Da bi ispravno sagledali današnje krizno stanje po pitanju sirijske pokrajine Idlib – bojišta koje bi Tursku moglo uvući u direktni sukob s ruskim te iranskim postrojbama – treba se vratiti ponešto u prošlost. Naime, već godinama Turska u Siriji tjera vlastitu politiku, suštinski neovisnu o svim turskim saveznicima. Još od rušenja ruskog borbenog aviona 2015. godine i onda turskog približavanja Rusiji, pokazalo se nužnim za ikakvo ozbiljno djelovanje na terenu u Siriji provoditi i stalno usuglašavanje s ondje stacioniranim snagama Ruske Federacije. Tijekom više takvih situacija, Rusija je u praksi prešutno dozvoljavala teritorijalna širenja turskog utjecaja, ali na račun prešutne turske podrške jačanju režima Bashara al-Assada u Damasku. Ova praksa se dobro vidjela sredinom 2016. godine tijekom operacije “Štit Eufrata”, kada su turske snage od dijela svoje granice odbacile Islamsku državu te YPG postrojbe sirijskih Kurda. Već tada je bilo jasno da Ruska Federacija svojim S-400 sustavima praktično kontrolira zračni prostor sjevera Sirije, pa je toleriranje turskih djelovanja u pojasu mjesta al-Bab i Jarablus došlo temeljem tihog okončanja turske podrške pobunjenicima na istoku Aleppa – čime je olakšano režimsko osvajanje tog grada uz rusku i iransku podršku.

Idlib kao centar događanja

I tu onda polagano dolazimo do pitanja regije Idlib. Naime, tijekom većine rata u Siriji upravo je provincija Idlib, odnosno njeni dijelovi pod pobunjeničkom kontrolom, predstavljala prostor na koji je režim u Damasku sustavno selio pobijeđene pobunjenike, kada bi se igdje u drugim krajevima Sirije uspješno obračunao s njihovim oružanim otporom. U svibnju 2017. Idlib je bila jedna od četiri tzv. deeskalacijske zone u Siriji, ugovorene tijekom pregovora Rusije, Irana i Turske u Astani. Taj diplomatski okvir, prvotno zamišljen da olakša provedbu primirja, trebao je trajati šest mjeseci (od sredine 2017. do početka 2018. godine), s mogućnošću produženja. Tada su bile zamišljene ukupno 4 takve sigurne zone: (1) regija Idlib, (2) područje Rastan u guvernoratu Homs, (3) istočna Ghouta kod Damaska i (4) područje na jugu Sirije koje je obuhvatilo dijelove guvernorata Daraa i Quinetra). Pri ovim dogovorima izričito se preskočilo američku zonu oko mjesta al-Tanf, kao i pojedine pobunjeničke zone na sjeveru i istoku Sirije, oko kojih se nastavilo ratovati paralelno sa suzbijanjem Islamske države. Bitno je napomenuti kako su granice ovih deeskalacijskih zona obilježavale turske, ruske i iranske kontrolne točke, koje su jedno vrijeme držale te prostore izvan ruku režima u Damasku. No, to nije dugo potrajalo.

Početkom 2018. Turska je opet trebala rusku podršku na sjeveroistoku Sirije, ne bi li se pod ruskim protuzračnim kišobranom neometano potisnulo kurdske snage YPG iz prostora Afrina – kada je operacijom “Maslinova grančica” proširena turska okupirana zonu na sjeveru Sirije zapadno od granica dosegnutih 2016. godine, i ugašena osnova za uspostavu ikakve kurdske prisutnosti na tom odsjeku tursko-sirijske međunarodne granice. Kako izgleda, naknada za ovo je došla u prepuštanju režimskim snagama pojedinih istočnih krajeva zone Idlib, u kojoj je Turska teorijski garantirala sigurnost. Po istom uzorku, uz tek formalne proteste Turske, prošao je i obračun režima u Damasku s preostale tri deeskalacijske zone do sredine 2018. godine (s 1. siječnja 2019. bile su i službeno ukinute), a velik broj nepomirljivih pobunjenika iz tih krajeva ponovo je završio autobusima prevezen na prostor Idliba gdje su vlast držali borci negdašnje al-Qaedi bliske al-Nusra Fronte, od siječnja 2017. ujedinjeni pod nazivom Hayat Tahrir al-Sham (HTS). U takvoj je situaciji postalo jasno da za režim u Damasku i njegove strane saveznike na dnevni red uskoro dolazi i kompletno osvajanje zone Idliba. Nova sigurnosna jamstva za Idlib pokušalo se uspostaviti kroz sporazum u Sochiju, postignut 17. rujna 2018. između Turske i Ruske Federacije. Njime su nanovo definirane granice zaštićene zone, utvrđena je i provedba demilitarizacije područja pod turskom nadležnošću (odlazak HTS i razoružavanje ostalih borbenih skupina), dogovoren je civilni promet negdašnjim važnim prometnicama M4 i M5 (od obale na istok Sirije, te od Damaska do Aleppa), kao i uspostava kontrolnih točaka – turskih na pobunjeničkoj strani crte razdvajanja, te ruskih i iranskih na režimskoj strani. Pojedini dijelovi sporazuma, posebno obuzdavanje snage islamista na prostoru Idliba, nikad nisu provedeni, što je režimu u Damasku i njegovim saveznicima itekako dobro poslužilo za opravdavanje nastavka tamošnjih borbenih djelovanja.

