Danas je u Japanu stupilo na snagu novo obrambeno zakonodavstvo, o kojem smo već detaljnije pisali na portalu Obris.org. Kroz njegova se dva propisa po prvi puta od Drugog svjetskog rata postrojbama Oružanih snaga Japana dopušta djelovanje u inozemstvu, u okviru sustava kolektivne samoobrane. To je veliki preokret i u ustavnim postavkama te zemlje, budući da se do sada smatralo kako bi takve aktivnosti predstavljale kršenje prilično restriktivnog japanskog Ustava.

Riječ je o reformama poduzetim od premijera Shinzo Abea, čija je vlada pokušala naći odgovor na sigurnosne prijetnje s kojima je Japan suočen – prvenstveno s vojnim napredovanjem Kine, te nuklearnim prijetnjama Sjeverne Koreje i njenog programa razvoja raketne tehnologije. Pa ipak, riječ je tu o promjenama koje su i u samom Japanu sporne. Velik dio javnosti smatra kako će njima biti narušena nacionalna posvećenost miru te države, te spomenute propise naziva “Ratnim zakonodavstvom”.

Spomenuti propisi uvelike šire ulogu japanskih Samozaštitnih snaga u inozemstvu. Posebno je tu bitna ovlast, uvedena s popriličnim ograničenjima, koja Japanu omogućuje sudjelovanje u sustavima kolektivne samoobrane – pružanje pomoći Sjedinjenim Američkim Državama i drugim prijateljskim zemljama, budu li one vojno napadnute, pa čak i onda kada sam Japan nije pod napadom (ali napad predstavlja prijetnju opstanku Japana). Prethodne vlade Japana smatrale su kako i Japan ima to pravo prema međunarodnome pravu, ali nije u stanju te ovlasti konzumirati budući da članak 9 njegovoga Ustava brani uporabu sile pri rješavanju međunarodnih sporova.

Pozivajući se na izmijenjeni sigurnosni okoliš, kabinet premijera Abea je u srpnju 2014. godine krenuo iznova interpretirati Ustav, te je postavio tri preduvjeta koji moraju biti zadovoljeni ne bi li ipak bilo dopušteno koristiti ovo pravo: (1) ako je prijateljska nacija napadnuta i time nastala prijetnja ugrožava i preživljavanje Japana, (2) ako nema drugih odgovarajućih sredstava kojima bi se takav napad odbio, i (3) ako je sila koju se primjenjuje ograničena na najmanju neophodnu mjeru. Ovo je tumačenje protjerano kroz parlament unatoč činjenici da je redovito izazivalo najveće javne prosvjede u novijoj povijesti Japana – da bi sada, šest mjeseci po donošenju ovih propisa, oni i stupili na snagu.

Pa ipak, nakon što su vladajuća i oporbene stranke u parlament pozvale ustavne stručnjake – koji su predložene promjene većinski proglasili protuustavnima – taj je potez naišao i na snažno protivljenje velikog dijela javnosti, uključujući i brojne mlade, koje se inače u Japanu smatra prilično politički apatičnima. Uz najave da oko 600 odvjetnika u travnju planira grupno tražiti opće preispitivanje ustavnosti ovih propisa, kritičare tu posebno zabrinjava sam način na koji će Vlada odlučivati o sastavnicama koje pojedinu prijetnju čine opasnom po preživljavanje Japana.

Tijekom prošlogodišnjih parlamentarnih rasprava Abe je citirao tek nekoliko primjera za moguće sudjelovanje u kolektivnoj samoobrani, kao što su operacije čišćenja mina u Hormuškom tjesnacu, ili zaštita američkih brodova kojima bi se japanske građane u slučaju krize evakuiralo s Korejskoga poluotoka. Kada su u ranu jesen prošle godine novi  zakoni prolazili parlamentarnu proceduru, već tada se protiv njih ujedinila većina japanske oporbe. Zato ne čude ni najave da će propitivanje njihove ustavnost zasigurno biti jedna od glavnih tema kampanje pred izbore za gornji, Savjetnički dom japanskoga parlamenta, koji toj državi vjerojatno predstoje u srpnju ove godine.

“Promišljao sam koje su to nužne samoobrambene mjere potrebne da bi ispunili (vladinu) odgovornost za zaštitu života japanskih građana“, rekao je Abe pred jednim od parlamentarnih odbora u ponedjeljak, potcrtavajući time da će ovi zakoni pomoći u odvraćanju prijetnji, kao i doprinijeti jačanju japanskoga savezništva sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Pa ipak, glavna oporbena snaga, “Demokratska stanka”, nastala u nedjelju 27. ožujka ove godine spajanjem dvije oporbenih stranaka – tvrdi da bi ove akte trebalo odbaciti. “Premijer Abe je silom promijenio tumačenje Ustava“, izjavio je Katsuya Okada jučer tijekom uličnog govora. On je pitao: “Je li u redu tako lako mijenjati mirotvorstvo Ustava?”

Prema novim zakonima, usvojenima u parlamentu prošloga rujna, Oružane snage Japana smiju pružati logističku potporu vojsci SAD i drugim stranim snagama. Japanske Samozaštitne snage također smiju u većoj mjeri koristiti oružje tijekom sudjelovanja u mirovnim operacijama UN, te pri spašavanju mirovnih snaga drugih zemalja ili osoblja UN koji se nađu pod napadom i u područjima gdje same Samozaštitne snage nisu raspoređene. Ipak, Vlada ne planira uključivati Samozaštitne snage u nikakve nove misije tijekom doglednog vremena, izjavili su upućeni izvori, među ostalim i zato da se izbjegne jačanje javne zabrinutosti pred predstojeće izbore za gornji dom parlamenta. Općenito, očekuje se da će novi zakoni svoje prvo korištenje imati u mirovnoj operaciji u Južnome Sudanu (United Nations Missions in Sudan – UNMISS), u kojoj Japan sudjeluje od 2012. godine. No, prema riječima japanskog ministra obrane Gena Nakatanija, iduća rotacija snaga u ovoj misiji bi trebala biti provedena u svibnju ili lipnju, a do tada sigurno neće biti moguće obaviti obuku vojnika za nove zakonske okolnosti. Dapače, neizvjesno je hoće li takva obuka moći biti obavljena i do jeseni ove godine – što je ipak nedvojbeno nakon već spomenutih izbora za gornji dom parlamenta.

Javnost u Japanu je podijeljena oko ovoga pitanja. Ankete koje je provodio Kyodo News tijekom prošloga lipnja, pokazale su da je 56,7 posto upitanih te propise s polja sigurnosti smatralo neustavnima. Istraživanje javnoga mnijenja koje je ista organizacija provela tijekom ove subote i nedjelje, ustanovilo je da 49,9 posto ispitanika ne gleda blagonaklono na ove zakonske izmjene, dok njih 39 posto gleda u pozitivnome svjetlu. Dakle, oporba ovim prijedlozima kao da lagano opada. U tom je svjetlu zanimljiv i ishod dodatnog istraživanja javnog mnijenja provedenog tijekom prošloga mjeseca – koje je pokazalo da je 47 posto ispitanika protiv ukidanja tih već donesenih zakonskih izmjena, dok je 38,1 posto smatralo da ih ipak treba ukinuti.