Prošloga tjedna riješilo se pitanje predsjedničkog kandidata Republikanske stranke u Sjedinjenim Američkim Državama, kada je Donald Trump i službeno postao kandidat stranke uz dosadašnjeg guvernera Indiane Mike Pencea. Ovoga tjedna na redu je demokratska konvencija, koja će na isti način inaugurirati dvojac kojeg, uz Hillary Clinton, čini i Tim Kaine, dosadašnji senator iz savezne države Viginia. No, dok je obrambena politika dvojca Clinton i Kaine prilično jasna, Donald Trump sa sobom donosi čitav niz nepoznanica.
Andrew Bacevich
Iako mađarski predsjednik Viktor Orban posljednjih dana najednom nalazi simpatije za većinu politika iznesenih od Trumpa – tijekom kampanje, a onda i u ponešto blažoj verziji u govoru kojim je prihvatio nominaciju, 21. srpnja na republikanskoj stranačkoj konvenciji u Clevelandu, savezna država Ohio – mnogo je tu stvari zapravo nejasno. Kako je to prije nekoliko dana sažeo Andrew Bacevich, konzervativni povjesničar i stručnjak za pitanja obrane, u razgovoru za specijalizirani program agencije Reuters:
“Ako g. Trump pobijedi, a to je još potpuno neizvjesno… njegove su izjave tako nekonzistentne. Tako da jednoga dana on zvuči više kao ‘jastreb’, u usporedbi s Hillary Clinton, a onda idućega dana zvuči kao netko poprilično skeptičan prema dosadašnjim učincima politike SAD u regiji (Bliskog Istoka). Dakle, on je vrlo težak za ‘čitanje’. Točno ta nekonzistentnost, koja izgleda dijelom njegove ćudi, mora… trebala bi izazvati da se ljudi zamisle – jer, znate, ono što će on raditi u srijedu može biti dijametralno suprotno od svega onoga što je on u utorak pričao da će raditi. A to ne može biti dobro za nas, i to ne može biti dobro za naše saveznike. Iskreno, to ne može biti dobro ni za naše oponente, jer ako oni nemaju konzistentno razumijevanje naših namjera – to će i njih navesti da krenu te naprave nešto budalasto“.
Iako je ova izjava izrečena u kontekstu odnosa Clinton i Trumpa prema problemima koje SAD ima na prostoru šireg Bliskog istoka, proteklih je dana upravo ta potencijalno katastrofična nepredvidivost Donalda Trumpa izronila na pitanju obrane, odnosno odnosa SAD i NATO saveza.
Intervju iz pakla
Tijekom već spomenute republikanske nacionalne konvencije, Donald Trump je u srijedu, 20. srpnja, dao intervju za New York Times, čije teme su pretežito bile vanjska politika, sigurnost i obrana. Na svojevrstan način ovaj se razgovor, vođen s novinarima Davidom Sangerom i Maggie Haberman, nadovezao na teme sličnih diskusija iz ožujka i travnja ove godine, koje smo već tada aktualno popratili i na portalu Obris.org. Na pitanje novčanih troškova koje SAD imaju po pitanju vojnih obveza u inozemstvu, Trump je na slučaju rasporeda u Južnoj Koreji ponovio svoje već viđene stavove o nužnosti primanja naknada za zaštitu koju SAD pružaju svojim partnerskim državama:
“Ako nam se ne može odgovarajuće nadoknaditi ogromne troškove naše vojne zaštite drugih država, a u mnogo slučajeva te države o kojima govorim su ekstremno bogate. Ako tada ne budemo mogli postići sporazum, za što mislim da ćemo ipak moći, i za što bi ja volio da budemo u stanju – ali, ne možemo postići sporazum, želio bih da kažete… želio bih da možemo, nekim ljudima… jedina stvar koju su izvukli iz vaše prošle priče na ovu temu, znate, neki ljudi… budale i mrzitelji, oni su rekli: ‘Oh, Trump vas ne želi štititi’. Ja bih želio da mi budemo u stanju nastaviti, ali ako nam neće biti racionalno naknađeno za ogromne troškove pružanja zaštite tim velikim nacijama, s njihovim ogromnim bogatstvom… S masivnim bogatstvom. Masivnim bogatstvom. Mi tu govorimo o državama kojima ide jako dobro. Tada, da, ja bih bio apsolutno spreman tim državama reći, ‘Čestitamo, vi ćete se braniti same’.“
No, jednako kako se Trump tu postavio prema Japanu, Njemačkoj ili Južnoj Koreji, isto tako se on postavio i prema trgovačkome sporazumu NAFTA (North American Free Trade Agreement) – u čijem okviru Trump naglašava ili dobivanje svega što traži ili izlazak “u sekundi“. Pa ipak, pravi je problem krenuo kada su u takvom kontekstu novinari potegnuli i pitanje uloge Sjedinjenih Američkih Država u NATO savezu – na konkretnome primjeru uloge SAD i njihovog ispunjavanja NATO vojnih garancija na prostoru Baltika.
