“Oružane snage izražavaju i ostvaruju moć države na različite načine unutar i izvan državnih granica, te su također i jedan od alata s kojim se politička moć kreira i uz pomoć kojega se stabilizira” (Peter Paret, “Military Power”, The Journal of Military History, Vol.53, No.3).

Moć oružanih snaga rezultanta je spektra njenih sposobnosti, koju je teško jednoznačno definirati. Primjerice, samo broj vojnika pod oružjem, broj tenkova, ili broj borbenih aviona u sastavu oružanih snaga vjerojatno neće biti jedini i dostatni ključni čimbenici na temelju kojih će se moći ocijeniti ukupna moć pojedinih oružanih snaga, odnosno moć pojedine države. Takvi pojedinačni podaci mogu biti korisni pri ocjenjivanju nekih sposobnosti oružanih snaga, no pri određivanju ukupne učinkovitosti takvi podaci lako mogu biti samo mali dio njene ukupne vojne moći.

Konverzija financijsko-materijalnih resursa u obrambene sposobnosti

Učinkovitost i osposobljenost oružanih snaga jedne države ovise o resursima koji su im namijenjeni, te o uspješnosti konverzije tih resursa u djelotvorne obrambene sposobnosti. Razmatranja obrambenih sposobnosti države ili učinkovitosti njenih oružanih snaga započinju istraživanjem raspoloživih resursa: financijskih, ljudskih, fizičkih i tehnoloških koje državni čelnici mogu staviti na raspolaganje nacionalnim oružanim snagama. Ti resursi su funkcija širih tražbina na državnoj razini, te zahtjeva koji proizlaze iz nacionalnih specifičnosti kao što su: dominantne vanjske prijetnje, odnos države prema društvu, te pronicljivost kojim državni čelnici i društvo u cjelini mogu uvidjeti probleme te pronaći zadovoljavajuća rješenja.

Veličina obrambenog proračuna najvažnija je pojedinačna mjera resursa kojega politički čelnici dodjeljuju oružanim snagama. Raspodjela tih financijskih sredstava između različitih grana i službi oružanih snaga preliminarno ukazuje na državno razumijevanje relevantnih prijetnji, te na prioritetno unapređenje borbenih sposobnosti određenih vojnih struktura. Međutim, oružanim snagama mogu biti namijenjena obilna financijska sredstva i značajna kadrovska brojnost, no ako je vojna doktrina pogrešna, ako je obučavanje kadrova neučinkovito, ako su vođe nedovoljno obrazovane, ili ako je organizacija nepodesna – obrambene sposobnosti oružanih snaga neće biti očekivane niti zadovoljavajuće. Djelotvorne oružane snage su one koje mogu te resurse iskoristiti za kreiranje suvremenih snaga sposobnih učinkovito se suprotstaviti širokom spektru neprijateljskih prijetnji.

Proces iskorištavanja tih resursa je kritičan, jer određuje jesu li sredstva namijenjena oružanim snagama proizvela i unaprijedila operativne sposobnosti. Postojanje prijetnji usmjerenih prema državnom suverenitetu i integritetu prvi je i najvažniji čimbenik koji dopušta konverziju određene količine državnih resursa u djelotvorne obrambene sposobnosti. Mnoge države ne mogu investirati u nabavu najsuvremenijh vojnih sustava. No povezivanjem nižih tehnologija s kreativnim operativnim ili taktičkim koncepcijama te države mogu zadržati visoki stupanj vojnih sposobnosti i mogu čak biti pobjednice u srazu s neprijateljem koji koristi nadmoćne vojne tehnologije. To posebno vrijedi za asimetričnu strategiju, koja ne ovisi toliko o sustavima oružja koliko o koncepcijama ratovanja.

Lista prioriteta obrambenih sposobnosti zaštite Republike Hrvatske

Takva razmatranja o sposobnostima oružanih snaga proklamirana su i primjenjivana godinama u mnogim demokratskim državama svijeta. I mlada država Hrvatska će vjerojatno slijediti te procese i procedure na relaciji država – društvo – oružane snage. To je već iskazano nedavnim usvajanjem “Strategije nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske” 2017.:

“Oružane snage Republike Hrvatske razvijaju sposobnosti provedbe borbenih operacija u obrani vlastitog teritorija na kopnu, moru i zraku te u kibernetičkom prostoru” (Strategija RH 2017.).

