Još do nedavno je bilo relativno malo ljudi koji su ikad čuli za grad Ayn al-Arab ili na kurdskome Kobani, mjesto smješteno neposredno na graničnoj crti što dijeli Tursku i Siriju, oko dvije stotine kilometara istočno od obala Mediterana. Taj je grad nastao 1912. godine, oko željezničke postaje na trasi Konya-Bagdad, pretežito od stanovništva armenske i kurdske krvi. Dok se 2004. procjenjivalo da ima oko 45 tisuća stanovnika, posljednjih dana se tu spominjalo i više od 190 tisuća izbjeglica iz tog kraja. Što se vlasti u gradu tiče, od sredine srpnja 2012. godine snage režima iz Damaska potisnuli su Kurdi iz redova Narodnih zaštitnih snaga (Yekîneyên Parastina Gel – YPG), oružanog krila političke organizacije Stranka demokratske zajednice (Partiya Yekîtiya Demokrat – PYD), bliske Radničkoj partiji Kurdistana (Partiya Karkerên Kurdistan – PKK). Doduše, ubrzo se to područje našlo odsječeno od ostatka kurdskih prostora, te okruženo krajevima pod kontrolom radikalnih islamista – sada pod barjakom organizacije Islamska država. Osim same činjenice da predstavlja neprijateljsku kurdsku enklavu usred pograničnog prostora pod kontrolom islamista, grad Kobani ili Ayn al-Arab ujedno kontrolira i granični prijelaz prema Turskoj, što ovom mjestu dodatno diže cijenu.

Zbog svega toga ne čudi da su posljednje vrijeme ondje učestale borbe, kojima su borci Islamske države prvo postupno smanjili opseg kurdske enklave na utoku Eufrata iz Turske u Siriju, da bi konačno krenuli i u osvajanje mjesta Kobani, u centru nekadašnje enklave i neposredno uz graničnu crtu Turske i Sirije. U sukobima početkom godine, kada je sama linija fronte još išla relativno daleko od grada Kobani, borci ISIS-a zauzeli su i Jarablus na Eufratu – čime je Kobani ostao bez opskrbe vodom. Na to su sukobi ponovo intenzivirani 2. srpnja ove godine, kada je u tome kraju ISIS krenula koristiti i oružje stečeno tijekom ljetošnjih uspjeha protiv vladinih snaga u Iraku. Posljednja ofanziva islamističkih snaga krenula je 16. rujna ove godine, sa zapada (od Eufrata) i juga – iz pravca grada Raqqa koji je centar ISIS-a u Siriji. Nakon niza manjih uspjeha, islamisti su se tu postupno primakli do samoga ruba grada Kobani, da bi onda jučer i ušli u niz kvartova opkoljenoga grada (na zapadu, jugu i istoku). Tek je taj proboj islamista na djelovanje potaknuo i snage zapadnih zemalja – tako da je jučer u neposrednoj blizini grada izvedeno pet zračnih napada na snage islamista, a onda još barem tri takva napada i danas. Navodno je sve ovo već bilo dovoljno za naglo usporavanje napredovanja boraca Islamske države, koji su prestrojili svoje snage, odustali od dva smjera napada (zapad i jug), te onda s istoka obnovili nastojanja za ulazak u centar grada.

