Uz sve nedavne spomene hibridnog ratovanja i hibridnih prijetnji u Hrvatskoj, za primijetiti je bilo da ovi popularni pojmovi zapravo izazivaju više nesporazuma nego što široj javnosti opisuju kakve situacije ili pak pružaju neka rješenja za ikakve aktualne probleme. Činilo se da bi određenu pomoć u tim situacijama moglo pružiti posezanje za temeljima koncepta nelinearnog ratovanja, odnosno takozvane „Gerasimovljeve doktrine“.
Riječ je o konceptu kojeg su na Zapadu nazvali prema generalu Valeriju Vasiljeviču Gerasimovu, aktualnom načelniku Glavnog stožera Oružanih snaga Ruske Federacije. Osnovu svog gledanja na moderne obrambene izazove i njima odgovarajuće metode odgovora Gerasimov je izložio krajem siječnja 2013. godine, u izlaganju pred Akademijom vojnih znanosti Ruske Federacije. Ovo je izlaganje bilo nazvano „Osnovne tendencije razvoja, oblika i metoda uporabe OS, aktualne zadaće vojnih znanosti za njihovo poboljšanje“, a kasnije je završilo pretočeno i u novinski tekst – objavljen u specijaliziranom tjedniku Vojno-industrijski Kurir, u broju od 27. veljače 2013. godine. U njemu je Gerasimov postavio svoje gledanje na tumačenje oblika i metoda vođenja borbenih djelovanja što se postavljaju pred ukupnost obrambenih kapaciteta Ruske Federacije u okvirima novih međunarodnih situacija, dostupne tehnologije i raspoloživih nacionalnih sigurnosnih kapaciteti. Tekst ovog zanimljivog članka donosimo u prijevodu nastavno…
Značaj znanosti u predviđanju
U 21. stoljeću vidljiva je tendencija prema brisanju razlika između stanja rata i mira. Ratovi se više ne objavljuju, a jednom kad počnu – ne nastavljaju se prema uobičajenoj matrici. Iskustvo vojnih sukoba – uključujući one povezane s takozvanim „šarenim revolucijama“ u Sjevernoj Africi i na Bliskome Istoku – potvrđuje da savršeno funkcionalna država može, u nekoliko mjeseci ili čak i dana, biti pretvorena u arenu žestokih oružanih sukoba, postati žrtvom međunarodne intervencije, i potonuti u more kaosa, humanitarne katastrofe i građanskog rata.
Pouke „Arapskog proljeća“
Naravno, bilo bi najlakše od svega kazati da događaji „Arapskog proljeća“ nisu rat, zato što mi, vojnici, nismo tamo ništa naučili. No, možda je istina baš suprotna – da su baš ti događaji bili tipičan rat 21. stoljeća? Po pitanju opsega žrtava i uništenja, katastrofalnih socijalnih, ekonomskih i političkih posljedica, takvi konflikti novoga tipa usporedivi su s posljedicama svakog pravog rata.
Benghazi, 26.veljače 2011. godine
Promijenila su se i sama „pravila ratovanja“. Porasla je uloga nevojnih metoda za postizanje političkih i strateških ciljeva, koji su u mnogim slučajevima po svojoj efikasnosti prerasli snagu same sile oružja. Naglasak korištenih metoda sukoba se promijenio u smjeru široke uporabe političkih, ekonomskih, informacijskih, humanitarnih i drugih nevojnih mjera – provedenih uz korištenje protestnog potencijala stanovništva. Sve to se dopunjava vojnim sredstvima prikrivene prirode, uključujući tu provođenje djelovanja informacijskog sukobljavanja i djelovanja snaga za specijalne operacije. Za otvorenim korištenjem snaga – često pod krinkom očuvanja mira i upravljanja krizama – poseže se samo u određenim fazama, primarno za postizanje konačnog uspjeha u sukobu. Iz toga proizlaze logična pitanja: Što je moderni rat? Za što bi se trebalo pripremati vojsku? Kako bi ona trebala biti naoružana? Tek nakon što odgovorimo na ta pitanja, možemo odrediti smjerove dugoročnog ustroja i razvoja oružanih snaga. Da bi to postigli, neophodno je jasno razumijevanje korištenja oblika i metoda primjene snaga.
