Iako je prošlogodišnje gostovanje umirovljenog generala Johna Allena u Hrvatskoj prošlo gotovo neprimijećeno, taj bivši zapovjednika operacije ISAF-a održao je u RACVIAC-u iznimno zanimljivo predavanje o iskustvima stečenima u zemlji podno Hindukuša. Kako ta iskustva ni danas, nakon što je američki predsjednik Barack Obama najavio strategiju povlačenja američkih vojnika iz Afganistana, nimalo ne zastarijevaju – štoviše, ponovila su se i pri nekim kasnijim operacijama i misijama – smatramo bitnim ponovo istaknuti najzanimljivije dijelove Allenova tematskog predavanja.

ISAF sasvim sigurno nije bio mirovna operacija u tradicionalnome smislu toga pojma – on je bio opsežna “counter-insurgency” operacija, odnosno „COIN kampanja.“ Po Allenu, ta kampanja nastojala je ostvariti tri velika načelna cilja: (1) uzdrmati pobunu, odnosno okrenuti uzlet Talibana i Al-Qaede, (2) pripremiti afganistanske snage za preuzimanje kampanje kao svoje vlastite, a onda i za preuzimanje njenog rukovođenja, i (3) pružiti pomoć općenitom razvoju i stvaranju lokalnih sposobnosti.

U daljnjoj raščlambi ta tri cilja Allen pojašnjava: prvi cilj – u 2008. i 2009. godini koalicijske su snage malo skrenule pogled s Talibana, što su oni iskoristili i vratili se u igru ojačani, bilježeći velike borbene uspjehe.

“Naš prvi cilj u toj opsežnoj kampanji bio je zaustaviti taj aktivni uzlet talibanskih postrojbi. To je bilo učinjeno kombinacijom konvencionalnih koalicijskih operacija, specijalnih operacija i operacija domaćih, dakle afganistanskih snaga”,

kaže Allen. Drugi cilj ostvaren je regrutacijom, te uvježbavanjem i razvijanjem afganistanskih nacionalnih snaga sigurnosti, vojske i policije. Nakon što je Allen u srpnju 2011. preuzeo rukovođenje operacijom ISAF, ukupne sigurnosne afganistanske snage brojile su oko 305 tisuća ljudi, što je bilo daleko od toga da budu samodovoljne. Devetnaest mjeseci kasnije, kada je Allen odlazio iz Afganistana, afganistanska nacionalna vojska rutinski je vodila operacije osnovne razine (“core level operations”), sa sve većim sposobnostima – tipično, s 10.000 do 15.000 afganistanskih trupa, i sa samo oko 1000 ISAF-savjetnika. I dok je policija, prema Allenovom mišljenju, imala još dugi put za prijeći, Afganistanska nacionalna vojska pokazala se dobrom, dokazavši se i u borbi. Treći cilj – pomoć u razvoju i stvaranje sposobnosti – trebao je osigurati stvaranje svojevrsnih institucionalnih mogućnosti, koje bi potom osigurale daljnji napredak sigurnosnih snaga. To je trebalo stvoriti određene pretpostavke i unutar Vlade Islamske Republike Afganistan, kako bi bila sposobna osigurati stabilnu vladavinu u zemlji kroz duže vrijeme.

Sada kad je operacija ISAF gotovo pri kraju, i kada je većina poučaka već odavno vidljiva (iako neke tek izlaze na površinu), bilo bi ih dobro sumirati i analizirati za neke buduće COIN kampanje. General John Allen je na predavanju u Zagrebu izrijekom spomenuo 10 točaka, potkrijepivši ih konkretnim primjerima. Ajmo redom.

(1) Održavanje i uspostavljanje koalicija

Iako je u budućnosti izgledno postojanje i unilateralnih vojnih aktivnost u određenoj mjeri (vjerojatno povezano s krizama, ali i takve jednostrane aktivnosti će vjerojatno, u svojoj konačnici, poprimiti oblik koalicijske akcije maloga opsega), budućnost vojnih operacija leži u koalicijskim operacijama. Dobar recentni primjer za to su operacije u Maliju i Libiji – koalicijske operacije već su neko vrijeme, a tako će biti i u budućnosti – modus operandi za provođenje vojnih operacija, i za primjenu snaga pri održavanju mira. Operacija ISAF bila je najveća i najmoćnija koalicija još od razdoblja Drugog svjetskoga rata.

