Blago rečeno, istočna Azija nije u vrhu tema od javnoga interesa u nas, kako općenito, tako i po pitanju obrane. No, dok se ponekad još i čuje štogod o Kini, njenom ekonomskom napretku, vojnome uzletu i sve češćoj međunarodnoj prisutnosti, Japan ispada bitno veća nepoznanica. Tim više što je riječ o državi koja je nakon poraza u Drugom svjetskome ratu iz temelja promijenila svoj kompletan pristup nacionalnoj sigurnosti. Nakon što su u srpnju 1950. ondje podignute Rezervne snage nacionalne policije (75 tisuća ljudi), iz njih su 1952. formirane Snage nacionalne sigurnosti od oko 110 tisuća ljudi. Konačno, 1. srpnja 1954. godine formirane su i kopnene, pomorske i zračne Samoobrambene snage. Obrambena agencija koja im je rukovodila tek je u drugoj polovici 2006. godine uzdignuta na rang ministarstva – da bi od prosinca te godine Japan onda imao i propisno Ministarstvo obrane. Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga je premijer Japana.
No, posljednjih godina tu su nastavljene brojne postupne promjene koje, usprkos intenzivnom otporu dijela japanske javnosti, nastoje izmijeniti tamošnji obrambeni sustav, približivši ga uobičajenoj međunarodnoj praksi u svrhu lakšeg odgovora na sve napetiju sigurnosnu situaciju u regiji oko Japana (kojom dominiraju nepredvidiva ponašanja Sjeverne Koreje, te vojno i političko jačanje Kine). U tu je svrhu u prosincu 2013. godine ustanovljeno i Vijeće nacionalne sigurnosti koje okuplja premijera, glavnog tajnika kabineta vlade (ministarska pozicija koordinatora Vlade i glasnogovornika), te ministre vanjskih poslova i obrane – ne bi li se ubrzalo reagiranje države u situacijama kriza. Samo dva tjedna kasnije, 17. prosinca 2013. godine, Japan je donio i čitav niz novih obrambenih dokumenata. Kao prvo, tu su bile nove Smjernice nacionalnog obrambenog programa (koje su ciljeve obrambene politike postavile u proračunske okvire), zatim je tada donesen i novi Srednjoročni obrambeni program, kao i prva japanska Strategija nacionalne sigurnosti ikad. Njome se postavilo opća usmjerenja nacionalne sigurnosti, te se definiralo japansku politiku “Proaktivnog doprinosa miru”, u čijem se svjetlu onda u travnju 2014. godine reformiralo i sustav izvoza vojne opreme i tehnologije. To reformiranje je pratilo tri izričita principa – (1) poštivanje širokog kruga isključenja izvoza, (2) uvjetovanje takvih izvoza i ako su dopušteni, te (3) kontrola mogućih daljnjih transfera nekim trećim strankama.
U srpnju 2014. godine Vlada Japana kreće u izmjene tamošnjeg obrambenog zakonodavstva, ne bi li uskladila sve te novodefinirane postavke nacionalne sigurnosti i obrane s važećim okvirom nacionalnog zakonodavstva – da bi onda u svibnju 2015. u parlament bili otposlani prijedlozi novih propisa. Dok je većina protivnika ovakvo postupanje doživljavala kao tiho i zaobilazno mijenjanje japanskoga ustava, vladajući su kao ukupan cilj ovih zakonskih promjena naveli omogućavanje Japanu da glatko odgovara novim izazovima, te da bude u stanju aktivnije doprinositi mirovnim i stabilizacijskim naporima međunarodne zajednice. Naravno, time nije u pitanje doveden saveznički odnos Japana prema Sjedinjenim Američkim Državama, već su samo postavljeni temelji za šire obrambene suradnje – uz negodovanje navodno i do dvije trećine stanovništva Japana.
Prosvjed oko 120 tisuća ljudi krajem kolovoza u Tokiju
Iako su ova nastojanja naišla i na oštro protivljenje susjedne Kine, zakonski prijedlozi paketa tematskih propisa usvojeni su 16. srpnja ove godine u donjem, Predstavničkom domu japanskoga parlamenta, da bi onda 19. rujna prošli i glasovanje u gornjem, Savjetničkom domu. Čitava se ova procedura odvijala uz intenzivne i masovne javne proteste građana suprotstavljenih pretpostavljenoj novoj militarizaciji Japana, te uz parlamentarni bojkot većine opozicije i glasovanje “protiv” tek od nekoliko zastupnika pojedinih manjih japanskih parlamentarnih stranaka. Iako čitava ova situacija nije koristila oporbi, sam način na koji je premijer Shinzo Abe zakonske promjene progurao kroz parlamentarnu proceduru doveo je i do primjetnog pada postotaka podrške vladi u istraživanjima javnoga mnijenja, kao i do jačanja protivljenja aktualnoj japanskoj politici načelno konzervativnoga usmjerenja.