Turska uloga u svemu ovome

Dok borci Islamske države posljednjih tjedana napadaju Kobani s tri strane, ni četvrta strana svijeta tu nije otvorena za Kurde. Naime, na sjeveru se nalazi zatvorena turska granica preko koje su u više navrata primljeni civili (njih više od 190 tisuća), ali koja se nije pokazala protočnom ni za dio onih roba koje traže razbijanje tako ozbiljne opsade kakva je ova kojoj je grad Kobani upravo podvrgnut. Upravo zato nije čudila ni nedavna izjava Ismeta Sheika Hassana, kurdskog zapovjednika obrane regije Kobani: “Nas opsjeda Turska, a to nije nešto novo“. Naime, u izboru između radikalnih islamista organizacije Islamska država i Kurda u konačnici ipak povezanih s Kurdskom radničkom partijom PKK – izgleda da je Turska prije svega odabrala pričekati, ne bi li se njeni neprijatelji međusobno istrijebili. To je bilo jasno vidljivo i iz izjava koje je jučer medijima dao turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan tijekom posjete izbjegličkome logoru nedaleko pograničnog grada Gaziantepa – gdje je povezao aktualnu hitnost, “Kobani je na putu pasti“, s ponešto radikalno sporijih procesa i odluka koje se ipak postavilo kao uvjete turskog vojnog aktiviranja po pitanju Sirije: “Mi smo tražili tri stvari: prvo, uspostavu zone zabrane leta; drugo, proglašavanje sigurnosne zone paralelne pograničnoj regiji, i da se uvježba i opremi umjerenu opoziciju u Siriji i Iraku“.

Turske snage u pripremi nedaleko granice i kurdskoga grada Kobani

Sve to protiče u svjetlu činjenice da se Turska ni formalno nije pridružila koaliciji protiv islamista koje sastavljaju Sjedinjene Američke Države. Radi izostanka takve političke odluke ni turska vojna infrastruktura nije na raspolaganju državama koje posljednjih tjedana iz zraka napadaju islamiste u Iraku i Siriji (gdje Belgija, Danska, Jordan, Nizozemska i SAD pretežito djeluju iz baze Azraq u Jordanu). Jednako tako, u pripremi neaktivno stoje i turske vojne snage stacionirane na samo nekoliko stotina metara od bojišta – s turske strane granice nedaleko grada Kobani. No, tu se problem odnosa Turske i Kurda u Siriji posljednjih dana krenuo prelijevati iz Sirije na sjever, u samu Tursku  – kada je postalo svima jasno kakva je tu turska politika.

Kurdske demonstracije širom Turske, 7. listopada 2014.

Oko 30 milijuna Kurda koji žive u Turskoj burno su reagirali na oklijevanje Vlade u Ankari – posljednjih se dana veliki prosvjedi Kurda zahvatili čak 22 turska grada. Pri tome je poginulo najmanje 19 osoba, a njih preko 36 je ranjeno – kako na istoku Turske, tako i u Istanbulu i Ankari, kada je policija demonstrantima odgovorila vodenim topovima, suzavcem, ali je bilo i paljbe iz vatrenog oružja. Dok su prosvjednici tu prvenstveno bili simpatizeri parlamentarne Narodne demokratske partije (HDP) ili zabranjene PKK, među sudionicima kontra-demonstracija na ulicama turskih gradova navodno se vidjelo ljude iz Hizbullah-a, radikalne islamističke grupe prvenstveno kurdskoga članstva, te njima bliske Stranke slobode (Hür Dava Partisi, ili kraće Hüda Par), koja okuplja kurdske sunitske islamiste. Ovakva građanska sukobljavanja, kao i namjerno tursko puštanje islamista da osvajaju daljnje dijelove Sirije, lako bi mogli postati i izvorom širih sukoba na političkoj sceni Turske – države koju već desetljećima potresa duboko neslaganje Turaka i Kurda, sukob za kojeg je posljednjih godina izgledalo kako ima šanse za ozbiljnije smirivanje te širi politički dogovor.

