Nakon više godina izgladnjivanja i zanemarivanja, posljednjih se mjeseci obrambeni sektor u Republici Austriji opet našao zahvaćen promjenama. Pri tome, u drugoj po redu vladi kancelara Wernera Faymanna na vlasti u državi je i dalje tzv. velika koalicija Socijaldemokratske stranke Austrije (Sozialdemokratische Partei Österreichs – SPÖ) s Austrijskom narodnom strankom (Österreichische Volkspartei – ÖVP), a na tamošnjem je novom ministru obrane Hansu Peteru Doskozilu (stranka SPÖ) teret izlaska na kraj s velikim očekivanjima javnosti, ali i s obrambenim proračunom koji tek donekle korespondira s obvezama i zadacima postavljenim pred obrambeni sustav Austrije. No, koji su to razlozi Austriju doveli u tako teško stanje?
Kako izgleda, barem su tri razloga za to, jedan vanjskopolitički, i dva unutarnja. Kao prvo, Austrija se proteklih mjeseci našla suočena s istom onom izbjegličkom krizom koja je tutnjila i Hrvatskom. Jedino, za razliku od Hrvatske, odgovor na krizu u Austriji je ispao prilično neorganiziran – čemu je dodatno odmogla i činjenica da je ta država ujedno i prva u lancu prolaznih točaka ljudskoga vala na putu prema Njemačkoj, u kojoj se jedan veći dio prolaznika ujedno odlučio i trajnije zaustaviti. Kao drugo, suočavanje s ovim činjenicama u Austriji je dovelo do unutarnjepolitičkih prijepora, ali i do bacanja novog te ozbiljnijeg pogleda i na tamošnji nacionalni sektor obrane – područje kojeg se dugi niz godina vidljivo zanemarivalo (pa je sada najednom postalo teško ispuniti nerealna očekivanja javnosti). Dok se početkom 2013. godine većina razgovora oko ukidanja obveznog služenja vojnoga roka u Austriji zapravo vrtjela oko pomoći koju Oružane snage pružaju civilnome sektoru – aktualna je kriza pred vojsku postavila sasvim nove zahtjeve, za koje ova organizacija bjelodano nije bila spremna. Kao treće, nedavni tok razvoja krize i potrebe koje je on otvorio pogledu javnosti na površinu je donio i neke nove političke poglede. Tako je početkom siječnja ove godine, u preslagivanju Vlade Republike Austrije koje se očekivalo pred predsjedničke izbore zakazane za nedjelju, 24. travnja, i na čelo obrambenoga resora došao novi čovjek. Dapače, u svjetlu krize, novi austrijski ministar obrane je po prvi put u dugo vremena osoba koja tim postavljenjem nije kažnjena ili odložena na stranu, već netko tko je na glasu kao političar u usponu, ujedno i specijalista za izlazak na kraj s problematičnim i kriznim situacijama – što će mu u susretu sa stanjem u austrijskome resoru obrane itekako trebati.
Austrija i migrantska kriza
Kretanje broja zahtjeva za azilom u Austriji
Za razliku od Hrvatske, Austrija je za dio migrantskoga vala koje se valjao tzv. balkanskom rutom postala i konačno odredište – zemlja u kojoj je dio ljudi azil zatražio s namjerom da se to pravo i stvarno konzumira u toj državi. Time je 2015. postala daleko rekordna godina po pitanju u Austriji podnesenih zahtjeva za azilom, gdje je brojka od oko 90 tisuća takvih registriranih osoba čak tri puta iznad usporedivih brojki za 2014. godinu (koje su nekad bile smatrane rekordnima), ili oko šest puta više od prosjeka za period 2006.-2013. – koji iznosi 14.284,5 zahtjeva na godinu. Činjenica da je Republika Austrija ocijenila kako za neko vrijeme ne može primati ljude ovim ili većim ritmom, itekako je doprinijela odluci o zatvaranju granice – koja je prvo dogovorena u Bruxellesu, provedena na schengenskoj granici Slovenije i Hrvatske, da bi se onda u domino-stilu prelila dalje niz zemlje na “balkanskoj ruti” kretanja migranata u smjeru jugoistoka.
