Ured predsjednika RH kratko je objavio:
“Najava događaja za utorak, 16 07 2013
– 14,00 sati – Predsjednik Republike primit će osvajače medalja na 17. Mediteranskim igrama u Mersinu (Ured predsjednika, Pantovčak 241) Predviđeno je obraćanje Predsjednika Republike
– 18,00 sati – Održat će se 6. sjednica Vijeća za obranu (Ured predsjednika, Pantovčak 241) NAPOMENA: Fotografi i snimatelji mogu snimiti početak sjednice, a nakon završetka bit će objavljeno priopćenje“
Dok izgleda da su primanja kulturnoumjetničkih skupina i svekolikih osvajača medalja ionako gotovo svakodnevno na repertoaru Pantovčaka, nama s portala Obris.org zanimljiva je tek ova druga današnja točka dnevnoga reda. Radi se tu o šestoj sjednici Vijeća za obranu uopće i tek drugoj u Josipovićevom mandatu (prva je bila davnog 18. listopada 2010. godine). Dok se ovo okupljnje proteklih godina iz krugova promatrača obrambenog sektora zazivalo kao što žedni zazivaju kišu, do njega je došlo tek danas – tjedan dana nakon što su zaključeni ugovori o slanju borbenih zrakoplova MiG-21 na remont u Ukrajinu, nekoliko mjeseci nakon raspisivanja natječaja za obalna ophodna plovila, praktički pred okončanje dugogodišnje kupovine borbenih oklopnih vozila Patria i gotovo mjesec dana nakon što su novi temeljni obrambeni zakoni stupili na snagu. Optimisti bi rekli – kad se jednom riješilo dnevni red iz 2010. godine, red je da se postavi novi. Prije toga nova sjednica Vijeća za obranu stvarno nije imala smisla – ta, zašto rješavati aktualne probleme, ako se može pričekati koju godinu i onda konstatirati da se sve mijenja na bolje (valjda u skladu s onom sentencom koju mediji ionako pripisuju Ivi Josipoviću: “Trebaš samo strpljivo čekati na obali rijeke, i već će proplutati “leš” tvoga neprijatelja“).
Upravo zato zapravo i nije vijest da će se današnja sjednica Vijeća za obranu održati prema odredbama novoga Zakona o obrani, koji je ponešto proširio i izmijenio sastav ovoga tijela – ono što predstavlja vijest je tu zacijelo tek pogled na sektor obrane koji se iz ovakovog tempiranja ovog važnog skupa nazire. Naime, izgleda da predsjednik RH Ivo Josipović na procese u tijeku više voli utjecati tiho, izokola, dok oni traju, da bi mu sjednice formalnih tijela vlasti poslužile više za formu i show. A kad se pogleda stanje u obrani, njenom financiranju, opremanju i kadrovima, sve su to polja na kojima ima mnogo posla. Još je i više posla na polju obrambenog planiranja – a da tu i ne spominjemo strateške dokumente više razine. Strategija nacionalne sigurnosti utopila se u hodnicima Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Strategiju obrane se ni ne spominje, a i ostale smjernice za budućnost resora nacionalne sigurnosti tek su nada u magli. U svemu tome, Predsjednik Republike pokazuje se tek promatračem, a ne akterom – pa čak ni odvojenom kontrolnom instancom, što je uloga koju je ova državna institucija često imala u doba Stjepana Mesića. Insistiranje na proceduralnim fintama Josipoviću je izgleda važnije od stvarne uloge “demokratskog i građanskog kontrolora Oružanih snaga”, iako se na tu, javnosti zanimljivu floskulu, često pozivao u posljednje vrijeme.