(2) Jasno političko vodstvo i nedvojbeni mandat koji jasno vežu kampanju s ciljevima

Što se ISAF-a tiče, to je bilo oduzimanje Al-Qaedi njene platforme za planiranje i provođenje međunarodnog terorizma, te sprečavanje nastojanja Talibana da sruše vladu Islamske Republike  Afganistan – s pretpostavkom da bi uspjehom Talibana Afganistan ponovo podržavao strukture međunarodnog terorizma. Tijekom više od 10 godina savezničke intervencije u Afganistanu, te su COIN-aktivnosti na terenu i namjere Vrhovnog savezničkog zapovjednika za Europu (SACEUR), Sjevernoatlantskog vijeća i Glavnog tajnika NATO bile su vrlo dobro povezane. No logična je pretpostavka da već u sljedećoj kampanji i pri idućoj krizi na raspolaganju neće biti takvo izobilje vremena – prilika da se radi punih 10 godina ne bi li se dobro posložile stvari.

(3) Interni NATO procesi organizacije i snabdijevanja ljudstvom, također moraju pratiti “ratna kretanja”

U kontekstu NATO saveza, treba se zapitati da li su ti procesi za “kombinirano, združeno utvrđivanje potreba” (“Combined Joint Statement of Requirements” – CJ SoR) i krizni ustroj – dovoljno žustri za podržavanje kampanje u razvoju, i po pitanju opskrbe ljudstvom i po pitanju organizacije. Na NATO samitu u Chicagu 2012. godine, dok smo s jedne strane osjetili značajnu konvergenciju i slaganje u pitanjima organizacije, vremenskoga slijeda i ciljeva kampanje, s druge strane smo osjećali značajne nedostatke ponuda zemalja članica u pribavljanju ljudstva za iduću godinu, tijekom koje se ISAF transformirao iz općenitih counter-insurgency snaga u savjetodavne snage. U budućim djelovanjima brzog razvoja i dinamike, naše osiguravanje snaga i procesi organizacije morat će biti jednako agilni te sposobni odgovarati na zahtjeve kao i snage koje su u manevru.

(4) Pitanje koherentnosti naracije

Posjedovanje i podržavanje “naracije” (tijeka priče koja opisuje politički smisao i tijek djelovanja, op. prevoditelja) – jedan je od najvažnijih aspekata oblikovanja strateškog okruženja u koaliciji, o odnosima s Washingtonom, u Centralnoj i južnoj Aziji, (posebno kada je u pitanju Tehran, Islamabad i Delhi), ali jednako tako i oblikovanje naracije za elitu Afganistana. Kritički je neophodno suprotstaviti se talibanskoj naraciji – koja govori o tome da je vrijeme na njihovoj stani; da međunarodna zajednica opet napušta Afganistan, baš kao i nakon konačnog sovjetskog povlačenja 1992. godine. Strateško komuniciranje, mehanizam posjedovanja naracije, bitno je za uspjeh kampanje, za koaliciju, te održavanje njezine kohezije, smatra Allen:

“Filozofski, ja smatram informaciju svojim manevarskim elementom najbržega odgovora. Organizirali smo informacijske namjenske snage, ne bi li dobili tako pokretljivo kretanje informacija, bilo unilateralno – na razini same operacije, bilo kao dopunu operaciji, u obliku nečega što daje dodatne sposobnosti (“enabler”), ili kao umnoživač učinka snaga (“force multiplier”). Imali smo, a i nadalje imamo, velike izazove na ovome području – posjedovanja naracije i korištenja strateškog komuniciranja. Krize će često prijetiti ugrožavanjem razvoja kampanje ako time ne ovladamo. Mi moramo vladati naracijom!”