Recep Tayyip Erdogan i Muhammad Zia-ul-Haq – mnogo razlika ali i poneka sličnost

Ovakvo je ponašanje Turske i dodatno zabrinjavajuće ako se čitava situacija oko Sirije pogleda šire. Naime, nije tajna da se Siriju u mnogim krugovima već duže gleda kao svojevrsni “Afganistan na Mediteranu” – kako radi borbe razmrvljene opozicije koju podupiru Zapad i zemlje Perzijskoga zaljeva protiv sekularnoga režima bliskog Rusiji, tako i zbog okolnosti da se i u Afganistanu i u Siriji zapravo uvelike prelamaju razni sukobi i neprijateljstva čitavoga niza susjeda čiji prostori okružuju ove ratom pogođene države. Ujedno, tu se dodatno ukazuje i poprilična sličnosti uloga koje tu igra jedna konkretna država-susjed. Dok je u slučaju Afganistana upravo Pakistan igrao posebnu ulogu – navodni saveznik Zapada, koji ujedno podupire dio oporbe u susjedstvu (i to onaj destruktivniji, radikalno islamistički dio), ne bi li time postigao i neke čisto vlastite političke ciljeve – tome sve više liči ponašanje Turske po pitanju Sirije. No, ako za sada na stranu ostavimo i sličnost koju Pakistan i Turska dijele ulogom i snagom svojih obrambenih sustava u političkome životu ovih država – bitno je napomenuti kako nije sporno da rat u neposrednome susjedstvu (u kojem se potajice sudjeluje kao regrutni put, logistička osnovica i bitan sigurnosno-vojni faktor) redovito ima i dubokih posljedica za takvu “politički lukavu” državu. Naime, druženje s teroristima, šverc preko granica, pranje i transferiranje velikih količina novaca, te sve aktivnosti potajnog podržavanja velikoga rata vode takve države postupno i u kriminalizaciju vlastitoga društva, snižavanje stabilnosti tamošnjeg političkog poretka, a često i prema jačanju svih onih internih sukoba koji tu imaju ikakvih prekograničnih veza ili korijena. U Pakistanu je sve to dovelo i do vlastitog građanskog rata niskog intenziteta (protiv organizacije zvane “Tehrik-i-Taliban Pakistan” – TTP), dok su puni učinci ovakvog razvoja stvari za Tursku još nejasni.

Zapadni napadi – slabo djelovanje

Dok niz zapadnih zemalja broji napade iz zraka te ciljeve koji su gađani posljednjih tjedana u Iraku i Siriji, ostaje činjenica kako je ovo borbeno djelovanje zapravo slabo učinkovito. To i ne čudi kad pogledamo o kolikom je prostoru ovog skupnog bojišta zapravo riječ. Naime, prostori Iraka i Sirije pogođeni aktivnostima radikalnih islamista organizacije Islamska država obuhvaćaju ugrubo površinu od 700 sa 500 kilometara – dakle, ponešto više od prostora čitave bivše SFRJ. Na tom se prostoru tijekom proteklih gotovo tri mjeseca ukupno izvelo oko 300 napada iz zraka – donedavno do 5 na dan, da bi ritam ponešto porastao od 23. rujna, kada se krenulo bombardirati i po Siriji. Sve to nosi vrlo malu gustoću napada – čiji učinak dodatno umanjuje nedostatak velikih i razvijenih stacionarnih meta, te iskustvo koje su islamisti posljednjih godina imali prilike skupiti u dosadašnjim borbama protiv zapadnih zemalja i njihovog moćnog ratnoga zrakoplovstva.

Sve te činjenice itekako idu na ruku svima onima koji tvrde da borba protiv Islamske države teško može biti ozbiljna bez neke vrste kopnenih snaga – bilo kopnene vojske Zapadnih zemalja, službenih snaga Iraka ili nekog od susjeda, bilo specijalnih snaga koje bi barem navodile zračne udare, ili pak nekakvih postrojbi pobunjenika u Siriji. Dok Zapad nije spreman slati svoje ljude, Turska tu također oklijeva – svjesna lakog klizanja put dugog te kompleksnog sukoba u nedalekome susjedstvu. Upravo zato na značaju i dobiva ideja da se sirijsku oporbu nekako obuči i opremi, bilo u Saudijskoj Arabiji, Turskoj ili na prostorima neke “sigurnosne zone” čiju uspostavu Turska traži na graničnim prostorima Sirije. Pri svemu tome, do sada se malo čulo o mjerama koje bi se poduzelo da i ta neka nova vojna snaga postupno ne klizne put vjersko-političkog radikalizma sunitskoga usmjerenja – te time polagano ne postane tek još jedan u širokome arsenalu neuspješnih međunarodnih alata za državni prevrat u Siriji.