Kako je još relativno rano u mandatu trenutne Vlade RH, ima smisla, uz njenu praksu vladanja, detaljnije gledati i proklamirani program, objavljen na službenim internetskim stranicama pod nazivom “Program Vlade 2011 – 2015”. U ovom dokumentu, datumski smještenom u prosinac 2011. godine, na 62 stranice teksta obuhvaćene su osnove planova i očekivanja trenutno vladajuće koalicije. Strukturno, tekst je podijeljen u 21 poglavlje, od kojih nas posebno zanimaju poglavlja 13 – 15 (Hrvatski branitelji iz Domovinskoga rata, Članstvo u Europskoj uniji i vanjska politika te Obrana i nacionalna sigurnost). Upravo ona – praktično 8 i pol stranica programatskoga teksta – predstavljaju nam okvir za buduće ocjenjivanje uspješnosti vladanja ove političke postave.
Nažalost, već iz površnog pogleda na tekstove pojedinih poglavlja vidi se i svojevrsna hijerarhija važnosti – vanjska politika detaljno je raspisana na četiri i pol stranice, braniteljska tematika zauzima dvije stranice teksta, dok su obrana i nacionalna sigurnost obuhvaćeni na tek stranicu i 2/3 (usprkos činjenici da su prve dvije teme obuhvaćene u okvirima pojedinih ministarstava, dok ova zadnja obuhvaća dva ministarstva – MORH i MUP, i dvije specijalizirane agencije – SOA i VSOA). Upravo suprotno ovoj opširnosti planskog objašnjavanja stoje i troškovi pojedinih spomenutih resora u aktualnome državnom proračunu – vanjskim je poslovima u 2012. godini dodijeljeno 635 milijuna i 100 tisuća kuna, Ministarstvo branitelja raspolaže s malo više od milijardu i 178 milijun kuna, dok će obrana i nacionalna sigurnost u 2012. godini skupno potrošiti oko 9 milijardi i 747 milijuna proračunskih kuna.
Poglavlje 13. – Hrvatski branitelji iz Domovinskoga rata
Hrvatski su branitelji definirani kao vrlo raznorodna društvena skupina, kojoj treba pristupati individualizirano – valjda za razliku od naglaska na skupine, udruge ili organizirane grupe koji je pretezao posljednjih godina. Ujedno, uz spomen famoznog “digniteta Domovinskog rata”, naglasak je stavljen na očuvanje prava “istinskih sudionika i stradalnika Domovinskoga rata“, te socijalnu osjetljivost prema njima i članovima njihovih obitelji, što opet otvara i prostor reformi te kritičkom preispitivanju statusa pojedinaca. Odlučeno je raditi više i na rješavanju pitanja nestalih te socijalne inkluzije preživjelih – na njihovom uključivanje u svijet rada, lokalnih zajednica i društva u cjelini (poticanjem školovanja, prekvalifikacije, zapošljavanja, poduzetništva).
Detaljima ove ukupne tematike pozabavit će se i Strategija ostvarivanja prava branitelja i stradalnika Domovinskoga rata, koja bi trebala nestranačkim i partnerskim pristupom braniteljskim te stradalničkim udrugama promijeniti i ukupni način odnosa prema ovoj društvenoj skupini. To bi se trebalo izvesti kroz 3 programa – (1) program zapošljavanja branitelja, (2) izmijenjeni sustav stambenog zbrinjavanja branitelja i (3) novi model zdravstvene skrbi za ovu populaciju. Najavljeno je i osiguravanje transparentnoga rada Fonda hrvatskih branitelja, ne bi li se u budućnosti zaštitilo vlasnike udjela od zloupotreba i malverzacija (bez da se izričito referenciralo slučaj prodaje ključnoga udjela u poduzeću INA). Doradit će se i Registar branitelja, predložiti način i opseg njegove objave, te ustanoviti i već duže spominjano novo simboličko priznanje ratnim herojima i stradalnicima. Sve to trebala bi pratiti i određena decentralizacija sustava provođenja vladine politike za branitelje, s jačim utjecajem lokalne i regionalne samouprave – gdje će država podupirati financijski specijalizirane regionalne Socijalno-zdravstvene centre i Urede za branitelje pri lokalnim samoupravama. Bit će zanimljivo vidjeti kako se to misli pomiriti s pozivima na racionalizaciju te smanjivanje u Hrvatskoj i tako prebujne lokalne birokracije.
