Kada smo nedavno preporučili knjigu „Financiranje Prvog svjetskog rata“ kao obaveznu literaturu, najavismo i skoru objavu intervjua s autorom knjige, Hewom Strachanom, profesorom povijesti rata na Oxfordu, i jednim od najznačajnijih svjetskih vojnih povjesničara. S profesorom Strachanom družio sam se tijekom nedavnog putovanja u Afganistan, kada se i na terenu, među britanskim vojnicima, pokazalo da je taj postariji gospodin – po činu brigadir te, među ostalim, i član ceremonijalne postrojbe kraljičinih tjelesnih čuvara za Škotsku – neprikosnoveni autoritet. Razlog leži i u tome što je, prema staroj engleskoj navadi, šef Katedre za povijest rata na Oxfordu tradicionalno angažiran i na pitanju razvoja strategija britanske vojske, kao i za promišljanje modernih obrambenih tema. No Hew Strachan, iako više nego preokupiran aktualnim britanskim vojnim planovima, ipak ne odustaje od namjere da se vrati svojoj jedinoj ljubavi – Prvom svjetskom ratu. U ovom ekskluzivnom razgovoru za portal Obris.org otkriva kako se počeo baviti vojnom poviješću, i što sve taj poziv u Velikoj Britaniji podrazumijeva.
Moram reći da vas u Hrvatskoj ljudi znaju prvenstveno po vašem radu na području Prvog svjetskoga rata.
To je zapravo ono područje u kojem leže moji znanstveni interesi. Do mog dolaska na Oxford – na mom prošlome poslu, koji sam radio između 1992. i 2002. godine, kada sam bio profesor moderne povijesti u Glasgowu – bio sam u potpunosti povjesničar, s ponešto interesa za aktualno ratovanje. Međutim, Prvi svjetski rat bio je područje unutar kojeg se kretala glavnina mojih znanstvenih aktivnosti tijekom… zastrašuje pomisliti koliko… pa, proteklih oko 30 godina.
Prvi svjetski rat je jako veliko područje. Jeste li ga pokrili cijelog?
Započeo sam! 1980. – sad je to stvarno već 30 godina – pozvala me izdavačka kuća Oxford University Press da napišem povijesni pregled 1. rata u jednome svesku, ne bi li njime zamijenili knjigu koja je tada još bila u prodaji, a možda je i danas još ponegdje u prodaji – autora Cruttwella (iz 1934. op.a.) – a to je ostala jednom od najcjenjenijih povijesti toga rata. Kako sam krenuo raditi, taj je projekt počeo jako rasti – očigledno se od 1930-tih na ovamo obavilo mnogo istraživanja, arhive su se otvorile na način na koji nisu bile dostupne 1930-tih, i naravno – mi smo postali, ili sam barem ja postao, mnogo svjesniji globalnih dimenzija toga sukoba. Tendencija u slučaju britanskih vojnih povjesničara je bila, a u nekim aspektima je i danas, gledati taj rat kao jedan „britanski fenomen“, locirajući se negdje „uz obalu Europe“, pitati se što su Britanci uopće raditi u toj Europi, u kopnenoj Europi. Ono što sam ja pokušao raditi bilo je postaviti se, metaforično, među Centralne sile – postaviti se u Njemačku, ili u Beč, prije negoli u London. I to je neizbježno bitno proširilo sve što sam radio. Također sam osjećao da se taj rat ne može razumijeti samo kroz vojnu povijest – on se morao razumijevati kao ekonomska, socijalna ili politička povijest.
Je li to snimljeno?
Da, ta je serija dostupna, ona je na DVD-u. Ja nisam mislio da će se to dovršiti, ali je ipak dovršena. Proračun projekta je bio, mislim, oko 3 milijuna funti. Bio je to ozbiljan poduhvat: 10 nastavaka, produkcijski tim koji je obuhvaćao 14 različitih jezika. Dakle, zaista smo mogli dostojno obuhvatiti globalni i međunarodni opseg tog konflikta.
