Nakon ruskog neuspjeha u brzom slamanju Ukrajine te pritom pretrpljenih značajnih gubitaka u ljudstvu i tehnici, ruski stratezi su se „otrijeznili“ i mijenjaju strateški pristup ratu. Mijenja se pristup, ali – čini se – ne i maksimalistički cilj. Da se cilj ne mijenja vidljivo je iz ponašanja ruskog političkog, ali i crkvenog vodstva, a teško je zaključiti tko je tu veći nacionalista i imperijalista, Putin ili Kiril I, u simbiozi države i crkve. Režimski tisak opravdava stavove ruskih imperijalista koji osporavaju Ukrajinu kao državu, Ukrajince kao naciju i pravo postojanja države i naroda. Prema pretežitom mišljenju Rusi žele ukrajinski teritorij, a u – po njima najgorem slučaju – bili bi spremni odustati, kako oni kažu, od katoličkih oblasti na zapadu. Ovo su tipični stavovi Ruske pravoslavne crkve, vezani uz povijesne maštarije o Moskvi kao trećem i posljednjem Rimu. No, nekima su stavovi i radikalniji, pa tako Medvedev sanjari o jedinstvenom prostoru Euroazije od Atlantika (Lisabona) do Pacifika (Vladivostoka). Neki bi i na Indijski ocean. Nije teško zaključiti tko bi bio vladar tih prostora.
Faze „specijalne operacije“
Ipak, da pokušamo proniknuti u mračne zamisli ruskih stratega u uništavanju Ukrajine i Ukrajinaca. Iz poteza koje vuku zadnjih dana redefiniraju se bliži ciljevi, smanjuju zalogaji, ali apetiti ostaju isti. Izvlačenjem snaga na sjeveru i sjeveroistoku vrše nadoknadu izgubljenih tehničkih sredstava, osvježenje i vjerojatno popunu ljudstvom. Nakon pregrupiranja veći dio osvježenih snaga prebaciti će na istok u svrhu ojačanja snaga za napad u Donbasu (ukrajinski: Донбас, Донецький басейн), koji obuhvaća Donjecku i Lugansku oblast. U prvoj fazi „nove“ operacije, koja će imati etape, cilj bi bio zauzeti od Rusije priznate „države“ i spojiti ih dovoljno širokim kopnenim koridorom s Krimom. Ova faza podrazumijeva odbacivanje ukrajinskih snaga i u povoljnom slučaju njihovo okruženje i uništenje, ili pak prisilu na nečasnu predaju. U slučaju za Ruse povoljnog razvoja situacije produžili bi prema Dnjepropetrovsku s ciljem izbijanja na rijeku Dnjepar, sijekući Ukrajinu približno spojnicom Harkiv-Poltava-Kremenčuk. Za vrijeme trajanja ove faze zadržati će prijetnju sjeveru Ukrajine, uključeno i Kijevu sa snagama iz Bjelorusije. Ova prijetnja se nikako ne smije zanemariti jer pored dijela ostavljenih ruskih snaga u svakom trenutku moguć je angažman bjeloruskih snaga. Na taj način bi vezali dio ukrajinskih snaga na sjeveru sprječavajući ih da u slučaju potrebe pomognu snagama na istoku.
Istovremeno, vršit će se pritisak na Odesu i obalni pojas zapadno prema Rumunjskoj. Također će nastojati osvojiti ili zaobići Mikolajev kao pripremu druge faze u kojoj bi osvajali Odesu, te nastavili operacije sjeverno i sjeverozapadno prema Moldovi s ciljem razvlačenja braniteljskih napora na kopnenu i primorsku (obalnu) bojišnicu. Na taj način bi se olakšali prodori jednim krakom prema Donbasu, a drugim prema Dnjipru. Vezivanje snaga na jugu činila bi Crnomorska flota prijeteći desantom te raketnim udarima s brodova, obalnih raketnih bitnica (u prvom redu „Bastion“), te udarima mornaričkog zrakoplovstva. Mornarica će također iz Crnog, Azovskog i Kaspijskog mora dalekometnim raketama Kalibar tući važne ciljeve po dubini s težištem na visokovrijedne elemente borbenog rasporeda ukrajinskih snaga kao što su zapovjedna mjesta, radarski sustavi i elementi logistike (gorivo, mazivo, streljivo), važni komunikacijski pravci (mostovi, pruge, cestovna i željeznička čvorišta), raketni sustavi PR/PZO srednjeg, velikog i manjeg dosega (BUK, S-300, SA-8 Gecko, …). U slučaju za Rusiju povoljnog razvoja situacije na istočnom bojištu otpočet će drugu fazu s juga prema sjeveru s ciljem zauzimanja Odese. Nakon zauzimanja ili potpune izolacije Odese stvorili bi se uvjeti za koncentraciju već angažiranih, te uvođenje mobiliziranih snaga prodorom prema sjeveru s ciljem izbijanja na spojnicu Kremenčuk – sjever Moldove. Nakon toga za očekivati je „demokratski“ referendum za Pridnjestrovlje i njegovo priključenje „matici“ Rusiji.