Dok su baltičke države izuzetno zabrinute potencijalnim prijetnjama iz Ruske Federacije, o čemu se uvelike razgovaralo i na nedavnom NATO summitu u Poljskoj – Trumpa se upitalo bi li on tim savezničkim nacijama krenuo u trenutnu vojnu pomoć u slučaju agresije njihovih ruskih susjeda. Za početak je odgovor Donalda Trumpa bio ponešto neodređen:
“Ne želim vam reći što bih napravio, jer ne želim da Putin zna što bi ja to napravio. Imam ozbiljnu šansu postati predsjednikom, i ja nisam kao Obama, da svaki put kada oni šalju kakve trupe u Irak ili na bilo koje drugo mjesto, da o tome imaju konferenciju za tisak na kojoj to objave“.
Na to su američki novinari reagirali podsjećanjem republikanskog kandidata da su SAD ugovorom vezane odgovoriti na napad protiv drugih NATO članica, na što je u javnost dospjela velika razlika Trumpa prema svim iole bitnim američkim političarima u zadnjih 70 godina – naime, Trump je ispalio: “Imamo mnoge NATO članice koje ne plaćaju svoje račune“. Po dodatnom insistiranju novinara kako NATO sigurnosna garancija, sadržana u članku 5. Washingtonskog sporazuma, nije zasnovana na ikakvom pojedinom savezničkom plaćanju nekih računa za obranu, Trump je nastavio:
“Ne možete zaboraviti troškove. Oni imaju obvezu vršiti plaćanja. Mnoge NATO države ne izvršavaju svoja plaćanja, i ne rade što bi trebale raditi. To je velika stvar. Ne možete samo reći da to zaboravimo“.
Na to su novinari dodatno specificirali pitanje – mogu li članice NATO, uključujući tu i članice s Baltika, računati na to da će im SAD vojno pohrliti u pomoć ako bi se našle napadnute od Rusije? Mogu li računati da će SAD ispuniti svoje obveze?
Trump je tu dodatno razradio svoj oklijevajući stav: “Jesu li one ispunile svoje obveze prema nama? Ako su one ispunile svoje obveze prema nama, odgovor je ‘da’.” Upitan ponovo – a što ako one nisu ispunile te neke “obveze”, Trump je zaključio: “Dakle, ja ne kažem ‘što ako nisu’. Ja kažem, trenutno je ondje mnogo država koje nisu ispunile svoje obveze prema nama” – na što je onda razgovor skrenuo po nizu daljnjih aktualnih tema. Službena reakcija na ove riječi bila je brza: “Ne bi trebalo biti greške ili pogrešnih kalkulacija o posvećenosti ove države trans-atlantskome savezu“, izjavio je u četvrtak, 21. srpnja, glasnogovornik Bijele kuće Josh Earnest, dok se iz stožera Hillary Clinton moglo čuti da ovakve izjave samo dodatno potvrđuju “nepodobnost temperamenta” Donalda Trumpa za mjesto vrhovnog zapovjednika i predsjednika države (Jake Sullivan, stariji politički savjetnik demokratske kandidatkinje Hillary Clinton).
Značenje “NATO sigurnosne garancije”
Nije neka posebna tajna da bezuvjetna sigurnosna garancija čini faktični temelj NATO saveza. Ona je sadržana u članku 5. Sjevernoatlantskog sporazuma od 4. travnja 1949. godine, koji glasi:
“Stranke se slažu da će oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, biti smatran napadom na njih sve i temeljem toga se one slažu da će, ako do takvog oružanog napada dođe, svaka od njih, u provođenju prava na individualnu ili kolektivnu samoobranu priznatog od članka 51. Povelje Ujedinjenih naroda, pomoći tako napadnutoj stranci ili strankama momentalnim poduzimanjem akcija koje se smatraju neophodnima, zasebno ili u suradnji s drugim ugovornim stranama, uključujući tu i korištenje oružane sile, ne bi li se obnovilo i očuvalo sigurnost sjevernoatlantskoga prostora.