To se događalo upravo u vrijeme mog prelaska na Oxford, 2002. godine. Iduća godina mog akademskoga života zapravo je bila popunjena izradom televizijske serije, te jednosveščane povijesti tog rata, koja je pratila seriju. Sve je bilo dovršeno 2003. godine, i ja sam si mislio da ću se tada vratiti tematici Prvog svjetskoga rata. I to si zamišljam sve do danas. Ali te 2003. godine dostigle su me dvije odvojene stvari: jedna je bila ta da sam do tog trenutka već preselio u Oxford, gdje sam preuzeo mjesto šefa katedre „Povijesti rata“, a druga je da je Velika Britanija postala dio Koalicije, ušavši u sukobe u Iraku. To je jako bitno zato jer taj šef katedre u Oxfordu, iako se ta katedra naziva „Povijesnom“ i dio je fakulteta povijesti – također sa sobom nosi i odgovornosti po pitanju strateških studija, i za pitanja modernih obrambenih tema.
Kako je to moguće? Ta dva područja izgledaju potpuno inkompatibilno?
Morate razumjeti da je Oxford u mnogome oblikovan svojom vlastitom poviješću. 1909. godine, kada je ustanovljena ova katedra – nije bilo odjela za političke studije, nije bilo akademskog studiranja strategije. Oxford je tu zapravo bio prilično pionirski orijentiran, kada se odlučilo studirati vojnu povijest. U to je vrijeme fakultet povijesti u Oxfordu bio mjesto koje je pripremalo ljude za karijeru u politici i javnome životu, jednako kao što se ljude pripremalo da budu povjesničari. Ovo je bio najpopularniji predmet na Sveučilištu, prije Prvog svjetskoga rata, i tako je prvi profesor na toj novoj katedri – čovjek imenom Spenser Wilkinson, koji je bio novinar, školovani klasicista, bio je odvjetnikom (za što je također imao škole) – njega su jednako zanimale aktualne strateške diskusije, kao što ga je zanimala i vojna povijest. Taj je model zapravo i preživio na Oxfordu sve od tih vremena.
Michael Howard – povjesničar i doajen britanskih strateških studija
Kako je politika kao disciplina rasla na Sveučilištu u Oxfordu, na način kako je krenula rasti nakon Prvog svjetskoga rata, tijekom 1920-tih, katedra „Povijesti rata“ već je bila čvrsti dio fakulteta povijesti, u čijem je sastavu i ostala. U tim počecima, mislim da nije bilo te tenzije između podučavanja vojne povijesti i podučavanja strateških studija. Stvari su se mogle promijeniti, a vjerojatno su se i trebale promijeniti tijekom 1970-tih. No 1977. godine je profesorom „Povijesti rata“ postao Michael Howard, a iako ga ljudi čvrsto povezuju s ovom katedrom na Oxfordu – on je to mjesto držao samo tri godine. Michael Howard predstavljao je nastavak te tradicije – interakcije strateških studija i vojne povijesti, do točke gdje su ljudi trebali jasno reći: „Trebalo bi podijeliti to mjesto na dvije odvojene pozicije“ – tu je jedno mjesto za vojnu povijest i još jedno odvojeno mjesto za strateške studije. No, to je staro stanje produljeno, jer ga je svojevrsno nastavljala i Michaelova vlastita karijera. I taj model ostaje i danas. Već kada sam ja došao na Oxford 2002. godine, to više nije bilo održivo, barem u mom gledanju. Sjećam se da sam na svom razgovoru za posao rekao: „Ja sam povjesničar. Želim raditi vojnu povijest“! Moj neposredni prethodnik, Robert (Bobby) O’Neill, bio je i direktor International Institute for Strategic Studies (IISS). Dakle, ono što sam zatekao bilo je jedno mjesto bitno jače u strateškim studijama, nego u vojnoj povijesti. Od onog što sam ja mislio – da ću uzgojiti i ojačati onu vojno-povijesnu stranu – zbog invazije na Irak, i zbog toga što su se odjednom pojavile te tekuće velike vojne operacije, strateške su studije još dodatno dobile na značaju u tim našim radnim životima.
