Nije nikakva tajna da aktualna postava u Ministarstvu obrane RH posljednje vrijeme ima prilično specifičan naglasak u svom komuniciranju s javnošću u Hrvatskoj. Dok modernizacija stoji bez plana, a obrambeni proračun pada, često se javno reklamira hodnje – na ravnom, po planinama ili prema moru – a učestalo se nadijevaju i imena bilo čemu. Bilo je tu imenovanja raznih sala po ministarstvu, pojedinih sektora na dvorištima vojnih prostora, te ceremonija u vojarnama, bilo starim ili novim. Sve to, iako čudno, zapravo nije problem.
Ono što stvarno predstavlja problem su promjene usmjerene na osnove službene terminologije u obrani, trend kojeg konkretno predvodi nastojanje za postupnom izmjenom službenoga naziva Oružanih snaga Republike Hrvatske, koji je kao takav definiran u Ustavu te većini glavnih propisa hrvatskog obrambenog sektora. Naznake ove teme pojavile su se po prvi put javno u siječnju 2018. godine, kada je ovu svoju inicijativu ministar Damira Krstičević opisao kao povratak na nešto što je „bliže hrvatskom narodu“, odnosno „bliže pripadnicama i pripadnicima Hrvatske vojske, jer to je naša povijest, to je naš izvor“ – što se onda pokušalo i legalizirati u promjenama Zakona o obrani krajem ožujka 2018. godine (NN 30/18 od 30. ožujka 2018. godine).
Tom je prilikom, kroz prvi članak Izmjena i dopuna, progurano da u dosadašnjem 3. stavku 3. članka Zakona o obrani uz dosadašnju rečenicu „Oružane snage su snage organizirane za obranu Republike Hrvatske i saveznika vojnim sredstvima te za druge oblike uporabe i korištenja u skladu sa zakonom i međunarodnim pravom“ stoji još i „Za Oružane snage Republike Hrvatske koristi se i naziv Hrvatska vojska“, baš u skladu s natpisom kojeg je nekoliko mjeseci ranije na sportsku opremu za OS RH dao staviti nadležni ministar. Pri tome nimalo pažnje nije bilo posvećeno činjenici kako nazivi „Hrvatska vojska“ i „Oružane snage Republike Hrvatske“ zapravo nisu sinonimi, kao ni činjenici da je samo jedan od ova dva naziva ujedno i ustavni pojam – naziv kojeg poznaje najviši propis pravnoga sustava Republike Hrvatske. Iako Ustav u svojim člancima 7, 47, 60, 61, 81 i 100 prepoznaje samo „Oružane snage Republike Hrvatske“, ipak pojam „Hrvatska vojska“ tijekom proteklih godinu i nešto dana počinje kompletno prevladavati u svim objavama za javnost Ministarstva obrane RH. A kad je to postignuto, ove jeseni došlo je vrijeme da se krene i dalje.
„Hrvatska vojska“ u terminološkoj navali
Za razliku od Izmjena i dopuna Zakona o obrani, koje su ovoga ljeta protrčale kroz Hrvatski sabor, i koje su još sadržavale samo pojam „Oružane snage Republike Hrvatske“ u svoja oba čitanja – u prvom koje je izglasano 14. lipnja, i u drugom koje je izglasano 12. srpnja ove godine – već su jesenske Izmjene i dopune Zakona o službi u Oružanim snagama tu donijele promjenu. Naime, teško je u izmjenama i dopunama ovog propisa koje je Vlada RH sa svoje 187. sjednice 31. listopada u prvome čitanju poslala u Sabor – previdjeti simboličku promjenu, kojom dosadašnji „Dan Oružanih snaga“ postaje „Dan Hrvatske vojske“. Ovim se zahvatom predlažu izmjene 8. članka ovog zakona, kao i naslova iznad tog članka, dajući dodatnu zakonsku težinu nazivu koji nema ni ustavno ni sadržajno uporište, ali se izgleda sviđa nadležnima – što je u sjeni proračunskih rasprava unutar jednog te istog dana (6. studenog 2019. godine) bljeskovito prošlo saborske odbore za zakonodavstvo i obranu, te raspravu na plenarnoj sjednici Sabora, a onda i glasovanje, održano u četvrtak 14. studenog ove godine (80 glasova „za“, 29 „suzdržanih“).
