Tjedan dana nakon početka međunarodne zračne intervencije u Libiji, gumeni brod sa 72 izbjeglice otisnuo se iz Tripolija u nadi da će doseći teritorijalne vode Malte ili Italije. Već nakon stotinjak kilometara prenapučeni gumenjak ostao je bez benzina, ali još je bilo nade. Signalne rakete trebale su prizvati pomoć. I zaista, pozivi upomoć uhvaćeni su na talijanskoj obali, čuo ih je i kapetan španjolske fregate, neidentificirani vojni brod došao je tik do Libijaca, ali… nitko im nije pomogao. Nakon 15 dana, libijski brod s ilegalcima doplutao je natrag do obala Libije, a od njih 72 – preživjelo ih je tek 9. Ostali su umrli od iscrpljenosti, gladi i žeđi.

Tineke Strik, nizozemska članica Odbora za migracije, izbjeglice i raseljene osobe Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, 9 je mjeseci istraživala uzroke ove tragedije. Njen rad rezultirao je izvješćem, prihvaćenim 29. ožujka, na samu obljetnicu tragedije, na sjednici spomenutog Odbora. Strik u izvješću daje šokantnu kronologiju događaja oko nesretnog broda, ali i preporuke državama kako postupati u ovakvim situacijama.

Što se dogodilo?

Nakon što je ionako prenatrpani libijski brod ostao bez goriva, poslao je poziv u pomoć, koji su uočili i talijanski i malteški centri za koordinaciju spašavanja, no nisu pokrenuli operaciju traganja.

Poziv je, zajedno s pozicijom broda, također uredno primijećen i na svim brodovima u tom području. Najbliža je bila španjolska fregata F-104 Mendez Nuñez, pod NATO-vim zapovjedništvom, na samo 11 milja udaljenosti (manje od 17 kilometara). Tijekom istrage, španjolske su vlasti osporile ovu udaljenost. Drugi najbliži brod bio je talijanski P 491 Commandante Costantino Borsini, udaljen oko 37 nautičkih milja. Oba ova broda mogu nositi i helikopter, pa se pretpostavlja da je s jednog od njih poletjela baš jedna takva letjelica, nadletjevši brod s izbjeglicama, i uz obećanje da će se vratiti – otišla u nepovrat. Desetog dana putešestvije,  kada je već polovica izbjeglica pomrla, blizu libijskog gumenjaka došao je neidentificirani veliki vojni brod, ali je odmah otplovio dalje, bez ikakvih naznaka o pokretanju spašavanja.

Struje u tom dijelu Sredozemlja vratile su gumenjak sa samo 9 poluživih ljudi do libijske obale.

NATO - oceanografska mapa

Tko je kriv?

U izvještaju Tineke Strik jasno se kaže da odgovornost za tragediju snose talijanska obalna straža, NATO, zemlje pod čijim su zastavama registrirani brodovi koji su se u tom trenutku nalazili u spornom području, libijske vlasti i beskrupulozni krijumčari ljudima. U tom nizu samo je jedan krivac više na filozofskoj nego praktičnoj razini odgovornosti – libijske vlasti, odnosno režim Muamera Gadafija koji je, kako piše Strik, „prijetio i ugrožavao izbjeglice prisiljavajući ih da podupiru njegovu vladavinu, i time ih učinio metom pobunjenika koja bježi u strahu za vlastiti život“.

Odbor za migracije, izbjeglice i raseljene osobe podržao je Strikin dojam o odgovornosti NATO-snaga. Taj je Savez, smatra ona, „propustio reagirati na pozive upomoć u vojnoj zoni pod vlastitom kontrolom“. Još je poraznija činjenica da su NATO-zapovjednici mislili kako su brodovi i helikopteri zemalja-saveznica već pritekli u pomoć. To potvrđuju i iskazi 9 preživjelih izbjeglica tijekom istrage – svi su izjavili kako ih je nadlijetao vojni helikopter, bacio im nešto keksa i vode, i odletio u nepoznato.

Nakon sjednice resornog odbora Parlamentarne skupštine Vijeća Europe oglasila se glasnogovornica NATO-a Oana Lungescu, i uz uobičajenu samohvalu o tome kako „NATO direktno sudjeluje u spašavanju velikog broja osoba u skladu s obavezama iz pomorskog prava, koji se odnosi na sve snage pod zapovjedništvom Saveza“, tek se minimalno osvrnula na konkretan događaj. „Dana 27. ožujka 2011. primili smo općenitu poruku od talijanskih vlasti o manjem brodu u problemima. Poruka je proslijeđena svim NATO-brodovima, sukladno uobičajenoj praksi. Nemamo podatke da je ijedan NATO zrakoplov ili brod uočio ili uspostavio kontakt s navedenim brodom“, izjavila je Lungescu dodajući još NATO do sada neizmjerno surađivao s Vijećem Europe oko istrage, te mu dostavio veliku količinu dokumentacije.

Odbor za migracije, izbjeglice i raseljene osobe podržao je zahtjev Tineke Strik da NATO provede istragu o smrti 63 Libijaca, i pozvao je Europski parlament da traži dodatne informacije, uključujući i satelitske snimke. Nacionalni parlamenti zemalja-članica NATO-a također bi trebali pokrenuti istrage. Trebalo bi i promijeniti pomorska pravila kako bi se isisao „vakuum odgovornosti“ u slučajevima kada neka država ne može sama obaviti traganje i spašavanje na određenom prostoru, kao i da bi se konačno riješio spor između Malte i Italije oko toga koja je zemlja odgovorna za osobe spašene na tim dijelovima Sredozemnoga mora.

Rezultati ove istrage trebali bi biti uvršteni za raspravu na sljedećoj plenarnoj sjednici Parlamentarne skupštine VE, vjerojatno 24. travnja.

Zahtjevi nevladinih organizacija

Unified Protector - NATO-misija u Libiji 2011.

Međunarodna Koalicija udruga za ljudska prava (njih čak 11) 26. ožujka pismeno su zatražili od NATO-vog Pomorskog zapovjedništva i zemalja-članica Saveza da dostave sve podatke koji mogu pomoći u raščišćavanju niza događaja koji su uzrokovali smrt 63 ljudi. Osim na NATO Zapovjedništvo u Napulju, pismo je adresirano na ministre obrane Francuske, Velike Britanije, Italije, Španjolske, SAD-a i Kanade. Od svih njih se traži razjašnjenje – tko je, gdje, i s kakvim kapacitetima bio prisutan u području gdje se tragedija dogodila i kako su reagirali na pozive upomoć, budući je, prema do sada dostupnim podacima, nesporno da su sve te zemlje patrolirale tim dijelom.

U srpnju 2011. slično je pismo NATO-u i ministrima obrane Francuske, Italije, Malte i SAD-a uputio i Human Rights Watch, no do danas nisu dobili nikakav odgovor.

Zbog sukoba u Libiji prošle je godine nekoliko desetaka tisuća ljudi potražilo spas na Malti ili u Italiji. No čak 1500 izbjeglica izgubilo je život u valovima Mediterana, pa bi izvještaj Tineke Strik mogao biti znakovit u smislu traženja odgovornosti i za te slučajeve.

Inače, udruge za zaštitu ljudskih prava kritiziraju i protokole za traganje i spašavanje izbjeglica koje dolaze iz Afrike, a naročito iz Etiopije, Nigerije, Eritreje, Gane i Sudana.