Potaknuto medijskim nagađanjima oko navodne hrvatske prodaje oružja pobunjenicima u Siriji, ima smisla i ponešto detaljnije baciti pogled na trgovinu oružjem u ovoj regiji i iz nje. Na tu smo temu mogli 6. ožujka vidjeti emisiju Kontekst na televizijskoj stanici Al Jazeera Balkans, u kojoj je s hrvatske strane sudjelovao i Igor Tabak, analitičar portala Obris.org. No, to je tek uvod u temu…

————————————————————

Al Jazeera Balkans – emisija Kontekst na temu “Trgovina oružjem u regiji”, emitirana 6. ožujka 2013.

Posebno nam je ovdje zanimljiv dio koji započinje na 19. minuti – kada voditelj Adnan Rondić svome sugovorniku u beogradskome studiju, vojno-političkom analitičaru Aleksandru Radiću postavlja pitanje:

“Gospodine Radiću, u jednom od dokumenata, koje je Wikileaks objavio krajem 2010. , a potpisao ga je američki ambasador u Jemenu, navodi se da je ilegalni trgovac oružjem Slobodan Tešić potpisao s jemenskim Ministarstvom obrane ugovor vrijedan, pa eto, 78 milijuna dolara, za trgovinu oružja. I sad, radilo se navodno o trgovini municijom za tešku artiljeriju, snajperima, protuavionskim topovima, i tako dalje. E, sad. Zbog afere i navodnih veza sa Tešićem, s mjesta glavnoga BiH tužitelja udaljen je Milorad Barašin, i danas se o tome malo zna. Dakle, što vama zapravo govori ova činjenica, evo, kroz ovaj primjer?“

Analitičar Radić je na to odgovorio:

“Za početak, Tešić nije ilegalni trgovac. On je čovjek koji je do sada, u dugoj karijeri prometa naoružanjem i vojne opreme, imao niz registriranih  firmi. Problem je nastajao onda kada su te njegove firme nailazile na zid pravnih prepreka, i kada su odlučile da ga zaobiđu. Dio njegovih poslova je ilegalan. I riječ je o grupi ljudi, koja potiče s prostora Bosne i Hercegovine, koja je bila – uslovno rečeno – globalno slavna, kad je 2002. godine uspjela da, prema izvještaju Ujedinjenih naroda, dostavi naoružanje u Liberiju, koristeći lažne user-certifikate. Zatim, nije riječ samo o slučaju Jemena. U Srbiji je bilo nekoliko problema s procedurom odobravanja, s poslovima koje je vodio gospodin Tešić, prije svega je bila riječ o trgovini s Kavkazom, koja je bila politički neprihvatljiva. Možda je bila legalna, možda nije bilo sankcija prema nekim zemljama, ali je bilo neprihvatljivo zbog nečjeg profita riskirati odnose s Rusijom. Zatim, bio je tu jedan veliki posao sa Libijom, za 50 tisuća automata M92, koji je također stopiran od strane srpskih vlasti. Jer, da se razumijemo, Srbija u ovom trenutku ima vojnu industriju koja je počela da se vraća iz mrtvih, i s obzirom na to da ima jedan širok izbor proizvoda, i da iza toga stoje državna poduzeća – onda se vodi računa da se u proceduri davanja dozvola ne dopusti kompromitacija zbog interesa nekih firmi – da bi se onda, samim tim, ugrozili i veliki državni poslovi. Naravno, Tešić je jedan poseban fenomen, jer jako dugo pliva u tim vodama, i mislim da ćemo za njega vjerojatno čuti i u budućnosti – s obzirom na to da se vrlo argumentirano ukazuje na to da postoje njegove veze i sa sadašnjim establishmentom (u Srbiji). Ali, riječ je o čovjeku koji je u potrazi za profitom pokušao vidjeti gdje može proći – ako prođe naoružanje koje prodaje, onda on to i napravi. I evo, nije nimalo slučajno, u kontekstu svega ovoga što smo pričali, Jordan je bila jedna od destinacija koje se često spominjalo u tim poslovima, od koje je oružje odlazilo dalje u distribuciju prema zemljama za koje su postojali end-user certifikati“.

