Knjiga Antifašistička Hrvatska autora Nikole Anića čita se poput političkog trilera, što na momente ovo djelo takoreći i jest. Naime, autor je knjigu pisao kao umirovljenik koji se nakon duge službe u nekadašnjoj JNA vratio u Hrvatsku i mogao si je bez paske dati oduška. Nikola Anić se pridružio partizanima u vrlo mladoj dobi, završio je niz jugoslavenskih vojnih škola s najvišim ocjenama te je dugi niz godina bio načelnik Katedre vojne povijesti na Višoj vojnoj akademiji u Beogradu. Gostovao je na nizu fakulteta, uključujući tu i vojnu školu švicarske vojske. Umirovljen je u činu pukovnika JNA godine 1984., vratio se u Hrvatsku 1992. i nastavio aktivno raditi na polju vojne povijesti, s težištem na partizanskom pokretu, doktoriravši 2002. i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Antifašistička Hrvatska, s podnaslovom Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., jedna je od kruna njegovog rada. Radi se o sintetičkom prikazu partizanskih djelovanja u Hrvatskoj koji uključuje i niz činjenica i podataka koji – blago rečeno – nisu bili dijelom službene povijesti u doba Jugoslavije.
Ponajprije valja istaknuti osnovnu važnu okolnost Anićeve metodologije. Naime, djela koja prikazuju hrvatske postrojbe na strani sila Osovine u II. svjetskom ratu nužno pokrivaju područje cijele Nezavisne Države Hrvatske. S druge strane, Anić se vrlo svjesno ograničava na postrojbe Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda (NOV i PO) u nadležnosti Glavnog štaba Hrvatske. Naime, da podsjetimo, partizanski pokret ustrojio je devet glavnih štabova, po svoj prilici prema namjeravanim budućim federalnim jedinicama. To su bili glavni štabovi za Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Boku, Sandžak, Srbiju, Vojvodinu, Kosovo i Makedoniju. Točne granice teritorijalnog djelokruga Glavnog štaba Hrvatske (nadalje ponekad GŠ Hrvatske) Anić ne daje, osim na jednom zemljovidu koji prikazuje stanje 1942. godine, u fazi formiranja operativnih zona u njegovom sastavu: nedostaju Baranja i Dubrovnik, ali su pokrivni cijeli Srijem do Zemuna, kotar Livno te Istra (ponešto optimistično, s obzirom da Italija tada još nije bila kapitulirala).
Sastav djela
Knjiga je podijeljena u uvodni dio i glave koje kronološki slijede partizanski pokret Hrvatske. Uvodni dio pokriva pripremno razdoblje – mjere i aktivnosti do početka ustanka. Ovdje autor dapače pažljivo pojmovno razgraničava pobunu – kao izolirani, odnosno nekoordinirani incident – od ustanka kao organiziranog širokog djelovanja. Prva glava prikazuje početak NOB-a u Hrvatskoj, tj. sam ustanak i osnivanje prvih partizanskih odreda u Hrvatskoj u razdoblju od lipnja do prosinca 1941. godine. Druga glava bavi se razdobljem od siječnja do studenog 1942., kad je partizanski pokret u Hrvatskoj ustrojen u operativne zone i kad su formirane prve brigade; ovaj period autor drži razdobljem optimalne usklađenosti ustroja i zbiljskih potreba borbe. Treća Glava pokriva period od studenog 1942. do rujna 1943. godine i bavi se ustrojavanjem prvih divizija i korpusa GŠ Hrvatske, uključujući i njihovo izmještanje izvan teritorija GŠ Hrvatske, ponajprije u Bosnu i Hercegovinu. U četvrtoj glavi Anić obrađuje posljednju etapu u stvaranju NOV Hrvatske, od rujna 1943. do prosinca 1944. godine, kad je došlo do velikog priljeva ljudstva i materijala nakon kapitulacije Italije. U petoj glavi autor daje prikaz završnog razdoblja u razvoju NOV Hrvatske, i to od 1. siječnja do 19. svibnja 1945. godine, kad postrojbe GŠ Hrvatske prerastaju u 4. armiju. Slijede dodatni sadržaji i zaključna razmatranja, ponajprije prikaz snaga Osovine koje su bile suprotstavljene postrojbama GŠ Hrvatske, odnosno savezničkih misija pri NOV i PO Hrvatske, kao i nacionalna, klasna i dobna analiza sastava hrvatskih partizana, uz sažetu komparativnu analizu djelovanja ostalih Glavnih štabova partizanske vojske.