Republika Hrvatska mora raspolagati obrambenim sposobnostima za zaštitu suvereniteta: u njenom zračnom prostoru, na njenim kopnenim prostranstvima, na njenim morskim pučinama, u njenim morskim dubinama i na prostranstvima morskog dna. To zahtijeva raspolaganje vrlo širokim asortimanom obrambenih sposobnosti koje bi se trebale prilagođavati sve naprednijim potencijalnim prijetnjama:

“Međutim, vanjske i unutarnje prijetnje, rizici i izazovi mijenjaju se kontinuirano i brzo, vrlo su složeni, povezani i često nepredvidivi, čime se stvara potreba za stalnim razvojem nacionalne sigurnosne politike i sposobnosti odgovora na promjene” (Strategija RH 2017.).

Oružane snage RH tijekom razmjerno kratkog razvojnog razdoblja još nisu stekle zadovoljavajuće obrambene sposobnosti zaštite suvereniteta i integriteta svih zračnih, morskih i kopnenih prostora te prostranstava. Proces dopunjavanja novim obrambenim sposobnostima ovisi o vojnopolitičkoj situaciji u bližem i daljem okruženju Republike Hrvatske, o trenutnim prijetnjama i ugrozama prema bilo kojem segmentu države i društva, te o financijskim i materijalnim mogućnostima države. Budući da izdvajanje iz proračuna za oružane snage RH nije dostiglo planirane iznose, sadašnji financijski resursi još uvijek su nedostatni za razvoj i realizaciju svih neophodnih obrambenih sposobnosti. U takvoj situaciji, očito je nužna uspostava liste prioriteta više ili manje neophodnih sposobnosti. Prioriteti bi trebali biti određeni na temelju širih analiza općeg društveno-socijalnog stanja, izloženosti određenih područja društva i države neposrednim prijetnjama, te sadašnjeg stanja osposobljenosti pojedinih grana Oružanih snaga RH. Realizirajući postupno slijed tih prioriteta, bile bi stvorene optimalne obrambene snage pojedinih grana za određeno razmatrano razdoblje:

“Procjena prijetnji pokazuje kako je vjerojatnost klasične vojne prijetnje koja bi ugrožavala nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske niska. Rizici za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske prepoznaju se na različite načine u organiziranom i gospodarskom kriminalu, korupciji, nezakonitim prelascima državne granice, terorizmu, nasilničkom ponašanju i ekstremizmu” (Strategija RH 2017.).

Činjenica da je vjerojatnost klasičnog-simetričnog vojnog sukoba zanemariva ukazuje na manju važnost razvijanja borbenih sposobnosti za klasično ratovanje, pa bi takve sposobnosti trebale biti uvrštene na neku nižu razinu liste prioriteta.

Zaštita turističkog gospodarstva

S druge strane, terorističke aktivnosti, krijumčarenje raznih roba te piratstvo sve češće se događaju diljem svijeta, posebice u Europi. Teroristička djelovanja sve su sofisticiranija i robustnija, te su često u sprezi s krijumčarima oružja i drugih roba:

Tko je tko pred privezištem Kut, Uvala Svetog Jurja na Visu ?

“Terorizam je stalna prijetnja međunarodnoj i nacionalnoj sigurnosti, a bitno se povećala spremnost i sposobnost terorista za izazivanjem većeg broja žrtava i razaranja većih razmjera. Terorističke skupine koriste se suvremenom tehnologijom za širenje svoje ideologije, obuku, novačenje boraca i terorističke napade” (Strategija RH 2017.),

što nalaže ubrzano razvijanje novih obrambenih i sofisticiranijih sposobnosti za rano otkrivanje takvih uljeza, te sposobnosti odvraćanja i sposobnosti sprečavanja realizacije njihovih ubilačkih i rušilačkih planova. S obzirom na golema prostranstva hrvatskog mora, posebnu pozornost treba usmjeriti razvoju obrambenih sposobnosti zaštite tog dijela Republike Hrvatske. Na pučinama ZERP-a i teritorijalnoga mora RH, nenajavljene i nedobronamjerne opasne uljeze zlih namjera na moru, pod morem i nad morem treba što ranije i što dalje od obale otkriti umreženim sustavom kontinuiranog nadzora, te onemogućiti njihova kriminalna djelovanja i/ili asimetrične napade na plovne i priobalne objekte.

