„Propjevao izdajnik“, „Čedo Čolović otkrio još špijuna“, „BIA uhapsila hrvatskog špijuna“, „Špijunska afera trese Srbiju“, „Raskrinkan opasni agent koji je odavao povjerljive podatke Vojske Srbije“… Ovo je samo dio tabloidnih naslova koji su punili portale, te glavna tema elektronskih medija u Srbiji povodom uhićenja Čede Čolovića – Drnišanina koji je izgleda optužen da je radio za hrvatsku Sigurnosno-obavještajnu agenciju (SOA), iako se u jednom trenutku tu spominjala i vojna VSOA. Da li je Čedo Čolović, ratni vojni invalid, zaista hrvatski špijun koji je sve do petka 2. rujna nekoliko godina operirao u Srbiji i, po pisanju medija, spremao optužnice za Haški tribunal, plaćao svjedoke protiv Gotovine i Markača, pronalazio umirovljene časnike tzv. Republike Srpske Krajine, te dojavljivao Zagrebu informacije o povjerljivim podacima Vojske Srbije?

Davno rivalstvo?

Na čelu RDB je od 1991. do kraja listopada 1998. bio haški optuženik Jovica Stanišić

U ovoj priči potrebno je krenuti od početka 1990-tih godina kada su dvije službe, srpski RDB (Resor državne bezbednosti – RDB) i hrvatska obavještajna zajednica zaista počele raditi jedna protiv druge u raznim sferama, posebno nakon izbijanja rata. Radeći na suprotstavljanju hrvatskim obavještajcima, srpski operativci ustanovili su da su se hrvatska uporišta do sredine 1990-tih godina prošlog stoljeća nalazila među pripadnicima bivše JNA, policijskim strukturama u Srbiji i tzv. Krajini, u bivšoj vlasti i među nekadašnjim rukovodiocima Saveza komunista Jugoslavije koji su bili porijeklom iz Hrvatske. Ono što je civilni RDB, posebno beogradski centar, otkrio – uglavnom se radilo o oficirima JNA, Hrvatima koji se u početku sukoba nisu odzvali pozivu da stupe u redove ZNG ili MUP Hrvatske.

Radomir Marković, na čelu RDB od listopada 1998. do vlastitog uhićenja u veljači 2001. godine

Kada su se neki od njih odlučili vratiti u maticu, u novoformiranu državu, ona se navodno složila, ali je, s obzirom na zakašnjenje, tražila da ti oficiri odrade poslove, prije svega da se dođe do bitnih podataka o Vojsci Jugoslavije. Posebno su od vitalnog značaja bile informacije o PZO jedinicama, položaju raketnih brigada, eksadrila, moralu, broju operativnih aviona, ali i jedinicima 1. armije koje su bile raspoređene prema granici s Hrvatskom. Nakon odrađenog posla dobavljeni podaci su se navodno procjenjivali, pa se davala i suglasnost za povratak osobe u domovinu. Ono što su srpski operativci RDB zabilježili bilo je da su se tražene informacije na disketama prenosile preko Mađarske. To su izgleda radile uglavnom supruge – prilikom susreta s rodbinom iz Hrvatske tijekom ratnih godina, ili s operativcima koji su ih čekali u Budimpešti, a nekada i odmah iza graničnih prelaza na Horgošu te Bačkom Bregu. S obzirom na kompletnu kaotičnu situaciju i činjenicu da je Srbija tada bila pod sankcijama UN, bili su zabilježeni slučajevi da su neki oficiri samo odlazili u Mađarsku, a neki bi se otisnuli u Hrvatsku, ali samo za kratko (da prime nalog), vratili se da odrade posao i onda opet u Hrvatsku. Slično se radilo s bivšim pripadnicima Javne i Državne bezbednosti, bivše Martićeve policije, ali i s ljudima iz politike te iz svijeta podzemlja.

Policija čuva Kancelariju Haškog tribunala od pristalica Vojislava Šešelja, listopad 2013. godine

Državna bezbednost tih ‘90-tih godina, tijekom obrade sumnjivih osoba za koje se moglo argumentirano utvrditi da su agenti hrvatskih obavještajnih službi, uočila je i specifično funkcioniranje Kancelarije Haškog tribunala u Beogradu. Njihov rad, kako je bilo zabilježeno, imao je sve elemente funkcioniranja klasičnih obavještajnih službi, ali sa potpuno drugim ciljevima. Informacije koje su se prikupljale odnosile su se: na informacije o Birou tzv. RSK koji se nalazio u centru Beograda, te pripadnike vojske i policije, s naglaskom na one koji su se vratili s ratišta na prostorima ex-Jugoslavije (a bili su u specijalnim jedinicama vojske i policije, paravojnim jedinicama, parapoliciji te raznim dobrovoljačkim grupama koje su operirale od Dalmacije do Istočne Slavonije). Posebno su se informacije odnosile na boravak oficira JNA, a naročito velika pažnja bila je posvećena i lokaciji Milana Martića nakon što je ovaj iz Banjaluke prešao u Srbiju.

