Ako je netko posljednjih godina propustio zamijetiti – Hrvati, oni etnički i oni koji su to samo po državljanstvu, među ostalim dijele i određenu sklonost samoozljeđivanju ručnim vatrenim oružjem, posebice pištoljima. Dok takvih situacija počesto ima i u svim ostalim kategorijama građana koji službeno barataju oružjem, u Oružanim snagama Republike Hrvatske o takvom se slučaju posljednji put čulo nedavno – kada si je razvodnik G. P. u vrijeme odmora, 20. rujna ove godine, službenim pištoljem propucao dlan lijeve ruke. Spomenuti se incident dogodio u Afganistanu, na sjeveru te zemlje, u kampu Marmal – o čemu je MORH na vrijeme obavijestio hrvatsku javnost.
Na reakciju sustava čekalo se tek nekoliko dana. Kako u svojem priopćenju ističe MORH:
“Nedavno provedenom raščlambom vezanom za pravila uporabe snaga i nastavak sudjelovanja hrvatskih snaga u Afganistanu, zaključeno je da u budućim kontingentima dio pripadnika nema potrebu za nošenje kratkog osobnog naoružanja“.
Nadalje…
“Uzevši u obzir trenutna pravila uporabe snaga utvrđeno je da od 210 pripadnika 22. hrvatskog kontingenta, njih 60 na vojničkim dužnostima zbog prirode obavljanja svojih zadaća nema potrebu za nošenjem kratkog osobnog naoružanja, dok preostali dio od 150 pripadnika (časnika, dočasnika i vojnika) radi prirode zadaća imaju potrebu za nošenje kratkog naoružanja te ih isti imaju i nose“.
Načelnik GS OS RH general Drago Lovrić donio je zapovijed, s kojom se složio i ministar obrane Ante Kotromanović, te je tako spomenutih 60 pripadnika 22. HRVCON-a ISAF razdužilo kratko osobno naoružanje, i trenutno za osobnu zaštitu koriste jurišnu pušku H&K G-36 cal. 5,56×45 mm. Na prvi pogled sve sjajno!
Drugi pogled na stvar
Pa ipak, čitava ova stvar odmah otvara dva temeljno različita pitanja. Potpuno neupućenome čovjeku lako bi se učinilo da je ovim potezom zapravo bitno smanjena razina samozaštite pojedinih hrvatskih vojnika u Afganistanu, jer “Što više oružja imaju, to bolje! To su sigurniji“. Naravno, to ne stoji. Kao prvo, čista količina naoružanja koju pojedinac vuče sa sobom nema nikakve veze s njegovom osobnom sigurnošću, budući je posrijedi nešto sasvim drugo – koliko je on s tim pojedinim oružjima zapravo vješt. A svaki je različit komad oružja ipak specijalizirana alatka za sebe. Ujedno, kako je tu u pitanju službeno oružje, za čiju se uporabu prolazi službenu obuku, pitanje je – i uz najbolju jednokratnu obuku – koliko je ta nova vještina pojedincu zapravo sjela. Tako ne bi trebalo čuditi da u široj vojnoj populaciji baratanje jurišnom puškom – onom s kojom se radi pod normalno,učestalo – ipak bude na višoj razini vještine i sigurnosti od baratanja oružjem koje se “ne duži” pod normalno. A, istini za volju, i kod časnika i dočasnika u Hrvatskoj, pištolj nije nešto što bi bilo svakodnevna stvar – dok ga redovna vojska zapravo pod normalno ni nema.
I tu dolazimo do drugog pitanja. Otkud, pobogu, pištolji u redovitoj opremi baš svih koji odlaze u misije? To je jedno strukturnije pitanje, koje treba i pomalo detaljnije obrazložiti. Večernji list, koji je jučer i otvorio čitavu ovu zanimljivu temu, navodi riječi svog izvora: “Običaj da svi naši vojnici nose pištolje, objašnjava dalje, ostao je od prvog kontingenta 2003. kada smo u Afganistan poslali vojnu policiju koja po prirodi posla koristi pištolje i kratko automatsko oružje“. Nedvojbeno, to je točno. A upravo tu leži i problem.
Po pištolj za svakoga!
Hrvatska je vojska ustrojena u ratu i nije posebna tajna da su u to doba mnoge stvari bile više “kaubojske”. Pištolji, koje se u JNA-ljudstvu izdavalo učestalošću tipičnom za sređene vojske, odmah su postali primarni plijen iz osvojenih skladišta. Ljudi su ih kupovali, osvajali, pa i dobivali, a koliko se i autor sjeća – nosio ih je tko je imao, kako je znao i kako mu je to odgovaralo. Trebalo je ponešto godina da se tu stanje barem donekle sredi – da se ograniči nošenje i formacijsko zaduživanje takvog oružja, te da se postupno sredi lepeza oružja u uporabi.
