Dosadašnje djelovanje sustava za upravljanje u kriznim situacijama u Hrvatskoj potvrđuje prethodno danu ocjenu o njegovoj ad hoc improvizaciji u tekućoj krizi. Premda je ovako improvizirani sustav ispunio ulogu po izbijanju krize izazvane pandemijom virusa COVID 19,  problemi koji su se pokazali tijekom pojave drugog pandemijskog vala pokazuju sva ograničenja i negativne posljedice konstantnog improviziranja. U prvom od tri dijela ove analize razmatra se problem nepostojanja koncepta razvoja sustava upravljanja u kriznim situacijama, problem ograničenih sposobnosti strateškog planiranja u javnoj upravi Republike Hrvatske, te pravni problemi koji su proizašli iz improviziranog sustava upravljanja u kriznim situacijama.

Kriza, upravljanje i izazovi

Nakon godinu dana uspostave i djelovanja hrvatskog sustava za upravljanje u kriznim situacijama može se konstatirati kako je potvrđena prethodno iznesena tvrdnja o improvizaciji u njegovom organiziranju i djelovanju dana u ranijoj analizi objavljenoj na ovom portalu (Hrvatski paradoks: improvizacija umjesto organiziranog sustava, 17. travnja 2020.). Iako su problemi već bili vidljivi u fazi improviziranja odgovora na krizu u razdoblju od početka veljače do sredine travnja 2020. godine, pokušaj normalizacije koji je uslijedio s popuštanjem uvedenih mjera, a zatim i pojava drugog pandemijskog vala, pokazali su sve nedostatke ovakvog pristupa i probleme koji proizlaze iz njega. Istovremeno su postali vidljivi i izazovi koji proizlaze iz politizacije prisutne u djelovanju ovako organiziranog sustava za upravljanje u kriznim situacijama.

Ograničenja improvizacije

Uočeni problemi mogu se analizirati kroz osvrt na faze procesa upravljanja u kriznim situacijama. Djelovanje u krizi se obično dijeli u četiri faze: ublažavanje, pripravnost, odgovor i oporavak (u novijim podjelama uvode se i dodatne faze djelovanja). Za potrebu ove analize cjelokupni ciklus je podijeljen u tri faze: (1) pred-krizno razdoblje (faza priprema i prevencije), (2) odgovor na nastalu krizu, i (3) post-krizno razdoblje (evaluacija djelovanja u krizi, te pripreme koje se izvode na temelju uočenih nedostataka i nužnih promjena organizacije i djelovanja u krizi). Ova pojednostavljena metodologija odabrana je zbog improvizacijskog karaktera hrvatskog sustava upravljanja u kriznim situacijama. S obzirom na neizgrađen sustav jednostavnije je grupirati navedene faze u tri skupine umjesto pokušaja analiziranja njegovog djelovanja po svakoj fazi (dvojbeno je da li se za pojedine faze osim općih konstatacija može nešto navesti). Također, treba uzeti u obzir da u tekućoj pandemijskoj krizi krizni ciklus nije završen. Mi smo trenutno u drugoj fazi ciklusa (kratkotrajno smanjenje intenziteta pandemije tijekom ljetnih mjeseci nije značilo i završetak ove faze), te će se u analizi dopuniti ranije dan prikaz djelovanja hrvatskog sustava upravljanja u kriznim situacijama u prve dvije faze.

(1) Pred-krizno razdoblje

Ova prva faza kriznog ciklusa je ključna za uspjeh svakog sustava upravljanja u kriznim situacijama. Ključ uspjeha je stvaranje okvira za djelovanje u krizi, ne samo tijela javne uprave (whole-of-goverment approach) već cjelokupne društvene zajednice (whole-of-society approach). U ovoj fazi državna tijela trebaju stvoriti okvir za krizno djelovanje koji će izbijanjem krize omogućiti preuzimanje vodstva i legitimiranje njihovog autoriteta u poduzimanju potrebnih mjera odgovora. U postizanju ovog cilja ključno je jasno razumijevanje uloge i odgovornosti svih subjekata sustava za upravljanje u kriznim situacijama. To se postiže kroz:

1. Jasno definiranje uloga tijela državne uprave i nedržavnih organizacija (privatni poslovni subjekti, udruge građana, akademske institucije i druge) u odgovoru na krizu.
2. Povezano planiranje odgovora na krizu na državnoj i lokalnoj razini.
3. Identificiranje i uklanjanje prepreka te nedostataka koordinacije djelovanja svih subjekata sustava.

