Četnik Živković i njegovi pro-ruski domaćini na Krimu
Već mjesecima bjesne borbe na istoku Ukrajine, gdje vlasti iz Kijeva nastoje vojno slomiti otpor pro-ruskih separatista. Budući da Kijevu posljednjih tjedana ide na bojištu – borbe su se postupno koncentrirale prema dva glavna urbana središta tog dijela Ukrajine – prema Donjecku (prijeratnih 1,1 milijun stanovnika u samome gradu i još oko 450 tisuća u neposrednoj okolici) i Lugansku, gradu na krajnjem istoku Ukrajine (oko 420 tisuća stanovnika prije rata). Pri tome, posljednjih se dana čuje o pritisku režimskih snaga na sam grad Donjeck, koji je pod paljbom topništva i zračnih snaga, dok se kopnene borbe počinju voditi na samim prilazima gradu. Kako je tu riječ o političkome centru pobune protiv pro-europske vlasti u Kijevu, za očekivati bi bilo ozbiljan otpor separatista Donjecke Narodne Republike, proglašene ondje 7. travanja 2014. godine. Ta bi tvorevina, zajedno sa sličnom Luganskom narodnom republikom (proglašenom 27. travnja 2014. godine), trebala sačinjavati tzv. Federativnu državu Novorusiju – tvorevinu nazvanu imenom tih krajeva iz perioda ruske kolonizacije u 18. stoljeću, a nanovo osnovanu 24. svibnja ove godine.
Bratislav Živković, od Krima do Donjecka
U krizi koja već mjesecima potresa Ukrajinu u više su se navrata mogle čuti naznake prisustva i stranih dragovoljaca – među ostalim i četnika iz Srbije. Njihov je dolazak na Krim početkom ožujka ove godine pretežito izazivao podsmjeh – iako su ih međunarodni mediji itekako uočili. Ta je skupina, predvođena stanovitim Bratislavom Živkovićem, u međunarodnim medijima bila nazivana “Vukovi”, dok se u Srbiji baratalo nazivom “Brzo odeljenje ’Knez Lazar’”. Bili su opremljeni ujednačenim maskirnim uniformama, crnim šubarama i hladnim naoružanjem, te navodno stacionirani u jednom od pravoslavnih manastira na Krimu. Iako vrlo malobrojna (ukupno tek 5 ljudi), ta je grupa pred referendum o otcjepljenju Krima od ostatka Ukrajine bila vidljiva na jednoj od kontrolnih točaka na cesti između Sevastopolja i Simferopolja, glavnoga grada Krima. Oni su tamo, zajedno s naoružanim “kozacima”, kontrolirali vozila u prolazu tražeći “radikale iz Zapadne Ukrajine” i “fašiste iz Kijeva” – navodno temeljem iskustava stečenih na Kosovu, gdje je efikasnost njihova rada bila posebno poduprta činjenicom da od čitave grupe izgleda nitko nije govorio ruski (te su redovito operirali s prevoditeljima). Ipak, u velikom su broju navrata pozirali brojnim novinarima i politička je poruka bila poslana – iako su se vlasti u Beogradu tada na čitavu situaciju oglušile.
———————-
14.3.2014 – Četnici pri kontroli prometa na Krimu
———————-
Pet mjeseci kasnije
Oklopno vozilo pro-ruske strane uništeno kod Slavjanska
Po tom je pitanju do jučer stanje bilo slično, a opet i različito. Naime, kriza na Krimu odavna je prestala biti u fokusu međunarodne pažnje, a svi se pogledi koncentriraju na istok Ukrajine, gdje traje građanski rat vlasti u Kijevu protiv samoproglašenih paradržavnih tvorevina pro-ruskih separatista. Naravno, kao i na Krimu, i ovdje u redovima boraca ima dragovoljaca – pa je bilo logično za vjerovati da ih ima i iz Republike Srbije, iako je stanje sada bitno manje paradno, a daleko više borbeno. I sve to ne bi bilo čudno ni neočekivano da jučer, 12. kolovoza 2014. godine, čitava tema srpskih četnika na fronti u Ukrajini nije dobila i konkretnu potvrdu na način koji je previše ozbiljan da bi ga i službeni Beograd nastavio ignorirati. Naime, ruska novinska agencija RIA Novosti jučer je objavila vijesti o konkretnom borbenom djelovanju dragovoljaca iz susjedne nam Republike Srbije – koji su navodno u noći s 11. na 12. kolovoza odbili pokušaj prodora snaga vjernih Kijevu u sam grad Donjeck, na jednoj od važnih prilaznih prometnica ovome gradu.