Neslaganjaa u japanskom parlamentu oko obrambenih zakona, 19. rujna 2015. godine
Ukupno gledano, posljednjih je mjeseci Japan tu nanovo donio jedan tematski zakon, dok su u drugom zajedničkome aktu bile obuhvaćene izmjene i dopune ukupno pet već postojećih većih propisa vezanih uz područje nacionalnu sigurnosti i obrane. (1) Iznova je donesen “Zakon o međunarodnoj podršci miru”, kojim se omogućilo pružanje podrške oružanim snagama stranih zemalja pri kolektivnome savladavanju situacija koje prijete međunarodnome miru i sigurnosti. Time je u praksi odbačena već tradicionalna orijentacija na samoobranu, te su otvorena vrata “kolektivnoj samoobrani” s partnerima – gdje podrška o kojoj je riječ može obuhvaćati i logističku potporu saveznicima koji su u borbenim operacijama, ali i pružanje proturaketne zaštite, ili osiguravanje međunarodnih plovnih puteva za saveznike. Ova je točka izazivala poseban bijes javnosti, koja je tvrdila kako se time tek podvodi Japan pod aktualnu ratobornu politiku Sjedinjenih Američkih Država.
Japanci tijekom mirovne misije u Iraku
Takva je pomoć pobliže definirana (2) izmjenama “Zakona o osiguravanju sigurnosti u situacijama koje bi imale važan utjecaj na mir te sigurnost Japana” – gdje je definirano da se takva pomoć može pružati oružanim snagama drugih država (ne samo SAD), te su definirani i njeni opsezi. (3) U “Zakonu o suradnji pri UN operacijama potpore miru i drugim operacijama” proširene su potencijalne uloge japanskih snaga, uključujući tu i potencijalno korištenje oružja (nova pravila postupanja), kao i moguće sudjelovanje Japana u međunarodnim sigurnosnim poduhvatima van okvira organizacije UN – što je prije bilo obuhvaćeno posebnim zakonima o iznimnim mjerama u Iraku, i pri aktivnostima anti-terorizma. Uvođenje načelne mogućnosti korištenja oružja u misijama trebalo bi otkloniti situacije kakve su bile viđane u Iraku, gdje je japanski kontingent kod mjesta Nasiriya svojedobno konstantno koristio zaštitu partnerskih nacija (pretežito Italije), budući je sam radio na razminiranju, ali nije bio u stanju osiguravati vlastiti logor ili živote (4) Izmjenama “Zakona o operacijama inspekcijskog nadzora brodova” omogućeno je zakonito provođenje inspekcija na stranim plovilima, u svrhu očuvanja međunarodnoga mira i sigurnosti. (5) Novinama u “Zakonu o japanskim samoobrambenim snagama” je, među ostalim, omogućeno sudjelovanje u akcijama spašavanja građana Japana i drugih država u inozemstvu (uz korištenje oružja, uvjetovano pristankom stranih zemalja gdje se radi), kao i aktivna zaštita opreme i naoružanja oružanih snaga SAD i drugih zemalja, te šire pružanje podrške i usluga Oružanim snagama SAD u doba mira (pa i dostavom streljiva). Konačno, izmijenjeni su i (6) propisi o odgovorima Japana na situacije oružane agresije – kako na sam Japan, tako i na pojedine strane zemlje (što je novina). Ovdje se insistira na poštovanju međunarodnoga prava, uključivo tu i međunarodno regulirano “pravo na kolektivnu samoobranu”.
Tu je uporaba sile s japanske strane općenito regulirana kroz tzv. “Tri nova uvjeta” – (1) da mora biti napadnut Japan, ili je napadnuta bliska strana zemlja tako da je ugroženo preživljavanje Japana, ili jasno prijeti suštinsko narušavanje ljudskih prava na život, slobodu i traženje sreće, (2) kad nema drugoga puta za odbijanje napada, za osiguravanje preživljavanja Japana i zaštitu njegovih građana, (3) da korištenje sile bude ograničeno na nužan minimum potrebnoga.
Dok je čitavo ovo novo obrambeno zakonodavstvo Japana tek usvojeno, ostaje za vidjeti kako će njegove odredbe djelovati u praksi. Dok se japanski službeni izvori trude umanjiti pretpostavljene konkretne posljedice svih ovih zakonodavnih novosti, javnost u Japanu je tu prilično skeptična. Da bi vidjeli tko je tu stvarno u pravu – ne ostaje nam ništa osim čekanja.