Pri tome, držimo na umu i činjenicu da takvo ručno oružje zapravo nije – nikad i nigdje – primarno oružje glavnine vojnika. Vojske su redovno ljudstvo od pamtivijeka naoružavale jednostavnim i masovnim oružjem, što pištolji dugo nisu bili. Oni su, kao i sablje i bodeži, bili tipična oprema elite i časnika, od kojih se očekivalo da ih sami nabave, a da tu egzotiku onda i sami održavaju. Tek postupno, kao svojevrstan prijelaz, države su dočasnicima krenule davati nekakvo vatreno oružje – kao svojevrsni dokaz uzdizanja prema statusu časnika. Tu je često riječ bila o grubljem oružju, obično revolverima, koje se onda prestankom službe moralo vratiti. Tek je vremenom ta praksa prvo proširena na svo zapovjedno osoblje, ne bi li se unificiralo streljivo i obuku, da bi onda porastom pouzdanosti djelovanja pištolja ta vrsta ručnog vatrenog oružja zamijenila revolvere kao glavni tip službenog, ali sekundarnog vojnog oružja. Njime se, uz časnike i dočasnike, krenulo opremati i još neke tipove postrojbi – prvenstveno vojnu policiju, postrojbe specijalne namjene, stražare, a ponegdje i poneke vrste pozadinskih trupa – iako je mnogo češća bila praksa da ti, donekle manje važni dijelovi vojnoga sustava budu opremljeni starim ili ponešto isluženim tipovima osnovnoga naoružanja.
A Hrvatska? Pa Hrvatska i tu, kao i na mnogo drugih mjesta, ne voli sustav ili sustavne prakse djelovanja – već se radi po dojmu, što bi rekli, “kako voda nanese!”. Upravo je zato i bilo moguće da u misije prvo ode Vojna policija, a da se kasnije formacijsko oružje za misije određuje na isti način, iako u spomenute aktivnosti više ne ide samo Vojna policija. Nekome je tu možda bilo i pitanje prestiža da se u misiji izgleda opasnije, opremljenije – da su ondje svi ljudi kao časnici, ili svi ljudi barem “kobajagi” vojna policija.
Za ostale države koje djeluju u Afganistanu, sada i iz MORH-a čujemo onu očekivanu stvar – “Inače, zemlje sudionice (47) u operaciji ISAF naoružavaju časnike i dočasnike u području operacije kratkim i dugim osobnim naoružanjem kao što je slučaj i u OSRH. Kod vojnika koristi se model naoružavanja koji koriste i u matičnoj državi (jurišna puška). Samo vojnici koji izvršavaju zadaće u kojima je propisano nošenje i uporaba kratkog osobnog naoružanja u području operacije isto i imaju u osobnoj uporabi (specijalne, vojnopolicijske, obavještajne i druge specifične zadaće). U načelu, vojnici kao osobno naoružanje zadužuju jurišnu pušku“.
Obuka kao kritični faktor
Nije tajna da efikasno baratanje pojedinim oružjem itekako traži vježbu. Obuku za korištenje pištolja redovito je ljudstvo dobivalo tek pred upućivanje u misiju – što se i ocjenjivalo, kako MORH ponosno kaže: “Po provedenoj obuci vrši se završno ocjenjivanje svih pripadnika kontingenta sukladno NATO uputi za ocjenjivanje CREVAL odobrava se ili ne odobrava upućivanje u područje operacije“.
U jučerašnjoj reakciji na pisanje medija saznajemo da:
“Tijekom preduputne obuke pripadnici 22. HRVCON-a proveli su sveukupno 228 sati u rukovanju osobnim naoružanjem (puška H&K G-36 i samokres HS-2000) od čega 56 sati kroz obuku u gađanju i provedbi gađanja i 172 sata borbenih drilova rukovanja osobnim naoružanjem“.
Pri tome, naravno, nema spomena onom bitnijem detalju – koliko je tu stvarno, svatko od njih, ispalio komada streljiva tijekom te obuke ? Jer, kao što brojanje broja noćenja ne govori mnogo o hrvatskome turizmu, tako ni sami sati provedeni uz strelište ne govore mnogo o obuci u korištenju vatrenog oružja.