U današnje doba, osim tradicionalnih sredstava, razvijaju se i ona nestandardna. Uloga mobilnih intergranskih vojnih grupa, koje djeluju u jedinstvenom obavještajno-informacijskom prostoru, ojačana je zbog korištenja novih mogućnosti u sustavima zapovijedanja i upravljanja. Vojna djelovanja postaju dinamičnija, aktivnija i učinkovitija. Nestaju one taktičke i operativne pauze koje bi neprijatelj mogao iskoristiti. Nove informacijske tehnologije omogućile su bitno kraćenje prostornih, vremenskih i informacijskih pukotina između snaga i upravnih tijela. Frontalna sučeljavanja velikih formacija vojnih snaga na strateškoj i operativnoj razini postupno odlaze u prošlost. Beskontaktna djelovanja protiv neprijatelja, provođena na velike udaljenosti, postaju glavnim sredstvima postizanja borbenih i operativnih ciljeva. Poražavanje neprijateljskih objekata provodi se širom pune dubine njegovog teritorija. Brišu se razlike između strateških, operativnih i taktičkih razina, kao među ofenzivnim i defenzivnim operacijama. Uporaba oružja visoke preciznosti poprima masovni karakter. Oružja zasnovana na novim fizikalnim principima i automatizirani sustavi aktivno se uklapaju u vojne aktivnosti. Asimetrična djelovanja došla su u široku uporabu, omogućujući poništavanje neprijateljevih prednosti u oružanom sukobu. Među takvim djelovanjima su korištenje snaga za specijalna djelovanja i unutarnje opozicije, za stvaranje stalno operativne fronte širom čitavog prostora neprijateljeve države, kao i informacijske aktivnosti, naprava i sredstava, koja se neprekidno usavršava. Ove aktualne promjene odražavaju se u doktrinarnim pogledima vodećih država svijeta, i koriste se u vojnim sukobima.
Već 1991., tijekom operacije Desert Storm u Iraku, Oružane snage SAD ostvarile su koncept „Globalni doseg – globalna sila“ i „Zračno-kopnene operacija“. U 2003., tijekom operacije Iraqi Freedom, vojne operacije provođene su u skladu s takozvanom „Jedinstvenom perspektivom 2020“ (Joint Vision 2020). U današnje vrijeme razrađeni su koncepti „globalnog udara“ i „globalne proturaketne obrane“, koji predviđaju poražavanje protivničkih objekata i snaga u samo nekoliko sati s gotovo bilo koje točke na zemaljskoj kugli, pritom osiguravajući i prevenciju neprihvatljivih šteta od protivničkog protuudara. Sjedinjene Američke Države također primjenjuju principe doktrine globalne integracije operacija, usmjerene na stvaranje visoko mobilnih intergranskih grupa u vrlo kratkome vremenu.
U nedavnim sukobima pojavila su se nova sredstva provođenja vojnih djelovanja, koja ne mogu biti smatrana isključivo vojnima. Primjer toga je operacija u Libiji, gdje je bila stvorena zona zabrane leta, uvedena je pomorska blokada, a široko su korištene i privatne vojne snage na ugovor u bliskoj interakciji s naoružanim formacijama oporbe. Treba priznati da, dok razumijemo bit tradicionalnih vojnih djelovanja poduzimanih od regularnih oružanih snaga, imamo tek površno razumijevanje asimetričnih oblika i sredstava. S tim u vezi, raste važnost vojnih znanosti – koje moraju stvoriti opsežnu teoriju takvih djelovanja. U tome mogu pomoći i radovi i istraživanja u okviru Akademije vojnih znanosti.
Zadaće vojne znanosti
U raspravi o oblicima i metodama oružane borbe, ne smijemo zaboraviti na naša vlastita iskustva. Mislim tu na korištenje partizanskih postrojbi tijekom Velikog Domovinskog rata (Drugog svjetskog rata na teritoriju SSSR, op.prev.), i na borbe protiv iregularnih formacija u Afganistanu i na Sjevernom Kavkazu. Istaknuo bih da su tijekom Afganistanskog rata bili razvijeni specifični oblici i sredstva provođenja vojnih djelovanja. U njihovoj je srži bila brzina, nagli pokreti, pametno korištenje taktičkog padobranstva i snaga za okruživanje, koja su sve zajedno omogućavala prekidanje neprijateljevih planova i nanošenje bitnih gubitaka njegovoj strani. Još jedan faktor koji utječe na srž modernih sredstava oružanog sukoba je korištenje modernih automatiziranih sklopova vojne opreme i istraživanja na području umjetne inteligencije. Dok danas imamo leteće dronove, bojišta sutrašnjice bit će ispunjena hodajućim, puzećim, skačućim i letećim robotima. U bližoj budućnosti moguće je da će biti stvorena potpuno robotizirana postrojba, sposobna za samostalno izvođenje vojnih djelovanja. Kako se boriti u takvim okolnostima? Koje bi oblike i metode trebalo koristiti protiv robotiziranog protivnika? Koje vrste robota trebamo i kako ih primjenjivati? Naši vojni umovi moraju već danas promišljati ova pitanja.