Zanimljivo je zamijetiti kako je upravo ovaj terminološki zahvat bio predmetom i jedne od zabilježenih primjedbi u javnoj raspravi prije prvog saborskog čitanja „Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“, gdje je bilo istaknuto da:
„Službeni naziv organiziranih snaga koje vojnim sredstvima brane Republiku Hrvatsku prema Ustavu RH su ‘Oružane snage RH’. U Zakonu o obrani također je naziv ‘Oružane snage’, a u pojmovniku istog Zakona navodi se da se može koristiti i naziv ‘Hrvatska vojska’. U prijedlogu izmjena Zakona o službi stipulacija članka 8. i naslova iznad članka 8. nije konzinstentna jer se istovremeno u stavku 2. i 3. navodi naziv ‘Oružane snage’, pa je moguća zbrka s nazivom grane Hrvatske kopnene vojske s alternativnim nazivom Oružanih snaga. Nije jasno da su ‘Hrvatska vojska’ i ‘Oružane snage’ sinonimi, pa izgleda kao da su Oružane snage bez svoga dana“.
Prijedlog da se takva promjena ne izvodi MORH je odbio, tvrdeći: „Predložena odredba je jasna iz razloga što je navedena materija uređena Zakonom o obrani (Narodne novine, br. 73/13, 75/15, 27/16, 110/17 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 30/18 i 70/19)“, očigledno aludirajući na već spomenuto unošenje „Hrvatske vojske“ u tekst tog zakona u ožujku 2018. godine. No, ni ovaj razvoj stvari izglasan prošloga tjedna u prvome čitanju nije bio kraj ofenzive u kojoj se aktualno nalazi pojam „Hrvatska vojska“.
Naime, posljednjih dana u parlamentarni postupak ponovo ulazi i prijedlog novog Zakona o obalnoj straži – akta kojeg je Vlada RH u prvo čitanje put Hrvatskog sabora otposlala 26. rujna ove godine, na svojoj 180. sjednici. U prvom čitanju je ovaj propis na plenarnu raspravu stigao 9. listopada i bio izglasan 18. listopada 2019. godine. U četvrtak 14. studenog Vlada RH je onda sa svoje 190. sjednice put Sabora otposlala „Nacrt konačnog prijedloga zakona o Obalnoj straži Republike Hrvatske“ – akt kojeg Hrvatski sabor u trenutku pisanja ovog teksta još nije uvrstio u dnevni red, ni uputio na raspravu u nadležne odbore. Upravo ovaj Konačni prijedlog zakona tu donosi veliku terminološku promjenu – kompletnu dominaciju pojma „Hrvatska vojska“ nad službeno i sadržajno nadređenim pojmom „Oružane snage Republike Hrvatske“. Tako se u novom čl. 2 predlaže da „Obalna straža je tijelo ustrojeno u okviru Hrvatske vojske nadležno za provedbu nadzora i zaštite prava i interesa Republike Hrvatske na moru“, da bi se u čl. 6 moglo „(…) po potrebi angažirati i druge ljudske i materijalne potencijale Hrvatske vojske za izvršenje zadaća Obalne straže“, dok članak 8 definira kako „Ministar odlukom određuje zrakoplove, helikoptere, sustave bespilotnih zrakoplova i druga sredstva Hrvatske vojske iz stavka 1. ovoga članka koja se mogu koristiti za obavljanje poslova Obalne straže“, a članak 9 navodi kako „Pripadnici Obalne straže su časnici, dočasnici, mornari, vojni specijalisti i državni službenici i namještenici Hrvatske vojske raspoređeni na dužnost u Obalnu stražu“. Iako ovo nisu svi slučajevi spomena „Hrvatske vojske“ u tom dokumentu, zanimljivo je kako se „Oružane snage RH“ u istom dokumentu spominju isključivo u okviru sintagme „načelnik Stožera Oružanih snaga RH“ – koja za sada očigledno još nije na repertoaru za promjenu.