Poglavlje 14. – Članstvo u Europskoj uniji i vanjska politika
Vanjska politika Vlade RH počinje s jednom stranicom teksta o EU. Vrijeme koje dolazi dijeli se na period prije i nakon 1. srpnja 2013. godine – gdje i politika Hrvatske prema EU prerasta iz vanjske politike u kombinaciju vanjske i unutarnje (mnoge se briselske odluke počinju tretirati kao unutarnja pitanja RH). Usprkos krizi, članstvo u EU definira se kao garant sigurnosti, uređenosti i konkurentnosti. No, ono nije samo sebi svrha – za bolji život i gospodarski napredak ipak odgovara hrvatska vlada. Navedeno je i provođenje referenduma o EU (koji je proveden 22. siječnja iako je u Planu Vlade ostavljen rok do kraja veljače 2012.), uz isticanje da na njega treba izaći i odglasati “za”. Nakon toga, na redu je novo uređivanje odnosa izvršne i zakonodavne vlasti, radi usklađivanja procesa definiranje stavova hrvatskih predstavnika u raznim institucijama EU.
Ministarstvo vanjskih i europskih poslova na Zrinjevcu
Vanjska politika RH definirana je kroz sedam točaka, od čega je najveća ona druga („Politika prema Europskoj uniji i unutar Unije“) – kao da ovoj temi već nije dan čitav zaseban dio.
1. Susjedi – Radi interesa Hrvatske u stabilnosti Jugoistočne Europe te maksimizacije prednosti i našeg članstva ulaskom svih država regije u EU, RH bi trebala biti most – aktivni zagovornik EU u regiji i regije u EU. Sporove bi rješavali posredovanjem i dogovorima – izbjegavajući blokiranje pojedinih pregovora o pristupanju (valjda i za EU i NATO) radi neriješenih bilateralnih pitanja. Pri tome, želi se koristiti europska sredstva za prekograničnu suradnju – pretvarajući probleme u razvojne i gospodarske prilike – ističući Bosnu i Hercegovinu (osnivanje posebne radne skupine, prethodnice takvih tijela i za ostale zemlje regije) i Srbiju (jača obostrana zaštita manjina).
2. Politika prema Europskoj uniji i unutar Unije (u točkama) – (1) Ulaskom u EU počinje i naše djelatno sudjelovanje u Europskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici (Common foreign and security policy – CFSP), gdje bi se htjelo imati aktivan stav kod horizontalnih i globalnih politika EU (u energetici, prometu, pri zaštiti okoliša, klimatskim promjenama, održivom razvoju i ljudskim pravima). Predstoji i početak “pripreme za razmjerno sudjelovanje hrvatske diplomacije, kadrovski i sadržajno, u djelovanju Europske diplomatske službe (EEAS)” – teme o čijim slovenskim mukama možete više saznati upravo na ovome portalu. (2) Po uzoru na Baltičku ili Dunavsku strategiju, RH bi kroz usmjeravanje sredstava EU na svoju prometnu, energetsku i ekonomsku korist trebala promicati Jadransku strategiju EU. Jadranska makroregija bi tu, navodno, pomogla adsorpciju EU novca, pojačala konkurentnost RH i integracijske procese, te ojačala i “financiranje troškova upravljanja i kontroliranja svojih granica” (dok nije jasno na kojim se konkretnim postavkama zasnivaju ove tvrdnje, naizgled se tu suprotstavljaju procesi povezivanja regije i hrvatske uspostave režima schengenskih granica EU). (3) Kako aktivnosti vezane uz Mediteran nisu bile sustavno uključivane u vanjskopolitičke prioritete, mediteranska je odrednica hrvatskog europskog identiteta bila zanemarena. To će se mijenjati, a RH bi trebala više sudjelovati i u (inače poprilično neaktivnoj) Uniji za Mediteran. (4) Jačat će suradnja i partnerstvo sa susjednim i zemljopisno bliskim državama članicama EU (prvenstveno područje Dunavske strategije EU i zemlje tzv. Višegradske skupine) – pri zajedničkim interesima u sustavu EU i skupnim projektima financiranim od Unije. (5) Radit će se na oživljavanju i osmišljavanju politike EU prema zemljama susjedima EU – Bliski i Srednji Istok te arapski dijelovi južnoga Mediterana (prilično preklapanje s 4. točkom).