Uloga nevojnih metoda u razrješavanju međudržavnih konflikata
Najvažniji skup problema, koji zahtijeva intenzivnu pažnju, povezan je s usavršavanjem oblika i metoda uporabe grupa snaga. Nužno je iznova promisliti o sadržaju strateških aktivnosti Oružanih snaga Ruske Federacije. Već sada niču nova pitanja: Je li toliki broj strateških operacija neophodan? Koje od njih, i koliko njih ćemo trebati u budućnosti? Za sada, na ovo nema odgovora. Tu su također i drugi problemi koje susrećemo u našim dnevnim aktivnostima. Mi smo trenutno u završnoj fazi formiranja sustava zračno-svemirske obrane (VKO). Zbog toga, postalo je aktualno i pitanje razvijanja oblika i sredstava za djelovanje uporabom VKO snaga i sredstava. Glavni stožer već radi na tome. Predlažem da se i Akademija vojnih znanosti u to aktivno uključi. Informacijski prostor otvara široke asimetrične mogućnosti za smanjivanje borbenog potencijala neprijatelja. U Sjevernoj Africi svjedočili smo korištenju tehnologija za utjecanje na državne strukture i stanovništvo uz pomoć informatičkih mreža. Nužno je usavršiti djelovanja u informacijskom prostoru, uključujući tu i obranu naših vlastitih objekata.
Ruski vojnici na zapadu Gruzije, Senaki, 19. kolovoza 2008. godine
Operacija kojom je Gruzija prisiljena na mir otkrila je nepostojanje ujedinjenog pristupa korištenju formacija Oružanih snaga izvan Ruske Federacije. Napad na konzulat SAD u libijskom gradu Benghaziju, u rujnu 2012. godine, intenziviranje piratskih djelovanja, nedavno uzimanje talaca u Alžiru – sve to potvrđuje važnost stvaranja sustava oružane obrane interesa države izvan granica njenoga teritorija. Iako dopune federalnog zakona „O obrani“, usvojene još 2009. godine, dopuštaju operativno korištenje Oružanih snaga Rusije van njenih granica, oblici i metode njihove aktivnosti nisu definirani. Uz to, pitanja omogućavanja njihove operativne uporabe nisu bila usuglašena na međuministarskoj razini. To obuhvaća pojednostavljivanje procedure za prelazak državnih granica, korištenje zračnog prostora i teritorijalnih voda stranih država, procedure za interakciju s vlastima države odredišta, i tako dalje.
Ruske snage na Krimu, ožujak 2014. godine
Neophodno je na ove teme okupiti zajednički rad istraživačkih organizacija u pripadajućim ministarstvima te agencijama. Jedan od oblika uporabe vojnih snaga izvan države je održavanje mira. Dodatno uz tradicionalne zadaće, njihova bi aktivnost mogla uključivati i više specifične zadaće, specijalizirane, humanitarne, spasilačke, evakuacijske, sanitarne i druge zadaće. Trenutno, njihova klasifikacija, suština, i sadržaj nisu definirani. Dapače, kompleksni i višestrani zadaci u očuvanju mira koje će, moguće, morati izvršavati regularne postrojbe, pretpostavljaju stvaranje jednog fundamentalno novog sustava za njihovu pripremu. Na koncu, poslovi snaga za očuvanje mira obuhvaćaju razdvajanje strana u sukobu, zaštitu i spašavanje civilnog stanovništva, suradnju pri umanjivanju potencijalnog nasilja te ponovnoj uspostavi mirnoga života. Sve to traži i akademske pripreme.
Kontrola teritorija
U modernim sukobima postaje sve važnije biti sposoban braniti svoje stanovništvo, objekte i komunikacije od aktivnosti snaga za specijalne operacije, s obzirom na njihovu sve učestaliju uporabu. Rješavanje ovoga problema predviđa organiziranje i uvođenje teritorijalne obrane. Do 2008. godine, kada je vojska u svom ratnom ustroju brojala više od 4,5 milijuna ljudi, ove su zadaće isključivo bile obavljane od oružanih snaga. No, okolnosti su se promijenile. Sada, suprotstavljanje diverzantsko-izviđačkim i terorističkim snagama može biti organizirano samo osloncem na kompleksna sudjelovanja svih snaga sigurnosti i reda u državi. Glavni stožer je započeo rad na ove teme. On je zasnovan na definiranju pristupa organizaciji teritorijalne obrane koji su odražen i u promjenama federalnog zakona „O obrani“. Od usvajanja tog zakona neophodno je definirati sustav upravljanja teritorijalnom obranom i u njemu zakonito provesti ulogu te poziciju drugih snaga, vojnih formacija i organa drugih državnih struktura. Trebamo dobro utemeljene preporuke o korištenju interagencijskih snaga te sredstava za ispunjavanje funkcija teritorijalne obrane, metoda suzbijanja terorističkih i diverzantskih snaga neprijatelja u modernim uvjetima.
