Skopje, 4. srpnja 2014. godine
Da Makedonija baš i nije ogledni primjerak etničkoga sklada nije neka velika tajna. Ples te države na rubu građanskoga rata tijekom ljeta 2001. godine doveo je do sklapanja Ohridskog sporazuma, 13. kolovoza 2001. godine, a time i do faktične podjele vlasti u državi – budući su njime dana posebna prava zajednicama kojih u Makedoniji bude više od 20 posto. Temeljem ovog sporazuma 2002. godine proveden je popis stanovništva (čija je regularnost kasnije bila često osporavana), i kojim je albansko stanovništvo u Makedoniji procijenjeno na oko 26,2 posto udjela. Kako kasniji popisi nisu uspjeli doći do svog legitimnog kraja (upravo uz optužbe o fabriciranju povećanog udjela Albanaca, na tragu postizanja rezultata usporedivih s onima iz 2002. godine), zapravo je otvoreno pitanje stvarne brojnosti pojedinih kategorija stanovništva u Makedoniji. Osim što su obustavom provedbe popisa stanovništva u listopadu 2011. godine zapravo dovedene u pitanje i sve aktivnosti države koje ovise o službenim pregledima građana i birača u zemlji – dodatno su time potaknute i sve žešće političko-etničke suprotnosti u ovoj dubinski nestabilnoj državi.
Smiljkovsko jezero, sjeveroistočni rub Skopja
Neslaganja su ponovo eskalirala posljednjih dana, potaknuta kažnjavanjem optuženih za masakr kod Smiljkovskog jezera nedaleko Skopja, o kojem smo već pisali na portalu Obris.org. Nakon hapšenja dijela osumnjičenika 1. svibnja 2012. godine, većina uvjeta za pokretanje sudskog postupka protiv osumnjičenih za ovaj zločin ispunila se je do 5. prosinca 2012. godine, kada je s Kosova u Makedoniju izručen Šukri Aliu – islamista za kojeg se nagađalo da stoji među organizatorima masovnih nemira u Skopju 4. svibnja 2012. godine (nakon uhićenja osumnjičenih za višestruka ubojstva makedonskih građana kod Smiljkovskog jezera). Na to je uslijedio dugotrajni sudski postupak, koji je u ponedjeljak 30. lipnja 2014. godine rezultirao i prvostupanjskom presudom – što je opet predstavljalo okidač za etničke nemire širom Makedonije.
Presuda šestorici
Tog je ponedjeljka Kazneni sud u Skopju, djelujući kao prvostupanjsko sudište, osudio za kazneno djelo terorizma šestoricu optuženih, dok je jednu osobu oslobodio krivnje. Njegovom su presudom na kaznu doživotnog zatvora nepravomoćno osuđeni Alil Demiri, braća Afrim i Agim Ismailović, Fejzi Aziri, Haki Aziri i Sami Ljuta, dok je Sejdi Rami oslobođen optužbi zbog nedostatka dokaza. Pri tome, Alilu Demiriju i Afrimu Ismailoviću se sudilo u odsustvu, budući da su njih dvojica trenutno na Kosovu (gdje služe zatvorsku kaznu zbog posjedovanja oružja). Za njih su makedonske vlasti u nekoliko navrata tražile izručenje, no na te se zahtjeve vlasti Republike Kosovo nisu odazvale. Uz to, čitav je proces protekao u atmosferi intenzivnog sučeljavanja makedonskih i albanskih stavova o slučaju.
Demonstracije podrške optuženima, 6. lipnja 2014. godine
Dok je Gordana Gesovska, državna odvjetnica nadležna za procesuiranje slučaja poznatog pod nazivom “Monstrum”, u obrazloženju tužbenoga zahtjeva izrekla da su kazneno djelo optuženi albanski mladići počinili u ime islamskog radikalizma, a čiji je cilj uništenje makedonske pravoslavne vjere i nacije (ubojstva su se dogodila baš u vrijeme pravoslavnoga Uskrsa 2012. godine), albanska je javnost tu imala prilično drugačije stavove. Na prosvjedima koji su tijekom posljednje dvije godine bili periodična pojava moglo se čuti tvrdnje da je svih sedam optuženih Albanaca nevino, da je proces protiv njih montiran, a onda konačno i da 30. lipnja donesena sudska odluka “nije realna”, te da je donesena bez dokaza. Pri tome, treba napomenuti da su spomenuti prosvjedi u pravilu bili masovni, okićeni albanskim nacionalnim obilježjima, te nakon donošenja spomenute sudske odluke i poprilično nasilni.