3. Migracije – Predviđa se da će Hrvatska, zbog ulaska u EU, u idućih 5 godina od emigracijske postati imigracijska zemlja. Doseljavanje stranaca s obiteljima imat će široke učinke – od gospodarstva i mirovinskoga sustava do pitanja ljudskih prava i diskriminacije. To traži posebnu migracijsku politiku i jaču suradnju s zemljama iz kojih pristižu ti imigranti.
4. NATO, SAD, bilateralni odnosi s velikim svjetskim čimbenicima i zemljama u razvoju – Vlada će nastaviti hrvatsko sudjelovanje u političkoj komponenti NATO saveza, važnom i za suradnju sa Sjedinjenim američkim državama. Razvijat će se i odnosi s Ruskom Federacijom, Japanom, Kinom, Indijom i Brazilom, te zemljama u razvoju. Nastavit će se sudjelovanje u mirovnim misijama (iako nema govora o intenzitetu ili brojnosti doprinosa).
5. Gospodarska diplomacija – Za većinu zemalja (osim susjeda, EU, nekih članica EU, SAD) naglasak će biti stavljen prvo na gospodarske, a tek onda na političke prioritete. Ustanovit će se pregled hrvatskih tvrtki sposobnih za izlazak na treća tržišta, te započeti godišnji sastanci s hrvatskim investitorima za ustanovljavanje i otklanjanje prepreka za njihovo poslovanje u inozemstvu.
6. Multilateralna suradnja – Koristit će se međunarodne organizacije kojima je RH član, na temelju dugoročnih ciljeva i prioriteta (što sve i nije bila jača strana RH zadnjih godina).
7. Posebni projekti – Ova nadopuna klasičnim vanjskopolitičkim aktivnostima sažeta je u 4 točke – (1) osnivanje zaklada za tematsku suradnju u regiji (mediji, izdavaštvo, kultura, znanost), (2) pokretanje HRT programa za regiju jugoistočne Europe, (3) program razvoja Dalmatinske zagore kroz prekograničnu suradnju s BiH, te (4) program poticanja studiranja stranih studenata na hrvatskim sveučilištima. Već nakon manje od pola godine rada, vidi se da je ovo područje iznimno upitne provedivosti.
Poglavlje 15. – Obrana i nacionalna sigurnost
Dokument ovdje razlikuje (1) prioritete sigurnosti, međunarodno gledano – ekonomsku, ekološku i socijalnu sigurnost – i, (2) prioritete sigurnosne politike – političku stabilnost i upravljanje krizama. Članstvo u NATO i buduće članstvo u EU doživljavaju se kao dugoročno jamstvo hrvatskih nacionalnih interesa, a čitava se tematika razrađuje kroz 4 točke.