Režimsko grickanje granica zone

Pojedine turske kontrolne točke na granicama područja Idlib

Sukobi su od travnja do kraja kolovoza 2019. bili koncentrirani na jug zone Idlib, u području grada Khan Sheikhouna. Ondje su režimske snage  u okviru operacije “Zora Idliba” mjesecima izmjenjivale vatru i položaje s islamistima HTS, napredujući iznimno polagano i teško. Pri tome je na kraju bio osvojen južni dio formalno sigurne zone, a u opkoljenju iza režimskih linija ostala je i turska kontrolna točka kod mjesta Morek, što nije izazvalo bitnijih odgovora službene Ankare. Dapače, sve to je poslužilo kao uvod u posljednju veću rundu tursko-ruskog usklađivanja djelovanja i interesa, vidljivu u listopadu 2019. godine tijekom turske vojne operacije nazvanje “Proljeće mira”. Tadašnja uspostava turske pogranične zone između gradova Tal Abyad i Ras-al-Ayn uvelike se oslanjala na uzmak Sjedinjenih Američkih Država, koje su na cjedilu ostavile američke kurdske saveznike u Siriji. Tursko napredovanje je ujedno dovelo i do sporazuma Kurda i režima u Damasku, čime je proširen režimski utjecaj na sjeveru i istoku Sirije, uz rusko posredovanje i uspostavu daljnjih ruskih kontrolnih točaka na crtama dodira snaga. Rješavanjem stanja na sjeveroistoku Sirije i povratkom Kurda u političke krugove režima u Damasku, krajem 2019. je ostalo još samo pitanje područja Idlib, čija je iduća faza vojnog podčinjavanja započela krajem 2019. godine.

Operacija “Zora Idliba 2” razmontirala je sirijsku islamističku oporbu

Računajući na do tada demonstriranu dobru volju Turske, izgleda da Rusija nije očekivala veće potrese kad su započele režimske vojne operacije na jugu Idliba, sredinom prosinca 2019. godine. No, za razliku od borbi oko mjesta Khan Sheikhoun, ovoga puta je režimsko napredovanje uz prometnice M4 i M5 krenulo bljeskovito, ostavljajući malo vremena za reakcije iz inozemstva ili ugovaranje ikakvih diplomatskih koncesija. Ne samo da je do sredine veljače 2020. godine režimskom operacijom “Zora Idliba 2” 7. veljače bilo osvojeno mjesto Saraqib – te 11. veljače nakratko uspostavljen godinama prekinut promet na ruti M5, od Damaska do Aleppa – već su režimske snage uspjele i u širem okolišu Aleppa pobunjenike odmaknuti izvan dometa raketnog naoružanja, čime je grad po prvi puta bio stvarno miran od 2012. godine. Dapače, režimski uspjesi uz čitavu južnu te istočnu stranu zone Idlib bili su takvi da se niz turskih kontrolnih točaka našao opkoljen daleko iza crte bojišnice, režimske snage došle su u poziciju napada i na sam grad Idlib, a čitavoj je demilitariziranoj zoni zaprijetio faktični raspad.

Tijekom završnih dijelova ovih operacija, tijekom veljače ove godine, u više odvojenih incidenata stradao je i veći broj turskih vojnika – prvo 3. i 10. veljače, što je službenoj Ankari dalo pokriće za uvođenje većeg kontingenta ljudi i opreme u Idlib, uz provedbu niza uzvratnih vojnih napada. O turskoj vojnoj akciji protiv sirijskog režima turski predsjednik Erdogan pričao je još krajem siječnja, no u subotu 15. veljače to se pretvorilo u konkretan rok do kraja veljače za prestanak borbenih djelovanja u Idlibu i povratak stanja na ono iz doba sporazuma u Sochiju 2018. godine, da bi zaoštravanje stanja već 19. veljače dovelo do njegovih najava neposredno predstojeće turske vojne intervenciju u Idlibu. Nakon dodatnih stradavanja turskih vojnika 20. veljače (sada uključenih u borbena djelovanja), a onda dodatno 22., pa još 24. i posebno 27. veljače (barem 33 poginula turska vojnika), postalo je jasno da turske zahtjeve i stvarno neće biti lako postići bez opsežnijih vojnih djelovanja. Prekretnicu je na kraju predstavilo minimalno 55 poginulih i mnogo ranjenih turskih vojnika do kraja veljače u području Idliba, što je 1. ožujka dovelo do početka te šire turske vojne osvete, nazvane “Operacija Proljetni štit”.