Zanimljivo je i da su hrvatske vojne i civilne obavještajne službe ulaskom u Knin 5. kolovoza 1995. uspjele zarobiti veliki broj obavještajnih dokumenata, imena obavještajaca, suradnika, snimke, pa čak i mobilizacijske popise, koji nisu ni uništeni ni odneseni u Srbiju. Otuda cijela priča sa slučajem Čolović postaje više apsurd nego obavještajni uspjeh.

Čedo Čolović – agent ili ??

S obzirom na vremensku distancu, skoro 21 godinu od završetka rata, postavlja se pitanje – što je to Čedo Čolović zaista epohalno mogao otkriti hrvatskoj SOA-i, da su baš njega angažirali kao glavnog agenta za Srbiju?!

Indikativno je da se dan prije nego što je odjeknula vijest da je Čedo Čolović uhićen kao glavni hrvatski agent na tajnoj lokaciji (vjerojatno su u pitanju Dobanovci nedaleko Beograda) premijer Srbije Aleksandar Vučić sastao s najodanijim savjetnicima i dužnosnicima. Ostalo je nejasno o čemu se zapravo razgovaralo i je li to imalo veze sa slučajem Čolović. Zanimljivo je i da je dva sata nakon objave o uhićenju hrvatskog agenta u Beogradu na dvije televizije objavljena informacija kako se očekuje obraćanje javnosti nekog od državnih dužnosnika – što je izostalo, a poslije to nitko više nije ni spominjao. Prema nekim saznanjima, ako su već agenti BIA (Bezbednosno informativne agencije) sproveli uhićenje, kako to da pojedini visoki dužnosnici nisu znali za ovu operaciju, niti su neki prekidali svoje godišnje odmore? Kako to da VBA ili VOA nisu imale nikave informacije, niti su konzultirane, niti su njihovi operativci sudjelovali u razotkrivanju, a štoviše – nije bilo ni razmjene podataka? Također, indikativno je i da se nekoliko istaknutih analitičara čak jako sazdržalo od bilo kakvog komentiranja cijelog slučaja, za razliku od jednog umirovljenog obavještajaca koji je postao najcitiranija osoba u vezi ovog slučaja i raščlanjivanja, gdje je on otkrio da Srbiju opservira čak 97 svjetskih obavještajnih službi.

Ono što se moglo o samom Čoloviću saznati u početku je bilo kontradiktorno. Prvo se govorilo da je bio „bezbednjak“ 57. motorizirane brigade VRS, pa je onda, dan i pol kasnije, utvrđeno da je u pitanju vojska tzv. RSK. Zatim da je krenuo bježati u Hrvatsku kada je uhićen. Na tu se priču nadovezao i bivši hrvatski šef obavještajaca Smiljan Reljić koji je u hrvatskim medijima tvrdio da je Čolović 20 dana prije uhićenja bio u Drnišu, gdje je obišao vinograd, te da nije „suradnik“. Priča o Čoloviću nastavila je puniti srpske medije do iznemoglosti fantastičnim pričama što je sve Čolović prodao Hrvatima, koga je cinkao i koliko je novca uzeo. Još veći šok uslijedio je time što je Čolović tri dana nakon uhićenja priznao krivicu za špijunažu i nagodio se s tužiteljstvom. Ostala je nejasna i informacija da je navodno odao druge agente, a da oni potom nisu uhićeni.

S druge strane, obitelj Čede Čolovića vjerno je oslikala cijelu priču odbacujući tvrdnje da je on bio špijun. Njegova sestra Anka potvrdila je da je Čolović 1993. ranjen u ruku u Žitniću, te da je bio pričuvni kapetan Drniške motorizirane brigade. U petak 2. rujna Čolovič je uhićen u predgrađu Beograda, u naselju Ugrinovci, na autobusnoj stanici kada je krenuo kupiti autobusnu kartu za Drniš. Tada su ga uhitili operativci BIA-e. Inače, po riječima njegove sestre, Čolović je uvijek u ovo vrijeme odlazio u Hrvatsku, gde je obilazio obiteljski vinograd i gdje je ostajao po mjesec dana, da bi se potom vratio natrag i cijelu zimu proveo kod nje u kući, gde je imao jednu sobu. Ostalo je nejasno i kako je Čolović kao 80-postotni invalid mogao prikupljati strogo povjerljivu dokumentaciju i to skoro 20 godina, kao i kako je izbjegavao pričati o politici i ratovima.