Prva skupina četnika – cestovna blokada na Krimu
Pri tome, izjave srpskih snaga kod Donjecka prenesene su iz druge ruke – putem glasnogovornika “samoobrambenih snaga Donjecka”, koji je ustvrdio da: “Dva tenka što su pripadala neo-banderovcima, i jedno samohodno topničko oružje – zajedno s njihovim posadama – i jedan planinski top, uništeni su u borbama“. Tijekom tog borbenog djelovanja, dvojica Srba bila su navodno i lakše ranjena, da bi se po primanju medicinske pomoći ubrzo pridružili svojoj postrojbi (navedenoj kao “bataljun”). Ovo je zapravo nastavak sporadičnog, ali kontinuiranih spominjanja tog svojevrsnog srpskog “bataljuna” na istoku Ukrajine – gdje se za tu postrojbu zvanu još i “Četnički odred ‘Jovan Šević'” čuje ponešto više od početka svibnja, kada su njeni članovi stigli na bojište oko tada još opsjedanog separatističkog uporišta u Slavjansku. Navodno je riječ o jedinici pod zapovjedništvom istog onog Bratislava Živkovića koji je u ožujku pozirao po Krimu, jedino što je njegova grupa u međuvremenu ponešto narasla.
Srdačan prijem po dolasku na pro-ruski dio Ukrajine
Dok su počeci ove postrojbe u ožujku ove godine bili iznimno skromni, ona se do sredine srpnja pojačala s nekoliko dodatnih skupina pridošlica iz Srbije – tako da se sredinom srpnja čulo o ukupno 35 boraca, od kojih je dio i Rusa (gdje se spomenutu postrojbu povodom djelovanja kod Slavjanska povremeno zvalo i “Slavjanski četnički odred”). Svi su oni sredinom srpnja navodno bili raspoređeni oko grada Luganska – gdje se spominjalo kako su obavljali dostave streljiva i medicinskog pribora pripadnicima “Luganske narodne armije” (LNA), te u jednom trenutku ostali i privremeno opkoljeni od snaga vjernih vlastima u Kijevu. Nakon pola dana u opkoljenju i tri ranjena pripadnika (dva Srbina i jedan Rus), navodno su se ponovno pridružili glavnini pro-ruskih snaga, oko međunarodne zračne luke Lugansk.
Bratstvo na terenu – četnici i kozaci
Početkom kolovoza podaci o ovome odredu već su ponešto detaljniji. U njegovu se sklopu spominje oko 100 ljudi – 45 pripadnika četničkog pokreta, 20 drugih Srba dragovoljaca, te još i 20-30 “Srba ili ljudi srpskog porijekla koji su i ranije živjeli u Ukrajini“. Pri tome su imali ukupno 3 ranjena, od toga i jednog teže, te jednog zarobljenog pripadnika – “dobrovoljca snajperistu Dejana iz Sente“, kojeg se onda i oslobodilo u razmjeni zarobljenika. Ljudstvo je put istoka Ukrajine navodno slalo nekoliko političkih organizacija iz Srbije, ali sve izričito mimo službenoga znanja tamošnjih državnih vlasti – koje aktivno nastoje balansirati između Rusije i Europske unije.
Što se tiče učinka ove postrojbe, RIA Novosti tu navode da voditelj vojnih snaga Donjecke kvazi-države – stanoviti Igor Strelkov, ili pravim imenom Igor Girkin – neke od srpskih dragovoljaca poznaje još iz doba kada se kao dragovoljac borio na srpskoj strani u Bosni, navodno u nekom razdoblju između 1992. i 1995. godine. Spomenuta osoba je u srpnju o četnicima tvrdila: “Upoznat sam s njihovim djelovanjima i mogu reći da je to jedna od jedinica s najvećom borbenom sposobnošću“, a to on tvrdi temeljem svojih navodnih iskustava s bojišta u Republici Srpskoj, u oba Čečenska rata, te iz staža u ruskim obavještajnim agencijama FSB i GRU, koji mu se također pripisuje.
