Tekst koji slijedi pisan je 13. studenog 2011. godine, a u ponešto izmijenjenoj formi objavio ga je zagrebački tjednik Nacional u svome broju od 15. studenog 2011. godine, pod naslovom “Na rubu građanskog rata” – takav je dostupan i na na web stranici tjednika Nacional, na adresi: http://www.nacional.hr/clanak/119755/na-rubu-gradanskog-rata.
Smatrali smo ga potrebnim objaviti i ovdje, u svijetlu predstojećeg odlaska hrvatskih vojnika u novouspostavljenu promatračku misiju Organizacije UN u Siriji, UNSMIS.
—————————————————————————————————————–
“Posljednjih je dana stanje u Siriji opet na svojevrsnoj prijelomnici – mirovni plan sklopljen 2. studenog nije zaživio, a nakon tjedan dana oklijevanja Arapska je liga odlučila ponovo djelovati. U subotu je donesena odluka o suspenziji Sirije iz članstva ove organizacije, te političkim i ekonomskim sankcijama – koje bi, ne počne li se striktno primjenjivati mirovni sporazum, trebale stupiti na snagu u srijedu, 16. studenog. Time je stanje u Siriji sve dalje od mira i sve bliže stanju građanskoga rata po nedavnome uzoru Libije i Jemena. Pa ipak, sirijska situacija još uvijek nije identična onoj libijskoj iz veljače ove godine. Iako je na vidiku suspenzija iz Arapske lige – potez koji je Libiju slično riješio regionalne podrške 22. veljače ove godine – Sirija još nije potpuno bez saveznika, a nema govora ni o novoj kaznenoj rezoluciji UN. Pri tome, bez mandata UN te čvrste regionalne podrške, i NATO savez te Zapadne sile ostat će pri stavu da vojna intervencija u Siriji nije na vidiku.
Slobodna sirijska vojska - oni ne-miroljubivi demonstranti
Sirijska oporba, i dalje djeluje nesposobnije čak i od okupljenih protivnika Moamera Gadafija. Dok ona sama nema snage pobijediti režim, sasvim je u stanju pokvariti svako mirovno posredovanje. Zato i protesti ne prestaju, dapače, poziva se na njihovu „radikalnu eskalaciju“, ujedno tražeći pomorsku blokadu Sirije te uvođenje nekakve međunarodne Zone zabrane leta – bez obzira što Sirija, za razliku od Libije, ne koristi zrakoplovstvo protiv oporbenjaka. Uz miroljubive demonstrante, sve se jasnije ocrtavaju i grupe sklonije oružanoj borbi. O tome ponešto govori i činjenica kako je od preko 3500 mrtvih u Siriji njih oko trećina navodno poginulih vojnika i policajaca. Počelo se pojavljivati i etnički te religijski motivirano nasilje među pojedinim grupama tamošnjeg stanovništva. Za to vrijeme, vladajući navodno i dalje muljaju o nekakvim reformama, ne bi li bar donekle otupili oštricu kritika iz zemlje i inozemstva.
Libijski faktor
Dok je jasno da NATO nema ni snage ni volje za intervenciju u Siriji, tamošnje stanje ipak donekle prati libijski uzorak događanja. Demonstracije protiv vlasti traju već mjesecima, a sirijska se oporba do sada barem dva puta pokušala objediniti. Krajem kolovoza osnovano je Sirijsko nacionalno vijeće, koje od početka listopada stvarno i predstavlja većinu sirijske oporbe, a sredinom rujna nastao je Nacionalni koordinacijski odbor za demokratske promjene, drugi bitniji oporbeni skup, koji više okuplja lijeve i kurdske skupine u Siriji. Ipak, oba su ova tijela dobrim dijelom sastavljena od političara iz emigracije, te nastoje prema međunarodnoj zajednici predstavljati oporbu koja na terenu funkcionira kroz više stotina „Lokalnih koordinacijskih odbora“. Nacionalni koordinacijski odbor je prvi prihvatio razgovarati o planu Arapske lige (ako treba, pod njihovim pokroviteljstvom i s predstavnicima režima), dok je Sirijskom nacionalnom vijeću trebalo bitno više nagovaranja. Budući da manjince i ljevičare ionako bije glas da bi se lakše dogovorili i s vlastima Bashara al-Assada, ova se načelna podjela brzo te živopisno preslikala i na ulice egipatske prijestolnice, kada su 9. studenog u Kairu jedni oporbeni Sirijci trulim povrćem zasuli one druge, koji su taman stigli ugovarati termine otpočinjanja razgovora s Arapskom ligom.