Naravno, ovdje će se za mnogo toga pitati Ukrajinu i njene Oružane snage, ali i testirati spremnost Zapada da daju jače naoružanje. Tu bi svakako trebalo uključiti klasično i raketno topništvo (haubice, topove, VBR većeg kalibra, npr. M-270 MLRS), tenkove i druga oklopna vozila, raketne sustave većeg (?) dosega, raketne i topničke sustave PR/PZO, borbene zrakoplove (avioni, bespilotne letjelice velikog dosega i He). Ukrajincima također treba omogućiti obranu od napada s mora. Za to su im neophodne protubrodske rakete i borbeni dronovi velikog akcionog radijusa koji će ugroziti sigurnost ruskih brodova u svakom kutku Crnog, Azovskog, pa i Kaspijskog mora. Pomorske desantne postrojbe ne bi smjele proći! Čini se kako treba reagirati odmah, bez odgode i bez fige u džepu. Ako se sad ne reagira agresor će se ohrabriti i još žešće napasti i ne samo Ukrajinu. U ruskim izjavama osporava se pravo postojanja Slovačke pa bi po njima dio trebalo pripojiti Češkoj, dio Mađarskoj, a dio Ukrajini, čitaj Rusiji. Čini se da to golica maštu barem jednoj članici NATO i EU. Geostrategija, geopolitika, pa i vojna strategija velikih sila se ne mijenja. One su dugoročne, ili kako reče i napisa Clausewitz: kao da su uklesane u kamen. Nasuprot strategiji, taktika i doktrina se mijenjaju pod mnogim utjecajima – od novonastalog okruženja do tehnike i tehnologije. Zabrinjavajuće je kratko pamćenje malih a „slonovsko“ u velikih, pa eto neki zaboravljaju 1956. i 1968. godinu.
Kakav je agresor?
Crnomorska flote krstarećim projektilima Kalibar gađa ukrajinske kopnene ciljeve
Agresor se ponaša kao seoski razbojnik i po poznatom načelu prijeti i napada prvi. Strategiju zasniva na nadmoćnoj vatrenoj moći, poglavito na raketnom oružju velikog dosega s velikom razornom moći. Toliko je bahat da i najbezobzirnije postupke (uključujući ratne zločine) opravdava suludim ciljem, a on sam je uništenje i države i naroda. Zastupljena je maksima „cilj opravdava sredstvo“, a kao nuklearna velesila i stalna članica VS UN Ruska Federacija se ruga svjetskoj zajednici. Suprotno opasnosti i nametnutom strahu, koji postaje neracionalan i ubilački za demokraciju, velikom medvjedu treba stisnuti m**a da zacvili i nikad mu više ne padne napamet ugrožavati opstanak ljudske vrste na ovoj našoj lopti. Ako se tome ne stane na kraj – UN bi uskoro mogao doživjeti sudbinu Lige naroda.
U doktrini spaljene zemlje i dalje će masovno koristiti prodore oklopno-mehaniziranih postrojbi, veliku potporu zemaljskih topničko-raketnih sustava za razaranje, te djelovanje preciznim, dalekometnim raketnim sustavima s brodova (vjerojatno i podmornica s Crnog mora) te mornaričkog i zrakoplovstva Svemirsko zračnih snaga. Nažalost, u mnogim od tih sustava ugrađene su komponente proizvedene na Zapadu, ali i u Ukrajini. U taktici Rusi imaju velikih problema jer pješaštvo nema potrebne sposobnosti za nužnu zaštitu tenkova pa su oni relativno lak plijen snalažljivim braniteljima pri uništavanju razvučenih kolona bočnim napadima i napadima dronovima. Kako izgleda, ne leži im pravi manevarski rat, a dolaskom toplijih dana još će više bit kanalizirani na uređene prometnice.
Što se traži?
UK bi mogla Ukrajini poslati i protubrodske sustave Harpoon?
Zapadne i ne samo zapadne države trebaju i moraju Ukrajini maksimalno pomoći te zaustaviti bijesnu zvijer. U svemu tome mogu pomoći države u čijim oružanim snagama i skladištima ima sovjetskog oružja. Naravno, bilo bi dobro da Ukrajinci dobiju i nešto s čim mogu udariti po područjima prikupljanja snaga i zauzimanja polaznih rajona za napad na ruskom teritoriju. Ovako se napadači mirno reorganiziraju kao da su izviđači na taborovanju. Ovdje je opet prisutna prijetnja Bjelorusije i Lukašenka, diktatora bez suvereniteta. Nova ofenziva je počela izvlačenjem, pregrupiranjem i popunom kopnenih snaga, te stalnim udarima po bojišnicama i važnim elementima obrane po cijeloj dubini od istoka do zapada i juga do sjevera Ukrajine.
Ponašanje Zapada prije ruske agresije nije zaustavljalo, nego nasuprot ohrabrivalo Rusiju na ovaj bezočan, agresorski rat. NATO ni na poziv Ukrajine ne bi bio spreman ući na njen teritorij – dok Putin upravo poziv sirijskog diktatora uzima za legitimitet svog ratovanja u Siriji.
Što je s jamstvom iz Budimpeštanskog memoranduma? Zašto se na njega nisu pozvale SAD i UK? U očekivanoj ofenzivi Rusija će koristiti još brutalnije metode i najrazornije konvencionalno naoružanje. Za nadati se je tek da neće pribjeći uporabi i nuklearnog, biološkog ili kemijskog oružja.
* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini
