Jučer smo razmotrili površinske plovne resurse Ratne mornarice Ruske Federacije, zajedno s najvećim izazovom njihovom održanju i daljnjoj izgradnji – ovladavanjem proizvodnjom pouzdanih sustava brodskoga pogona. U nastavku na to, danas ćemo baciti pogled i na osnovu udarne moći tih brodova – raketnu tehniku kojom Rusija već duže tehnološki predvodi na polju mornaričkog naoružanja. Nakon 2. svjetskog rata i njemačke primjene zrakoplovnih protubrodskih raketa i planirajućih bombi, SSSR je shvatio velike mogućnosti tih sustava i prvi je njima opremio flotu. No, Zapad im nije pridavao pažnju.
Demonstrirana prednost
Lansiranje P-15 “Termit” s broda 852 Kuznetsk (ex R-129) (Projekt 12411T, NATO oznaka “Tarantul”) na Baltiku
Za kratko su se na Zapadu „opametili“ 1967. godine kada su mali egipatski raketni čamci raketama P-15 „Termit“ potopili veliki izraelski razarač. Odgovor je bio prilagodba nekih brodskih protuzrakoplovnih sustava za gađanje ciljeva na moru, a nakon toga su izgradili nekoliko kvalitetnih brodskih protubrodskih raketa, podzvučne brzine, koje su po kvaliteti realno nadišle tadašnje sovjetske rakete. Ali brzo su zaboravili 1967. godinu i potvrdili istinu u izreci – „Tko zaboravi prošlost, mogla bi mu se ponoviti“, a ona se upravo ponavlja. U ovo vrijeme Rusija, i ne samo Rusija, u velikoj je prednosti u razvoju i implementaciji protubrodskih raketa u odnosu na sve zapadne zemlji.
Kako je počelo na Zapadu?
Dok je Zapad u sferi podzvučnih brzina, Rusija je daleko odmakla prema implementaciji suvremenih raketa brzine 9 M. Zapadne zemlje prisiljene su preskakati superzvučne brzine gdje Rusija već dugo vlada s više tipova protubrodskih raketa. Time je na naplatu došlo višedesetljetno zanemarivanje razvoja brodskih protubrodskih raketa superzvučnih brzina do 5 M, a sad treba uhvatiti priključak na brzima 5 do 10, pa i više maha. Pored starijih transzvučnih raketa P-120 „Malahit“, Rusija će ubrzo napustiti P-270 „Moskit“, P-500/1000 „Bazalt/Vulkan“ i čuvene P-700 „Granit“. Osim P-120 „Malahit“, sve su to rakete superzvučnih brzina 2,5-3 M.
Brodske protubrodske rakete na odlasku
Novi raketni sustavi
Lansiranje rakete 3M-14 Kalibr (SS-N-30) s broda “Град Свияжск” (Project 21631 Buyan-M) na Kaspijskom jezeru
Ruska flota sve se više oslanja na suvremene višenamjenske (po nositelju i cilju) rakete P-800 „Oniks“, brzine 2,9 M i P-900 „Kalibar“ koja dijelom leti podzvučnom brzinom. a u završnom dijelu putanje 2,9 M. Suvremena višenamjenska raketa Kh-35/35U je podzvučne brzine i jedina bez inačice s nuklearnom bojnom glavom. Prema najavama, za godinu-dvije, iako još nije sve gotovo, očekuje se uvođenje u uporabu rakete 3M22 „Cirkon“, brzine 9 M. Ta raketa ima veliki potencijal, ali ne može sama promijeniti odnos snaga na moru. Pomorsko ratovanje puno je kompleksnije i zahtijeva široki spektar sposobnosti.
Očekivane promjene treba gledati kroz činjenice da su još neke države u velikoj mjeri ovladale raketama brzine preko 5 M. Većinom je to učinjeno uz pomoć Rusije. Da sve bude još složenije, razvijene su i moćne balističke protubrodske rakete s baziranjem na kopnu. Neke od tih država su u dobrim, pa čak i u prešutnim savezničkim odnosima, iako u danom trenutku ne mora vrijediti „neprijatelj mog neprijatelja biti moj prijatelj“. Sve navedeno ima veliki utjecaj, za sada „bliže“ obali, poglavito u Indijskom i Tihom oceanu, Arktičkom, pa i Sjeverno-Atlantskom prostoru.
Rakete sadašnjosti i bliske budućnosti
Rakete P-15 Termit (SS-N-2 Styx) u Ratnoj mornarici Indije
S raketama brzina do tri maha kvalitetna PR/PZO suvremenih razarača i krstarica s vrhunskim upravljačkim sustavima, sustavima elektroničkog ratovanja, moćnim proturaketnim raketama i topovima s velikom gustoćom projektila ili fragmenata mogla je izići na kraj s prihvatljivim rizikom. Imale su manji doseg od akcionog radijusa palubnog zrakoplovstva, putanja im je u većem dijelu leta bila relativno visoko, a uređaji za samonavođenje osjetljivi su na ometanje. Nove rakete ekstremno velikih brzina i dosega većeg od akcionog radijusa palubnog zrakoplovstva mijenjaju paradigmu pomorskog ratovanja i traže drugačiji znanstveni, tehnološko-tehnički, strateški i taktički pristup bitci za dominaciju na moru i zračnom prostoru iznad njega. Klasični sustavi proturaketne obrane su na kraju mogućnosti. Protubrodske rakete su najčešće univerzalne po nositelju, što povećava mogućnost formiranja gušćih i uzastopnih plotuna, a to dodatno usložnjava proturaketnu obranu (PRO) broda. Većina raketa je osposobljena za nošenje nuklearne (N) ili termonuklearne (TN) bojne glave. Kao nekad SSSR, i Rusija danas preferira veliku snagu, čija razorna moć višestruko nadilazi stvarne potrebe. Raketa „Cirkon“ – prema najavama – imat će i inačice s N/TN bojnom glavom.
Učinci raketnog udara
Prema američkim iskustvenim normama, u 2. svjetskom ratu bio je potreban jedan izravan pogodak avionske bombe mase 250 kg u kojoj je 126 kg TNT za potapanje 2.000 tona brodske istisnine. Ove empirijski potvrđene vrijednosti smatraju se mjerilom („etalonom“) protubrodske razorne moći. Današnje rakete imaju puno veću brzinu udara, snažnije eksplozive i bolje upaljače. pa se učinak na cilju može povećati i više od 2 puta. Masa koja udara u brod je često veća od 250 kg, a prednji dio bojne glave je ojačan i oblikovan kako bi udarni val usmjerio prema kobilici broda.
Probno lansiranje rakete Cirkon, prosinac 2018. godine,
Raketa s brzinom 9M nameće velike i čini se u ovome trenutku teško rješive probleme za proturaketnu obranu. Velike brzina raketa usložnjavaju PRO, posebice ako se brani drugi objekt. Kako bi iskoristile gravitaciju za postizanje brzine blizu 10 M, rakete iskaču 30-40 km u visinu i u tom dijelu putanje su najranjivije. Napadnuti brod ima jako malo vremena za otkrivanje, praćenje i djelovanje, jer raketa u jednoj sekundi preleti više od 3 km. Ostaje mogućnost elektronskog djelovanja u području obmanjivanja i ometanja. Naravno, i rakete imaju višesenzorsku glavu za samonavođenje – u prvom redu aktivnu i pasivnu radarsku, moguće i lasersku. IC glava je manje vjerojatna zbog velikih temperatura na čelu rakete. Olakšavajuća okolnost je da raketa kad se obruši prema cilju ulazi u termalnu fazu leta i ne manevrira – što je dobro za PRO. Ostaju i mjere za sprečavanje lansiranja rakete, a to znači da nositelje treba držati izvan efikasnog dosega ili rakete uništiti prije ukrcaja na nosače. Pri pogotku u cilj oslobađa se ogromna količina udarne energije zbog brzine i mase rakete te udarne i toplotne energije zbog eksplozije bojne glave. Koristeći američke norme dolazi se do spoznaje o razornoj snazi rakete 9M22 „Cirkon“ zbog eksplozije klasične b/g, a energija udara je čista fizika (E=m*v2/2).