Promjene u karakteru ratovanja
Iskustvo provođenja vojnih operacija u Afganistanu i Iraku pokazalo je nužnost razrade – zajedno s istraživačkim dijelovima drugih ministarstava i agencija Ruske Federacije – uloge i opsega sudjelovanja vojnih snaga u postkonfliktnim djelovanjima, određivanje prioriteta za pojedine zadaće, metoda aktivacije snaga, i utvrđivanje granica uporabi oružanih snaga. Kao važno pitanje postavlja se razvoj znanstveno-metodičkog aparata podrške u odlučivanju koji uzima u obzir raznoliki karakter međugranskih vojnih grupiranja (snaga). Nužno je istraživati integrirane sposobnosti i kombinirani potencijal svih sastavnih postrojbi i snaga u tim grupiranjima. Ovdje je problem što postojeći modeli operacija i vojnih djelovanja to ne podržavaju. Potrebni su novi modeli. Promjene u karakteru vojnih sukoba, razvoj sredstava oružane borbe, oblika i metoda za njihovu primjenu stvorili su nove potrebe za višeobraznim sustavima potpore. To je još jedan dodatan smjer znanstvenih aktivnosti kojeg se ne smije previdjeti.
Ideje se ne mogu stvarati na zapovijed
Georgij S. Isserson (1898-1976)
Današnje stanje ruske vojne znanosti ne može se uspoređivati s procvatom vojno-teorijske misli u našoj zemlji uoči Drugog svjetskog rata. Naravno, za to ima objektivnih i subjektivnih razloga, i nije moguće za to kriviti ikog pojedinačno. Nisam ja taj koji je rekao kako nije moguće stvarati ideje na zapovijed. Ja se s time slažem, ali ne mogu ne priznati i nešto drugo: u to doba nije bilo ljudi s višim razinama obrazovanja i nije bilo visokih škola i akademskih ustanova. Bilo je izvanrednih osoba s briljantnim idejama. Nazvao bi ih fanaticima u najboljem smislu te riječi. Možda danas jednostavno nemamo dovoljno takvih ljudi. To su ljudi kao, na primjer, Georgij S. Isserson koji je, bez obzira na stavove koje je stvorio u predratnim godinama, objavio knjigu „Novi oblici borbe“. U njoj, taj je sovjetski vojni teoretičar predvidio: „Rat se, općenito gledano, ne objavljuje. On jednostavno započinje s već razvijenim vojnim snagama. Mobilizacija i koncentracija nisu dio razdoblja nakon započinjanja ratnoga stanja, kao što je to bio slučaj 1914. već se neprimjetno i postepeno provode puno prije toga“. Sudbina ovoga „proroka domovine“ bila je tragična. Naša je zemlja platila velikim količinama krvi što nije slušala zaključke ovog profesora Akademije Glavnoga stožera.
Iz ovoga izvlačimo poučak. Prijeziran odnos prema novim idejama, prema nestandardnim pristupima, prema različitim gledištima, nije prihvatljiv u vojnoj znanosti. Još je manje prihvatljivo da praktičari imaju takav stav prema znanosti. Zaključno, želim reći da – bez obzira na to kojim snagama neprijatelj raspolaže, bez obzira koliko dobro njegove snage i sredstva oružanog sukoba bile razvijene – moguće je iznaći oblike i metode za njihovo nadilaženje. On će uvijek imati slabosti, a to znači da postoje i odgovarajuća sredstva kojima mu se može suprotstaviti. Ne smijemo kopirati strana iskustva i ganjati vodeće države, već ih moramo prestići i sami zauzeti vodeće pozicije. To je polje na kojem vojna znanost zauzima ključnu ulogu.
Aleksandr A. Svečin (1878-1938)
Kao što je istaknuti sovjetski vojni znanstvenik Aleksandr A. Svečin pisao: „Izvanredno je teško predvidjeti uvjete rata. Za svaki je rat nužno razraditi specifičnu liniju za njegovo strateško vođenje. Svaki rat predstavlja jedinstveni slučaj, koji traži uspostavu specifične logike, a ne uporabu kakvih šablona“. Ovaj je pristup i dalje ispravan. Svaki se rat pokazuje kao specifičan slučaj, koji traži razumijevanje njegove zasebne logike, svoje jedinstvenosti. Zbog toga je iznimno teško predvidjeti karakter rata u kojem bi se mogli zateći Rusija ili njeni saveznici. Pa ipak, mi to moramo.
Sve akademske proklamacije u vojnoj znanosti su bezvrijedne ako vojnu teoriju funkcionalno ne podupire predviđanje. Da bismo odgovorili na brojne probleme s kojima se susreće vojna znanost danas, Glavni stožer računa na potporu Akademije vojnih znanosti koja koncentrira vodeće vojne znanstvenike i specijaliste najvećeg autoriteta. Uvjeren sam da će se bliske veze između Akademije vojnih znanosti i Glavnog stožera OS Ruske Federacije i nadalje razvijati te usavršavati.