Postrojbe prvo sastavljene od vojnih dezertera brzo su rasle
Za razliku od tih političkih tijela, grubo usporedivih s libijskim Nacionalnim prijelaznim vijećem, u Siriji se profilira i oružana oporba režimu u Damasku – donekle usporediva s libijskim Vojnim vijećima i pobunjeničkim brigadama. Taj je dio oporbe, sastavljen pretežito od pripadnika sunitske grane Islama, i u Siriji poprilično odijeljen od političara. Slobodnu sirijsku vojsku čine prvenstveno dezerteri iz redova oko 220 tisuća ljudi sirijske kopnene vojske, a ova naoružana organizacija možda broji i do 15 tisuća ljudi pod oružjem. Navodno je većinski bazirana u Turskoj, a nakon što su ih vlasti u žestokim sukobima izbacile iz naseljenim mjestima, oni nastoje i djelovati na otvorenom – prvenstveno napadajući postrojbe sirijske vojske i sigurnosnih službi na putu prema naseljima koja su poprišta političkih nemira. Iako se posljednjih mjeseci žestoko sukobljavala s vlastima, Slobodna sirijska vojska načelno je prihvatila mirovni plan Arapske lige – ukoliko ga se bude pridržavao i režim iz Damaska.
Oprema Slobodne sirijske vojske u državu pretežito stiže švercom, koji je posebno razvijen uz granicu s Libanonom. Šverc u Libanon nije bio problem kada se iz Sirije naoružavalo tamošnje šijite ili se iznosilo jeftinije robe široke potrošnje, no kad se smjer transporta oružja okrenuo, sirijske su vlasti započele s miniranjem pograničnoga prostora. Dok se nagađa o opsegu vojne pomoći službenih libanonskih vlasti prijateljskoj Siriji, miniranje granice je prošloga tjedna odnijelo i prve libanonske žrtve – osim na pad ilegalnog prometa, to je navodno utjecalo i na sve izraženiji neprijateljski stav kriminalnog podzemlja Libanona prema sirijskim političkim izbjeglicama, kojih se u toj zemlji sklonio oveći broj.
Za razliku od Libije, gdje su priče o plaćenicima poslužile i za obračun s omraženim najamnim radnicima iz podsaharskih područja, ne-Arapima, nasilje prema manjinama u Siriji ne traži ikakvih krinki. Mržnja većine prvenstveno je usmjerena prema vladajućim Alavitima, sekti kojoj pripada obitelj al-Assad i vrh države. Treba se nadati da prošlotjedna navodna izdvajanja Alavita iz autobusa na izlazu iz Homsa, a onda i njihova navodna smaknuća, neće biti uvod u šire sektaško ratovanje po libanonskome uzoru.
Arapska liga se prva okušala pri posredovanju u Siriji
Arapska liga
Nakon više pokušaja regionalnog posredovanja, Sirija je u utorak, 1. studenog, konačno prihvatila mirovni plan Arapske lige, kojim se ugovorilo povlačenje režimskih oružanih snaga s ulica, oslobađanje političkih zatvorenika te početak dijaloga vlasti i oporbe. Ova je novost objavljena u Kairu tijekom jutra u srijedu, 2. studenog, da bi odmah krenule i nedoumice – dok je oporba očekivala primjenu odmah, vlasti iz Damaska su svoje poteze krenule povlačiti postupno. Krajem tjedna iz zatvora je pušteno prvih oko 550 političkih zatvorenika, od ukupno oko 12 tisuća uznika. Šire poštivanje potpisanoga očekivalo se tek nakon nedjelje, 6. studenog, inače prvog dana ovogodišnjeg praznika Kurban Bajrama.
Na temelju ovog neslaganja oko satnice, započele su i nove oporbene demonstracije. Nakon prvih izjava, o tome kako se njima želi isprobati praktičnu posvećenost sirijskih vlasti potpisanome sporazumu, oporba je uskoro otkrila karte – traži se „radikalna eskalacija“, ne bi li se uz regionalni pritisak što prije riješilo diktatora. Iako u posljednjih tjedan dana nije ni izbliza postignuta milijunska posjećenost prosvjeda, oni su ostali otvoren izazov vlastima koje potpisom na mirovni plan nisu ujedno potpisale i opću kapitulaciju. Velike skupove podrške režimu pratio je i oružani odgovor vladajućih, posebice u pretežno sunitskome gradu Homsu, što je posljednjih tjedan dana postalo i formalnim razlogom daljnje aktivnosti Arapske lige.
U subotu, 12. studenog, na izvanrednoj sjednici Arapske lige u Kairu, razmatralo se sirijsko nepridržavanje odredbi mirovnoga sporazuma, a onda se na prijedlog Saudijske Arabije i predsjedavajućeg Katara glasalo o isključenju Sirije iz rada organizacije i sankcijama. Od 22 zemlje članice organizacije, protiv kaznenih mjera glasale su sama Sirija, njen susjed i saveznik Libanon, te nemirima potreseni Jemen. Iako se očekivalo neizvjesniji ishod, samo je još Irak ostao suzdržan. Time se jasno profilirao i odnos snaga – Saudijske Arabije i prijatelja, te iranskih saveznika u arapskome svijetu. Glavna donesena odluka bila je ona o privremenoj suspenziji Sirije iz Arapske lige, tijela kojem je ona i jedna od zemalja osnivača – odluka vremenski odgođena do srijede 16. studenog i usklađena sa službenim početkom dijaloga Arapske lige sa svekolikom sirijskom oporbom dan ranije, u utorak, 15. studenog.