Prosvjedi nakon presude
Prosvjednici u Skopju, 4. srpnja 2014. godine
Nakupljeno nezadovoljstvo albanske strane eskaliralo je u petak, 4. srpnja ove godine. Iako se tijekom tjedna govorilo o okupljanju prosvjednika kod trgovačkog centra Čirčana, na sjeveroistoku Skopja, demonstranti su put centra grada krenuli oko 13:30 sati, iz obližnje Jaja-pašine džamije u kojoj su obavili molitvu (džuma). Službeno nenajavljeni prosvjedi navodno su bili organiziranih putem socijalne mreže Facebook, a organizatori su se predstavili kao aktivisti za ljudska prava, tvrdeći da u svojim nastojanjima imaju podršku i članova obitelji šestorice Albanaca osuđenih na doživotni zatvor. Prvoj skupini od oko 100 ljudi uskoro se pridružilo još osoba nezadovoljnih spomenutom presudom, te je konačno između 1000 i 5000 albanskih demonstranata (podaci se razilaze među pojedinim izvorima) krenulo prema zgradi “Osnovni sud Skopje 1”. Oni su oko 14 sati uz povike “Nismo teroristi, želimo pravdu”, “Jankulovska je terorista”, “OVK”, te “Stop monitiranim procesima” krenuli zasipati kamenjem zgradu spomenutoga suda, polupavši pri tome i nekoliko prozora.
Navodno suočena i s napadima na vlastite pripadnike, makedonska je Specijalna policija krenula u akciju suzbijanja sada već nasilnog prosvjeda. Put prema zgradi Vlade Republike Makedonije bio je blokiran, a demonstranti su do 15:30 sati postupno potisnuti natrag prema džamiji od koje su i krenuli. Tijekom tih sukoba korišten je suzavac, šok-granate i vodeni topovi, ozlijeđeno je oko 20 policajaca te više prosvjednika. “Veliki broj huligana, koji su bio dio izuzetno agresivne i nasilne gomile, bacali su kamenice i čvrste predmete na policajce. Oni su također i zapalili nekoliko objekata duž bulevara u centralnom dijelu Skopja te oštetili fasadu zgrade Osnovnog suda u Skopju“, rekao je Ivo Kotevski, glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova Makedonije. Ukupno, policija je identificirala 24 osobe umiješane u nasilje – od toga ih je šest i privedeno, devet ih je kažnjeno novčano, a ostali će biti sasalušani o okolnostima slučaja. No, nemiri u Makedoniji nisu završili tog petka, već su se krenuli širiti državom.
Dan kasnije, u subotu 5. srpnja, zajednički apel za mir kojeg su uputile delegacija EU, veleposlanstvo SAD u Skopju, te misije OESS i NATO saveza u Makedoniji nije omeo pozive na nastavak demonstracija. Nakon niza poziva za nastavkom albanskih prosvjeda, okupljanja su registrirana u Gostivaru i Strugi, dok je u Skopju demonstriralo oko 50 mladića. Situacija ponovo eskalirala samo dan kasnije, u nedjelju, 6. srpnja. Tako je jučer između 600 i 1.000 osoba prosvjedovalo na ulicama Tetova. Oni su krenuli put sjedišta Demokratske unije za integraciju (DUI), najveće albanske stranke u Makedoniji, koja je i partner u Vladi Makedonije. Nastanak veće štete tu je spriječila makedonska policija zapriječivši put demonstrantima prije njihovog stizanja na cilj. Uslijedilo je gađanje kamenjem, na koje su vlasti odgovorile suzavcem i fizičkom silom. Navodno je bilo povrijeđeno dvoje demonstranata.
