvažnijom i direktnom prijetnjom sigurnosti saveznika, te miru i stabilnosti euro-atlantskog područja“. Osim toga, Rusija je postala uzrokom i bitnog jačanja postava NATO snaga na kompletnom istočnom krilu Saveza – gdje se uz jačanje dosadašnjih bojni na ruskim granicama na razinu brigada objavilo i famozno dizanje broja za tamošnju brzu reakciju spremnih vojnika na oko 300 tisuća. Naravno, brzo se uspostavilo kako je ovo tek cilj kojega treba dostići u nekoliko predstojećih godina, za koji postoji i ozbiljna opasnost da se pretvori u još jednu računovodstvenu vježbu tek novog knjiženja širom Saveza već postojeće vojske u neke nove NATO ustrojbene “kućice”.

Konačno, baš kao što se obećalo i velik broj spremnih vojnika – postupno se zadnjih dana iskristalizirao i niz dodatnih obećanja o ekonomskoj i vojnoj pomoći Ukrajini – obećanja koja će zasigurno bili jednostavnije ispuniti od već spomenutog strelovitog porasta broja spremnih NATO vojnika, o čijim se troškovima nije čulo ni riječi. NATO summit u Madridu je tako bio iskorišten da Sjedinjene Američke Države najave novi paket od oko 800 milijuna dolara vojne pomoći, čiji će točan opseg tek biti do kraja specificiran, čemu se dodalo još i obećanje 1 milijarde funti vrijedne britanske vojne pomoći, te milijarde eura iz Norveške. Uz to su Francuska, Kanada i niz drugih država specificirale i daljnju konkretnu pomoć u vojnoj opremi – od čega je uz dodatne samohodne sustave CAESAR posebno zanimljivo spomenuti izgledno slanje i manje ili više dodatne bitnice samohodnih topničkih sustava Panzerhaubitze2000 skupljenih iz Italije, Nizozemske i Njemačke. Uz sve to, napomenimo i kako se ukrajinski predsjednik Zelenski sudionicama NATO summita obratio kako je to već uobičajeno, video-vezom, dok je proteklih dana u Kijevu ugostio prvo predsjednicu Moldove Maju Sandu 27. lipnja, a onda i predsjednika Indonezije Joka Widoda 29. lipnja.

Pristup otočju Svalbard

Na Svalbardu su ostali znakovi davne sovjetske prisutnosti

No, nije tu ni Ruska Federacija ostala dužna, budući da se Vladimir Putin u prošlotjednom sastanku s bjeloruskim kolegom Lukašenkom već dotaknuo zajedničkih mjera jačanja vojne suradnje, slanja u Bjelorusiju tehnologije potrebne za zrakoplovno korištenje nuklearnih oružja, ali i opskrbe ruskih topničkih postrojbi zalihama streljiva iz Bjelorusije. U isti ovaj kontekst ušle su onda brzo i prijetnje tih ratnih kompanjona o osiguravanju punog te nesmetanog kopnenoga prilaza ruskoj enklavi Kalinjingrad na Baltiku – koju je dijelom izoliralo insistiranje okolnih članica Europske unije na provedbi usuglašenih sankcija po pitanju transporta nekih roba i prolaska nekih sankcioniranih osoba. A ovoga tjedna se na to nadovezalo i pitanje ruskoga pristupa pojedinim naseljima na sjevernom otočju Svalbard, gdje je i NATO članica Norveška krenula provoditi sankcije na negodovanje službene Moskve – pa ne bi čudilo da su baš prijeteći tonovi iz Moskve imali za direktnu posljedicu i današnju objavu o masivnoj novoj pomoći Norveške Ukrajini.

Naravno, sve se to tek nadovezuje na slično prijeteće izjave po pitanju predstojećeg NATO članstva Švedske i Finske, gdje se iz Moskve najavilo neke konkretne mjere, a onda i “zrcalni postav” u slučaju da se u tim zemljama krenu raspoređivati kakvi saveznički resursi. Pri tome, naravno, nije jasno kakva bi i kolika bi ta ruska vojna reakcije zapravo mogla biti, budući da su im gotovo kompletni operativni vojni resursi već ionako angažirani u Ukrajini – no, što god da to na kraju i bude, zasigurno će takvo raspoređivanje ruskih snaga opet biti korisno, smanjujući dostupnost agresorske opreme i ljudstva za tekući rat u Donbasu.