Iako Arapska liga svoje djelovanje izgleda nije pobliže uskladila sa Siriji susjednom Turskom, te velesilama Rusijom i Kinom, nije sporno kako se tu radi o bitnome slabljenju položaja Sirije u regiji – a posredno i o arapskome udaru na sirijskoga glavnog saveznika Iran. Osim što se time otvara prostor za skore daljnje međunarodne pritiske na Siriju i Iran, u regiji i UN, ostaje nejasno da li se ujedno olakšalo i neke buduće oružane intervencije. Zato ne čudi žestok odgovor dijela režimu sklone javnosti u Siriji, gdje su napadnuta veleposlanstva Saudijske Arabije, Katara i Turske, ali i neki manji diplomatski uredi Turske i Francuske (valjda radi njihove uloge u Libiji).
Ekonomija i politika
Dok se iščekuje nove sankcije, postaju sve jasniji učinci embarga na uvoz petrokemijskih proizvoda, koji je Europska unija uvela za Siriju početkom rujna. Do kraja listopada čak je i službeni Damask morao priznati radikalno smanjivanje tamošnje proizvodnje nafte, koje je u normalnim okolnostima oko 95 posto završavalo na tržištima EU. Time je Siriji nestao glavni izvor deviza, potrebnih za uvoz naftnih prerađevina – budući da domaći rafinerijski potencijali ne zadovoljavaju nacionalne potrebe. Ipak, vlasti tvrde da time još uvijek nije ugrožena i opskrba domaćeg stanovništva energentima, zahvaljujući pripremljenim zalihama. Posljednjih je mjeseci praktično usahnuo i drugi bitni izvor sirijskih deviza – turizam. Prošlogodišnjih 8,5 milijuna turista u Siriji, od toga oko 440 tisuća s prostora zapadnoeuropskih zemalja, ovogodišnji su nemiri sveli na simboliku.
Jedino rješenje za ikakav oporavak ekonomskih grana ovako pogođenih sankcijama je okretanje novim tržištima – prvenstveno Rusiji i Kini, koje su 4. listopada uložile veto na prijedloge kaznene rezolucije UN o Siriji. No, takvo zaobilaženje sankcija nije jednostavno. Dok još nije jasno koliko će efekta imati pozivanje brojnih grupa kineskih novinara i javnih osoba u razgledavanje Sirije, probleme u izigravanju sankcija u naftnoj industriji već je dobro ilustrirala propast tendera raspisanog u Damasku krajem rujna, o neposrednoj razmjeni nafte za naftne prerađevine.
Osim oporbe, u Siriji su tijekom listopada bili jako aktivni i pobornici Bashara al-Asssada
Što se politike tiče, i tu se režim Bashara al-Assada već neko vrijeme aktivno koprca, ne bi li uz valove vijesti o oružanome nasilju prema prosvjednicima, ostavio barem naznake političkih reformi. Početkom studenog proglašene su i dvije nove amnestije – za osobe koje su nosile ili pribavljale oružje, a nisu same okrvavile ruke, te za razne bjegunce od služenja vojnoga roka u Oružanim snagama Sirije. Od ožujka ove godine to su po redu 4. i 5. runda amnestija u Siriji – od kojih vjerojatno ni sada neće biti mnogo učinka, budući da podrazumijevaju barem elementarno povjerenje u državne vlasti kojima se pojedinci trebaju predati prije amnestiranja. Stvarima tu nije pomogla ni Victoria Nuland, glasnogovornica američkog State Departementa, koja je pozvala Sirijce da se na ove amnestije ne odazivaju, implicirajući da su one vjerojatno samo još jedna klopka tamošnjeg totalitarnog režima.
Jednako je tako sporna i vladina ideja održavanja lokalnih izbora u Siriji, raspisanih početkom listopada. Dok je prije desetak dana završilo podnošenje kandidatura, sami su izbori najavljeni za 12. prosinca ove godine. Nije izvjesno koliko je to sve ozbiljno – ni ti izbori, kao ni pisanje novoga ustava o kojem se već duže priča, ili uvođenje nekih naznaka višestranačkoga sustava, ocrtano u novome sirijskome Zakonu o političkim strankama. Kako sada izgleda, sve bi to mogli biti lagani koraci ka nekim širim reformama, ali bi se jednako tako moglo raditi i o čistoj propagandi – igri u kojoj se režim Bashara al-Assada dosad niz puta pokazao iznimno vještim.