Konkretno, do te ključne promjene je došlo nakon što je u kasne noćne sate s ponedjeljka, 7. ožujka na utorak, 8. ožujka u Bruxellesu postignut sporazum vođa Europske unije o zatvaranju tzv. “balkanske rute” i otvaranju dodatnih pregovora s Turskom oko obuzdavanja ljudskoga vala koji iz te zemlje zapljuskuje Europu. Iako je i po postizanju nekakvog suglasja i dalje ostalo stajati protivljenje Mađarske, Slovačke i Poljske ikakvom primanju ljudi u EU, posljedice ovoga sporazuma vrlo su brzo postale jasno vidljive i u Hrvatskoj. Naime, Slovenija je u ponoć s 8. na srijedu 9. ožujka zatvorila svoju državnu granicu za sve osobe koje ne zadovoljavaju barem jedan od 3 uvjeta: (1) da su stranci koji zadovoljavaju uobičajene uvjete za ulazak u državu, (2) da su osobe koje traže međunarodnu zaštitu baš u toj državi, ili (3) da su pojedinci kojima se po obradi dozvoli ulaz iz humanitarnih razloga, predviđenih u propisima o schengenskom graničnom režimu. Time je Slovenija praktično pa odlučila zaustaviti masovan protok ljudi koji smo gledali proteklih mjeseci. Poštujući prethodne najave, u skladu i s dogovorima u EU, u brzom su ritmu slično postupile i Hrvatska, Srbija i Makedonija – čime je kompletna migrantska kriza odmaknuta od glavnine EU i preseljena na ionako problematičnu granicu Grčke i Makedonije. Time je i Austrija ostala “iza zida”, što je samo privremeno dalo daha migrantskoj politici te zemlje.
Naime, za razliku od većeg broja zemalja koje su samo tranzitne na migrantskoj ruti, ali i Hrvatske koja je privremeni smještaj migranata rješavala centralizirano – Austrija pristigle migrante i one koji u zemlji ostanu tražeći azil smješta decentralizirano, u pojedinim zajednicama, a počesto i pri obiteljima stanovnika koji se izjasne spremnima takve ljude privremeno primiti. Za 2016. godinu vlasti u Beču postavile su maksimalnu granicu prijema na 37.500 tražitelja azila, a u posljednje se vrijeme bilježi oko 100 zahtjeva na dan. Ti bi se planovi mogli održati samo održanjem i čitavog lančanog sustava kontrole dolaska daljnjih migranata – o čemu su određene sumnje već izrazili i aktualni predsjednik Austrije Heinz Fischer (SPÖ), kao i ministrica unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner (ÖVP).
Kriza i obrambeni sustav Austrije
Polaganje prisege u Beču
Iako je prije desetak godina bio sastavljen plan reformi, koje su Oružane snage Austrije trebale prilagoditi novome dobu, po tom se pitanju iznimno malo konkretno poduzelo. Dok je Günter Platter, ministar obrane Austrije od veljače 2003. do siječnja 2007. godine, najavljivao brojne reformske zahvate, osnova poduzetih promjena svodila se tek na linearno smanjivanje negdašnje hladnoratovske obrambene vojske, a u samoj se Austriji moglo čuti i da su provođeni tek oni jeftini i popularni zahvati. Pri tome, odlučujući je utjecaj na čitav obrambeni resor imalo kontinuirano financijsko izgladnjivanje. Ne samo da nije bilo ništa od dostizanja proklamiranog cilja, godišnjeg izdvajanja od 1 posto BDP za obranu, već su tijekom godina nastavljani i daljnji rezovi. Potrebne su investicije odlagane, u situaciji u kojoj je Michael Spindeleger (do 2014. ministar financija, ali i vicekancelar, te čelnik velike stranke ÖVP) istodobno i rezao sredstva i poručivao kolegi da “ne izgladnjuje austrijski Bundesheer“.