Sudbonosni kraj veljače

Grčka privremeno suspendira pravo azila

Petak, 28. veljače, obilježila su dva odvojena procesa. Kao prvo, tu se postavilo pitanje izbjeglica iz Sirije. Naime, uspješne režimske vojne operacije u području Idlib tijekom posljednjih mjeseci na bijeg su pokrenule ukupno oko milijun novih izbjeglica, koje Turska nije propustila u zemlju. No samo dan nakon pogibije ovog posljednjeg velikog turskog vojnog kontingenta u Siriji, službena Ankara objavila je kako uz do sada zbrinutih oko 3,7 milijuna sirijskih izbjeglica ne može hraniti dodatne, te će zato otvoriti granicu sa Sirijom i tijekom 72 sata propuštati sirijske izbjeglice u Europu. Iako izgleda da granica sa Sirijom ipak nije bila otvorena, na granice Turske s Grčkom i Bugarskom, te na pojedine grčke otoke, počeli su još u petak pristizati migranti. Iako su turski službeni izvori spominjali kretanje i do 80.000 ljudi, u nedjelju 1. ožujka iz grčkog Ministarstva migracija čulo se kako je spriječeno 9.600 migranata u pokušaju prelaska granice, dok je na istočne egejske otoke Lesbos, Samos i Chios stiglo njih oko 500. Iako pravi brojevi migranata u kretanju još nisu jasni, ipak izgleda da među njima ne prevladavaju izbjeglice iz Sirije, već uobičajena mješavina Afganistanaca, Iranaca, Pakistanaca, te niza drugih nacija. Suočena s valom ljudi, Grčka je u nedjelju, 1. ožujka, na mjesec dana suspendirala zaprimanje novih zahtjeva za azilom, kako je to u večernjim satima na na Twitteru objavio grčki premijer Kyriakos Mitsotakis, opisujući da se službena Atena pri tome pozvala na članak 78.3 Ugovora o funkcioniranju Europske unije (TFEU), odredbu namijenjenu za krizne situacije.

I dok se u nedjelju od Mitsotakisa čulo: “Granice Grčke su vanjske granice Europe. Mi ćemo ih štititi.“, turske igre s izbjeglicama kao sredstvom pritiska na Europu već su se odrazile i na NATO savez. Naime, Turska je još u četvrtak, 27. veljače, zatražila i konzultacije s NATO saveznicima prema članku 4 Washingtonskog sporazuma. Tijekom konzultacija u petak nije postignut konsenzus oko podrške Turskoj, ali ni o samoj zajedničkoj izjavi NATO saveza. Razlog tome treba tražiti u grčkom vetu na turska traženja, budući da NATO nije u obzir uzeo traženje Grčke da se u izjavu unese i dio kojim bi se Tursku podsjetilo na obvezu poštivanja Deklaracije EU-Turska o kontroli migriranja izbjeglica iz ožujka 2016. godine. Dok je to pitanje na kraju riješeno, pa je kasno u petak 28. veljače NATO izašao s načelnom potporom Turskoj (osuđeni su zračni napadi režima iz Damaska i njegovih ruskih saveznika, te je pozvano na deeskalaciju stanja u Siriji) – Savez ipak nije pokazao apetit za ispunjavanje turskih traženja po pitanju pomoći u sferi protuzračne obrane, prikupljanja obavještajnih podataka i drugoga.

Turska besposadna letjelica srušena 25. veljače nad Idlibom, Dadikh nedaleko mjesta Saraqib

Sve to nije mnogo utjecalo na turska vojna djelovana na prostoru Idliba, za koja je u nedjelju 1. ožujka objavljeno da su posljednjih dana obuhvatila uništavanje više od 103 tenka, 75 raznih oklopnjaka, 72 komada topničkog naoružanja, kao i rušenje dva zrakoplova sirijske vojske, 8 helikoptera, jedne bespilotne letjelice, te tri sustava protuzračne obrane – sve to uz uništavanje 9 vojnih skladišta i “neutralizaciju” oko 2.212 pripadnika sirijske vojske. Dok su sirijski izvori te iste nedjelje naveli rušenje tri turske besposadne letjelice nad Idlibom, od turskog ministra obrane Hulusi Akara moglo se čuti: “Ne namjeravamo se sukobiti s Rusijom. Naš je jedini cilj da sirijski režim okonča pokolj, čime će se spriječiti i zaustaviti radikalizacija i migracija“. No, ostalo je tu potpuno neizvjesno što će zapravo biti s područjem Idliba, tamošnjim stanovništvom i pobunjenim borcima. O tome bi 5. ožujka u Istanbulu trebali razgovarati predstavnici Njemačke, Francuske, Ruske Federacije i Turske (ako su uspiju okupiti, o čemu posljednjih dana ima sve više sumnji), a očekuje se i izvanredni sastanak ministara vanjskih poslova država EU – za kojeg još nije objavljen točan datum održavanja.