1. Prijetnje sigurnosti – Vlada RH smatra da je mogućnost izbijanja izravnih oružanih sukoba značajno smanjena – smanjenjem napetosti u neposrednom okružju RH, velikim smanjenjem brojčanog stanja oružanih snaga u regiji i željom država regije da uđu u euroatlantske integracije. Naglasak se, barem formalno, želi staviti na osiguranje spremnosti za reakciju na izvanredne promjene u okruženju, ali i na u posljednje vrijeme tako moderne “sigurnosne izazove novog doba” – energetsku sigurnost, klimatske promjena, sigurnost opskrbe hranom, migracije, regionalne razlike, diskriminaciju, isključenost pojedinih društvenih skupina, ali i prekogranični kriminal te krijumčarenje ljudi i droga.
2. Sposobnost zaštite nacionalne sigurnosti – Vlada će jačati politički i gospodarski sustav RH, ne bi li time, zajedno s jačanjem suradnje u regiji, ojačala i sigurnost RH. Smatra se da globalizacijski procesi utječu na sigurnost RH izvana i iznutra – dolazi do prožimanja unutarnje i međunarodne sigurnosti.
3. Sposobnosti institucija obrane, unutarnjih poslova i sigurnosno-obavještajnoga sustava:
(1) Obrana – Oružane snage trebaju imati sposobnosti: nacionalne i savezničke vojne obrane i odvraćanja, sudjelovanja u međunarodnim mirovnim operacijama i operacijama odgovora na krize, potpore institucijama RH u zaštiti i spašavanju ljudi te materijalnih dobara, u borbi protiv terorizma i širenja oružja masovnog uništenja, te u nadzoru prava i interesa RH na moru. Dok je ovo tek malo prošireno nabrajanje misija i zadaća OS RH (definiranih na ovaj način još od Strateškog pregleda obrane iz 2005.), zanimljivo je da tu nema ni spomena nadzoru zračnoga prostora, zasebno deklariranom NATO obvezom RH. Vladin prioritet razvoja biti će “sposobnosti za provedbu operacija odgovora na krize i mirovnih operacija”, uz “istodobno sužavanje raspona različitosti preuzetih partnerskih ciljeva i usmjeravanje na specijalizaciju za samo određena područja djelovanja“ (bez navođenja koja su to područja).
(2) Unutarnji poslovi i javna sigurnost – Temeljna je zadaća ovoga resora zaštita temeljnih sloboda građana, ali i sposobnosti suzbijanja organiziranog kriminala, ilegalnih migracija, trgovine ljudima i drogama, terorizma, te sprečavanje širenja oružja masovnog uništenja. Prioritet razvoja su sposobnosti nadzora granice, ljudi i roba u prekograničnome prometu (radi nacionalne sigurnosti, ali i uvjeta za ulazak u Schengenski sustav), i sposobnosti suzbijanja organiziranog kriminala.
(3) Sigurnosno-obavještajni sustav – Vlada RH se tu planira koncentrirati na obavještajni segment, u kojem će jačati sposobnosti spoznaje pravodobnih, pouzdanih i relevantnih informacija potrebnih za donošenje odluka.
4. Balansiranje državnoga proračuna i zahtjeva nacionalne sigurnosti – Zbog kontinuiranog smanjenja izdvajanja za institucije u ovome području, i rasta time uvjetovanog raskoraka između troškova i obveza – provest će se analiza dugoročnih planova razvoja institucija, s željom iznalaženja točke ravnoteže ciljeva, mogućnosti i za to potrebnih sredstava. Takva bi analiza trebala dati odgovor na pitanje – može li RH održati niz tehničkih sigurnosnih sustava povećanjem proračunskih izdvajanja, ili učinkovitost treba povećati specijalizacijom na samo neka područja i većom integracijom s partnerima. Dvoji se i je li primjerena do sada korištena metodologija određivanja veličine institucija – sposobnost održavanja minimuma snaga za svekolike zadaće, ili snage treba određivati u skalu s veličinom BDP-a države. Jednako je tako ostalo otvoreno pitanje – nabavlja li RH odgovarajuću opremu, i treba li to činiti sama ili s saveznicima. Naravno, sva se ova pitanja – doduše prešutno – prvenstveno postavljaju za sektor obrane, a manje za ostatak resora pokrivenih ovim poglavljem Plana.