Danas britansko Ministarstvo obrane ima dio za planiranje, ima odjele za strateške studije, zar ne? Koliko se oni danas oslanjaju na vas u Oxfordu?
To se razvijalo organski. Tijekom Hladnoga rata strateške su studije postale jako statične – jer su bile fokusirane na suprotstavljanje NATO-Varšavski pakt, jako su se bavile nuklearnim oružjem, i nije se tu mnogo mijenjalo – jer se i nije mnogo toga događalo. Bilo je tu kriza, bilo je napetosti u odnosima, ali sam rat – koji je često katalizator velikih promjena – nije mijenjao stvari.
U ranijim fazama moje karijere podučavao sam „Aktualne strateške studije“ i „Aktualne studije rata“ – tijekom jedne godine bio sam predavač i na Sandhurstu, na Kraljevskoj vojnoj akademiji, nešto od toga sam radio i kad sam podučavao na Cambridgeu, pa ponešto i u Glasgowu, doduše ne baš mnogo ondje – budući sam ondje bio baš profesor povijesti. Dakle, nikad nisam baš potpuno otišao iz tih voda. Ali, ono što se dogodilo između 2003. i danas, u 2012. godini, to je da se rat počeo konstantno razvijati, dakle, mijenja se! I najednom, kao posljedica toga (što je perverzno) ljudi su posegnuli unatrag ka povijesti, ne bi li kroz nju razumjeli promjene. Povijest je tu imala više za dati nego, recimo, tijekom 1970-tih. Ja zapravo čvrsto vjerujem da je vrijednost prilaženja studiju aktualnih obrambenih tema i aktualnih strategijskih tema, uz jednu povijesnu svijest – u tome da trebate biti osjetljiviji na same promjene. Nije tu riječ samo o objašnjavanju kontinuiteta – mislim, svaki idiot može reći: „Ovo izgleda poprilično istovjetno nečem što se nekad desilo!“. Vrlo je jednostavno, kad govorimo o ulozi nevladinih aktera u aktualnim sukobima, reći: „Pa i u 17. stoljeću smo gledali nevladine aktere. Pa toga je bilo i u ranijim stoljećima!“ – što je, doduše, istina. Ali to nam baš i ne pomaže mnogo, jer se također mnogo toga i promijenilo. Dakle, što je bitno u tim razlikama između nevladinih aktera u 21. stoljeću i nevladinih aktera u 17. stoljeću?! Znate, neki su odgovori tu jako jasni, neki su prilično tehnološke prirode…
Bi li rekli da ponekad tu ima napetosti – između Ministarstva, koje tome pristupa operativno, i Vas – kao akademskog istraživača?
Ma da, ja sam se tu gotovo nadživio, jer sam proveo toliko vremena – i što dulje, sve više vremena, tijekom protekle tri ili četiri godine, ali zasigurno toliko mnogo vremena od 2003. godine – zabavljen Vladinim politikama na ovoj ili onoj razini. Nadišao sam svoje poželjno trajanje. Imam li ja još neke vrijednosti, ili sam tu „tek da dodajem neki ton situaciji koja bi inače bila tek jedna vulgarna tučnjava“ – da citiram jedan Punch-strip, o tome koja je bila svrha konjaništva na bojištu!? Znate, ima trenutaka kada se baš tako osjećam. Da sam ondje tek da bi ljudi u britanskoj Vladi, ali i u drugim vladama, mogli reći: „Eto, pričali smo i s predstavnicima akademskoga svijeta!“, i da su time svojevrsno nacrtali nekakvu kvačicu preko nekog kvadratića – da su pogledali i „van kutije“, i izvan svojeg vlastitog sustava.
Ipak, mislim da tu ima i nekih drugih vrijednosti. Jedna od stvari je, naime, da današnje institucije koje vode ratove redovito imaju vrlo kratko institucionalno pamćenje. I to djeluje na čitavome nizu razina. To djeluje na razini da se oni koji su na bojištu, u samome vojnom poduhvatu, tamo nalaze u jednome mahu ponajviše do jedne godine. Možda su oni na tom bojištu – u Afganistanu ili Iraku, bili i ranije – ali to što su ondje vidjeli je bilo nešto bez kontinuiteta, jer su ondje bili, recimo, također na godinu dana, samo dvije ili tri godine ranije.