Svaki takav oružani napad i sve mjere poduzete kao njegove posljedice bit će bez odgode prijavljene Vijeću sigurnosti. Takve će se mjere okončati kada Vijeće sigurnosti poduzme potrebne korake za obnovu i očuvanje međunarodnoga mira i sigurnosti“.
U tekstu ovoga članka, koji djelovanja NATO saveza usklađuje sa sustavom odgovora na agresiju u okviru Povelje Ujedinjenih naroda, vidljivo nema spomena ikakvim računima, dugovima ili naplatnim mehanizmima – već se obećava reakcija proporcionalna napadu, od svake članice pojedinačno ili od više njih skupno. Gotovo da se tu uspostavlja automatika, uvelike suprotna ogradama postavljenim u brojnim drugim odredbama ovog sporazuma kojim je utemeljen NATO savez. Sama ta automatika i poprilična bezuvjetnost odgovora upravo i čini osnovu ove sigurnosne garancije, budući se bilo kojem napadaču zapravo ne ostavlja nikakva sumnja u nezaobilaznost savezničkoga odgovora – koji samo može varirati po opsegu, u skladu s prijetnjom.
U skladu s ovakvim djelovanjem bio je i bezuvjetni odgovor NATO saveza u slučaju napada na SAD, 11. rujna 2001. godine – kada se ustvrdilo aktiviranje odredbe članka 5. sporazuma, da bi se onda napadnutoj članici ostavilo mogućnost da sadržaj zajedničkog odgovora po svojoj potrebi bira među ukupnim sposobnostima Saveza. Nasuprot ovakvom shvaćanju NATO obveza, temeljem kojeg je i čitav niz država članica tijekom posljednjih godina reformirao i smanjivao svoje nacionalne obrambene sektore – postavilo se pitanje opsega i značenja ove sigurnosne garancije u konkretnome slučaju Sjedinjenih Američkih Država i njihova unutarnjeg političkog sustava.
Jesu li SAD nužno vezane pomoći saveznicima?
Istini za volju, niti Sjevernoatlantski ugovor ima kaznenih odredbi, a niti NATO u svom ukupnom arsenalu ima sankcija kojima bi bilo moguće natjerati Sjedinjene Američke Države (ili bilo koju drugu članicu) da zaista ispoštuje svoju obvezu djelovanja u slučaju napada na koju drugu članicu Saveza. Sjevernoatlantski ugovor tu zapravo ne veže naciju na način Ustava ili zakona (iako ima nacija, kao Hrvatska, u kojoj takav ratificirani međunarodni akt ima nadzakonsku snagu) – tako da se u većini slučajeva zapravo radi o formalnoj obvezi koju treba periodično obnavljati iskazima političke volje, ne bi li se od pustoga papira stvorio vjerodostojan iskaz vjerojatnog djelovanja. Upravo zato, kada prvi političar Republikanske stranke SAD, te njihov stranački kandidat za mjesto predsjednika države, postupi kao što je Trump postupio 20. srpnja ove godine – nekoliko je odvojenih stvari tu bitno narušeno.
Kao prvo, po prvi put do sada, visoko rangirani nacionalni političar SAD i predvodnik jednog od tradicionalnih političkih blokova u toj državi ovim je putem u pitanje doveo kredibilnost nacionalnog izvršavanja sigurnosne garancije koja leži u temelju NATO saveza. Samim odbijanjem da je nedvojbeno potvrdi, Trump je u igru uveo mogućnost da ta obveza u ključnome momentu ipak ne bude ispoštovana. Ova nova i suštinska nesigurnost posebno je bitna imajući u vidu činjenicu da se tijekom posljednjih desetljeća u više navrata moglo na manjim primjerima debatirati o upitnoj vjernosti SAD prema svojim saveznicima na poprištima pojedinih inozemnih sukoba (od povlačenja iz Vijetnama bez uništenja popisa lokalnih suradnika pa nadalje). Pri tome, Trump je tu svojim inzistiranjem na izbjegavanju izjašnjavanja o namjeri djelovanja zapravo temeljito doveo u pitanje ovaj sustav koji ovisi o uzastopnim i javnim potvrdama solidarnosti sa saveznicima.