Da bi se navedeno moglo ispuniti u ovoj fazi treba ispuniti dva preduvjeta. (1) Prvi je oblikovanje i usvajanje sveobuhvatnog koncepta sustava upravljanja u kriznim situacijama, te nakon toga stvaranje pravnog i institucionalnog okvira za provedbu donesenog koncepta. (2) Drugi preduvjet je razvoj sposobnosti strateškog planiranja u javnoj upravi.

Kako ocijeniti dosadašnje iskustvo po pitanju prve faze kriznog ciklusa u Hrvatskoj? Po pitanju sveobuhvatnog hrvatskog koncepta sustava upravljanja u kriznim situacijama može se konstatirati (1) kako navedeni koncept u ovom trenutku ne postoji. Po pitanju (2) sposobnosti strateškog planiranja u hrvatskoj javnoj upravi ove su sposobnosti vrlo ograničene te kao takve ne pružaju zadovoljavajući temelj za djelovanje sustava upravljanja u kriznim situacijama.

Premda se već četiri godine priča o hrvatskom sustavu domovinske sigurnosti kao sveobuhvatnom okviru za odgovor na široki spektar prijetnji i ugroza, do danas nije predstavljen nikakav koncept na kojem se on zasniva. Ova činjenica će se ilustrirati analizom koncepta sustava domovinske sigurnosti u Sjedinjenim Američkim Državama i njegove operacionalizacije, te s hrvatskom praksom na ovom području. Ipak, prije ove usporedbe potrebno je objasniti značenje koncepta za izgradnju sustava upravljanja u kriznim situacijama.

Generalno, koncept (lat. “conceptum” – nešto što je smišljeno, planirano) opisuje metode, tehnike i planove upotrebe određene vrste sposobnosti za ostvarivanje postavljenih ciljeva organizacije. Koncept predstavlja opću ideju o tome kako određena organizacija u budućnosti namjerava ispunjavati (definira zadaću i komponente organizacije, način njihovog djelovanja, vremenski okvir i operativno okruženje), te opisuje sposobnosti koje su potrebne za ostvarivanje tih ciljeva. Koncept daje načela organizacije i njezina djelovanja za srednjoročno (5-10 godina) i/ili dugoročno (do 20 godina) razdoblje. Uz institucionalni i pravni okvir koncepti definiraju i sposobnosti potrebne za ostvarivanje definiranih ciljeva, prioritete djelovanja, te služe kao temelj za organiziranje procesa evaluacije postignutih rezultata. Ali koncepti nisu detaljne instrukcije i metode djelovanja (koncept se ne bavi tekućim operativnim djelovanjem) – to je opći strateški okvir koji daje smjernice na temelju kojih se organizira institucionalni i pravni okvir djelovanja određene organizacije.

SAD i Homeland Security

Sustav domovinske sigurnosti (Homeland Security), organiziran u SAD nakon 2001. godine, prvobitno je bio fokusiran na terorističku prijetnju, iako je novostvoreni sustav trebao pokrivati i klasično područje upravljanja u kriznim situacijama (prirodne i tehnološke nesreće). Problem usredotočenosti na protuterorističko djelovanje postao je vidljiv u nesposobnosti sustava za učinkovito djelovanje u slučaju prirodne katastrofe velikih razmjera, kao što je uragan Katrina koji je pogodio područje New Orleansa 2005. godine. Zbog toga je koncept sustava proširen, te je uz protuterorističku borbu (i druge unutarnje prijetnje sigurnosti) konačno praktično obuhvatio i velike prirodne te tehnološke nesreće/katastrofe, masovna ugrožavanja javnog zdravstva, kao i sve druge velike poremećaje koji imaju potencijal ugrožavanja života građana, djelovanja ekonomskog sustava, djelovanja pravnog sustava, te generalno funkcioniranja vladinih institucija i društva u cjelini.

To je vidljivo u revidiranom konceptu domovinske sigurnosti usvojenom za vrijeme administracije predsjednika Baracka Obame – Koncept zajedničkog upravljanja u kriznim situacijama (Homeland Security Enterprise) – koji se definira kao kolektivni napor i dijeljena odgovornost federalnih, državnih, lokalnih, plemenskih, teritorijalnih, nevladinih i poslovnih (privatni sektor) partnera – kao i pojedinaca, obitelji i zajednica koji dijele zajednički interes postizanja sigurnosti te zaštite Amerike i američkog stanovništva. U skladu s navedenim, domovinska sigurnost je definirana kao “sjecište evoluirajućih prijetnji i opasnosti s tradicionalnom odgovornosti vlade i građana za civilnu obranu, odgovor u kriznim situacijama, provođenje zakona, carinskog nadzora, kontrole granica i imigracije”. Kroz kombiniranje navedenih odgovornosti u jedan cjeloviti koncept sustav domovinske sigurnosti naglašava se potreba za zajedničkom akcijom i naporima prethodno odvojenih elemenata vlade i društva.

Tri podupiruća koncepta sveobuhvatnog pristupa domovinskoj sigurnosti su: (1) sigurnost (zaštita SAD, njezina stanovništva, vitalnih interesa i načina života), (2) otpornost i održivost (resillience – poticanje robusnosti, prilagodljivosti i sposobnosti za brzi oporavak na individualnoj razini, razini zajednice i sustava), te (3) naglašavanje carinske službe i trgovačke razmjene (ubrzavanje i provođenje zakonite trgovine, putovanja i imigracije). Na ovom temelju definirano je pet ključnih misija i njima pripadajućih zadaća sustava domovinske sigurnosti:

1. Sprečavanje terorizma i jačanje sigurnosti (sprečavanje terorističkih napada; sprečavanje neautorizirane upotrebe kemijskog, biološkog, radiološkog i nuklearnog materijala i sposobnosti; upravljanje rizicima usmjerenim prema kritičnoj infrastrukturi, zaštita vodstva, zaštita događaja),
2. Osiguravanje i upravljanje granicama (djelotvorna kontrola nad zračnim, kopnenim i pomorskim granicama SAD; zaštita zakonite trgovine i putovanja; ometanje i neutralizacija transnacionalnih kriminalnih organizacija),
3. Provođenje zakona o imigraciji (ojačavanje i djelotvorno upravljanje imigracijskim sustavom; sprečavanje nezakonite imigracije),
4. Osiguravanje kibernetičkog prostora (stvaranje sigurnog, zaštićenog i otpornog kibernetičkog prostora; promoviranje znanja i inovacije povezanih s kibernetičkim prostorom),
5. Osiguravanje otpornosti na prirodne i tehnološke nesreće (ublažavanje opasnosti; jačanje pripremljenosti; osiguravanje djelotvornog odgovora u kriznoj situaciji; brzi oporavak nakon krize).

Svi ovi koncepti i ciljevi koji su proizašli iz njih detaljno su analizirani i obrazloženi. Pravni okvir u kome su konkretizirana navedena konceptualna načela predstavlja Zakon o Domovinskoj sigurnosti (Homeland Security Act), koji na 178 stranica daje odredbe kojima se formira Ministarstvo domovinske sigurnosti kao institucionalni okvir djelovanja, detaljno razrađuje struktura i zadaće nove organizacije, te njezin odnos s ostalim državnim tijelima (integriranje dijela postojećih institucija na području upravljanja u kriznim situacijama s novim ministarstvom, te koordinacija s ostalim državnim institucijama). Ovaj zakon dopunjen je s deset predsjedničkih smjernica (Homeland Security Presidential Directives), izdanih za vrijeme administracije predsjednika Georga Busha mlađeg (između 2001. i 2004. godine), kojima se definiraju politike sustava na različitim područjima koje su kasnije dopunjene dodatnim smjernicama. Navedeni dokumenti predstavljaju pravni okvir za donošenje drugih zakonskih rješenja kojima se precizno reguliraju pojedina područja sustava (donesen je veliki broj zakona i podzakonskih akata). Ovaj opis sustava domovinske sigurnosti SAD dan je da bi se vidjelo kako izgleda uređen i jasno definiran sustav upravljanja u kriznim situacijama.

A Hrvatska?

Kakva je situacija u Hrvatskoj po ovom pitanju? Hrvatskim sustavom domovinske sigurnosti bave se samo dva dokumenta. Prvi je Strategija nacionalne sigurnosti iz 2017. godine, koja u poglavlju IV. kao jedan od strateških ciljeva koje treba ostvariti navodi razvoj sustava domovinske sigurnosti. Umjesto naznake koncepta na kome bi se sustav domovinske sigurnosti trebao zasnivati, tekst je isključivo deskriptivan (opisuje se potreba, ali ne i način na koji bi sustav trebao funkcionirati, generalno se navode tijela javne uprave koja bi bila obuhvaćena sustavom, upravljačko i koordinacijsko tijelo, potreba školovanja za potrebe sustava) i ne daje nikakvu naznaku ciljeva djelovanja sustava.

Drugi dokument je Zakon o sustavu domovinske sigurnosti iz 2017. godine. Ovo je vrlo kratak dokument (samo šest stranica i 22 članka) koji nije riješio ni jedno ključno pitanje potrebno za uspostavljanje i razvoj sustava domovinske sigurnosti. Kao i Strategija nacionalne sigurnosti, Zakon ne donosi nikakvu naznaku koncepta sustava i ciljeva koji se žele ostvariti. Jedino što se može iščitati iz zakona je da će se primijeniti načelo koordinacije, a ne integracije komponenti sustava nacionalne sigurnosti angažiranih za ove zadaće. Iako čl. 1 Zakona navodi da se “uređuje koordinirano djelovanje tijela sustava domovinske sigurnosti te provedba aktivnosti i zadaća iz nadležnosti tijela sustava domovinske sigurnosti koje proizlaze iz ovoga Zakona, a odnose se na upravljanje sigurnosnim rizicima i djelovanje u krizama“, već idući članak navodi da se zakonom ne mijenjanju nadležnosti tijela obuhvaćenih sustavom, već ona i dalje djeluju na temelju njihove nadležnosti regulirane drugim zakonskim i podzakonskim aktima. Kao koordinirajuće tijelo osnovana je Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti koja čak nema ni svoje tajništvo (administrativnu potporu pruža Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost), a ostatak zakonskih članaka bavi se sastavom i administrativnim načinom rada koordinacije.

Iz oba dokumenta vidljivi su veliki nedostaci hrvatskog sustava domovinske sigurnosti:

1. Nepostojanje koncepta organizacije i djelovanja sustava te jasno određenih zadaća sustava domovinske sigurnosti,
2. Nepostojanje središnje institucije sustava koja upravlja sustavom i razvija ga. To može biti zasebna institucija poput američkog Ministarstva domovinske sigurnosti, ili se ova uloga može dodijeliti nekom od postojećih ministarstava (najčešće Ministarstvo unutarnjih poslova ili Ministarstvo obrane),
3. Svođenje koordinacije na organiziranje sastanaka bez jasne naznake što to tijelo točno treba raditi. U sustavima javnih uprava drugih država koordinacijska tijela ne služe samo za administrativnu potporu. Na područjima za koja su osnovana ova tijela koordiniraju pripremu i odobravanje strateških odluka vlade, definiraju prioritete i radni program realizacije donesenih odluka, te obavljaju nadzor provođenja odluka. To znači da koordinacijska tijela u javnoj upravi uz njihovu temeljnu zadaću imaju i snažnu regulatornu ulogu. Ništa od toga nije vidljivo u zakonskim odredbama i radu Koordinacije za domovinsku sigurnost.

U praksi ovo je značilo da nikada nije uspostavljen jedinstveni okvir i definiran način djelovanja sustava domovinske sigurnosti. Glavni pokretač ove ideje, bivši ministar obrane Damir Krstičević, percipirao je domovinsku sigurnost kao dio aktivnosti Oružanih snaga RH, dakle sastavnicu obrambenog sustava a ne sveobuhvatni okvir upravljanja u kriznim situacijama kojemu je vojna organizacija podređena (što je slučaj u SAD, gdje Oružane snage imaju jasno definiranu potpornu, a ne vodeću ulogu). Ova je činjenica vidljiva na vježbama sustava domovinske sigurnosti. Godine 2018. održana je vježba “Sigurnost 18” koja se bavila uvježbavanjem protupožarnog djelovanja, a godinu dana kasnije na vježbi “Sigurnost 19” opet se uvježbavalo međuresorno organiziranje protupožarnog djelovanja. Vježba “Kibernetički štit 2018” održana kao prva vježba sustava domovinske sigurnosti u ožujku 2018. godine predstavljala je samo kopiranje vježbe “EU CYBRID 17” održane u rujnu 2017. godine u Estoniji, a s obzirom da u Hrvatskoj ne postoji sveobuhvatni koncept kibernetičke sigurnosti kao ni njegova razrada na pojedinim područjima (barem do danas ovi dokumenti nisu predstavljeni) – ni ova vježba nije ni moga ići dalje od proklamiranog jačanja svijesti o ovoj vrsti opasnosti. Slično se može ocijeniti i vježba “Kibernetički štit 2019” koja je, kao i prethodna, bila samo tzv. table-top exercise (stožerna vježba). Ovakve vježbe izvode se radi definiranja područja odgovornosti i zadaća uključenih subjekata te radi dopune ili izmjene planova djelovanja u kriznim situacijama, a ne zbog sveobuhvatne provjere djelovanja svih komponenti sustava nacionalne sigurnosti na određenom području.