Dakle, a ova je poanta izrečena već mnogo puta do sada, vrlo je malo ljudi vidjelo kampanju od početka pa do kraja. Imam dojam da je vrlo teško dohvatiti bit – onoga što je novo, onoga što je staro, onoga što je napredak i onoga što je neuspjeh. Vrlo je teško doći do te perspektive. To je jedan aspekt, u kojem povijesna perspektiva i svijest može biti vrijedna. S druge strane, tu je i učinak elektroničkih računala – da više nema onih ormara za arhive, da stvari nestanu sa zaslona, da sve što je starije od 6 mjeseci više nije dio institucionalnoga sjećanja. Ministarstva obrane potrošila su veliki dio vremena na ponovno „izumljivanje kotača“. Ona se vraćaju i isprobavaju rješenja koja su već isprobali, možda prije 20 godina, i toga se ja sjećam – osim što je negdje i u službenim zapisima – dakle, ima vrijednosti u tome što radim. Nedavno sam bio s visokim britanskim časnicima, a prisutan je bio i jedan američki general koji me upoznao riječima: „Hew Strachan je jedan od onih koji nas drže iskrenima. On nas podsjeća gdje smo bili, ne bi li imali naznake i gdje smo sada.“ Ne znam, možda je to samo njegova ideja o tome što ja radim. Ali, što više radite, što ste više upleteni u aktualne političke teme, to više imate i doticaja s raspravama. I ja sam, budući sam na Oxfordu, gdje posljednjih osam godina traje taj program „Promjenjivi karakter rata“ – vidio sam većinu naših visokih zapovjednika, koji su prošli kroz Oxford ne bi li o tome pričali. Oni koji su bili na dužnosti 2003. godine – njih je većina danas u penziji i njihova su sjećanja na neki način nestala iz institucija. A ja i dalje imam kontekst, koji doduše nije zasnovan na iskustvu iz prve ruke, na sudjelovanju u opasnim situacijama – i ja apsolutno poštujem one koji su osobno bili u takvim opasnim situacijama, koji su ubijali neprijatelje ili izlagali život opasnosti – ali, ja sam vidio te promjene, kako se događaju kroz vrijeme, kao što sam vidio i razne ljude na djelu.
Sreli smo se na mjestu koje bi u posljednje vrijeme mogli nazvati i jednim od opasnijih na svijetu (u Afganistanu, op.a.). Idete li često na takva mjesta, „na teren“, u Afganistan, u Irak?
Posjete “terenu” stavljaju stvari u stvarni kontekst (prof. Strachan desno)
Na žalost, nikad nisam bio u Iraku. Bio sam pozvan od britanskih oružanih snaga, ali nisam mogao ići jer je bila sredina nastavne godine na Oxfordu, nisam si mogao raskrčiti raspored. Jedan od razloga što sam na ovome putu, i što sam i protekle godine također bio u Afganistanu – je taj što sam na studijskoj godini, pa su mi obveze koje neposredno imam na fakultetu manje nego što bi to bilo standardno. Osjećam tu dvije stvari, koje treba reći o važnosti odlazaka na područja operacija. Vojni povjesničari, ili oni koji studiraju aktualne strateške teme, zapravo se moraju povremeno staviti u situaciju da ostanu iskreni. Mislim da vojni povjesničari trebaju ići, ako mogu, i gdje mogu. Osjećao sam da ja trebam ići. Pričao sam i s više ljudi, s dobrim prijateljima, koji su bili na terenu – posebice kako je britanska vojska u Helmandu, s američkim prijateljima, moja je vlastita kćer služila u vojsci, moj je zet u vojsci i bio je na opasnim mjestima, i osjećao sam – na neki način, da time donekle testiram i svoju srž.
Mislim da je tu druga stvar, kao kod čitanja putnoga vodiča. Možete o nekom mjestu čitati putne vodiče, ili upute za putnike, ali ako ne odete i ne isprobate stvari sami – zapravo nemate dojam. Mi, koji smo bili u Afganistanu, znamo da taj direktni kontakt – i s Afganistancima i sa stranim trupama na poprištu akcija – radi veliku razliku.
——————————————-
Hew Strachan - profesor i strateg - Odlasci na bojišta i čemu takve avanture služe
——————————————-
Možemo li i o tome od vas očekivati neku barem jednosveščanu knjigu?
Ne, neću napisati pregled ovih ratova u jednome svesku. Moj ozbiljan akademski rad ostaje koncentriran na Prvi svjetski rat. Ono što je iz toga proizašlo, taj program koji imamo na Oxfordu, od 2004. godine, interdisciplinarni je program. On obuhvaća povijest, ali on obuhvaća i politiku, pravo, filozofiju, etiku rata. I, što je posebno bitno, u sve to uključili smo ljude iz prakse – to smo učinili dijelom naše misije.
Ono što osjećam da trebam napraviti, i dapače, već sam na pola puta kroz samo pisanje – je napraviti knjigu o prirodi rata kao fenomenu. Znam, to zvuči poprilično grandiozno, ali nije ništa slično Clausewitzu. To je nešto što prenosi taj dijalog između povijesti i sadašnjosti – koja pokušava sagledati kontinuitete i promjene. Započinje s premisom – kao što je to izrazio Clausewitz – da dok je priroda rata nepromjenjiva, njegove se pojavne karakteristike neprekidno mijenjaju. Te bi odnose pokušali promišljati kroz niz tema. Dakle, knjiga će, prema planu, imati deset poglavlja, svako naslovljeno pitanjem. Da li ću uspjeti odgovoriti na ta pitanja – druga je stvar. Ima tu još nekih od tih pitanja o kojima trebam razmišljati – ali, to je to što je proizašlo iz događanja ovih posljednjih godina. Druga je stvar, baš zato što sam toliko duboko uronio u te pojedine politike, i što se time ponešto ozbiljnije bavim, ne samo kroz vojne strukture već i kroz same vladine strukture, da sve to što vidim ovdje će biti odraženo i u onome što tamo radim.
I na kraju – jeste li bili u Hrvatskoj, ili u regiji oko Hrvatske?
Bio sam u Hrvatskoj, doduše jako davno, kao prvo – tada je to još bila Jugoslavija, a kao drugo – bilo je to zapravo iste godine kada sam po prvi puta bio i u Afganistanu – 1971. godine. Dakle, moji pogledi na te stvari danas više ne vrijede. Bojim se da mi je to rupa u znanju.
We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website. If you continue to use this site we will assume that you are happy with it.Ok
Započeo sam! 1980. – sad je to stvarno već 30 godina – pozvala me izdavačka kuća Oxford University Press da napišem povijesni pregled 1. rata u jednome svesku, ne bi li njime zamijenili knjigu koja je tada još bila u prodaji, a možda je i danas još ponegdje u prodaji – autora Cruttwella (iz 1934. op.a.) – a to je ostala jednom od najcjenjenijih povijesti toga rata. Kako sam krenuo raditi, taj je projekt počeo jako rasti – očigledno se od 1930-tih na ovamo obavilo mnogo istraživanja, arhive su se otvorile na način na koji nisu bile dostupne 1930-tih, i naravno – mi smo postali, ili sam barem ja postao, mnogo svjesniji globalnih dimenzija toga sukoba. Tendencija u slučaju britanskih vojnih povjesničara je bila, a u nekim aspektima je i danas, gledati taj rat kao jedan „britanski fenomen“, locirajući se negdje „uz obalu Europe“, pitati se što su Britanci uopće raditi u toj Europi, u kopnenoj Europi. Ono što sam ja pokušao raditi bilo je postaviti se, metaforično, među Centralne sile – postaviti se u Njemačku, ili u Beč, prije negoli u London. I to je neizbježno bitno proširilo sve što sam radio. Također sam osjećao da se taj rat ne može razumijeti samo kroz vojnu povijest – on se morao razumijevati kao ekonomska, socijalna ili politička povijest.