Organizirano krijumčarenje droge, oružja, ljudi i drugih roba uzduž i poprijeko Jadranskog mora je u zamahu, što je inače intenzivirano i na morima diljem svijeta zbog pogodnosti koje pružaju nenadzirana ili slabo nadzirana morska prostranstva. Ti uljezi nastoje neprimjećeno prići što bliže njihovim ciljevima na moru ili obali. To pokušavaju ostvariti u nisko zamjetljivim plovilima, patuljastim podmornicama ili letjelicama, i to u uvjetima loše vidljivosti ili noću, primjenom rafiniranih taktika realizacije planiranih akcija.

“Sigurnosna prijetnja za Republiku Hrvatsku je i opasnost od proliferacije oružja za masovno uništavanje te sredstava i tehnologija dvojne namjene, posebno korištenjem teritorija Republike Hrvatske za njihov transport u druge države” (Strategija RH 2017.).

Upitno je koliko su takve ugroze s morske strane prema hrvatskoj obali vjerojatne, te u kakvom stanju osposobljenosti i kojom razinom aktivnosti bi trebale djelovati relevantne državne institucije koje su umrežene u petlju obrambenih sposobnosti nadzora i zaštite hrvatskog mora? S obzirom na trenutna događanja i nerede u mnogim državama na Mediteranu, očito treba osposobiti državne institucije, te resurse nadzora i zaštite, na proaktivno iščekivanje opasnih situacija i učinkovitu reakciju, bilo da se radi o emigrantima, krijumčarima ili teroristima, i to odmah sada!

“Republika Hrvatska je, zbog značajnog udjela turističkog i prometnog sektora u BDP-u, posebno osjetljiva na globalne gospodarske i sigurnosne trendove” (Strategija RH 2017.).

Očito, pri razmatranju osjetljivosti i izloženosti gospodarskih objekata terorističkim napadima, zaštitu turističkog gospodarstva Republike Hrvatske, posebice na hrvatskom moru i priobalju, nedvojbeno bi trebalo svrstati pri vrhu liste prioriteta obrambenih sposobnosti. Republika Hrvatska mora osigurati uvjete sigurne navigacije svim kooperativnim domaćim i stranim brodovima, poglavito u područjima gdje je najugroženija sigurnost plovidbe, te omogućiti i zahtijevati od svih sudionika na moru poštivanje relevantnih hrvatskih zakona. Kategorički negirati ili uveličavati moguće prijetnje i ugroze na hrvatskom moru i priobalju bilo bi neodgovorno. Očito, treba studiozno prići analizi bliske i dalje budućnosti pomorske sigurnosti, koja bi rezultirala optimalnim prioritetnim slijedom ustroja i osposobljavanja pojedinih dijelova umreženog sustava nadzora, te uspostavom odgovarajućih obrambenih sposobnosti zaštite.

“Vjerojatnost terorističkog napada u Republici Hrvatskoj je niska, ali su potencijalne posljedice visoke, posebice u kontekstu razvijenoga turističkog i prometnog sektora” (Strategija RH 2017).

Moguća teroristička djelovanja s mora su bezbrojna, i to po sredstvima i metodama te po mjestima djelavanja uzduž pomorske državne granice. Napadi se mogu izvoditi površinskim djelovanjima: vrlo brzim brodicama male zamjetljivosti, skuterima, plivačima, sportskim i trgovačkim brodovima koji su pod nadzorom terorista, ili opasnim teretima koji su prikriveno ukrcani na nedužne brodove, zatim podvodnim akcijama: malim ronilicama za jednog ili dva čovjeka, roniocima, džepnim podmornicama, “samoljepljivim” minama, a i zračnim putom: malim komercijalnim zrakoplovima ili daljinski upravljanim letjelicama. Takvi objekti asimetričnih prijetnji raspoloživi su na otvorenim i crnim tržištima diljem svijeta, danas više nego ikada. U znatnom je porastu ponuda malih patuljastih podmornica i pomorskih mina, koje u obalnim i međuotočnim morima predstavljaju opasnu prijetnju.

