U prvom redu, knjiga “Opasna dužnost, istaknuti topnički motritelj u II. svjetskom ratu” autora Williama B. Hanforda nije ono što se navodi u podnaslovu. Naime, autor je bio operater radijske stanice pridodan raznim časnicima koji su djelovali kao istaknuti topnički motritelji. Jednom kad smo prihvatili ovu poraznu činjenicu, možemo nastaviti s prikazom ovog djelca, koje na drugo čitanje ipak nije takvo temeljito razočaranje kao na prvu loptu.
Radi se o osobnim sjećanjima pripadnika topništva u sastavu 103. pješačke divizije američke kopnene vojske – pričuvnoj postrojbi, što znači da je osoblje bilo iz svih krajeva SAD-a (za razliku od divizija koje su izvorno bile u sastavu Nacionalne garde) – a koja je dosta svježa ušla u rat krajem 1944. godine. Autor je u ovoj diviziji proveo veći dio svog europskog ratovanja, a zatim je ta postrojba raspuštena. No ne saznajemo puno o autorovom stupanju u vojsku, kao ni o obuci, već je težište na samim borbenim djelovanjima u Francuskoj i Njemačkoj pri kraju rata.
Budući je autor Opasne dužnosti bio vojnikom, odnosno kasnije desetnikom u sastavu timova topničkih motritelja, ovdje vrijedi na čas zastati i pojasniti američki način upravljanja topničkom vatrom. Naime, američka doktrina i praksa tendiraju čuvati iskusnije časnike (ponajprije zapovjednike bitnica) na vatrenim položajima, dok je samo rukovanje vatrom prepušteno nižim časnicima, uglavnom mladim poručnicima. Takvi su časnici u pravilu pridodani pješačkim satnijama s kojima su na terenu. Oni su im pridodani kao polu-stalni pripadnici, zajedno s još par vezista (odnosno, pojačani i dočasnikom-izviđačem) koji čine timove topničkih motritelja, odnosno tzv. istaknutih (“prednjih”) motritelja. No takvi mladi časnici ovlašteni su samo zahtijevati vatre, a ne i zapovijedati njihovo izvršenje. O izvršenju vatrene zadaće ipak odlučuju iskusniji časnici na vatrenom položaju – središte za upravljanje vatrom odlučuje kojem će zahtjevu udovoljiti, kojim redoslijedom i u kojoj mjeri. Tako je autor Opasne dužnosti zapravo u cijelom sustavu bio samo pomoćnim, premda nužnim osobljem.
Sama knjiga teče linearno, od stupanja u prve akcije do demobilizacije, a sve iz perspektive mladog intelektualca koji dosta kritički promatra vojnu mašineriju u kojoj se zatekao, bez ikakve glorifikacije, a naturalizam pripovijedanja često je brutalno dobrohotan. Obaviti zadaću i ostati živ, najesti se i naspavati, održavati elementarnu higijenu, eventualno se napiti – to je realitet koji se provlači kroz knjigu. Ruku na srce, autor ne nudi ništa što nije viđeno već bezbroj puta, bilo u faktografskoj, bilo u romanesknoj formi. No, knjiga je barem prilično pitka te relativno koncizna. Dapače, dobro se drži u usporedbi sa sličnim svjedočanstvima, poput relativno suhe Združene braće Stephena Ambrosea ili konfuznog Pacifika Hugha Ambrosea, kojima su tek ekranizacije dale životnost, odnosno unijele reda u nj.
Jednom riječju, Opasna dužnost teško se može preporučiti, osim kao relativno lagano štivo za one koje baš jako zanima američka strana pohoda u Zapadnoj Europi koncem II. svjetskog rata, i to iz vizure vojnika. Čitatelji koje zanima povijest doktrine ili operacija mogu ovu knjigu komotno preskočiti.
Podaci o knjizi:
A DANGEROUS ASSIGNMENT, An Artillery Forward Observer in WWII, William B. Hanford, ilustrirano, 247 stranica, izdanje Stackpole Books, SAD, Mechanicsburg PA 2008.