Eksplozija bojne glave
Pogodak protubrodskom raketom Kh-35U, Ministarstvo obrane Ruske Federacije, rujan 2018. godine
Pri eksploziji glavni učinci su uzrokovani udarom i toplinskom energijom. Bojna glava punjena HE razvija udarnu energiju od 1.375 kJ/kg i toplinsku od 5.640 kJ/kg. Prema dostupnim podacima, „Cirkon“ ima bojnu glavu mase 300-400 kg, u kojoj je ne manje od 150 kg HE. Eksplozija 150 kg HE oslobađa 206,25 MJ udarne energije i 846 MJ toplinske energije. Pri tome, 150 kg HE ima ekvivalent od 227,1 kg TNT. Kvalitetniji upaljači, posebno oblikovano tijelu s usmjerivačem eksplozivnog udara, te ostaci mase rakete i eventualnog goriva povećavaju učinkovitost rakete podzvučne brzina za dodatnih 1,7-2 puta (kbb, prof. dr. Anton Žabkar, „Efikasnost plotuna samonavođenih raketa vazduh-more“, Glasnik RV i PVO, broj 1/1991). S koeficijentom 1,7, razorna moć se povećava na 386 kg TNT, što oslobađa udarnu energiju eksplozije od 350,5 MJ, dovoljno za potapanje ratnog broda istisnine više od 6.000 tona. Brzina eksplozije HE od 8.750 m/s daje do znanja koliko traje udarni impuls u kojem se ta ogromna energija pretvara u snagu i konačno u rad.
Udarna energija zbog mase i brzine udara
Obzirom na dužinu 8-10 metara, vjerojatna masa rakete nije manja od 2.500-3.000 kg. Očekivati je da bi pri udaru mogla biti teška oko 1.000 kg. U trenutku udara u brod brzinom od 9M, odnosno 3.087 m/s raketa ima kinetičku energiju 4.765 MJ. To je za približno 13,6 puta više od udarne energije koju je eksplozijom razvila bojna glava. Ukupna energija rakete zbog eksplozije b/g i udara bila bi 5.115,5 MJ, a to je približno 44,7 puta više energije nego u „etalonske“ bombe iz 2. svjetskog rata. Udarnoj energiji treba pridodati i učinak toplinske energije od 846 MJ, nastale eksplozijom bojne glave. Kakav bi to bio učinak na brodu ili možda nekom još važnijem cilju teško je i zamisliti – pa je opravdano pitanje bi li nakon toga uslijedio nuklearni odgovor, za početak, možda taktičkim nuklearnim oružjem, a dalje… ?
Globalna tehnološka prednost
Ruski arsenal protubrodskih raketa je impozantan. Sudeći prema dostupnim podacima, ruska prednost u razvoju raketa brzine 5-10 M u odnosu na zapadne zemlje je 5-6 godina. Nema sumnje da će zapadne zemlje, poglavito najmoćnije i najbogatije članice NATO saveza, ubrzati svoj razvoj i implementaciju istih kako bi se što prije izjednačile i (po mogućnosti) nadmašile konkurenciju, koja je sve više protivnik i potencijalni neprijatelj. Bilo bi uputno zapitati se – što je slijedeće? Je li to (1) prodor u područje brzina 10-25 M ili je jednostavnije (2) izići u svemir i brzinama preko 25 M prijetiti Zemlji.
Brzine i brzinski režimi
Pored raketa ekstremno velikih brzina, još veća „nada“ polaže se u energetska oružja – uz utrošak golemog bogatstva ne mareći za ovozemaljske probleme. Nažalost, sudeći prema povijesnim iskustvima, teško je vjerovati da će se čovječanstvo opametiti, jer ipak „Ljudima spavanje, ljubav, pjevanje i igranje prije dosadi nego rat“ (Homer).
*gost autor je Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH, viceadmiral u mirovini