Tako je u razdoblju od 2017. godine do danas stvorena situacija da, usprkos deklarativnom proglašavanju uspostave i djelovanja sustava domovinske sigurnosti kao integriranog odgovora na široki spektar sigurnosnih prijetnji i rizika, zapravo djeluju dva slabo povezana sustava. U okviru obrambenog sustava nastavljena regularna zadaća pružanja potpore vojne organizacije civilnim vlastima u slučaju prirodnih nesreća (požari i poplave), dok je u okviru Ministarstva unutarnjih poslova (kroz DUZS, a zatim Ravnateljstvo civilne zaštite kao tijelo koje ga je naslijedilo) nastavljeno djelovanje ograničeno na zadaće traženja i spašavanja (na primjer vježba “MODUL 2019” na području grada Zagreba i Zagrebačke županije), te pripreme za tradicionalne zadaće civilne zaštite (reakcija u slučaju potresa, provođenje evakuacije i slično). Obje organizacije zajedno su sudjelovale na nekim vježbama, ali generalno svaka je bila fokusirana na svoje usko područje aktivnosti – što pokazuje da od integracije djelovanja nema ništa.

Drugi veliki problem je u izvođenju priprema za poznate prijetnje i rizike bez razmatranja drugačijih scenarija kao što se dogodilo u hrvatskom slučaju. To je generalno jedan od najvećih problema u djelovanju sustava za upravljanje u kriznim situacijama. Pripreme i planiranje za drugačije scenarije od svake organizacije traže velika financijska i materijalna ulaganja te promjenu strukture organizacije, a često izazivaju sukobe s drugim državnim tijelima po pitanju nadležnosti djelovanja. U takvim okolnostima jednostavnije je nastaviti pripremati se za znane i vjerojatne prijetnje. To dovodi do situacije da u slučaju nepredviđene prijetnje cijeli sustav ne može efikasno odgovoriti, te ga je u hrvatskom slučaju trebalo hitno zamijeniti improviziranim sustavom.

Kome treba strateško planiranje?

Drugi problem u Hrvatskoj predstavlja zanemaren razvoj sposobnosti strateškog planiranja u javnoj upravi. Sustav za upravljanje u kriznim situacijama ne postoji sam za sebe. Njegovo stvaranje je rezultat procesa strateškog planiranja u javnoj upravi čime se definira potreba za razvojem i zadaćama takvog sustava. Na ovoj osnovi se u procesu strateškog upravljanja oblikuje navedeni sustav. Strateško planiranje (strategic planning) u javnom sektoru započelo se razvijati u SAD u 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća. Američki politolog John Bryson je strateško planiranje definirao kao “disciplinirani napor za stvaranjem fundamentalnih odluka i akcija koje oblikuju i vode se po pitanjima što je organizacija (ili drugi entitet), što radi i zašto to radi”. Strateško planiranje stoga usmjerava djelovanje organizacije u konkretne ciljeve (kroz stvaranje strategija, definiranje načina njihove primjene i provođenje naučenih lekcija iz primjene ovih strategija), te time predstavlja osnovu za strateško upravljanje.

To znači da nije moguće imati djelotvoran sustav upravljanja u kriznim situacijama ukoliko se kroz strateško planiranje u javnom sektoru ne odredi koncept koji definira njegove ciljeve, zadaće i sredstva za realizaciju istih.

U hrvatskom slučaju strateško planiranje u javnoj upravi je daleko od zadovoljavajućeg. Analiza Europske komisije o javnoj upravi u Hrvatskoj objavljena u travnju 2018. godine kao dio izvještaja o javnim upravama 28 članica Unije (Public administration characteristics and performance in EU28: Croatia) između ostalog navodi sljedeće činjenice:

1. Općenito razvoj koordinirajućih instrumenata u Hrvatskoj je obilježen neefikasnošću i pod utjecajem politički motiviranih razmatranja. Posljedica ovakvog pristupa su intenzivni i često neformalni politički utjecaj; nedostatak strateškog planiranja u djelovanju vlade; zanemarena sadržajna profesionalna analiza politika i njihovih utjecaja zasnovana na dokazima; izolacija, slaba komunikacija; nekoherentnost; fragmentacija; negativna koordinacija među ministarstvima; financijska, tehnička i pravna ograničavanja pristupu informacijama; još uvijek relativno slab utjecaj zainteresiranih društvenih subjekata na javne politike, regulacije i odluke. Središnja državna vlast nema dostatnu ekspertizu i sposobnost za detaljnu analizu politika (str. 113).
2. Kao veliki problem navodi se “paradoks papirnatih strategija”. Postoje mnogi strateški dokumenti, ali u njihovoj provedbi nedostaje politička potpora i sposobnosti za primjenu. Po dva indikatora – (1) sposobnosti provedbe i (2) međuministarska koordinacija – prema mišljenju Europske komisije Hrvatska je najgora zemlja u EU (str. 136).

Ovako oštra ocjena Europske komisije o sposobnostima strateškog planiranja u okviru javne uprave u Hrvatskoj ukazuje na dva međusobno povezana problema – (1) nepostojanje jedne institucije isključivo zadužene za strateško planiranje u javnoj upravi i (2) fokusiranje razvoja strateškog planiranja na usko područje umjesto razvoja sveobuhvatnog planiranja.

Od ukidanja Republičkog zavoda za društveno planiranje 1991. godine, u Republici Hrvatskoj ne postoji institucija koja se bavi svim aspektima strateškog planiranja. Ukinuta institucija nije bila zadužena za centralizirano ekonomsko planiranje, već strateško planiranje svih komponenti srednjoročne i dugoročne razvojne politike – ekonomskih, infrastrukturnih, demografskih, obrambenih. To je uključivalo i prostorno planiranje, te planiranje regionalnog razvoja. Kada je u listopadu 1991. godine taj zavod bio prebačen u tada osnovano Ministarstvo gospodarskog razvitka i sveden samo na ulogu ekonomske analitike (kao Državni zavod za makroekonomske analize i prognoze, koji je i sam ukinut 1996. godine) nestale su i sposobnosti strateškog planiranja u javnoj upravi Hrvatske. To je bio rezultat percepcije strateškog planiranja kao relikta bivšeg socijalističkog sustava te time neadekvatnog u ulozi instrumenta daljeg razvoja Hrvatske.

Posljedice ovih koraka bile su sljedeće:

1. Nestanak institucionalnog okvira sveobuhvatnog strateškog planiranja u javnoj upravi Republike Hrvatske. Nestanak zavoda nije značio samo gubitak institucionalnog okvira, već i razvoja stručnih kadrova za ovu namjenu jer su nakon ovog koraka hrvatske visokoškolske institucije ukinule kolegije povezane s procesom strateškog planiranja. Time ne samo da je prestalo školovanje kadrova, već se i prekida istraživanja, a time dolazi i do gubljenja znanja i iskustva povezanog sa strateškim planiranjem u javnoj upravi.
2. Zanemarivanje do tada pripremljenih planova i studija razvoja Hrvatske za razdoblje 90-ih godina prošlog stoljeća (24 razvojne studije koje su naručili tadašnja Samoupravna interesna zajednica znanosti SR Hrvatske i Republički fond za društveno planiranje SR Hrvatske, koje su se bavile društveno-ekonomskim razvojem Hrvatske do 1995. godine) koje su mogle poslužiti kao temelj strateškog planiranja u javnoj upravi novostvorene države.
3. Odljev preostalih stručnjaka za strateško planiranje iz javne uprave u financijske institucije, druge institute, te privatni sektor (banke i privatna poduzeća).