S druge strane, na tako destabiliziranu globalnu sigurnosnu scenu Trump uvodi pojam “ispunjavanja obveza” i “plaćanja računa” među saveznicima, izričito navodeći i da su to obveze (financijske ili neke druge prirode) ostalih članica Saveza prema SAD. Time se u čitav sustav NATO sigurnosne garancije uvodi jedna potpuno nova razina naplatnih odnosa, koja radikalno u pitanje dovodi onu formalnu ravnopravnost država u NATO, iskazanu i konsenzualnim odlučivanjem. Pri tome, nije sporno da pojedine nacije posljednjih godina nisu uspijevale ispuniti financijska obećanja međusobno dana na summitu NATO u Walesu – no, novac o kojem je tu bila riječ nije predstavljao neki dug tih država prema SAD, nego njihovu obvezu ulaganja u vlastite obrambene sposobnosti i sustave (na korist čitavog Saveza, pa onda posredno i SAD kao najveće ravnopravne članice istoga). Iako je jasno da su takvi propusti u praksi otežavali interoperabilnost članica na terenu, ipak oni nisu suštinski ograničavali volju za suradnjom, niti su izgledali kao nešto što bi momentalno rušilo smisao i strukturu čitavoga Saveza – a upravo je to ono što izjave Donalda Trumpa sugeriraju.
Posljedice za naivne?
Kroz ove dvije možda i nehotične posljedice nedavnih izjava aktualnog predsjedničkog kandidata Republikanske stranke SAD Donalda Johna Trumpa, u pitanje su ozbiljno dovedeni temelji međunarodne vojne suradnje unutar NATO okvira. Ujedno, za niz europskih zemalja, posebno onih siromašnijih i manjih koje su nedavno ušle u NATO savez, time je u pitanje doveden i smisao te smjer velikog dijela obrambenih reformi poduzimanih posljednjih desetljeća – reformi koje su zdravo za gotovo uzimale sigurnosnu garanciju NATO saveza, i onda na tom temelju smanjivale pojedine nacionalne obrambene kapacitete. Naime, niz je država tu računao na NATO volju za zaštitom svih pojedinih članica, tako da su pojedini obrambeni sustavi tim temeljem onda rezani na najmanju moguću mjeru, računajući na saveznike, izbjegavajući formiranje samodostatnih malih nacionalnih sustava obrane, te forsirajući razvoj pojedinih nišnih sposobnosti koje puni smisao imaju tek u sklopu šireg obrambenog okvira NATO saveza.
U trenutku kada NATO-odaziv na poziv oružano napadnute članice postane pitanje dnevne politike i neobaveznih procjena, i za Hrvatsku postaje jasno da bi odluka donesena prije desetak godina – oslonac na “kolektivnu” umjesto “individualne” obrane – lako mogao biti promašaj stoljeća koji otvara i nužnost raznih dodatnih pregovora u društvima smještenim uz zone blokovskih sučeljavanja, umjesto dosad naznačenih i ponešto upitnih vojnih angažiranja u okviru Saveza. Uz to, prilično je pitanje koliki bi zapravo broj država i htio biti dijelom vojnoga saveza u kojem sigurnosni kišobran ovisi o plaćanju neke suštinski nedefinirane kvote novaca ili nečeg drugog. Dok je takva transakcijska priroda odnosa možda još i pojmljiva u okvirima pojedinoga društva i njegove privrede (što je za Trumpa dobro poznata razina djelovanja), u međunarodnome kontekstu takvi bi odnosi nužno narušili prvo samostalnost, a onda i kvalitetu odnosa među državama – vodeći cjelinu natrag u neka prošla doba dominacije i pokoravanja, a onda i prema blokovskim ratovima suprotstavljenih “velikih” država, naplatno okruženih ovisnim “malim” društvima.
Sve to, ali i još mnogo više, najednom kao da ovisi o jednostavnoj političkoj činjenici – o tome hoće li Donald Trump za koji mjesec postati predsjednikom SAD, ili ipak ne. Ako se tom političaru posreći i svi se njegovi planovi na kraju ostvare, lako bi se moglo zamisliti situaciju u kojoj su za čitav niz NATO članica Sjedinjene Američke Države najednom od izvora sigurnosti postale izvor dodatnih rizika (od onih čisto obrambenih, pa sve do izazova bazičnom suverenitetu). To je situacija kakva do nedavno nije bila ni zamisliva, a kamoli racionalno razloživa za mnoštvo malih ili – po Trumpu – “dužnih” država unutar današnjeg NATO sustava kolektivne sigurnosti.