Dok se ovim proračunskim pritiscima 2013. željelo doskočiti prelaskom Austrije na profesionalnu vojsku (što bi sa sobom nužno nosilo i radikalne promjene) – odluka o zadržavanju postojećeg sustava odgodila je reforme, bez da je u isto vrijeme zaustavljen i daljnji pad raspoloživih novčanih sredstava za obranu. Stranka desnoga centra ÖVP je tu slavila pobjedu nad političkim rivalima, da bi baš ministar Gerald Klug (iz referendumom poražene SPÖ) u okviru velike koalicije nastavio masivan projekt smanjivanja resursa – koji je sredstva za obranu u 2016. godini doveo na oko 0,55 posto BDP-a (uz Irsku, Luksemburg i Maltu najmanje u EU). Po referendumu iz 2013. godine ubrzano se krenulo dijeliti nekretnine, konzervirati višak teže opreme i otkazivati vježbe (gdje su zabilježeni i slučajevi da za odlazak na neke od njih jednostavno nije bilo goriva). U proteklih 10 godina je tako broj stalno zaposlenih u obrani s oko 33.000 ljudi pao na 21.300, da bi u zadnje vrijeme i za njih praktično pa nestalo novca, a sustav se našao pred realnom prijetnjom financijskog i operativnog bankrota.
Pripreme za KFOR obuhvaćaju i danas traženu obuku za suzbijanje urbanih nemira
Sve ove okolnosti je tijekom prošle godine na vidjelo donijela migrantska kriza, za čije rješavanje se ondje poseglo za potpuno istim političkim sredstvima koja posljednje vrijeme vidimo i u Hrvatskoj. Vojska je u javnosti predstavljena kao dio rješenja za izbjeglički val, bez obzira na stvarno stanje njihove opreme, obuke i realne spremnosti za suočavanja s takvim prijetnjama. Političkom scenom Austrije proširio se pogled da tu samo treba proglasiti “gornju granicu” dopuštenog ulaska migranata u državu, s bitno manje javnoga govora o mogućnosti da bi se takvo ograničenje možda moralo i silom provoditi prema državama susjedima – sve to u situaciji kada je raspoređivanje oko 1.500 austrijskih vojnika na teren praktično pokazalo granice djelovanja uz postojeća novčana sredstva. Umjesto sustavnog odgovora na sve to, Austrija je krajem 2015. godine u proračun za 2016. godinu tek uvrstila ratu privremenog povećanja sredstava za obranu, gdje je oko 90 milijuna dodatnih eura (prema 2015. godini) tamošnji obrambeni proračun trebalo dići na prividno respektabilnih 2,07 milijardi eura. Pri tome, paralelno zahtjevima za prijeko potrebnom novom opremom, povećanjem opsega djelovanja, te produljenjem trajanja služenja vojne obveze (što bi sve lako moglo koštati i milijardu eura više od aktualnog izdvajanja), čuli su se i zahtjevi za daljnjim uštedama – od onih malih (prebacivanjem vojnih orkestara na trošak resora kulture), pa sve do onih velikih (gašenje ratnog zrakoplovstva, te odustajanje od borbenih zrakoplova Eurofighter).
Novi ministar za novo vrijeme
Policijski načelnik Hans Peter Doskozil uz austrijsku ministricu unutarnjih poslova Johannu Mikl-Leitner 2015. godine
Ove diskusije su kulminirale početkom tekuće godine, kada je postalo jasno da će obrana, ovoga puta za promjenu od standarda, biti tema i predstojeće kampanje za biranje predsjednika Austrije, na izborima zakazanima za nedjelju, 24. travnja. U kadrovskome preslagivanju Vlade Austrije, koje je stranka SPÖ objavila 13. siječnja ove godine – tri su resora promijenila svoje dosadašnje čelnike, ne bi li se obveza oslobodio Rudolf Hundstorfer, dotadašnji ministar rada, socijale i zaštite potrošača, a od 15. siječnja 2016. i predsjednički kandidat stranke SPÖ. Pri tome, dosadašnji ministar obrane Gerald Klug prešao je u resor infrastrukture i prometa, da bi na njegovom mjestu u Ministarstvu obrane i sporta 26. siječnja i službeno osvanuo Hans Peter Doskozil iz pokrajine Burgenland. Ovaj lokalni političar i policajac je i u Austriji bio prilično nepoznat sve do početka prošle godine, kada je kao čelnik pokrajinske policije kompetentno vodio istragu o 71 mrtvom migrantu pronađenom u kamionu kod Parndorfa, nedaleko Beča – jednako kao i austrijski odgovor na migrantski val koji je državu lani pogodio iz smjera susjedne im Mađarske. I dok se tako neki hvataju osobe novog ministra kao eksperta za sigurnost i migrantsku krizu, ujedno i vještog u postupanju tijekom teških situacija, drugima jednostavno ne odgovara činjenica da je policajac tu došao na čelo obrambenoga resora.