Nedostatak sveobuhvatnog strateškog planiranja bio je vidljiv u vrsti strategija i dugoročnih planova donošenih u Republici Hrvatskoj između 1991. i 2000. godine. Usprkos korištenju naziva dokumenata koji su upućivali na sveobuhvatno strateško planiranje (razvojne strategije, planovi dugoročnog razvoja, nacionalni planovi i programi), radilo se samo o dokumentima koji su bili sektorske strategije namijenjene razvoju pojedinih ekonomskih i drugih područja, a ne o povezanim strategijama koje bi nudile sveobuhvatni model daljeg razvoja Republike Hrvatske. Urušavanje sustava strateškog planiranja u javnoj upravi bilo je vidljivo i u neuspjehu projekta izrade strategije razvitka Hrvatske “Hrvatska u 21. stoljeću” za vrijeme vlade Ivice Račana (2000.-2003.). Radi izrade sveobuhvatnog strateškog dokumenta razvoja Hrvatske pokrenuta je izrada 19 parcijalnih strategija koje je po njihovom završetku trebalo objediniti u konačnu strategiju, osnovan je institucionalni okvir za izradu (posebna stručna služba), te angažirani brojni instituti i eksperti.  Na kraju projekt nije dao željene rezultate. Veliki broj sudionika, kašnjenje u izradi parcijalnih strategija, nerazvijena koordinacija i komunikacija među sudionicima i ministarstvima, te posebno nedostatak kadrova educiranih za strateško planiranje, kao i problem provedbe strateških dokumenata (nedostatak sveobuhvatne sustavne provedbene strategije i mehanizama njezine primjene) bili su razlozi neuspjeha.

Učinci ulaska u Europsku uniju

Tek će početak priprema za hrvatsko članstvo u EU nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u listopadu 2001., te dobivanja statusa zemlje kandidata za članstvo 2003. godine, dovesti do djelomične revitalizacije strateškog planiranja u hrvatskoj javnoj upravi. Radi ispunjavanja preuzetih iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju te radi dobivanja sredstava iz strukturnih i kohezijskih fondova EU u predpristupnom razdoblju (izrada programskih dokumenata za ovu namjenu, izvješćivanje o njihovoj provedbi) razvijen je institucionalni i pravni okvir – ali samo za zadaće povezane s pristupnim programima, a ne za sveobuhvatno nacionalno strateško planiranje.

Što se tiče institucionalnog okvira, preuzet je Središnji državni ured za razvojnu strategiju osnovan 2001. godine za potrebe projekta “Hrvatska u 21. stoljeću” i 2006. godine preimenovan u naziv Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova Europske unije s primarnom zadaćom pripreme strateških dokumenata za ovu svrhu (izrada strateškog dokumenta Okvir za usklađenost strategija 2007.-2013. na temelju kojeg je Europska komisija odobravala korištenje sredstava predpristupnog programa IPA). Nacionalna strategija regionalnog razvoja (2010.) i Zakon o regionalnom razvoju (2009.) predstavljali su pravni okvir za dobivanje sredstava od EU. Konačno 2011. godine osnovano je Ministarstvo regionalnog razvoja koje je preuzelo sve ove aktivnosti (godinu dana kasnije ukinut je Središnji državni ured za razvojnu strategiju i fondove EU), a zadaća novog ministarstva bila je provođenje regionalnog razvoja i priprema strateških dokumenata potrebnih za korištenje fondova EU. Dopune zakona o strateškom planiranju u javnoj upravi iz 2017. godine nisu bile usmjerene prema mijenjanju ove paradigme strateškog planiranja već samo prema poboljšavanju koordinacije pripreme i donošenja strategija. Tako sada imamo situaciju da su sve aktivnosti i sposobnosti strateškog planiranja usmjerene prema dobivanju sredstava iz EU fondova, a ne prema sveobuhvatnom planiranju za definiranje i ostvarivanje nacionalnih ciljeva razvoja Republike Hrvatske na osnovu kojih bi se (između ostalog) donosili prioriteti i planski dokumenti za korištenje sredstava EU.

Ovakav pristup je vidljiv i u nedavno usvojenom dokumentu “Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine“. Ovaj prijedlog sveobuhvatne razvojne strategije očito je napravljen s primarnim ciljem da posluži kao podloga za dobivanje sredstava iz EU fondova (mada je upitno da će Europska komisija uopće razmatrati sadržaj ovakvog općenitog dokzumenta), dok je precizno definiranje ne samo nacionalnih razvojnih ciljeva već i načina njihova postizanja u drugom planu. Na ovo ukazuje činjenica da strategija nije napravljena na temelju metodologije “ends-ways-means” (ciljevi-načini-sredstva). Svaka strategija – osim definiranja nacionalnih ciljeva koji se žele postići – mora odrediti i načine na koji će se ti ciljevi postići, te sredstva  koja se moraju primijeniti. Pogleda li se ova “razvojna” strategija, ona samo opisuje krajnje željeno stanje i to na vrlo optimističan način (postavlja se pitanje da li su autori ovog dokumenta uzeli u obzir posljedice tekuće pandemije) bez preciziranja druge dvije kategorije. To se može ilustrirati primjerom pitanja budućeg industrijskog razvoja Hrvatske. U dokumentu se na nekoliko mjesta općenito navodi potreba industrijske tranzicije, ali bez naznake kakva bi ona trebala biti i kako bi se trebala ostvariti. Ovako usko fokusiranje strateškog planiranja u hrvatskoj javnoj upravi na jedno područje dovelo je i do zanemarivanja drugih područja planiranja, uključujući i planiranje za slučaj pandemije. Kao primjer sveobuhvatnog planiranja za pandemiju može se uzeti primjer Njemačke.