(5) Pažljiva kalibracija ciljeva, zadaća i očekivanja

Afganistan je četvrta najsiromašnija zemlja na planeti, a također je i čvrsto na posljednjem mjestu u indeksima korupcije – zajedno sa Sjevernom Korejom i Somalijom. Nasuprot toj činjeničnoj podlozi, koja je na vrlo stvaran način ljudima ograničila raspoložive opcije, moramo utvrditi da se naši ciljevi za Afganistan, naše zadaće i očekivanja mogu ostvariti – samo u skladu s realnošću ovog iznimnog siromaštva.

“Nedugo nakon što sam došao, rekao sam svojim časnicima u ISAF-u – nema više velikih ideja, ili drugim riječima, nema više ideja koje bi afganistanskim institucijama nametnule zapadnjačka rješenja. Mi smo se nalazili u situacijama da smo stvorili ili preoblikovali afganistanske institucije na način da one jednostavno nisu bile održive. Jer Afganistanci ih nisu mogli prepoznati kao svoje vlastite, a niti bi bili u stanju održati ih kao svoje vlastite. Dakle, bez lokalnog vlasništva i bez ljudske supstancije, te su institucije riskirale propast, a vjerojatno će i propasti. Nije bilo moratorija na dobre ideje, ali su okončani pristupi zasnovani na velikom stvaranju ili mijenjanju institucija. Rekao sam svojem osoblju:’Zadržite sve svoje velike ideje u planovima. Nema više velikih ideja! Nađite institucije i procese koji odgovaraju Afganistancima i proslijedite onda naše resurse u te procese – tako da ojačamo nešto što Afganistanci mogu prepoznati, nešto što Afganistanci mogu posjedovati, i na što Afganistanci mogu biti ponosni’ “.

(6) Razumijevanje ljudskog terena doista je suštinsko za izgradnju savezničkih sposobnosti

Razumijevanje drevnih plemenskih društava i utjecaja etničke pripadnosti u društvu (razlika između Šijita i Sunita u vjeri, uloga Islama u društvu, itd) – bitno je za gotovo svaki aspekt opsežne strategije COIN-djelovanja. To se često pojavljuje kao politički mehanizam za stvaranje konflikta. Stvarno je važno razumjeti ljudski teren, kako bi se moglo djelovati unutar njega. Problem je što se još uvijek nisu institucionalizirale pripreme za savezničke snage, u smislu boljeg razumijevanja onih s kojima ćemo se susretati u borbi.

(7) Odgovor na krizu – preduvjet za sve ostalo

Odgovor na krize često se uzdiže prema statusu vrste umjetnosti, dok smo uvijek nanovo bili zasipani velikim krizama, jednom za drugom – koje stvarno nisu imale ništa zajedničko s provođenjem same kampanje.

“Moja prva kriza dogodila se 6. kolovoza s padom američkog vojnog helikoptera Chinook, CH-47, kad je ubijeno 38 mojih vojnika, i potpuno je zbrisana jedna SEAL udarna skupina. Na to je slijedilo – samo nekoliko dana kasnije, 13. rujna – kada su moje sjedište i veleposlanstvo SAD bili napadnuti od strane Talibana. Makedonske trupe su nas branile čitav jedan dan. Mnoštvo ljudi je trčalo na jednu stranu, dalje od borbene linije, a makedonske trupe su trčale prema borbi. Tome je slijedilo, nedugo kasnije, 20. rujna, ubojstvo predsjednika Rabbanija, kao čelnika Visokog Mirovnog Vijeća. Tada je 24. i 25. rujna 2011. jedna od mojih misija, izvođena kao specijalna operacija, tragično ubila 24 pripadnika pakistanskih trupa u području zvanome Salala. To je u konačnici dovelo do pakistanskog zatvaranja kopnenih linija komunikacije kroz Pakistan, kako bi kaznili naše snage. Bili smo potpuno zatvoreni u zemlji, potpuno na kopnu (“land-locked”). Većina našeg snabdijevanja dolazila je preko Pakistana, a namjera je bila iznuditi ispriku od strane SAD-a – izostanak te isprike značio je zatvaranje kopnenih komunikacija kojima je 60% do 80% našeg snabdijevanja dolazilo na poprište misije. To je zatvaranje trajalo 7 mjeseci. Završili smo s gotovo briljantnim prenošenjem težišta opskrbe na zračni most – kako bi podržali i održali kampanju, jer je kampanja tu mogla biti ugrožena. Te rane krize su bile popraćene video snimkom koja se raširila internetom – koja je prikazala uriniranje ISAF-trupa po mrtvim Talibanima, spaljivanje kurana, Belambay ubojstvo 17 Afganistanaca kod Kandahara, koje je u osnovi bilo uzrokovano, potaknuto prethodnim bombaškim napadom”.