Ako i pretpostavimo da se na strelištu nije tek pilo pivo, jasno je da utrošak streljiva po glavi vojnika tijekom obuke nije baš visok – kao što nije visok ni postotak onih koji su samo zbog istinski loših rezultata u baratanju oružjem imali problema u vojnoj karijeri. Kao što je slučaj i pri ocjenjivanju državnih službenika, gdje se mikroskopom treba tražiti onog koji se po ocjeni ne “ističe”, tako ni ovdje ne čudi službena izjava MORH-a, “Svi pripadnici kontingenta u operaciji proveli su sve planirane i propisane obučne aktivnosti te su ocjenjeni ocjenom ‘izvrstan’.” Posebne vještine tu se ne nagrađuju, a “izvannastavne aktivnosti”, kakvo je, recimo, praktično streljaštvo, ne potiču se. A mi tu dolazimo do pravoga pitanja:
Tko tu kome?
Nakon što je u nešto više od tri godine bilo barem pet slučajeva samoozljeđivanja ručnim oružjem, za koje je prilično izvjesno odgovoran ljudski faktor, “… pojačan je intenzitet obuke u rukovanju osobnim naoružanjem u području operacije ISAF, ali takvi događaji ubrzali su i odluku o povlačenju dijela osobnog kratkog naoružanja, ali samo za one pripadnike OS RH kojima ono nije potrebno za izvršenje zadaća u misiji“. Do te je odluke došlo ne planski ili sustavno, već temeljem analize konkretnoga incidenta. I dobro da se barem sad, u jesen 2013. godine, krenulo u analizu nakon incidenta – kad do takvoga razvoja situacije nije došlo i ranije, pri prethodnim slučajevima samoranjavanja.
Tom je analizom incidenta otkrivena jedna čudna i nepotrebna praksa preširokog izdavanja osobnog naoružanja kratke cijevi, koja ne odgovara međunarodnim i profesionalnim običajima; koja traži neuobičajeno širenje postupka obuke pred odlazak u misije, i koja je u konačnici i skuplja nego što je to normalno ili potrebno. To će se sada skresati, i to je dobro!
Manje je dobar način na koji je ova inače racionalna mjera izvedena – ubrzo nakon raspoređivanja svježeg kontingenta na teren, u misiju. Time je nešto što je pametno izvedeno na način koji jasno stavlja do znanja da spomenuta promjena nije proizvod sustavnoga djelovanja ili neke dugoročno planirane odluke – što je dojam koji bi ostavila primjena novine u opremanju s pripremama prvog idućeg kontingenta ljudi. Ovako, inače pozitivna promjena lako bi mogla ostati upamćena kao svojevrsna kaznena mjera, koja je iz vedra neba pogodila baš pripadnike 22. hrvatskog kontingenta u misiji ISAF, a sve zbog nespretnosti jednog njihova pripadnika. No, ipak je to tek pitanje percepcije.
Ono što uopće nije dobro, a provlači se prilično glatko i kroz medijske napise o ovoj čitavoj situaciji, a onda i kroz reakcije Ministarstva – dodatno je pitanje logistike i obuke, vrlo slično pitanju o podjeli pištolja svakome tko ima pas za kojeg bi istog mogao zataknuti. Naime, da ponovimo dva citata iz jučerašnjeg priopćenja Ministarstva obrane RH…
Prvo: “Inače, zemlje sudionice (47) u operaciji ISAF naoružavaju časnike i dočasnike u području operacije kratkim i dugim osobnim naoružanjem kao što je slučaj i u OSRH. Kod vojnika koristi se model naoružavanja koji koriste i u matičnoj državi (jurišna puška). Samo vojnici koji izvršavaju zadaće u kojima je propisano nošenje i uporaba kratkog osobnog naoružanja u području operacije isto i imaju u osobnoj uporabi (specijalne, vojnopolicijske, obavještajne i druge specifične zadaće). U načelu, vojnici kao osobno naoružanje zadužuju jurišnu pušku“.
I drugo: “Tijekom preduputne obuke pripadnici 22. HRVCON-a proveli su sveukupno 228 sati u rukovanju osobnim naoružanjem (puška H&K G-36 i samokres HS-2000) od čega 56 sati kroz obuku u gađanju i provedbi gađanja i 172 sata borbenih drilova rukovanja osobnim naoružanjem“.
Usporedbom ove dvije izjave, čovjek ne može a da ne zaključi da jurišna puška koju OS RH koristi “u matičnoj državi” je famozna “puška H&K G-36“, koju naši vojnici koriste u Afganistanu. Uz elementarni uvid u opremu Hrvatske vojske, bivšu i sadašnju, jasno je da se i tu, po pitanju osnovnoga oružja (s kojim bi vojska trebala biti intimno bliska), na teren odlazi bitno drugačije no što je to praksa u domovini.
Pa tko je tek tu lud!