Dakle, u obliku praktičnog primjera po pitanju upitnih međunarodnih poslova s oružjem i vojnom opremom ovdje je spomenut Slobodan Tešić, trgovac oružjem dugoga staža i opsežnih političkih veza u više država s prostora bivše SFRJ. Zapamtivši ovu osobu, nakratko bi skrenuli temu na nekoliko konkretnih poslova s naoružanjem, koji proteklih dana intrigiraju javnost u Bosni i Hercegovini.

Posao u Bosni

Posljednjih se dana, a nakon više godina, u Bosni i Hercegovini ponovo postavilo pitanje niza ugovora o prodaji oružja i vojne opreme po nevjerojatno niskim cijenama, koje su Ministarstva obrane Republike Srpske i Federacije BiH svojedobno sklopila sa zagrebačkim poduzećem Scout, te sarajevskim Unis promeksom. Banjalučke novine “Glas Srpske” spominju postojanje pet osnovnih ugovora o kupoprodaji oružja i streljiva s poduzećima Scout i Unis promeks, u ukupnoj vrijednosti od oko 7 milijuna USD. Ove su poslove sa spomenutim privatnim poduzećima sklopila bivša entitetska Ministarstva obrane 2003. i 2004. godine, uz skandalozno niske cijene pojedinačnih komada robe. Iako su prošle godine cjenici robe iz ovih ugovora donekle korigirani putem sklapanja aneksa na osnovne ugovore, cijene u ovim poslovima i dalje su izuzetno niske, a polagano dolazi vrijeme kada se realizacija ovih poslova više neće moći tek tako dalje odlagati.

Osnovni ugovor s poduzećem Unis promeks sklopljen je 15. lipnja 2004. godine, uz aneks od 15. siječnja 2010. godine. Time je dogovorena isporuka 220 tisuća granata, po pojedinačnoj cijeni od 9 USD po komadu. Ukupna vrijednost tog ugovora iznosi 1,4 milijuna USD. S druge strane, Federalno Ministarstvo obrane je s tvrtkom Scout 24. rujna 2003. godine zaključilo ugovor s aneksima, vrijedan 1,65 milijun USD. Dakle, ukupno 3,05 milijuna USD u dva ugovora. Prema cjeniku navedenom uz ugovor sa Scout – pištoljska i puščana municija koštala je 0,02 USD komad, ručne granate koštale su 2 USD, pištolji 9 USD, poluautomatska puška 20 USD, lovački karabin 25 USD, a strojnica 45 USD.  Haubice su koštale od 2.000 do 3.500, oklopni transporter 2000, a tenk T-34 5.000 USD. Slične su cijene navedene i u preostala tri ugovora – gdje ručni raketni bacači koštaju od 7 do 30 USD, protuzračni sustav od 150 do 250 USD, a snajperske puške od 16 do 30 USD.

Dušanka Majkić – sve se zna, ali….

Kad se pita za odgovorne osobe koje su sklopile ove, po Bosnu i Hercegovinu iznimno nepovoljne ugovore, predsjedavajuća Zajedničke komisije za odbranu i bezbednost Parlamenta BiH Dušanka Majkić – koju se također može vidjeti u prenesenoj emisiji Kontekst – izjavila je banjalučkim novinarima da se zna tko su bili entitetski ministri obrane u vrijeme sklapanja ovih ugovora, te da je tužilaštvo nadležno pokrenuti pitanje njihove odgovornosti. No, sve to ne mijenja na stvari da je zagrebačko poduzeće Scout navodno već zaprijetilo podnošenjem tužbe protiv sada jedinstvenog Ministarstva odbrane BiH, a na temelju ovih spomenutih ugovora i njihovih aneksa. Ukupno odštetni zahtjev u čitavoj ovoj stvari navodno iznosi oko 3,5 milijuna USD, ukoliko u najkraćem roku BiH ne ispoštuje ugovore i isporuči ugovorenu robu. Na ovo se u Ministarstvu odbrane BiH moglo čuti tek da, usprkos niskim cijenama, moraju ispoštovati potpisane ugovore – “U suprotnom, suočićemo se s još većom štetom ukoliko kupci podnesu tužbu za nadoknadu štete“.

Tko su ti “izviđači” iz Zagreba

Potaknuti vijestima o čudnom poslu oko oružja i vojne opreme u Bosni i Hercegovini, pogledali smo ponešto detaljnije spominjanu tvrtku Scout iz Zagreba. I zaista, takvo poduzeće postoji u Sudskome registru trgovačkih društava u RH – pod imenom “SCOUT proizvodnja, trgovina i turizam d.o.o.”, ono je registrirano u Zagrebu, Bukovac 77 – a kao osnivač, jedini član i osoba ovlaštena za zastupanje duštva naveden je stanoviti Ivan Peranec. I upravo tu čitava stvar postaje zanimljiva.

Naime, spomenuti Ivan Peranec, negdašnji turistički agent, već godinama je osoba koju brojni mediji (domaći i međunarodni), te nevladine udruge (recimo, Amnesty International) ustrajno povezuju s međunarodnom ilegalnom trgovinom oružjem i vojnom opremom. O njemu je 2005. godine opsežno pisao tjednik Nacional, opisujući veze Peranca i tvrtke Scout (tada još registrirane na adresi Vladimira Varičaka 6 u Zagrebu), kao posrednika između grupe BiH-političara i američkog poduzeća Taos Industries – kojim su putem navodno naoružavane iračke snage i ponešto koalicije u Iraku 2004. godine i kasnije. Tu se spominju poslovi otkupa vojne tehnike u BiH, te njenog transporta putem luke Ploče u inozemstvo, taman u doba u koje spadaju i ugovori koji sada muče BiH-vlasti.

Gary Hyde – blizak suradnik zagrebačkog trgovca oružjem?

Ovo su poslovi koje je u svibnju 2006. i Amnesty International naveo u svom izvješću o prodaji oružja Iraku 2004. i 2005. godine, da bi se u kolovozu 2007. godine i u britanskom parlamentu čulo traženje istrage međunarodnih poslova naoružavanja Iraka – u kojima britanski Observer spominje i ulogu famozne tvrtke Scout iz Zagreba te njenog vlasnika Ivana Peranca. Početkom 2011. godine, kada je u SAD bio uhapšen Gary Hyde, britanski državljanin sumnjičen za šverc desetaka tisuća strojnica AK-47 put Iraka, Libije i Kine – opet se čulo (novine Observer, Guardian, Jutarnji list) kako je on suradnik Ivana Peranca iz Zagreba, početkom tisućljeća navodno poznatog po odličnim vezama u Ministarstvu obrane Federacije BiH te pristupu viškovima oružja Vojske Federacije.

Krajem studenog 2012. godine, sve su ove teme okrunjene i nizom napisa u Slobodnoj Bosni te nizu britanskih medija (povodom britanske osude već spomenutog Garya Hydea). Ovdje možemo čitati: “Perancu se pripisuju i česti kontakti sa Senadom Palićem, bivšim glavnim logističarom za nabavu oružja za potrebe Petog korpusa Armije BiH. Palić je dio oružja nabavljao preko Peranca. Scout se kasnije pojavljuje kada Slobodan Tešić i Dragan Kapetina, o čijim je poslovima SB pisala u nekoliko navrata i zbog kojih je smijenjen Milorad Barašin, glavni tužitelj Tužiteljstva BiH, izvoz naoružanja pokušali maskirati skrivajući se upravo iza ove hrvatske tvrtke“.

Dakle, tu se zatvara krug s početka ovoga teksta. Slobodan Tešić, kao iskusan trgovac kojeg poslovi svako malo nanesu s onu stranu legalnoga i koji je u međuvremenu završio i na “crnim listama” organizacije UN. Zatim, Tešićev prijatelj Ivan Peranec, za čiju se tvrtku Scout moglo pročitati i da je razmjenjivala kadrove s ostalim Tešićevim poduzećima – pa se tu spominje i neki Darko Kandic iz Sarajeva, koji je nakon prelaska iz Scouta za Tešića navodno sudjelovao u zaključenju posla u Jemenu – upravo onog posla o kojem se pričalo i u emisiji Kontekst sarajevske Al Jazeera Balkans televizije. I konačno, posao u Bosni i Hercegovini, koji je Peranec s tadašnjim entitetskim ministarstvima obrane zaključio početkom 2000-tih, koji već izdaleka izgleda namješteno, i koji uskoro dolazi u fazu da bi mogao završiti i ispunjenjem tražbine.