Obrambena sposobnost zaštite hrvatskog mora i priobalja od asimetričnih napada – nedostatna je

Na temelju dosadašnjih saznanja i iskustava s nepoželjnim i opasnim situacijama na hrvatskom moru, relevantne institucije i sustavi trebali bi biti osposobljeniji te pripremljeni za brzu reakciju protiv uljeza, posebice na prostranstvima ZERP-a. Primjerice, u lipnju 2011. borbeni zrakoplov Republike Italije F-16 doletio je iz nepoznatog smjera, nenajavljen, do hrvatske obale, te je prvi put bio detektiran i identificiran hrvatskim radarima za nadzor zračnog prostora tek na visini 500 metara iznad Dugog Otoka. Naime, taj se zrakoplov F-16 provukao kroz nemotreni “tunel”, visine oko 100 metara između Italije i Hrvatske, te pri uzletanju na visinu oko 500 metara iznad Dugog Otoka detektiran je radarom FPS-117 na Učki. Plovila i letjelice u tom “tunelu” ne mogu se otkriti radarima FPS-117 na Učki i Pelješcu. To nije rezultat nemoći ili loše kvalitete radara FPS-117, već je posljedica zakona fizike koji određuju načine prostiranja elektromagnetskih valova u prostoru, u takozvanoj standardnoj atmosferi.

Površina srednjeg dijela ZERP-a od nekoliko tisuća kilometara četvornih sada nije adekvatno nadzirana, što omogućava malim plovilima i letjelicama nesmetana djelovanja na tim područjima. Radarska mreža “More” s 4 radara Enhanced Peregrine tada je bila nefunkcionalna. Navigacijski radari (9) GEM koji su raspoređeni uzduž hrvatske obale, bili su stari i nemoćni za otkrivanje relativno malih aviona F-16. Ni radarska mreža VTMIS (Vessel Traffic, Monitoring and Information System) s deset danskih VTS radara Terma, koja je namijenjena nadzoru i regulaciji pomorskog prometa u hrvatskim teritorijalnim vodama, nije detektirala F-16 u niskom letu iznad hrvatskoga mora. Nemoć postojećih radarskih mreža demonstrirana je i u srpnju 2012., kada je jedrenjak “Maria Drink” nemoćno plutao dva dana u hrvatskom ZERP-u, oko 70 kilometara južno od Dubrovnika, sa 65 izbjeglica. Jedrilica je “otkrivena” tek telefonskom dojavom njezina voditelja. Ni jedan radar s obale ili s ophodnog broda Obalne straže nije otkrio tu brodicu tijekom dugih 48 sati. Ta i slična iskustva na Jadranu ukazuju na nedostanu osposobljenost sustava nadzora hrvatskoga mora, posebice ZERP-a.

Stjecanje sposobnosti nadzora i zaštite hrvatskog mora – na vrhu liste prioriteta

Rano otkrivanje i diskriminacija uljeza među mnoštvom dobronamjernih plovila na moru prva je i temeljna zadaća antiterorističkih aktivnosti. Otkriti plovilo s neprijateljskim namjerama u ljetnoj gužvi stotina jedrilica, jahti i drugih manjih brodova, koji nisu obvezni opremati se AIS uređajima (automatska identifikacija broda), a bez prethodnih naznaka obavještajnih službi, nalik je poznatoj priči o traženju igle u stogu sijena. Najteža faza susreta s asimetričnim prijetnjama je rana diskriminacija. I najbolji senzori ne mogu dati podatak o namjeri tih prijetnji. Ne reagirati na prijetnju, ili reagirati suviše kasno, predstavlja ozbiljan sigurnosni rizik. S druge strane, pogrešno procijeniti neopasnog turista teroristom, otvaranje vatre i ubijanje nekog nevinog, moglo bi stvoriti znatne političke probleme. Da bi se spriječile takve nezgode, nužno je s visokom sigurnošću diskriminirati sumnjive namjere i nastojati ih zaustaviti na bezbolan način. No ukoliko su neprijateljske namjere jasno izražene, kada su prostor i vrijeme za dobronamjerne rekacije istekli, nastupa faza uništenja terorista ili terorističke skupine.

Stoga obalne motrilačke mreže čine prvi sloj u petlji obrambenih sposobnosti nadzora i zaštite sigurnosti na hrvatskom moru. Te bi mreže trebale otkrivati nenajavljena mala plovila ili niskoleteće letjelice već na području ZERP-a. Stalnim motrenjem morskih prostranstava, od obale do vanjske granice ZERP-a, stvara se slika pomorske situacije u realnom vremenu, koja je temelj za bilo kakva djelovanja na određenim mikropodručjima.