Sve te krize zahtijevale su organiziranost i uvježbanost za takve slučajeve – strateške komunikacije i mehanizmi odgovora na krize bili su čvrsto povezani i zajedno uvezani kao sustav.

(8) Izgradnja lokalnih sposobnosti

Izgraditi sposobnosti bilo je suštinski važno za kampanju u Afganistanu, iako je i tu bilo nedostatka koordinacije – što je katkad izazivalo bratoubilačke situacije među našim vlastitim programima – neke su nacije gradile sposobnosti na jedan način, druge na drugi način, NGO su sposobnosti gradili po svome, pa su često ti programi djelovali suprotno jedan drugome. Koordinirati međunarodni pristup izgradnji lokalnih sposobnosti je bitno, čak i apsolutno nužno za buduće misije te mirovne operacije poput ove. Uz to, izgradnja subnacionalnog upravljanja nadmašuje doseg središnje vlasti, među stanovništvom, na terenu.

“Nisam jednom razgovarao s predsjednikom Karzaijem, već desetke puta – i  rekao sam mu da njegov glavni udar na Talibana neće doći manevrom njegovih vojnih jedinica, niti brojem policajaca na uglovima ulica – već će to biti organizirano, koherentno, subnacionalno upravljanje na provincijskoj, okružnoj i na općinskoj razini. Jednom kad Afganistanci osjete da se njima vjerodostojno i legitimno upravlja na lokalnoj razini, oni će steći povjerenje u središnju vlast i to će stvoriti platformu za ekonomski razvoj. A on će onda učvrstiti i sigurnost, koju nastoje uspostavljati Afganistanske nacionalne sigurnosne snage i policija. I to je ključno. Kad sam ja odlazio, predsjednik Karzai još nije prihvatio mogućnost da upravo on bude taj koji će zadati taj ključni udarac putem osiguravanja subnacionalnog upravljanja u državi”.

Prema Allenu, možda se nikad neće saznati koliko je zapravo sredstava bilo potrošeno među svim ISAF-nacijama i nacijama-donatorima koje su nastojale nešto raditi na razvoju Afganistana – u pitanju su tu lako bili iznosi u stotinama milijardi američkih dolara. I u Afganistanu, kao i u Iraku, pojavila se značajna rasprava o strategijama i primjeni razvoja, o novcu i projektima – od uloge provincijskih timova za obnovu i aktivnosti nacija-donatora, pa do konačnih troškova operacija i održavanja svega izgrađenoga. Pojedini promatrači već tvrde da je u oba ova rata došlo do neuspjeha razvoja i razvojnih projekata, što zaslužuje podrobnije istraživanje. Što se Afganistana tiče, tijekom ranih faza razvoja dosta toga nije imalo tzv. “logistički rep”:

“Drugim riječima, nismo pribavili Afganistancima sredstva za održavanje zgrada, ili za održavanje cesta, ili za održavanje organizacija. Bojim se da ćemo u skoroj budućnosti vidjeti da svake godine Afganistancima dolaze računi u visini od više milijardi dolara za održavanje tih zgrada koje smo mi gradili. To mora biti jedna od ključnih točaka u naučenim lekcijama, za buduće operacije – naročito za operacije održavanja mira, koje su izvrsna platforma za razvojne mogućnosti”.