Bosanska posla i RH

Prema današnjim navodima “Glasa Srpske” iz Banja Luke, službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) navodno su nedavno završili istragu protiv devet osoba povezanih s propustima u procesu uništavanja viškova pokretne vojne imovine. Ukupno gledano, od 2010.godine do danas SIPA je u tim predmetima Tužilaštvu BiH podnijela 11 izvještaja, a na istu je adresu prije osam mjeseci stigao i tematski izvještaj Istražne komisije Parlamenta BiH za provjeru zakonitosti procesa uništavanja municije, minsko-eksplozivnih sredstava, naoružanja i vojne opreme. Dok konkretni rezultati svega ovoga još nisu jasni – Dušanka Majkić, predsjedavajuća Istražne komisije i jučerašnja sugovornica emisije Kontekst, tu navodno očekuje skoro podizanje optužnica.

Slobodan Tešić – vrlo razgranati poslovi, često s one strane zakona

U istrazi SIPA-e, uz osobe iz Ministarstva obrane i Oružanih snaga BiH, te poduzeća Pretis iz Vogošće, Binas iz Bugojna i Vitezit iz Viteza, nalazi se još nekoliko domaćih i stranih firmi, te pojedinih posrednika, koji su svi navodno sudjelovali u lancu šverca oružjem. Pri tome, vojnu imovinu iz BiH  najviše su kupovali i izvozile Unis promeks iz Sarajeva, Scout iz Zagreba, Imeks Group iz Ostrave u Češkoj Republici, Taos Industries iz SAD (savezna država Alabama), Info protekt i Specijalna oprema iz Skoplja, te poduzeće Ikar Air iz Tuzle.

Kao posrednike u švercu oružja iz BiH “Glas Srpske” navodi “A&D International Trading Ltd s Britanskih Djevičanskih otoka i Montenegro Defense Industries (MDI, ex Jugoimport Mont) iz Podgorice u Crnoj Gori. Naoružanje je navodno prodavano uvoznicima i krajnjim korisnicima firmi Ukrinmash iz Kijeva, te turskoj firmi Mechanical & Chemical Industries Corporation – General Directorate iz Ankare, s Ministarstvom obrane Turske kao krajnjim korisnikom. Unis promeks izvozio je u Tursku,  Makedoniju i Ukrajinu, a Pretis u Albaniju, Egipat i Maleziju. No, ne zaboravimo tu spomenuti i zrakoplov tvrtke Ikar Air iz Tuzle, koji je u kolovozu 2007. s velikom pošiljkom oružja sletio u grad Kisangani u Demokratskoj Republici Kongo, te time ušao u zonu zabrane letova i prekršio međunarodni embargo na izvoz oružja u te krajeve – na što su tamošnje vlasti bile tražile i širu istragu.

Dok još ostaje nejasno stvarno stanje ovih istražnih postupaka – zanimljiv je uzorak koji jasno dolazi na vidjelo. U njemu, barem iz vizure Zagreba, u regiji vidljivo djeluje prsten ilegalnih trgovaca oružjem. Dio tog prstena izgleda da je i u Zagrebu, i nikome ništa. Iako se za tvrtku Scout već u više navrata moglo čitati da posluje bez da kupljenu opremu i fizički uvozi u RH, jednako se tako uz njih vezalo i navodne pošiljke upućene u svijet putem hrvatske luke Ploče. Ono što u tom čitavom cirkusu ostaje otvoreno – predstavlja pitanje “Kako je to sve zapravo moguće?”

U vrijeme kad se Hrvatska nalazi pod posebnim povećalom EU, i kad domaće vlasti vehementno demantiraju veze s dvojbenim izvozima vojne opreme u Siriju, jedino što ni Hrvatskoj, ali ni službenome Zagrebu stvarno ne treba – notorni je trgovac iz Zagreba, prijatelj Slobodana Tešića i drugih regionalnih negativaca, ali sada s tovarom jeftine vojne robe iznuđene iz institucija te službenih skladišta Bosne i Hercegovine, a temeljem vidljivo sumnjivog ugovora, kojeg istražuju i svekolike tamošnje vlasti. Time dolazimo i do idućeg ključnog pitanja: “Promatraju li nadležne hrvatske službe Ivana Peraneca? Ili će to doći na red tek kad čitava ova tema osvane na stranicama New York Timesa?”