Godina je 1992., konkretno 7. siječnja ujutro, tek četvrti dan po stupanju na snagu Sarajevskog primirja kojim su privremeno bila zaustavljena borbena djelovanja između Hrvatske i Srbije. Oko 13:42 su iz Mađarske u hrvatski zračni prostor kod Kotoribe prešla dva talijanska vojna helikoptera tipa Augusta-Bell AB-205A, prevozeći pripadnike Promatračke misije Europske zajednice (European Community Monitor Mission – ECMM) na liniji Beograd-Zagreb preko Kaposvára. Bili su obojeni u bijelo i nenaoružani. Vlasti u Beogradu, koje su sebe i gotovo tri mjeseca nakon osvajanja Vukovara gledale kao nešto vezano za bivšu federativnu Jugoslaviju, smatrale su hrvatski zračni prostor zatvorenim. Iako su ECMM-promatrači svoj let prijavili civilnoj kontroli leta u Beogradu, te za njega dobili i dozvolu – koja je navodno bila proslijeđena u operativni centar jugoslavenskog Ratnog zrakoplovstva (RV i PVO) u Beogradu – iz njega ta informacija doduše nije bila dalje proslijeđena do 117. LAP (lovačko-avijacijskog puka), stacioniranog na aerodromu Željava, nedaleko Bihaća.
Upravo zato, nije bilo ni čudno da je u Bihaću, uskoro po zamjećivanju helikoptera, u zrak podignut dežurni par zrakoplova MiG-21, kojima su navodno upravljali tadašnji poručnik Emir Šišić i satnik Danijel Borović (koji je sa zrakoplovom MiG-21bis prešao na hrvatsku stranu 4. veljače 1992. godine). Iako se tu izvori razlikuju, te neki navode i Željka Parađina kao drugog pilota – taj drugi pilot navodno je ubrzo prijavio tehničke probleme na letjelici, te je Šišić manevar presretanja dvaju ECMM helikoptera oko 14 sati popodne nastavio sam – leteći na oko 3.000 metara u smjeru Varaždina, gdje je nakon određenog vremena i ugledao svoje ciljeve, koji su prema Zagrebu letjeli na visini od oko 600 metara. Na to je Dobrivoje Opačić, potpukovnik JNA i službujući časnik na Željavi, izdao i naredbu za njihovo rušenje – navodno riječima “Oderi ih”!
Nakon neuspješnog korištenja topa, pilot Šišić je helikoptere oko 14:09 krenuo gađati raketnim projektilima zrak-zrak R-60 (NATO oznaka AA-8 ‘Aphid’). Od dvije ispaljene rakete, jedna je promašila cilj, dok je drugom pogođen vodeći od dva ECMM helikoptera , koji je i pao kod sela Podrute (oko 17 kilometara južno od Varaždina te oko 44 kilometra zračne linije od mađarske granice). Pri tome su u njemu poginula četiri talijanska i jedan francuski državljan. Drugi je helikopter prisilno sletio, te su njegova četiri člana posade preživjela. Temeljem međunarodnih osuda povodom ovog incidenta smijenjen je tadašnji zapovjednik jugoslavenskog zrakoplovstva general-pukovnik Zvonko Jurjević, a i general-armije Veljko Kadijević, u doba incidenta još savezni sekretar za narodnu obranu, odstupio je sa svoga mjesta. To se pokazalo tek početkom prvog vala masovnog slanja u mirovinu JNA generala – kako nesrpskih nacionalnosti, tako i onih koji se nisu pokazali stvarno spremnima za rat. Iako proizvod širih političkih odmjeravanja, i organizirano priznanje Hrvatske od država Europske ekonomske zajednice, 15. siječnja 1992. godine, imalo je ponešto zahvaliti situaciji oko tragičnoga incidenta kod Podruta, nedaleko Varaždina.
Sudski epilog rušenje helikoptera ECMM
Pilot spomenutog borbenog zrakoplova MiG-21, Emir Šišić, za ovo je djelo bio u odsutnosti suđen u Hrvatskoj, zajedno s nizom svojih nadređenih časnika. Iako osuđen na 20 godina zatvora, on je godinama ostao na slobodi, da bi konačno po hrvatskoj tjeralici bio uhićen u Mađarskoj 2001. godine. Nakon 13 mjeseci u ekstradicijskome pritvoru, on je konačno izručen u Italiju – zemlju koja je, uz Hrvatsku, Šišića krenula tražiti tijekom spomenutoga pritvora. U Italiji je Šišić, u međuvremenu bojnik (major), osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Ipak, ta je sankcija žalbama talijanskom Apelacionome sudu postupno smanjena, prvo na 15, a onda na 12 godina zatvora. Nakon četiri godine u talijanskim zatvorima, 2006. je Šišiću bilo dopušteno da ostatak kazne odsluži u Srbiji, gdje je 2008. i uvjetno otpušten iz zatvora u Sremskoj Mitrovici.