Rusija teško održava bojišnicu

Što se stanja na borbenim linijama širom Ukrajine tiče, treba napomenuti da ukupna crta granice s Bjelorusijom i Rusijom, a onda i konkretna crta bojišnice, nije bila mirna. Osim raketnih napada na brojne gradove širom ukrajinske pozadine, što se itekako intenziviralo posljednjih tjedan dana, ukrajinske snage pažljivo promatraju i djelovanja Bjelorusije te odmetnutog Pridnjestrovlja u korist agresora. Ujedno, redovito se bilježe i brojni incidenti uz same međunarodne granice s Ruskom Federacijom – iako to još ne ukazuje i na neka nova nastojanja za širenjem sadašnjeg bojišta. Naime, ruski agresori već neko vrijeme teško održavaju i ovih oko 1.100 km aktivne bojišnice – čiji su veći dijelovi tek područja razmjene topničke i raketne vatre, uz poneki pokušaj kopnenih napada. Tako je na crtama oko grada Harkiva bio bilježen niz pokušaja kopnenih napada, koji su tek malo pomakli crtu, iako su već neko vrijeme omogućili ruskim snagama da opet učestalo gađaju gradski prostor Harkiva – ne samo balističkim raketama srednjeg dometa iz same Rusije, već i topništvom te višecijevnim bacačima raketa.

Ne bi li im ostali dužni, Ukrajinci su se očigledno na istoku i jugoistoku od Harkiva – oko 120 km dugi potez prema Izjumu – primakli gradovima Kupjansk, Borova i samom Izjumu, te ondje izgleda uspijevaju topništvom ozbiljnije ometati logistiku ruskih snaga. Direktna posljedica ovih djelovanja je izgleda i slaba uspješnost ruskih nastojanja da se od Izjuma krene južno (prema Barvinkovu) i jugoistočno prema Slovjansku – što je jedno od rijetkih aktivnih područja ruskih kopnenih djelovanja svih ovih dana (oko 20 km linije Bogorodične-Dolina-Krasnopilija- Mazanivka-Ivanivka), doduše bez puno uspjeha.

Lisičansk visi na oštrici noža

Što je ostalo od Lisičanska?

Nije to ni čudo kad vidimo koliki su naglasak posljednjih dana ruske snage stavile na prostor Lisičanska – zadnjeg većeg mjesta u ostatku Luhanske oblasti pod ukrajinskom kontrolom, u izbočenju bojišta na istoku Donbasa. Taj prostor, veličine oko 15 s 10 kilometara, posljednjih više dana visi na oštrici noža. Naime, nakon povlačenja iz Severodonjecka 25. lipnja – Lisičansk je izgledao kao perspektivna točka daljnje ukrajinske obrane, utvrđeno mjesto povoljne topografije, koje je rijeka Siverski Donjec na svojoj južnoj obali barem donekle štitila od nastavka ruskog osvajanja sa sjevera, sjeveroistoka i istoka. No, sve je to itekako u pitanje doveo nastavak ruskih napredovanja na toj istoj južnoj obali rijeke, gdje je zalet agresora samo koji dan ranije, 23. lipnja, doveo do ukrajinskog povlačenja s istaknute obrambene linije Girske-Zolote – ne bi li se nalet nastavio i u smjeru Lisičanska.

Tako je tog istog 25. lipnja palo selo Vovčojarivka, koje je onda otvorilo put i neposredno do jugoistočnih predgrađa Lisičanska, a od onda se borbe vode kako na prilazima Lisičansku, tako i na potezu jugozapadno od grada, uz cestu prema Bahmutu – na uskom pojasu slobodne ukrajinske zemlje prema sigurnijem zaleđu ovog izbočenja bojišta. Zadnjih dana ondje treba posebno napomenuti borbe u mjestu Malorazjanceve na samo oko 3 km jugozapadno od Lisičanska, kao i oko rafinerije Verhnokamjanka oko 11 km jugozapadno od grada. Baš su oko ove rafinerije i obližnjih nekoliko tvornica zadnjih dana branitelji konačno uspjeli bar privremeno usporiti napredovanje osvajača, ostavivši mogućnost prilaza u Lisičansk koridorom koji je na najužem mjestu širine tek oko 8 kilometara (potez Bilogorivka na Siverskom Donjecu do sela Zolotarivka). Iako se iz ruskih izvora već danima najavljivalo kompletno presijecanje svih veza Lisičanska s pozadinom, spominjući i nekakvo rusko forsiranje rijeke Siverski Donjec oko mjesta Privilja (okuka rijeke Siverski Donjec na oko 11 km sjeverozapadno od Lisičanska) – do danas zapravo nije jasno kakvo je stvarno stanje na tom bojištu. Iako su kompletni ukrajinski položaji ondje pod ustrajnom vatrom ruskih snaga, jednako kao i preostale prilazne ceste prema Lisčansku – nije do kraja jasno da li Ukrajina tu ustrajava na obrani čitave te izbočine bojišta, ili je iz nje već itekako obavljeno izvlačenje snaga, pa se tu bore samo neke zalaznice.