Teze i pristup
Autor barata ogromnom količinom brojaka, imena i lokaliteta, a sam prikaz razvoja NOV i PO Hrvatske daje kao razvoj ustroja oružanih snaga. Pri tome ne bježi od niza kontroverzi, kao što su spektakularni neuspjesi ustanka u pojedinim krajevima, ili pak slanje posve nepripremljenih dalmatinskih postrojbi u bitku na Neretvu, što je rezultiralo posvemašnjim razbijanjem 9. Dalmatinske divizije (kao i mnogih drugih partizanskih postrojbi), za što je ova postrojba onda i egzemplarno kažnjena raspuštanjem. Anić spominje brojne trzavice u partizanskim vodstvima, a brojne takve anegdote okrunjene su incidentom kad je načelnik Vrhovnog štaba Arsa Jovanović došao na teren i kritizirao tobožnju nesposobnost hrvatskih divizija u završnim operacijama oko Rijeke i u Primorju. Na Jovanovića su potegnuti pištolji, situacija se jedva smirila, a nakon Rezolucije Informbiroa Arsa Jovanović ionako netragom nestaje iz službene jugoslavenske povijesti.
Autor je dosljedan u argumentaciji kojom dokazuje presudan utjecaj NOV i PO Hrvatske kao presudnog čimbenika u svekolikom partizanskom pokretu Jugoslavije. Na mnogo mjesta Anić polemizira sa svojim nekadašnjim kolegama jugoslavenskim vojnim povjesničarima, posebice onima koji su desetljećima po okončanju II. svjetskog rata željeli partizanskom pokretu u Hrvatskoj dati srpski nacionalni karakter. Autor je osobito kategoričan u tvrdnji da se tijekom II. svjetskog rata na području Hrvatske nije radilo o građanskom ratu, već o narodnooslobodilačkom ratu.
Zaključna razmatranja međutim odaju određenu gorčinu nad raspuštanjem GŠ Hrvatske i preustrojem partizanskih postrojbi u bezlične streljačke formacije prema sovjetskom uzoru. nema trijumfalizma ni u pregledu završnih operacija: Anić prikazuje kako su postrojbe 1., 2. i 3. armije, masovno unovačene na istoku Jugoslavije, iz političkih razloga dobile primat pri oslobođenju Hrvatske, dok realne operativne mogućnosti pretežito hrvatske 4. armije drži neiskorištenima, opet iz političkih razloga.
Oprema i prilozi
Knjiga se u velikoj mjeri oslanja na izvornu arhivsku građu, bogato je opremljena ilustracijama, faksimilima dokumenata, shemama i zemljovidima, kao i pregledima ustroja partizanskih postrojbi, a na kraju je i iznimno opsežan popis literature. Prema nepotvrđenim informacijama, Nikola Anić je namjeravao tematiku partizanske borbe u Hrvatskoj i dalje razrađivati, no vitalnog je autora snašla nenadana smrt nedugo nakon objavljivanja Antifašističke Hrvatske, pa smo ostali uskraćeni za možebitna daljnja djela ovog inače jako plodnog autora.
Ukoliko bi se knjizi imalo išta zamjeriti, to je ponajprije nedostatak indeksa, koji bi ovakvome djelu jako dobro došao. Što se tiče sadržaja, autor ne spominje ni ponekad vrlo krvave partizanske metode, o čemu možemo samo posredno zaključivati iz citiranja pojedinih zapovijedi protiv pljačke, mučenja zarobljenika i tome slično, odnosno opisivanja brutalne stege među partizanima, opravdavajući to slabom vojnom izobrazbom te uopće neukošću boraca. No, jednom kad se prijeđe preko ove okolnosti, Antifašistička Hrvatska je knjiga koju toplo preporučamo svima koje zanima potpunija slika Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj.
Podaci o knjizi:
Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., ilustrirano, 399 stranica, izdanje Multigraf marketing te Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb 2005. godine.