(9) Razumijevanje i suzbijanje korupcije

Iako Talibani predstavljaju istinsku taktičku prijetnju, a Afganistanu susjedni Pakistan – politički izazov; najveću prijetnju za Afganistan, prema Allenu, predstavlja korupcija. Naslijeđena korupcija koja buja u toj zemlji čini afganistanske institucije slabima.

“U periodu sovjetskoga rata ondje su nastale kriminalne mreže pokroviteljskih odnosa. Ako si živio kao član plemena i svaka vladina institucija oko tebe je bila razorena u komunističkome puču, i onda je bila ponovno uspostavljena po sovjetskom uzoru, i onda uništena građanskim ratom, pa ponovno izgrađena od snaga Sjevernoga saveza, pa uništena od strane Talibana – jedina još djelujuća institucija u tvojem životu često je etnička pripadnost pojedinca ili pripadnost  plemenskome društvu. A kao što svi znamo iz vlastitog iskustva, plemenska društva počivaju na patronatu. Način na koji ona uspostavljaju svoje ekonomsko djelovanje, na svojevrstan način stvara kriminalne pokroviteljske mreže”.

U Afganistanu je sve očitiji tzv. tripartitni sklop – spoj uloge (1) kriminalnih mreža pokroviteljstava, povezano s (2) Talibanima, gdje oni zajedno usko surađuju na pružanju podrške (3) proizvodnji droga. To je glavna prijetnja napretku tamošnjeg sustava državne vladavine.

(10) Snage i vrijednosti

Kao zapovjednik ISAF-a, John Allen je preuzeo zapovijedanje nad 150 tisuća mladića i djevojaka u sastavu koalicije.

„Mogu vam reći da, bez obziran na nacionalnu zastavu na ramenu, te su trupe bile izvrsne. U svjetskoj povijesti nisu nikada postojale borbene snage s više sati borbe i više razornog potencijala koji su učinile toliko dobroga. Te su trupe predstavljale ono najbolje od svake od naših država, zapravo – one su ono najbolje od svih nas. Njihova disciplina, suosjećajnost, vojničke vrline, osobna hrabrost i hrabrost jedinica, i da, njihova srčanost u borbi – sve su to jedinstvene odlike u povijesti ratovanja. Vidjeli smo u djelovanju tih snaga sve ono što je najuzvišenije u ovoj koaliciji nacija, koja se je okupila posvećena demokraciji, ljudskim pravima i vladavini zakona. I, vidjevši ih u borbi, dijelivši s njima trenutke trijumfa i trenutke patnji – bio sam duboko počašćen ovom prilikom da im zapovijedam. I tu je možda i najvažnija naučena lekcija iz Afganistana, i iz pojave te velike, od NATO saveza vođene koalicije zvane ISAF“.

No nije to jedina vrijednost ISAF-a – Allen je potpuno uvjeren u to da je ISAF katapultirao NATO-savez na razinu doktrinarne, operativne i materijalne interoperabilnosti koja u Savezu nikada ne bi bila dostignuta bez iskustava iz ove afganistanske kampanje. Kroz ISAF kao platforme za interoperabilnost brojne se nacije sigurno ne bi, u operativnom smislu, upoznale tako dobro kao što su se upoznale kroz djelovanje u Afganistanu, niti bi se unaprijedile njihove sposobnosti.

Osim toga, nikada od kraja Drugog Svjetskog rata do danas 50 nacija iz koalicije za Afganistan nije na sebe uzelo takav ogroman moralni teret, boreći se ne samo za oslobođenje ljudi, već i postižući konsenzus o najvišim principima kao što su vrijednosti demokratske vlasti, vladavina  prava i suštinska vrijednost poštivanja ljudskih prava. U multinacionalnom opredjeljenju za opće principe humanosti leži i najveća, ali i do sada neprepoznata lekcija naučena iz iskustva ISAF-u u Afganistanu, zaključio je umirovljeni general John Allen.