“Europsku uniju okružuje pojas nestabilnosti koji se proteže od sjeverne Afrike, preko Bliskog istoka do Kavkaza i srednje Azije. Ovaj je pojas dugoročno izvorište sigurnosnih izazova, od terorizma, nezakonitih migracija, ekstremizma, organiziranog kriminala i hibridnog djelovanja, do otvorenih regionalnih oružanih sukoba” (Strategija RH 2017.).

S obzirom na takvu sadašnju vojno-političku situaciju oko nas, sposobnost kontinuiranog motrenja morskih površina i zračnog prostora iznad površine, od vanjske granice ZERP-a preko teritorijalnoga mora do unutrašnjih morskih voda, treba biti pri vrhu liste prioriteta uspostave novih sposobnosti Oružanih snaga Republike Hrvatske. Naime, dosadašnja mreža “More” s četiri radara Enhanced Peregrine sada ne funkcionira u skladu s deklariranim performansama, te je neophodno stjecanje sposobnosti motrenja i nadzora hrvatskog mora s novom mrežom moćnih akvizicijskih radara. U takvim okolnostima, ohrabrujuća je najava nabavke radara izrečena u izjavi dojučerašnjeg zapovjednika HRM-a, kontraadmirala Predraga Stipanovića:

“Mi ćemo sustav Enhanced Peregrine, koji imamo sada na raspolaganju, nastaviti koristiti u stanju u kakvom on jest. Neće se ići na njegovu modernizaciju. Držim, naime, da bi to bilo gubljenje vremena. Predložio sam načelniku GS i ministru obrane da idemo sa nabavom novog sustava za nadzor mora. Upravo radimo na izradi taktičke studije, koju očekujem da ćemo uskoro završiti kako bi se studija izvodljivosti mogla napraviti do kraja godine. Rade je naši ljudi – iz HRM-a, GS i Ministarstva obrane. Po meni, definitivno, treba se ići u nabavu novog radarskog sustava. Jedan od naših vrlo važnih strateških ciljeva je nadzor površinske situacije na moru. To nam je i cilj sposobnosti koji smo prihvatili u sklopu paketa ciljeva sposobnosti koje Oružane snage i Ministarstvo obrane RH implementiraju” (www.obris.org – 09. lipnja 2017.).

Postavljanjem šest novih motrilačkih radara na visokim položajima dužobalnih planina i otoka ostvarit će se radarski obzori koji prekrivaju površinu ZERP-a (25.207 km²) od sjevernog do južnog ruba. Obrambene sposobnosti neophodne za zaštitu hrvatskog mora i priobalja od napada površinskih uljeza poredane su u tri etape: 1. otkrivanje uljeza, 2. identifikacija uljeza i 3. presretanje i sprečavanje uljeza.

1. Detekcijom i praćenjem malih plovila radarske površine 5 m² i letjelica površine 2-3 m² iznad valovitog mora na udaljenostima oko 100 km ustanovila bi se se sposobnost vanjskog zaštitnog sloja. Novom radarskom mrežom “More” otkrivat će se mali uljezi već na području ZERP-a, prije njihova ulaska u teritorijalno more Republike Hrvatske.

2. Identifikacijom i sprečavanjem: otkrivene uljeze treba brzom reakcijom zaustaviti u daljnjim aktivnostima, i to helikopterima Kiowa Warrior, koji su za tu svrhu optimalno rješenje. Helikoptere Kiowa bi trebalo opremiti i posebnim nesmrtonosnim sredstvima za privremeno onesposobljavanje posada na otkrivenim plovilima. Pet do šest helikoptera baziranih uzduž hrvatske obale, na položajima uvezanim u komunikacijsku mrežu nadzora hrvatskoga mora, polijetali bi na pozicije detektiranih uljeza naznačenih obalnim radarima, odnosno nalozima iz zapovjednog središta

3. Brzo presretanje otkrivenog uljeza obavlja brzi brod-presretač. Desetak brodova-presretača, maksimalnih brzina 45-60 čvorova (83 km/h – 111 km/h) trebalo bi biti raspoređeno na istaknutim položajima, na otocima i obali odakle bi u relativno kratkom vremenu stizali do bilo koje pozicije, odnosno istodobno bi pokrivali cijelu površinu ZERP-a. Postojeći ophodni brodovi Obalne straže RH i novi prototip u izgradnji nisu sposobni, s brzinama manjim od 30 čvorova, izvršavati zadaće brzog presretanja na području ZERP-a. Brzi brodovi-presretači serijski se proizvode u nizu brodogradiliša diljem svijeta, dokazani su u eksploataciji i raspoloživi na tržištu.