A ustavnopravni aspekti ove promjene?
O ovom zabrinjavajućem trendu postupne političke izmjene ustavnog vojnog nazivlja upitali smo i Branka Smerdela, profesora ustavnog prava, predstojnika Katedre za Ustavno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te od 1990. do 2015. i vanjskog člana Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav Hrvatskoga sabora. Za početak, upitali smo da li je, pravno gledano, dobro tako razdvajati terminologiju u sektorskim propisima od one sadržane u Ustavu Republike Hrvatske?
„Naravno da nije dobro, a nije niti dopušteno, ali je već uobičajeno jer pisci zakona i drugih propisa ne čitaju Ustav. Na primjer, hrvatski Ustav, pisan u vrijeme čišćenja hrvatskog jezika, govori o REDARSTVU i REDARSTVENIM VLASTIMA (čl.34.). Ovaj lijepi arhaični izraz potpuno se ignorira i koristi naziv policija, čak u medijima i kao ‘Ministar policije’ – što nitko ne ispravlja. Članak 7. Ustava dosljedno koristi termin oružane snage, kao i članak 101. U članku 61. Ustava zajedno se spominju redarstvo i oružane snage, što pokazuje kako je smisao pojmova iznevjeren: ‘oružane snage‘ imaju mnogo više komponenti nego što je Hrvatska vojska. Kao što ‘policija‘ čini samo dio onoga što Ustav naziva redarstvom“.
Da li je uobičajeno na takav način faktično izbjegavati pojmove spominjane u Ustavu?
„U Hrvatskoj je to uobičajeno, od samog početka. Primjerice, u članak 3. Ustava namjerno je među temeljne vrijednosti svrstana ‘vladavina prava’, dok već Trgovački zakon 1993. koristi njemačku sintagmu ‘pravna država’. Povijesno to nikako nije isto, a učinjeno je namjerno, jer vladavina prava kao pojam podrazumjeva niz pravnih jamstava, a ne samo hijerarhiju propisa kao što je to (u povijesti) bio slučaj. No, drugi je razlog bio važniji: izbjeći sve asocijacije na termin ‘socijalistička pravna država’ iz terminologije Starog režima“.
Stvara li takva zakonska praksa ujedno i ustavni problem?
„Budući da takva nemarnost pri pisanju teksova nije uobičajena kod vodećih hrvatskih saveznika u NATO-u i vodećim državama EU, gdje se sada ponovno inzistira na izgradnji zajedničke obrane, mislim da bi moglo doći do ozbiljnih problema i nesporazuma, jer partneri nemaju običaj na takav način zaobilaziti Ustav. Mene osobno je to jako iznenadilo, jer je jedan od važnih prigovora, još u starom režimu, kada je Ustav SFRJ dozvolio korištenje drugih jezika u JNA, kao ‘oružanoj sili’, bio što je hrvatska vojna terminologija potisnuta – bez razloga. Međutim, ne očekujem da bi se preopterećeni Ustavni sud odlučio prihvatiti prijedloga za ocjenu ustavnosti“.
Dakle, dok se ovakvim političko-terminološkim nepodopštinama Ustavni sud vjerojatno ne bi bavio, ali prvenstveno zbog preopterećenosti, tek ostaje za vidjeti hoće li ova tema biti potegnuta u Hrvatskome saboru – prvo tijekom predstojeće rasprave o Konačnom prijedlogu zakona o Obalnoj straži Republike Hrvatske, a onda i po pitanju Konačnog prijedloga izmjena i dopuna Zakona o službi u OS RH, koje Vlada RH tek treba otposlati u saborsku proceduru.