Srpska tradicija nasuprot državne politike
Posljednjih mjeseci četnički odred u Ukrajini polagano raste
Postrojba srpskih dragovoljaca o kojoj je ovdje riječ, taj samozvani četnički odred, nazvana je imenom Jovana Ševića – austrijskog pukovnika koji je 1751. napustio Austriju, te kao novopečeni ruski general poveo seobe Srba iz Austrije u Rusiju (između 1752. i 1756. godine, baš onu o kojoj piše Miloš Crnjanski). U to je doba Šević poz svojim zapovjedništvom imao i konjaničku postrojbu, srpsku husarsku pukovniju, koja je na području tadašnje oblasti Novorusija uspostavila svojevrsnu “Slavjanoserbiju” – autonomnu srpsku koloniju koja je prestala samostalno postojati do 1864. godine, kada je uključena u novi sustav ruskih gubernija. Baš prigodno, ta je autonomija obuhvaćala upravo današnje prostore Donjecke i Luganske oblasti u Ukrajini, gdje ovi današnji četnici ratuju.
No, u tom njihovome igranju rata ponešto se promijenilo tijekom posljednjih mjeseci. Od početnog smijeha, preko službenog ignoriranja – jučerašnji izvještaji s fronte kod Donjecka došli su i do Vlade Republike Srbije – i to ravno do ušiju njenog premijera Aleksandra Vučića, koji je jučer konačno ustanovio da, iako se “na obje strane bore desetine ljudi iz Srbije“, takvo djelovanje srpskih plaćenika u Ukrajini nanosi štetu matičnoj državi, te da sama Srbija “ne sudjeluje u tim sukobima“. Nakon konstatacije kako se tu u 90 posto slučajeva radi o osobama koje su plaćenici, koji “nanose veliku štetu Srbiji“, Vučić je ustvrdio da su za Srbiju “ratovi završeni“. Pokazao je i priličnu upućenost u problematiku – spomenuvši kako bi za sve te koji ratuju u Ukrajini bilo bolje da se vrate “i brinu se o svojim obiteljima” jer “nije njihovo” da ratuju u tuđoj zemlji ni za 6.000 dolara, ni za 1.200 dolara, “ovisno od tome koliko ih tko plaća“. Zaključno, Vučić je ustvrdio da: “Za Srbiju i srpski narod ratovi su davno završeni. Mi gledamo u mirnu budućnost, u kojoj razmišljamo kako da budemo 2016. ekonomski najnaprednija zemlja u regiji“.
Aleksanadar Vučić, između EU i ravnogorskog pokreta
Aleksandar Vučić je ujedno iskoristio priliku i za objavu kako prihvaća zakonski prijedlog Rasima Ljajića (potpredsjednika Vlade i ujedno ministra trgovine, turizma i telekomunikacija, inače sa Sandžaka) – prema kojem bi se Kazneni zakonik RS izmijenio tako da ratovanje građana Srbije u inozemstvu postane “teško kazneno djelo“. Iako je ovakav propis u svojoj suštini sličan odluci koju smo nedavno već vidjeli u pravnome sustavu Bosne i Hercegovine, njegovo bi značenje u slučaju Srbije ipak bilo i ponešto šire. Naime, do sada je Ljajić već nekoliko puta govorio o “psima rata“, na što su se nadovezale i obavještajne službe Srbije (BIA) s porukom da “srpski državljani koji ratuju u inostranstvu, posebno u islamskim zemljama, postaju sigurnosna prijetnja za Srbiju i regiju“. Premijer Vučić je svojom jučerašnjom izjavom taj okvir donekle proširio: “Srbija vodi odgovornu politiku. Nismo u mogućnosti zakonski reagirati, ali sve više vodimo računa o osobama koje se vraćaju s područja Sirije i Iraka, i onih koji u Ukrajini sudjeluju u sukobu. Pratimo njihovo djelovanje u zemlji“. Kako će se ti novi politički te pravni naglasci s vrha vlasti u Srbiji odraziti na praksu odlazaka u Siriju, Irak, ali i Ukrajinu – tek ostaje za vidjeti.