A kako to radi Njemačka?

Strateško planiranje za slučaj pandemije u Njemačkoj započinje 2000. godine, a pet godina kasnije usvojen je detaljni nacionalni plan za borbu protiv pandemije na temelju kojeg su doneseni provedbeni planovi. Plan je prilagođen teritorijalnoj organizaciji zemlje, pri čemu ključnu ulogu imaju zdravstvene vlasti na razini saveznih država (16) i okruga (oko 400, tzv. lokalne zdravstvene vlasti, Gesundheitsämter, koje u tekućoj krizi imaju glavnu ulogu u praćenju širenja zaraze što je ključno za poduzimanje mjera suzbijanja iste), dok središnje vlasti definiraju zdravstvene standarde i pripremaju nacionalne smjernice i procedure djelovanja. Središnja zdravstvena institucija zadužena za organiziranje djelovanja u slučaju pandemije je Institut Robert Koch. Zakonski okvir djelovanja pruža Zakon o zaštiti od zaraze (Infektionsschutzgesetz) donesen 2000. godine (zakon daje ključnu ulogu u organiziranju djelovanja saveznim državama, ali promjenama napravljenim u studenom prošle godine dana je veća uloga saveznim vlastima jer je praksa pokazala probleme u koordinaciji i brzini djelovanja između Berlina i saveznih država). Ključna odluka za održavanje sposobnosti u slučaju pandemije bilo je kontinuirano razvijanje sustava javnog zdravstva. Godišnja njemačka izdvajanja za zdravstvo kreću se između 11 i 12 posto BDP, a navedena sredstva se racionalno troše što je vidljivo u razvoju mreže bolnica na razini saveznih država i općina. Na opisani način u okviru njemačke javne uprave stvoren je okvir koji omogućava u slučaju pandemije brzo aktiviranje unaprijed pripremljenih planova djelovanja sustava za upravljanje u kriznim situacijama. U Republici Hrvatskoj ne postoji ekvivalent ovako sveobuhvatnog planiranja za krizne situacije.

U zaključku, u Hrvatskoj nije uspostavljen funkcionalan sustav upravljanja u kriznim situacijama. Kombinacija nepostojanja koncepta razvoja takvog sustava, te postojanja sustava strateškog planiranja u javnoj upravi fokusiranog samo na jedno područje dovela je do toga da nije stvoren integrirani sustav upravljanja u kriznim situacijama. Usprkos deklarativnom proglašavanju sustava domovinske sigurnosti, u stvarnosti su Oružane snage nastavile s tradicionalnom potporom civilnim vlastima u slučajevima prirodnih nepogoda (poplave, požari), dok su se u okviru MUP-a aktivnosti fokusirale na usko područje traženja i spašavanja. Pri tome obje strane su napravile klasičnu grešku na području upravljanja krizama – pripremanje za poznate prijetnje i rizike umjesto stvaranja sposobnosti za neočekivane prijetnje poput pandemije, ili istovremeno djelovanje dviju prijetnji (pandemija i potres, prvo u ožujku prošle godine u Zagrebu, a zatim krajem godine na Baniji).

 

*Nakon ovog općenitog sagledavanja stanja i problema sustava upravljanja krizama u RH, u idućem nastavku autor se pobliže pozabavio hrvatskim odgovorom na aktualnu epidemijsku krizu

**Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. On je temeljem svog iskustva u sustavu obrane i nacionalne sigurnosti RH 22. ožujka 2021. godine na internetskom portalu akademskog časopisa za politologiju i srodne discipline „Politička misao“ (http://politickamisao.com/) objavio tekst „Ograničenja improvizacije i opasnost politizacije (1/3)“. Ovdje je članak prenesen dozvolom autora, a on se u svom izvornom obliku nalazi na internetskoj adresi: https://politickamisao.com/ogranicenja-improvizacije-i-opasnosti-politizacije-1-3/