Polaganje prisege pri predsjedniku Austrije Heinzu Fischeru, 26. siječnja 2016. godine
Karijera Hansa Petera Doskozila je stvarno suštinski vezana uz policiju. Rođen 1970. godine, on je 1989. odslužio šest mjeseci vojnoga roka i onda se zaposlio kao policajac u Beču. Tijekom idućih 15 godina uspinjao se razinama te državne službe i školovao uz rad, da bi 2004. godine u resoru unutarnjih poslova preuzeo i vodeće funkcije – prvo u Ministarstvu u Beču, a onda i u pokrajini Burgenland. Od 2008. godine djelovanje u lokalnoj politici pokrajine Burgenland kombinirao je sa službom u pokrajinskome poglavarstvu (gdje je 0d 2010. do 2012. bio i voditelj ureda Hansa Niessla, pokrajinskog poglavara iz redova SPÖ), da bi od 2012. do siječnja 2016. spojio to svoje političko i profesionalno djelovanja – mjestom policijskog načelnika pokrajine Burgenland. Čitavo se to vrijeme iz upućenih izvora moglo čuti kako Hansa Petera Doskozila čeka karijera – jedino nije bilo do kraja jasno da li na pokrajinskoj ili saveznoj razini. No, ta dilema se riješila sredinom siječnja ove godine, kada je Doskozil osvanuo na čelu resora obrane Republike Austrije.
Kuda ide obrambeni sustav Austrije?
Načelnik Glavnog stožera OS Austrije Othmar Commenda i ministar obrane Doskozil
Kao dio postupka sastavljanja novog državnog proračuna Austrije, novi je ministar obrane predstavio svoje prijedloge za jačanje strukture, kapaciteta i opreme Oružanih snaga Austrije – što je tema koja trenutno, barem na načelnoj razini, uživa i široku političku podršku u Austriji. Iako je primjetni dio sadržaja mjera predloženih u okviru novog “strateškog dokumenta” zapravo već duže prisutan u tematskim raspravama, sada se izgleda ipak krenulo zaustavljati paket štednje usvojen od prošlog ministra obrane Geralda Kluga. Pri tome, nove se investicije izgleda misli opravdavati kako širim prijetnjama (Ukrajina, Bliski istok, Sjeverna Afrika), tako i migrantskom krizom koja je vidljivo napregla austrijske obrambene kapacitete, te prijetnjom terorizma – novom i aktualnom etiketom na omotu resora sigurnosti. No, dok je nekad podjela poslova u državi bila jasna – vojska je čuvala granice, a policija sigurnost u državi – danas su tu potencijalne zadaće vojske bitno nejasnije. U slučaju djelovanja terorista u Austriji, jedino je nedvojbeno da se od Oružanih snaga očekuje zaštita kritične nacionalne infrastrukture, elektrana, brana i drugih sličnih objekata.
Hans Jörg Schelling, ministar financija Austrije
Reformski proces koji je navodno pokrenut posljednjih tjedana trebao bi u svojim osnovnim crtama biti dogotovljen do 10. lipnja ove godine – ne bi li njegove usuglašene novine na snagu stupile 1. siječnja 2017. godine. Iako je jasno kako sve zamislive promjene trebaju novaca, o financijskim gabaritima traženih reformi se novi ministar Doskozil do sada izjašnjavao tek načelno, govoreći o “jasnome signalu” za ministra financija Hansa Jörga Schellinga (stranka ÖVP), od kojeg se pak moglo čuti kako je i ovako obrana nešto dobila – tijekom prošle godine je ionako odlučeno da se za obranu doda 350 milijuna eura u periodu između 2016. i 2019. godine, što je onda bilo ugrađeno i u aktualni proračun. No, prema iskazanim potrebama, ta će sredstva vjerojatno biti temeljito nedostatna.