Povlačenje Rusa sa Zmijskog otoka

Ponešto je jasnije stanje u pozadini, gdje se užurbano utvrđuje mjesto Siversk, na oko 23 km zapadno od Lisičanska, koje predstavlja sjeverni rub zaleđa borbene crte koja nakon uskog prolaza istočno prema Lisičansku ide južno prateći trasu ceste Lisičansk-Bahmut, od već spomenute rafinerije Verhnokamjanka, preko naselja Spirne i Berestove, do Soledara. Samo malo južnije, oko Bahmuta, nalazi se i zadnje spomena vrijedno aktivnije bojište na tom dijelu fronte. Ondje, na oko 15 km jugoistočno od Bahmuta, zadnjih su dana bili bilježeni ozbiljniji ruski borbeni napori – gdje su trupe privatnog vojnog poduzeća Wagner neuspješno nastojale zauzeti prostor termoelektrane “Vuglegirska”, iako im je za rukom izgleda pošlo odbacivanje branitelja prema zapadu iz nekoliko sela kod tamošnjeg vodnog rezervoara Vuglegirske. Ostatak duge južne fronte do grada Donjecka bio je tek uvjetno aktivan, s mnogo raketiranja i granatiranja, ali malo kopnenih napada ili pomaka fronte. Zato i ne čudi da je baš kraj uz Dnjepar, južno od ukrajinskog grada Zaporižja prekjučer, u srijedu 29. lipnja, bio poprište do sada najveće razmjene zarobljenika ukrajinske i ruske strane – u kojoj su kući na obje strane krenule po 144 osobe.

Ništa nije ostalo na Zmijskom otoku

Za kraj spomenimo i jedan više simbolički pomak na krajnjem jugozapadu bojišta u Ukrajini. Naime, nakon desetak dana ustrajnih ukrajinskih granatiranja i raketiranja, navođenih bespilotnim letjelicama s Crnoga mora – jučer su se ruski agresori naglo povukli s prostora Zmijskog otoka. Time je slobodan postao i jedini donedavno okupirani dio ukrajinske Odeske oblasti, gdje je otpor branitelja ruskom zauzimanju završio i kao motiv na poštanskim markama. Naravno, kao što smo već u više navrata napomenuli, iako je ta istaknuta kota za ruske snage bila zgodna kao lokacija sustava izviđanja i elektroničkog ratovanja – ispalo je da taj mali otok zapravo nije branjiv, bez obzira koliko se na njega privremeno uspjelo dobaciti vojske i vojne tehnike. Posebno je to postalo jasno kada su u ukrajinskim rukama postupno osvanule prvo protubrodske rakete ozbiljnijeg dometa, koje su otežale opskrbu i mornaričku podršku, a onda i modernije topništvo te višecijevni lanseri kojima se tu točku moglo detaljno i relativno precizno gađati. Naravno, dok se iz službene Moskve to povlačenje karakteriziralo “gestom dobre volje” prema Ukrajini, taj potez ipak nipošto nije dovoljan da se otvori i prometni pravac za ukrajinski pomorski izvoz preko Crnoga mora. Naime, tome i dalje na putu stoje kako od Rusa okupirane te militarizirane plinske platforme nešto dalje od obale, tako i ruska Crnomorska flota, te velik broj morskih mina koje su obje strane posijale po Crnom moru – kojih se barem dio izgleda vremenom otrgnuo od svojih sidrišta te postupno postaje nepredvidivom sveopćom opasnošću.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 1. srpnja 2022. pod nazivom “Rusi nastavljaju napredovati: Zadnji veći ukrajinski grad u Luhansku pred padom?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/rusi-nastavljaju-napredovati-zadnji-veci-ukrajinski-grad-u-luhansku-pred-padom-15217398