Tog se dana opet prosvjedovalo i u Skoplju – gdje je oko 200 prosvjednika iz općine Čair krenulo put centra Skopja, pred već spomenutu zgradu “Osnovni sud Skopje 1”. Ondje su oni mirno izrazili nezadovoljstvo donesenom prvostupanjskom presudom – izvikujući parole, osporavajući navode o terorizmu i najavljujući nastavak ovakvih prosvjeda. Slični su mirni prosvjedni skupovi 6. srpnja bili održani i u zapadnim gradovima Strugi, Kičevu, Gostivaru i Debru.
Političke reakcije na prosvjede
Dok je spomenuta albanska stranka Demokratska unija za integraciju (DUI) već u srijedu, 2. srpnja, izjasnila strah od širenja za petak najavljenih prosvjeda, napominjući da bi oni lako mogli prerasti u šire nemire, jučer se o sukobljavanjima albanskih prosvjednika i snaga reda očitovala i VMRO-DPMNE, vladajuća makedonska stranka. Kao prvo, oni su opovrgli nagađanja medija o umiješanosti ove političke grupacije u donošenje sudske odluke i njihovim pritiscima na sudstvo. Kao drugo, istakli su da je sud djelovao neovisno, temeljem dokaza, i bez osvrta na političku scenu u Makedoniji.
Kad su mirni prosvjedi iskliznuli kontroli, 4. srpanj 2014.
Danas je na sve ovo reagirao i Nikola Gruevski, premijer Makedonije. Za njega: “Protesti tokom kojih se koristi nasilje su nešto što nitko ne može podržati, nijedna država, pa ni naša“. Osim toga, “Ministarstvo unutarnjih poslova je proteklih dana vrlo profesionalno obavljalo svoje zadatke i država neće dozvoliti da ovi protesti eskaliraju u toj mjeri da zaprijete interesima građana ili institucija“, dodajući da postoje određene organizacije, pojedinci i grupe koji su proteklih dana nastojali doliti “ulje na vatru”, a sve radi nekih svojih interesa, koji svakako nisu i državni. “Ono što želim najaviti je da takvi ljudi sigurno ne rade ni u interesu Makedonaca, niti u interesu Albanaca, Turaka, Roma, Bošnjaka i svih ostalih koji žive u Makedoniji, kao ni za interese muslimana ili kršćana. Ti ljudi gledaju ili svoje ili nečije tuđe interese“, istaknuo je Gruevski.
Ova unutarnja sukobljavanja počela su tek koji dan nakon ponovnog zaoštravanja odnosa na relaciji Skopje-Atena, do kojega ovoga puta nije došlo po već uobičajenome pitanju imena države koju je Hrvatska priznala kao “Republiku Makedoniju” – već i oko postojanja te naziva jezika kojim se u tom kraju svijeta govori. Naime, u svom obraćanju medijima povodom kraja šestomjesečnog EU predsjedanja Grčke (30. lipnja 2014. godine), grčki premijer Antonis Samaras je 2. srpnja izjavio i: “Ja nisam svjestan postojanja makedonskoga jezika. EU proces pridruživanja provodi se prema zaslugama. Europsko Vijeće odlučilo je ne započeti pristupne pregovore sa zemljama koje ne zadovoljavaju kriterije, budući da to dovodi u pitanje vjerodostojnost procesa proširenja“. Upozoren od novinara da makedonski jezik postoji, da je priznat od lingvista, te da njime govori i makedonska manjina u Grčkoj (koju, doduše, država Grčka ne priznaje) – Samaras je na francuskome odgovorio da je makedonski jezik izmišljotina komunista. Dok je donedavno bilo jasno kako Grčka ima problema s imenom “Makedonija”, ovo dovođenje u pitanje i jezika u toj izoliranoj republici bivše SFRJ predstavlja svojevrsnu novost – novost do sada viđenu samo u Bugarskoj, državi koja s imenom tog južnoslavenskog jezika već duže ima problema (zbog čega se pri međudržavnim sporazumima Makedonije i Bugarske govori tek da su sklopljeni na “službenim jezicima dviju država”).