Obalna straža RH sada nije osposobljena za brzo presretanje na moru, a niti će biti nakon izgradnje novih ophodnih brodova u brodogradilištu Brodosplit. Stoga stjecanje sposobnosti brzog presretanja treba biti pri vrhu liste prioriteta obrambenih sposobnosti zaštite suvereniteta i integriteta RH. Mali brodovi različitih uljeza noćna su mora mnogih država s moćnim obalnim stražama i respektabilnim ratnim mornaricama. Teroristički napadi malim i brzim brodovima označeni su kao najveća prijetnja pomorskom prometu i značajnim objektima na obali!

Republika Hrvatska ne može čekati desetak godina da se projektiraju i izgrade brodovi-presretači, kao što se to događalo s ophodnim brodovima za Obalnu stražu, čija izgradnja prototipa još traje, tko zna do kada. S obzirom na označene prijetnje u Strategiji nacionalne sigurnosti RH 2017. prema Republici Hrvatskoj, postizanje navedenih obrambenih sposobnosti detekcije, identifikacije i brzog presretanja površinskih uljeza zahtjevaju hitni angažman relevantnih državnih institucija RH.

Hrvatsko podmorje – zaštitni medij podvodnim uljezima

Podvodni uljezi opasnih namjera i različitih osobina: veliki i mali, brzi i spori, neprijatelji i kriminalci, teroristi i pirati, špijuni i lopovi – svi oni mogu nesmetano i neopaženo roniti prema ciljevima svojih destruktivnih namjera kroz milijune kubičnih metara teritorijalne morske vode Republike Hrvatske. U tom ambijentu, u golemom prostoru ispod površine teritorijalnog mora, podvodni uljezi mogu djelovati uz neznatni rizik, odnosno uz visoki stupanj vjerojatnosti da neće biti otkriveni tijekom nedopuštenog boravka te djelovanja u i na teritoriju RH. Sprečava li netko takve podvodne uljeze pri ulasku u suvereno podmorje RH? Jesu li zakonskim propisima definirane nedopuštene aktivnosti podvodnih uljeza u teritorijalnom podmorju Hrvatske, te jesu li opisane nužne obrambene sposobnosti Oružanih snaga RH za detekciju i zaštitu od takvih uljeza?

Prema Pomorskom zakoniku RH, strana podmornica dužna je ploviti površinom pri prolasku našim teritorijalnim morem, no zakon ne razmatra stranu podmornicu koja roni pod morskom površinom. Zakon ne određuje postupke državnih institucija RH prema zaronjenoj podmornici koja podvodnom plovidbom može uroniti ispod površine teritorijalnog mora u suvereni teritoriji RH. U Strategiji nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, koju je Hrvatski sabor donio u srpnju 2017. godine, ne spominje se hrvatsko podmorje, niti obrambene sposobnosti Oružanih snaga za zaštitu golemog podvodnog prostora ispod površine teritorijalnoga mora. U mirnodopskim okolnostima i uz sadašnje vojno-političko stanje odnosa na Mediteranu i Bliskom istoku, vjerojatnost uronjavanja opasnih uljeza (krijumčara, terorista, špijuna i sl.) u hrvatsko podmorje raste iz mjeseca u mjesec. Sustavi nadzora i motrenja podmorja sada bi trebali biti podjednako djelotvorni kao tijekom kriznih situacija. Upitno je tko će i s čime detektirati podvodne uljeze, te ih istjerati iz našeg mora ili ih uzaptiti. Postoje li uopće institucije Republike Hrvatske adekvatno osposobljene i opremljene za nadzor te zaštitu hrvatskog podmorja?

