Prema nacrtu Strateškog pregleda obrane (nadalje: “nacrt SPO”), a koji bi najesen, prema najavama, trebao biti usklađen s novim Zakonom o obrani i Zakonom o službi u Oružanim snagama, neke rodovske postrojbe Hrvatske kopnene vojske (HKoV) bit će ukinute. Ovoga puta pozabavit ćemo se sudbinom Topničko-raketne pukovnije.

Jedna od žrtava najavljenog procesa SPO-a bit će, dakle, i Topničko-raketna pukovnija. Ona je, kao i Pukovnija protuzračne obrane, u nominalnom sastavu Zapovjedništva za obuku i doktrinu (ZOD) HKoV-a. Prema nacrtu SPO-a, obje ove pukovnije

“(…) će se preustrojiti i pridodati postojećim rodovskim topničkim i PZO postrojbama u sastavu gardijskih brigada, kao njihova organska potpora, te u funkciji obuke. Oružni topnički i PZO sustavi koji nisu u funkciji organske potpore gardijskim brigadama, kao i svi zastarjeli i istrošeni sustavi, bit će povučeni iz uporabe.”

Što imamo?

Govoreći o topništvu Hrvatske vojske, krenimo prividno obrnutim redoslijedom – od topništva koje već jest u sastavu gardijskih brigada. Prema javno dostupnim izvorima, poimence časopisu “Hrvatski vojnik”, topničko-raketna bojna Gardijske motorizirane brigade sastoji se od zapovjedništva i zapovjedne bitnice, dvije bitnice haubica kalibra 122 mm, dvije bitnice samovoznih lansera raketa (SVLR) kalibra 122 mm, kao i logističkog voda. Topništvo u sastavu Gardijske oklopno-mehanizirane brigade (popularno, “Gombre“) također je respektabilno, uključujući zapovjedništvo i zapovjednu bitnicu, te tri vatrene bitnice: po jedna tegljenih, odnosno samovoznih haubica kalibra 122 mm, kao i jedna bitnica SVLR-ova, plus logistički vod. Možemo zaključiti da su gardijske brigade pristojno popunjene topništvom koje je adekvatno kao organska potpora istima.

S druge strane, isti izvor puno je škrtiji što se tiče ustroja Topničko-raketne pukovnije, pa samo nabraja kako je opremljena haubicama kalibra 122 mm i 155 mm, topovima kalibra 130 mm, te SVLR-ovima kalibra 122 mm, spominju se obučne funkcije pukovnije, a tek uzgred i zapovjedni (poimence, meteorološki) kapaciteti iste.

Tiha likvidacija sposobnosti

Što bi se dobilo ukidanjem Topničko-raketne pukovnije? Zapravo ništa: gardijske bi se brigade možda “podebljale” s nešto ljudi i materijala; recimo, Gombra bi mogla pripojiti nešto SVLR-ova za dodatnu bitnicu, pa bi na tome vjerojatno i završilo. Realistično, još jedna sposobnost HKoV-a, ona topničke potpore sustavima kalibara 130/152/155 mm najvjerojatnije bi nestala, a za par godina više je se nitko ne bi ni sjećao. Uzgred, Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga iz 2006. govorio je i o sustavima top-haubica kalibra 152 mm kao perspektivnima, a danas ih se nigdje ne spominje.

I sustav 155mm M1H1 (155mm L33 CITER), uskoro u bespućima hrvatske povijesne zbiljnosti?

Ukoliko bi se u HKoV-u ipak zadržala rodovska topnička postrojba višeg ranga, primjerice razine pukovnije, što bi se time zadržalo, odnosno eventualno i dobilo? Ponajprije, obučne kapacitete roda topništva logično je zadržati u adekvatnoj rodovskoj postrojbi. Drugo, čitav niz zapovjednih sposobnosti – topografskih, meteoroloških, specijalističkih izvidničkih itd. – racionalno je zadržati na jednom mjestu i po potrebi pridodavati ondje gdje je potrebno. Naposljetku – a o čemu se trenutačno očito najmanje razmišlja – zadržala bi se sposobnost formiranja topničko-raketnih skupina na bojištu.

Međutim, tiha likvidacija sposobnosti topničke potpore na razini operativnih sastava zaobilazi neke probleme koji već dugo postoje u hrvatskom topništvu. Prvi problem, naizgled jednostavan, jest unifikacija kalibara. Nestanu li topovski i haubički sustavi kalibara iznad 122 mm, problem se čini riješenim. No, ostaje pitanje unifikacije instrumenata i ciljničkih naprava. Ovaj problem naslijeđen je još od bivše JNA, koja je rabila različite kutne podjele (i onu od 60-00, i onu od 64-00 tisućitih), pa je bilo – a i još uvijek jest! – zamislivo da u istoj postrojbi postoje i koriste se instrumenti i ciljničke naprave u obje podjele. Eto sjajnog izvora pogrešaka! Konačno, razmatranje kakve-takve unifikacije vozila za tegljenje topničkih sustava, odnosno onih za zapovjedne dijelove topništva – odvelo bi nas, pak, još dalje…

Što dalje?

Jednom riječju, moramo razmisliti o zadržavanju Topničko-raketne pukovnije. Ne samo što je pripajanje opsežnih zapovijednih sposobnosti gardijskim brigadama neracionalno, već isto vrijedi i za topničke sustave preko 122 mm (ukoliko isti ipak opstanu), budući bi potonji dodatno opteretili logističke kapacitete topničko-raketnih bojni u brigadama, odnosno logističke kapacitete samih brigada. Isto vrijedi ukoliko bi brigade pripojile cijele bojne rasformirane pukovnije.

Hoće li haubica D30 CR M94 postati najteže oružje u ionako skromnom hrvatskom topničkom arsenalu?

Naposljetku, u nekoj daljnjoj budućnosti, odluči li se Hrvatska za nabavku novih topničkih sustava, rodovska postrojba višeg ranga ostaje prirodnim mjestom za prihvat novih sustava i njihovo daljnje razmještanje, odnosno pridodavanje prema potrebi. Jasno, trenutačno nema nikakvog smisla razmišljati o nabavci zbilja suvremenih sustava, poput haubica na kotačnim kamionskim podvozjima ili SVLR-ovima većeg kalibra i dometa s navođenim projektilima, budući izgleda, barem prema postojećem nacrtu SPO-a, kako će sva oružja kalibara iznad 122 mm biti potiho izrezana.

Gost autor:

Boris Švel, pravnik, dugogodišnji stručni autor u časopisu Hrvatski vojnik