Postrojba “Jagdkommando” (JaKdo) ima bazu u mjestu Wiener Neustadt
Među te potrebe spadaju strukturne promjene ustroja samog Ministarstva obrane i Oružanih snaga Austrije. Uz općenite mjere uklanjanja strukturnih dupliranja, u Ministarstvu bi tako od dosadašnjih pet sekcija trebale ostati njih samo četiri (“Pravni i kadrovski poslovi” (1), “Sport” (2), “Osiguravanje spremnosti” (3), i “Djelovanja” (4) kao zadnje), dok bi se dosadašnja peta po redu sekcija “Planiranje” prebacila u okvir Glavnog stožera. U Oružanim snagama bi trebalo prepoloviti broj dosadašnjih velikih strukturnih cjelina, od 16 na njih 8, uz podjelu dosadašnjeg Zapovjedništva za vođenje Oružanih snaga na “Zapovjedništvo Kopno” (uključujući u njega i Snage za odgovor na krize), te “Zapovjedništvo Zrak”. Uz to bi postojeća vojna zapovjedništva širom Austrije trebala u svoj sastav čvršće obuhvatiti postrojbe milicije (pričuve organizirane u 10 lovačkih bojni, jednu logističku bojnu, jednu pionirsku satniju, te jednu postrojbu za odgovor na katastrofe), kao i sustav obuke ročnika – čiji bi broj trebalo povećati (ili barem stabilizirati) odvraćanjem mladih od civilnog služenja vojne obveze, kao i ukupnim dizanjem privlačnosti vojnoga sustav za žene. Za sve to trebaju i prostori – tako da se odustalo od zatvaranja i prodaje čitavog niza vojarni (Horn, Freistadt, Lienz, Bleiburg, Tamsweg) – barem do lipnja ove godine i ishoda tekućih reformskih diskusija.
Austrijski S-70A-42 Black Hawk
Što se kadrova tiče, predviđeno je bitno jačanje vojne specijalne postrojbe “Jagdkommando”. Vjerojatno je to dio općenitog povećanja broja neposredno borbeno spremnih snaga, koje bi od sadašnjih 2.200 ljudi trebalo ubrzano povećati na 2.500 ljudi, uz dugoročnu želju dostizanja snage visoke spremnosti od ukupno 6.000 ljudi. Uz sve probleme s pribavljanjem kadra, ovdje bi trebala pomoći i činjenica da se od takvog ljudstva očekuje i služba u inozemstvu – gdje osobna primanja bitno unapređuje postojanje posebnog “Dodatka za inozemstvo”, kojeg se u iznosu od 50 posto dobiva i tijekom priprema za odlazak, kao i jedno vrijeme po povratku iz takve inozemne misije. Uz to se planira pribavljanje dodatnih liječnika i stručnjaka za hitnu medicinu, kojima bi trebalo dobaviti i module zračno-pokretnog saniteta, kao i oklopljena sanitetska vozila. Bilo je izričitog govora i o općenitoj potrebi za dodatnim oklopljenim vozilima (prvenstveno tipovi – Pandur, Dingo), o dodatnoj zaštitnoj opremi za djelatno ljudstvo (kacige, pancirni prsluci, uređaji za noćno djelovanje, osobna NBK oprema), kao i za postrojbe milicije – gdje navodno od ukupno 10 bojni, njih devet zapravo nema modernu opremu. Uz to, ministar Doskozil je spomenuo i pribavljanje bespilotnih letjelica, te sustava za zaštitu od protivničkih bespilotnih letjelica, a na repertoaru je ponovo osvanula i ideja nabave dodatna tri helikoptera tipa Sikorsky Black Hawk, čime bi se njihov ukupan broj u Austriji popeo na 12. Riječ je o letjelicama o čijoj se kupovini govori još od 1999. godine (od tragične lavine koja je 23. veljače te godine pogodila alpsko mjesto Galtür u Tirolu), da bi oni opet bili izričitim ciljem obrambenog resora i 2014. godine – što je i tada, kao i više puta prije toga, bilo odgađano zbog štednje, budući se ni za postojećih 9 letjelica nisu uvijek mogla pronaći potrebna sredstva za održavanje iz redovitog obrambenog proračuna. Imajući sve to u vidu, zapravo je iznimno teško reći što će se od svih tih ideja i planova u Austriji zapravo i ostvariti.