Uz njega, u Italiji se za rušenje helikoptera ECMM kod Varaždina u odsustvu sudilo i još četvorici časnika bivše JNA – već spomenutom Dobrivoju Opačiću (nekad potpukovniku, iz zrakoplovne baze Željava), Ljubomiru Bajiću (sada generalu u mirovini, a svojedobno zapovjedniku Petog korpusa RV i PVO), Božidaru Martinoviću (nekad pukovniku, zapovjedniku operativnog centra PVO u Beogradu), te Blagoju Adžiću (generalu i tada načelniku Generalštaba JNA) – na temelju zapovjedne odgovornosti. Iako su 2008. godine spomenuta četvorica bila oslobođena optužbi za ovaj napad, višestruko ubojstvo te ubojstvo u pokušaju, a radi nedostatka dokaza – temeljem žalbi obitelji poginulih, ta oslobađajuća presuda nedavno je srušena. Time Emir Šišić više nije jedini odgovoran za napad i smrti Talijana i Francuza od 7. siječnja 1992. godine. Iako je Adžić u međuvremenu umro te tako izbjegao odgovornosti, Opačić i Bajić zaista su osuđeni na po 28 godina zatvora svaki, dok je Martinović bio oslobođen odgovornosti.
Prema jednima, pred Trećim kaznenim odjelom Visokog prizivnog suda u Rimu (Corte Suprema di Cassazione) na plaćanje iznosa od 950.000 eura (odštete obiteljima poginulih u rušenju europskoga helikoptera) bila je obvezana Republika Srbija, kao direktna slijednica SFRJ, dok drugi izvori spominju da je ta odštetna odgovornost dosuđena zajednički, dvojici osuđenih optuženika i Republici Srbiji solidarno. No, bilo kako bilo, činjenica nespornog sudskog ustanovljavanja odgovornosti Republike Srbije je bitna – budući se tu radi o državi osuđenoj na plaćanje materijalne odštete temeljem djela počinjenih tijekom rata od vojnika JNA, vojske čijom su slijednicom, dakle, današnje Oružane snage Republike Srbije. Dok bi se ovakvo pravno postavljanje stvari moglo u mnogo slučajeva promatrati presedanom, pa i po pitanju novčane odgovornosti Republike Srbije u postupku sukcesije vojne imovine bivše SFRJ – na upit novinara iz beogradskih medija Ministarstvo pravde Republike Srbije ustvrdilo je da povodom čitave ove stvari još nikakvi službeni dokumenti nisu iz Italije pristigli put Beograda (ni povodom isplate već spomenutih 950 tisuća eura odštete, kao niti po pitanju službenih zahtjeva za izručenje dvojice osuđenih časnika).
Europske reperkusije napada i sudovanja
Dok je pitanje odgovornosti Srbije po pitanju napada donedavno bilo još i sudski otvoreno, treba zabilježiti po tome pitanju postavljeno pitanje Fabrizia Bertota, talijanskoga zastupnika Europske pučke stranke (European People’s Party – EPP) u Europskome parlamentu. On je 27. lipnja ove godine, samo dan prije otpočinjanja pristupnih pregovora sa Republikom Srbijom, pitao:
“Budući je Republika Srbija 22. prosinca 2009. godine podnijela molbu za članstvo u Europskoj uniji, i da je Europsko vijeće službeno odobrilo Srbiji status države kandidatkinje 1. ožujka 2012. godine, ne bi li se Komisija složila da taj status treba suspendirati sve do tog vremena kada će ta zemlja udovoljiti uvjetima spomenute presude?“
Na ovo je pitanje 6. rujna 2013. godine u ime Komisije službeno odgovorio povjerenik Štefan Füle, osoba koja je od 10. veljače 2010. godine u drugoj Barrosovoj Komisiji zadužena za resor “Proširenje i europska susjedska politika”. On je tu izjavio:
“Europsko vijeće je 28. lipnja 2013. godine odlučilo započeti pristupne pregovore sa Srbijom. Komisija je bila pozvana da bez odlaganja podnese prijedlog pregovaračkoga okvira, u skladu sa zaključcima Europskoga vijeća iz prosinca 2006. te sa ustanovljenom praksom.
Pristupni pregovori sa Srbijom bit će vođeni u skladu s ustanovljenom praksom, na osnovi stava da je Srbija dostigla visoku razinu sukladnosti s kriterijima za članstvo i uvjetima iz procesa stabilizacije i pridruživanja, ustanovljenim od Vijeća 1997. godine.
U tom smislu, od Srbije će se očekivati da nastavi poštovati te principe, koji obuhvaćaju pridržavanje njenim međunarodnim obvezama i suočavanje s zaostavštinom konflikata u bivšoj Jugoslaviji“.
Time i pitanje ispunjavanja spomenute odluke talijanskoga suda počinje izgledati prilično izvjesno, bez obzira na komešanje i moguće dodatne te šire posljedice koje je nedavna presuda izazvala, kako u medijima, tako i u javnosti Republike Srbije. Hrvatsko iskustvo po pitanju situacije zvane “Lex Perković”, lako bi se tu moglo pokazati itekako instruktivnim primjerom.