Istražujući tko je zaista Čolović, u medijima se pojavila informacija i da je radio kao kapetan u JNA u kojoj se aktivirao nakon završetka ŠRO Bileća. Opet, s druge strane, postoji i informacija da je Čolović radio u Drnišu na obračunu plaća. S treće strane, krenula je i priča da je na osobni zahjtev zbog psihičkih problema napustio JNA prije 1991. godine, da je tada došao u Srbiju, a onda otišao u Knin gde je postao pripadnik TO tzv. RSK, pa navodno obavještajni oficir s činom majora. Poslije Oluje se vratio u Srbiju, te je navodno dobio i stan od Komesarijata za izbeglice u širem centru Beograda, ali ipak živi kod sestre. Hrvatska POA ga je navodno vrbovala kada je prvi put 1999. otišao u Hrvatsku, gdje je bio na saslušanju i ucijenjen time da mu imovina neće biti vraćena ukoliko ne bude radio za Hrvatsku. Opet – ovdje je indikativno da njegova obitelj tvrdi kako on nema nikakvu imovinu prepisanu na sebe. Navodi se i da je obilazio Udruženje ratnih veterana tzv. RSK, no na njihovoj Facebook stranici, indikativno, nema ni jedne vijesti o uhićenju Čolovića.

Uhićenje za javnost

Navodna soba uhićenog “agenta”, prema medijima iz Republike Srbije

Uhićenje Čede Čolovića kao glavnog hrvatskog agenta u Beogradu nesumnjivo je odjeknulo kao medijska bomba, za koju mnogi vjeruju da je unaprijed pripremljena u medijskom spin-ratu Beograda i Zagreba, koji žestoko traje već puna dva mjeseca. Ostalo je nejasno što je dovelo do uhićenja, koji su dokumenti pronađeni kod njega – osim što je u sobi navodno bila razbacana gomila papira i knjiga, ali se opet ne navodi kojih papira, što je prilikom policijskog pretresa odneseno, te da li je i što je pronađeno u torbama. Mnogo je pitanja, ali jako malo odgovora koji bi bacili više svjetla na cijelu priču.

Ostaje nejasno i kako je čovek, koji se vodio kao 80-postotni invalid, uspio organizirati špijunsku mrežu koja je navodno objavljivala informacije o bivšim vojnicima tzv. RSK i JNA – kao i da je pripremala likvidacije i plaćala lažna svjedočenja, a istodobno je živio u sobičku u predgrađu Beograda. Kako to da se bar jednom, ako je već bio dobro plaćen, nije prepustio nekom hedonizmu?!

Ostaje i pitanje da li je Čolović bio zapravo spin-projekt zbog parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, kako bi se pomoglo jednoj od tamošnjih opcija s desnice da dođe na vlast, i da je zapravo sve ovo jedna dobro osmišljena igra. Ostalo je nejasno i kako netko tko je šef obavještajne mreže može napraviti niz amaterskih poteza, kao i da nije bio u kontaktu s nekim iz diplomatske službe hrvatske misije u Beogradu koja, opet indikativno, ako je uhićen hrvatski agent, nije dobila nijednu informaciju (osim iz medija) da uhićeni Čolović ima srpsko, ali i hrvatsko državljanstvo te putovnicu. Indikativno je i da on sam ni jednom nije tražio konzultacije s ikim iz veleposlanstva RH u Beogradu. Za sada, sve ovo su spekulacije koje su u srpskim medijima relativno brzo zamijenjene novom temom, a slučaj Čolović pao je u zaborav kao da se i nije dogodio, kao da Beograd i Zagreb nisu razmijenili seriju optužbi na račun jednih i drugih.

Iz svega ovoga može se zaključiti kako ovo nema nikave veze s nekom špijunskom aferom, te je više plod neke usmjerene akcije za pridobivanje političkih bodova, a ne na ikakvo otkrivanje mreže agenata koji trguju vojnim tajnama. Isto tako, indikativno je da u eri digitalizacije glavni hrvatski agent u Srbiji koristi papire, bez primjene moderne tehnologije, i da informacije prenosi u putnoj torbi. To je još i čudnije ako znamo da je u doba interneta teško, ili gotovo nemoguće, nešto sačuvati kao tajnu – danas je gomilu informacija moguće dobiti putem raznih otvorenih izvora, od specijaliziranih grupa na Facebooku pa do službenih priopćenja.

*Gost autor: novinar iz Beograda, s dugogodišnjim iskustvom praćenja obrane i sigurnosti, podaci poznati redakciji