Sposobnosti detekcije podvodnih uljeza u hrvatskom podmorju – zanemarive su

Prema službenim priopćenjima, Hrvatska ratna mornarica je navodno stekla sposobnost nadzora podmorja i protupodmorničke borbe nabavkom dvije finske raketne topovnjače klase Helsinki, koje sada nose imena hrvatskih gradova Dubrovnika i Vukovara. Svaki brod ima dva sonara. Jedan aktivni sonar za samozaštitu broda ugrađen je u dno broda, a drugi pasivni sonar je tegljen za brodom na udaljenosti oko 600 m. S takvim sonarima, ti brodovi mogu nadzirati podmorje samo “točkasto”, unutar razmjerno malog područja na golemoj površini oko 19.000 km² hrvatskog teritorijalnog mora, i to samo “na poziv” s neke određene lokacije gdje se nagađa o sumnjivim uljezima u podmorju. S ta dva broda, očito, nije moguće obavljati kontinuirano (24 sata/365 dana) nadzor cjelovitog teritorijalnoga podmorja RH. S obzirom na opću vojno-političku situaciju u ovom dijelu svijeta, te s obzirom na širom otvorena “vrata” hrvatskog podmorja, sposobnosti nadzora i zaštite podmorja trebalo bi uvrstiti pri vrhu liste prioriteta obrambenih sposobnosti Oružanih snaga.

Podvodna prostranstva teritorijalnog mora i unutrašnjih morskih voda izložena su stalnoj opasnosti asimetričnih napada, bez obzira na trenutni status međudržavnih odnosa: rat, kriza ili mir – stoga ih treba neprekidno nadzirati, isto kao i morsku površinu iznad tih područja. U plitkim priobalnim vodama mnogih primorskih država nadziru se, uz pomoć pjedinačnih senzora ili nizova/mreža senzora, mikro-područja, kao što su prilazi i ulazi u luke, prilazi posebnim zaštićenim pomorskim zonama, prometno značajni tjesnaci i plovni putovi kroz uska mora, sidrišta (tankera, putničkih i trgovačkih brodova), naftne i plinske platforme i tome slično. U razmjerno plitkim vodama takvi senzori će detektirati i vrlo male objekte pod morem (ronici), ali i zvukove malih gumenih brodica na površini. Visoka vjerojatnost otkrivanja tako malih objekata na površini može se postići kombinacijom podvodnih akustičkih odjeka i površinskih radarskih odraza od istog objekta, koji se fuzioniraju u nadzornoj postaji na obali.

Prislušne akustičke mreže prostrte po morskom dnu predstavljaju pouzdane barijere prilazu podvodnih uljeza prema hrvatskom teritoriju. Trebalo bi postaviti više autonomnih mreža uzduž teritorijalnoga mora s pripadajućim nadzornim postajama na kopnu, i to prvenstveno na kritičnim lokacijama koje treba zaštititi tim barijerama. Takve senzorske mreže na morskom dnu ne ometaju pomorski promet, ne remete biološku ravnotežu u moru, te ne ometaju ljepote našeg mora i obale. Pasivnim djelovanjem, te mreže predstavljaju zamke podvodnim uljezima svih kategorija. Naime, već samo saznanje da negdje na dnu hrvatskog teritorijalnog mora postoje prislušne mreže, prisiljava potencijalne uljeze na oprezan prilaz, a možda ih i potpuno odvrati od agresivnih i drugih namjera. Ignoriranjem mogućnosti otkrivanja njihova prisustva na tako pripravljenim lokacijama u našem teritorijalnom moru, agresor se islaže opasnostima uništenja svojih kapaciteta borbenim sustavima hrvatskih obrambenih snaga. Uz te pasivne mreže, moguće je s dodatnim aktivnim sonarima, uronjenim na pogodnim mjestima uz obalu, nadzirati osjetljivija podvodna područja.

Petlja obrambenih sposobnosti nadzora i zaštite litoralnih mora bit će potpuno djelotvorna, bez “propusnih rupa”, tek kada se, uz motrilačke mreže “more” (daleko motrenje površine ZERP-a i niskog zračnog prostora) i “obala” (blisko motrenje površine teritorijalnoga mora i UMV), uvede i nadzor podvodnih prilaza unutrašnjim morskim vodama, predlučkim i lučkim područjima izgradnjom treće motrilačke mreže “podmorje”. Dakle, samo komplementarnim motrenjem nadvodnih i podvodnih prostranstava mrežama “more”, “obala” i “podmorje”, te njihovim integriranjem u jednu centraliziranu mrežu sa zapovjednim središtem u kojemu će se stapati svi podaci o otkrivenim objektima, postići će se maksimalni sinergijski učinak i čvrsto će se zatvoriti podvodna, površinska i nadvodna “vrata” opasnim uljezima svih vrsta i veličina. To su preduvjeti za postizanje učinkovitih obrambenih sposobnosti zaštite suvereniteta i cjelovitosti Republike Hrvatske.

 

*gost autor: dipl.ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini