Koristeći priliku službene posjete ministra obrane RH Ante Kotromanovića Republici Srbiji, odlučili smo prigodno objaviti svojevrstan pregled obrambenog sustava te države, koji je u širem okviru portala Obris.org rađen tijekom proljeća ove godine. U svojoj donekle modificiranoj formi, te na engleskome jeziku, on je bio i objavljen u stručnome časopisu Military Technology (Miltech), u broju od lipnja ove godine. Kako se tu bazično radi o tekstu iz travnja ove godine, tek smo pojedinim zahvatima poradili na njegovom osnovnom osvježavanju.

———————————-

Dok posljednjih dana Republika Srbija konačno sređuje odnose sa susjednim Kosovom, treba pogled baciti i na obrambeni sektor u Srbiji. Njegove brojne reforme, ali i ograničene nacionalne proračunske mogućnosti, uvelike su utjecale na sređivanje odnosa u regiji, bez obzira na povremene ratoborne izjave političara.

1. Parlamentarni nadzor obrambenog resora

Demokratsku i civilnu kontrolu Vojske Srbije prvenstveno vrše Narodna skupština i Zaštitnik građana. Parlamentarni nadzor povjeren je Narodnoj skupštini, pretežito kroz radno tijelo „Odbor za odbranu i unutrašnje poslove“, sastavljen od 16 zastupnika (7 opozicija i 9 vladajući), kojim predsjeda predstavnik vladajuće koalicije. Od konstituiranja novog saziva 31. svibnja 2012. iz njega je izdvojen „Odbor za kontrolu službi bezbednosti“, novo tijelo  sastavljeno po istome principu (9 članova – 4 oporba i 5 vladajući) s predsjednicom iz vladajuće koalicije. Za ova se radna tijela u Beogradu ne čuju pohvale, prvenstveno zbog nedostatka volje, financijskih sredstava i znanja potrebnih za efikasni nadzor obrane. „Zaštitnik građana“ (ombudsman) samostalna je i neovisna institucija, uvedena 2005. godine radi preispitivanja zakonitosti te pravilnosti rada javnih vlasti u Republici Srbiji. Ombudsmana na mandat od pet godina bira Narodna skupština Republike Srbije, koju on i izvještava o svome radu. Saša Janković, Zaštitnik građana već u svom drugom mandatu, na primjetno je boljem glasu po pitanju djelotvornosti.

2. Ministarstvo obrane Republike Srbije

Ministarstvo obrane je osnovno državno tijelo za poslove obrane u Republici Srbiji. Vodi ga ministar obrane – u Srbiji tijekom dužeg vremena neuobičajeno jaka politička funkcija. Od ljeta 2012. godine pa sve do početka rujna ove godine taj je položaj obnašao Aleksandar Vučić, predsjednik SNS-a, najveće stranke u državi (iz koje je i predsjednik države Tomislav Nikolić). U ovogodišnjoj dugotrajnoj rekonstrukciji Vlade RS resor obrane dopao je Nebojšu Rodića, pravnika i kratkotrajnog direktora Bezbednosno-informativne agencije (BIA), koji je na mjesto ministra obrane Srbije stupio 4. rujna ove godine. Ministar obrane donedavno je imao dvojicu državnih sekretara – prvi je ujedno i zamjenjivao ministra (uz nadzor kadrovskih pitanja, borbe protiv korupcije i obavještajno-sigurnosnih poslova), dok se drugi sekretar bavio financijama, javnom nabavom, materijalnim resursima i vojnim zdravstvom. Od 19. rujna ove godine državni sekretar je samo jedan, i on djeluje kao zamjenik ministra obrane. Ministarstvo obrane ima četiri osnovna dijela – Sektor za politiku obrane, Sektor za ljudske resurse, Sektor za materijalne resurse i Sektor za budžet i financije, koje vode pomoćnici ministra. Uz to, Ministarstvo obuhvaća dvije samostalne uprave (Upravu za odnose s javnošću, te Upravu za vojno zdravstvo), te niz samostalnih državnih organizacija povezanih s obranom (Univerzitet obrane, Inspektorat obrane, Vojno-bezbedonosna agencija i Vojno-obavještajna agencija).

3. Oružane snage

Oružane snage Republike Srbije obuhvaćaju Kopnenu vojsku, Ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu, te Zapovjedništvo za obuku Vojske Srbije – dijelove koje se intenzivno preslagivalo između 2005. i 2010. godine. Na čelu Oružanih snaga je Generalštab Vojske Srbije, u čijem su neposrednom sastavu Garda, Centralna logistička baza, Brigada veze i zasebni Centar za elektronska djelovanja.

3.1. Kopnena vojska

Glavninu kopnenih snaga predstavljaju 4 mehanizirane brigade. Prva je brigada na sjeveru (zapovjedništvo u Novom Sadu, jedinice u Bačkoj Topoli, Sremskoj Mitrovici, Pančevu i Novom Sadu). Druga brigada pokriva jugozapad (zapovjedništvo u Kraljevu, jedinice u Novom Pazaru, Raškoj, Valjevu i Kraljevu), Treća je brigada na jugoistoku (zapovjedništvo u Nišu, jedinice u Prokuplju, Zaječaru, Kuršumliji i Nišu), dok Četvrta brigada pokriva jug Srbije (zapovjedništvo u Vranju, jedinice u Bujanovcu i Vranju). Uz to, kopnena vojska obuhvaća Specijalnu brigadu (zapovjedništvo u Pančevu, a jedinice u Nišu i Pančevu), te Mješovitu artiljerijsku brigadu iz Niša (četiri bataljona poljskog topništva (152 i 130 mm), bataljon VBR) i niz pomoćnih postrojbi. Pod okriljem kopnene vojske je i Riječna flotila,  razine brigade (zapovjedništvo u Novome Sadu, jedinice u Novome Sadu, Beogradu i Šapcu). Rezervu kopnene vojske čini osam teritorijalnih brigada. Njih četiri se razvijaju iz Centara za obuku – Sombor (Bačka brigada), Valjevo (Drinska brigada), Leskovac (Jablanička brigada) i Požarevac (Braničevska brigada) – dok preostale nastaju iz zasebnih Komandi za razvoj – Pančevo (Banatska brigada), Jakovo (Beogradska brigada), Kruševac (Rasinska brigada) i Zaječar (Timočka brigada).

3.2. Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana

Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana Srbije ima zajedničko zapovjedništvo smješteno u Zemunu, dok je borbena struktura koncentrirana u dvije zrakoplovne brigade, jednu raketnu brigadu, brigadu zračnog izviđanja i navođenja, te prateće postrojbe. Zrakoplovne brigade nastale su pretvorbom prijašnjih zrakoplovnih baza (dovršeno 2010. godine) – 204. je koncentrirana na Batajnici (glavnina lovačkog zrakoplovstva i kapaciteta za letačku obuku), dok su zapovjedništvo i letjelice 98. brigade smješteni na aerodromima Lađevci i Niš (zrakoplovi J/NJ-22 „Orao“, helikopteri i transport). Protuzračna obrana koncentrirana je u 250. raketnoj brigadi (zapovjedništvo u Beogradu, jedinice na 9 lokacija širom Srbije), naoružanoj opremom ruskog podrijetla – S-125M1T Neva, 2K12 Kub, kao i prijenosni sustavi Strela-2M i 9K38M Igla.

3.3. Zapovjedništvo za obuku Vojske Srbije

Sedam teritorijalnih centara za osnovnu obuku i pet centara za stručno-specijalističku obuku su sredinom 2007. objedinjeni u Zapovjedništvo za obuku Vojske Srbije (zapovjedništvo u Beogradu, i centrima za obuku širom Srbije – u Somboru, Pančevu, Jakovu, Valjevu, Zaječaru, Kruševcu, Leskovcu, Požarevcu, u Batajnici, te Gornjem Milanovcu). Ono obuhvaća i već spomenute četiri Komande za razvoj rezervnih brigada, te poligon „Pasuljanske livade“.

4. Kadrovska pitanja

Nakon izdvajanja Crne Gore, samostalni je obrambeni sektor Republike Srbije 2007. brojao 40.164 ljudi s tendencijom smanjenja. Krajem 2010. za Republiku Srbiju govorilo se o 29.125 ljudi u obrani – 12.260 u Kopnenoj vojsci, 4.262 ljudi u Ratnome zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani, 6.212 ljudi u Zapovjedništvu za obuku, te 6391 ljudi u Ministarstvu obrane. Za 2012. se brojalo ukupno 28.216 ljudi (djelatnih vojnih osoba i civila).

4.1. Ministar obrane Republike Srbije

Srbija je 27. srpnja 2012. dobila novu Vladu, sa Srpskom naprednom strankom (SNS) kao glavnim koalicijskim partnerom. Upravo je predsjednik SNS-a, Aleksandar Vučić, došao na čelo resora obrane. Temeljem njegove sporne političke prošlosti, mnogi su sumnjali u sposobnost i znanje novog ministra – osobe kojoj su tijekom prve godine mandata pažnju s obrane često odvlačile antikorupcijske teme, pregovori o statusu Kosova, te razne političke igre.

Aleksandar Vučić započeo je kao apologeta srpske ratne mašinerije u Bosni i Hercegovini te Vojislava Šešelja (kojem se sudi za ratne zločine u Den Haagu). U doba NATO-intervencije na Srbiju 1999. godine bio je najmlađi ministar informiranja Vlade Srbije. Iako je Vučić ortodoksnu politiku promijenio 2008. (nakon razlaza sadašnjeg Predsjednika Srbije Tomislava Nikolića s haškim optuženikom Šešeljem), problem ostaje njegovo skromno iskustvo u vođenju kompleksnijih upravnih sustava. No, dok uz mjesto ministra obrane, Aleksandar Vučić postaje tajnik „Saveta za nacionalnu bezbednost“ (koordinira rad obavještajnih službi), te je kao prvi potpredsjednik Vlade zadužen i za borbu protiv korupcije u državi (nadgleda rad policije te državnog odvjetništva) – time jedan čovjek, ujedno čelnik najjače političke stranke u Srbiji, kontrolira i gotovo cjelokupni represivni aparat države. Dok je prethodni ministar Dragan Šutanovac isticao (1) uključivanje Srbije u međunarodne vojne misije i (2) poticanja izvoza vojne industrije – Vučićevi su prioriteti malo drugačiji. On ističe vojnu industriju, ali je drugi prioritet modernizacija oružanih snaga – vlastitom industrijom ili suradnjom s Ruskom Federacijom, što je i šira orijentacija trenutne Vlade Srbije.

Na prvu godišnjicu Dačić-Vučićeve koalicijske vlade krenuli su razgovori o rekonstrukciji, koja je i službeno započeta pred kraj srpnja ove godine. Usprkos teatralnome davanju ostavke u stranačkome krugu, Aleksandar Vučić je nastavio operativno voditi resor obrane sve do kraja kolovoza, kada su dovršene političke konzultacije o preslagivanjima Vlade Srbije. Na tom je temelju 26. kolovoza započelo i skupštinsko zasjedanje, koje je nakon Predloga izmjena zakona o ministarstvima (donesen 29. kolovoza), konačno 2. rujna potvrdilo i nove ministre. Resor obrane nije bio sporan još od sredine kolovoza, kada se po prvi put kao kandidata za tu poziciju spomenulo Nebojšu Rodića. Nakon tek godinu dana na čelu agencije BIA, ovaj bivši “generalni sekretar” predsjednika Srbije i osoba od povjerenja Tomislava Nikolića preuzeo je 4. rujna ove godine mjesto ministra obrane Republike Srbije.

4.2. Vojno školstvo

Školovanje kadrova za obrambeni sustav Republika Srbija obavlja u zasebnom sveučilištu,  Univerzitetu odbrane, osnovanom početkom 2011. godine. Ono se sastoji od Vojne akademije (ujedinjena 2006. u Beogradu, do početka 2010. i akreditirana prema civilnom visokom školstvu Srbije, obuhvaća i Vojnu gimnaziju), te Vojnomedicinske akademije (ujedno obrazovna i visokokvalitetna bolnička institucija, akreditirana sredinom 2009. godine).

Vojnu gimnaziju 2012. pohađalo je 367 učenika, a osnovne akademske studije 903 kadeta, uz to – školovano je 80 rezervnih oficira, a visoko karijerno usavršavanje u Školi nacionalne odbrane (u sklopu Vojne akademije) završilo je 213 polaznika. Vojnomedicinska akademija (VMA) u dodiplomski studij godišnje upisuje 20 do 30 kadeta (koji po fakultetskom obrazovanja dobivaju čin poručnika i zvanje doktora medicine), a provodi i postdiplomsko obrazovanje, kao i akreditirane programe medicinskih specijalizacija.

4.3. Popuna ljudstvom

Sve od 1. siječnja 2011. godine Republika Srbija oslonjena je na profesionalnu vojsku – koju više puta godišnje pribavlja javnim natječajima Ministarstva obrane. Broj traženih ljudi varira od nekoliko (za časnike specijaliste) pa do više od 450 za profesionalne vojnike (ugovor o radu na šest mjeseci, uz mogućnost produženja na 3 godine). Uz to, provodi se „dobrovoljno služenje vojnog roka“ u trajanju od tri mjeseca, te obuka rezervnih časnika na tečajevima od šest mjeseci. Za to se kandidate prikuplja dva puta godišnje, u ožujku i rujnu, dok je prvotno planiranih 2000 kandidata godišnje prepolovilo smanjenje potreba i financijskih mogućnosti.

Interes za programe vojne izobrazbe je velik, posebno na jugu Srbije – gdje je vojnih jedinica više i gospodarska situacija najteža. Na posljednji oglas, raspisan 17. prosinca 2012., prijavilo se čak 3042 ljudi (563 posto više od Plana uputa), od čega su probrana 543 kandidata.

5. Vojna oprema Republike Srbije

Sagledavanje obrambenoga stanja u Republici Srbiji treba započeti 1997. godine, nakon početka djelovanja Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja – SSKN, sklopljenog u lipnju 1996. godine temeljem Aneksa 1B Daytonskog sporazuma. Njime je kreiran sustav regionalne stabilnosti – koji je uz Bosnu i Hercegovinu obuhvaćao i Hrvatsku, te Saveznu Republiku Jugoslaviju – SRJ (od 2003. – „Srbija i Crna Gora“). Te su tri strane bile obuhvaćene sustavom kontrole naoružanja koji je, osim smanjivanja količina vojne opreme u pet kategorija (tenkovi, oklopna borbena vozila, topništvo, borbeni zrakoplovi i jurišni helikopteri) i sustava međusobnih verifikacijskih inspekcija, pokrenuo i ograničavanje ukupnog ljudstva u obrambenim sustavima zemalja potpisnica.

Sve od rujna 1996. godine, SRJ je prijavljivala 124.339 ljudi u obrani, te – 1309 tenka, 935 oklopnih borbenih vozila, 4853 topnička oružja kalibra većeg od 75 milimetara, 239 borbenih zrakoplova i 56 borbenih helikoptera. Granica iz Sporazuma je za SRJ bila: 1025 tenkova, 850 oklopnih borbenih vozila, 3750 topničkih oružja, 155 borbenih zrakoplova i 53 jurišna helikoptera – što se moralo dostići do 1. studenog 1997. godine. Količine vojne opreme su prvo reducirane radi dostizanja granice propisane sporazumom, a onda i dalje – tijekom perioda sukoba SRJ s NATO savezom 1999. godine, ali i kasnije (posebice nakon lipnja 2006. godine i neovisnosti Crne Gore). Savezna Republika Jugoslavija (kasnije „Srbija i Crna Gora“, a onda Crna Gora i Republika Srbija pojedinačno) tu se našla u svojevrsnoj spirali razoružavanja – poticanog obrambenim reformama, te usklađivanjem vojnih efektiva s održivim državnim financijama.

5.1. Stanje danas

Prema izvorima iz Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE), Republika Srbija danas ima sporazumne limite od maksimalno 948 tenkova, 786 borbenih oklopnih vozila, 3375 topničkih oružja kalibra iznad 75 milimetara, 143 borbena zrakoplova, te 46 borbenih helikoptera. Time su smanjene kvote reguliranog naoružanja, s obzirom na početna ograničenja (budući je od 2006. i Crna Gora dobila dio prijašnje zajedničke kvote Savezne Republike Jugoslavije).

Republika Srbija je za 2012. godinu prijavila OSCE-u da u službenoj uporabi vodi 472 tenka, 584 transportera, 2594 komada topničkog oružja, 81 borbeni zrakoplov i 38 jurišnih helikoptera – dakle, između 50 i 80 posto dopuštenih količina kontroliranoga naoružanja u pojedinim kategorijama. Pojedini autori u medijima, uz jaku dozu optimizma, spominju još manje brojke opreme – dnevnik „Politika“ 20. travnja 2013. piše o 212 tenkova (od toga 199 tipa M-84 i 13 tipa T-72), 330 komada borbenih vozila M-80, 170 minobacača kalibra 82 mm i 120 mm i 70 komada samohodnih topova „Gvozdika” kalibra 122 mm u kopnenoj vojsci; te 86 borbenih aviona u operativnoj upotrebi (28 zrakoplova MiG-21, četiri zrakoplova MiG-29, 30 letjelica tipa „ Orao“ i 24 aviona G-4 „Super Galeb“). Drugi, manje optimistični autori spominju tek do 15 operativno sposobnih borbenih letjelica uopće, navodeći i da na javnoj proslavi Dana Vojske Srbije, održanoj 20. travnja 2013. u Kruševcu, nije bilo zrakoplova MiG-29, za razliku od sličnih priredbi 2011. u Beogradu i 2012. u Leskovcu. Ovi su zrakoplovi bili prizemljeni zbog isteka resursa 2004. godine, da bi nakon 2007. prošli i remont u Ruskoj Federaciji. Nakon perioda mirovanja početkom 2013. godine (kada je zaštita zračnog prostora Srbije bila povjerena starijim zrakoplovima MiG-21bis), do početka srpnja je izvršena popuna rezervnim dijelovima, te se i zrakoplove MiG-29 navodno opet koristi s vremena na vrijeme.

5.2. Vojna industrija Republike Srbije

Vojna industrija Republike Srbije, u kojoj je završio pretežiti dio bivših jugoslavenskih proizvodnih i razvojnih kapaciteta, najjača je u regiji. Njena proizvodnja, podijeljena među sedam glavnih poduzeća u državnom vlasništvu (oko 9000 zaposlenih) i niz manjih kooperanata, prema kupcima nastupa kroz jedinstveno državno poduzeća „Jugoimport-SDPR“. Srbija je obnovila svoje vojno-proizvodne kapacitete od masivnih oštećenja tijekom NATO operacije „Allied Force” 1999. godine, što jasno pokazuju i financijski rezultati iz posljednjih godina. Prema bivšem ministru obrane Draganu Šutanovcu, prihodi su s oko 50 milijuna USD 2001. godine do 2007. stigli na oko 75 milijuna USD godišnje, da bi onda krenuli rasti – od 2009. do 2011. iznose oko 250 milijuna USD godišnje. Ovi bi iznosi vjerojatno bili i viši da zbog Arapskoga proljeća nisu propali ili dugoročnije odgođeni brojni već potpisani poslovi.

To je stanje dočekalo novog ministra obrane Aleksandra Vučića sredinom 2012. godine. On je u Velikoj Plani 29. prosinca 2012. otvorio „Fabriku složenih borbenih sistema“, u kojoj će se sklapati oklopni transporteri tipa „BOV M-10“, „BOV M-11“ i samohodni topnički sustavi „Nora B-52“ (u perspektivi i transporteri „Lazar 1“ i „Lazar 2“, navodno u suradnji sa partnerima iz Rusije). Na sajmu IDEX 2013 (17. do 21. veljače 2013.) čulo se o potpisivanju ugovora s Ujedinjenim Arapskim Emiratima (oko 200 milijuna eura vrijedan razvoj i proizvodnja raketnog protuoklopnog sustava srednjeg dometa ALAS – Advanced Light Attack System), dok su posljednjih mjeseci Republiku Srbiju pohodile i delegacije Kenije, Libije i Angole. Sve se to uklapa u sliku Azije i Afrike kao primarnih tržišta obrambene industrije Republike Srbije – privredne grane koja se u osnovi još uvelike oslanja na znanstveni razvoj i istraživanja iz doba socijalističke Jugoslavije s kraja 1980-tih.

5.3. Modernizacija

Oružane snage Republike Srbije već godinama aktivno najavljuju modernizaciju svoje vojne opreme, ustrajavajući pri tome prvenstveno na proizvodima vlastite vojne industrije i spominjući brojne projekte u raznim stadijima razvoja. Pa ipak, teško se oteti dojmu da se tu uvelike radi o repovima nekad opsežnog vojno-razvojnog napora iz vremena Jugoslavije – od čega su u Srbiji ostali tek ostaci vojno-znanstvenih institucija, niz prototipova, i malo proizvoda u serijskoj proizvodnju.

Kopnena vojska Republike Srbije već dugo planira i najavljuje poslove modernizacije, od unapređenja tenkova M-84 (vlastitih ili onih u Kuvajtu), pa do zamjene dosadašnjeg samohodnog topništvo ruskoga podrijetla domaćim sustavima „Nora B-52”. Domet domaćih VBR-a M-63 Plamen i M-77 Oganj željelo se popraviti uvođenjem u uporabu novijih raketnih projektila, a protuoklopne kapacitete bi trebalo ojačati uvođenje u službu domaćeg sustava „Bumbar” – o čijoj se predserijskoj isporuci već duže sluša.

Poseban je prioritet u Srbiji dan modernizaciji zrakoplovstva i protuzračne obrane, o čemu se moglo posljednje čuti i 20. travnja 2013. godine, na proslavi Dana Vojske Srbije. Tu se nešto vremena dobilo remontom zrakoplova Mig-29 u Ruskoj Federaciji i produljenjem roka uporabe oko 30 zrakoplova MiG-21 domaćim snagama. No, kratkotrajnost takvih rješenja pokazala se i ovoga proljeća, kada je opet u pitanje došla operativna spremnosti zrakoplova MiG-21 – vraćena tek ruskim produženjem njihovih upotrebnih dozvola za još pet godina (uz nastavak diskusije o ruskim ponudama za prodaju MiG-29M2, poslu za koji ima pristalica, ali nema novaca). Uz proizvodni i izvozni uspjeh lakog zrakoplova Lasta, kojeg se i sama Republika Srbija navodno sprema dodatno kupovati, ponovo je aktualizirana i dugo spominjana modernizacija 15 aviona G-4 „Super Galeb“ na standard G-4M(D). Tu se pribavljanjem ponuda za modernizaciju navodno ušlo u drugi krug postupka produžavanja vijeka ovih zrakoplova jugoslovenskog razvoja i proizvodnje. Proveden je otvoreni poziv za informacije (Request for Information – RfI), a sada bi trebalo nastaviti pregovore s tri kompanije koje su ušle u uži odabir. Navodno se tu radi o poduzećima Cassidian, Thales i Elbit, s kojima se pregovara i o offset poslovima koji bi trebali koristiti domaćoj zrakoplovnoj industriji Republike Srbije.

Modernizacija protuzračne obrane tekla je dizanjem raketnih sustava S-125 Neva-M na standard Neva-M1T, i najavama dorade sustava 2K12 Kub-M na standard Kub-M2 (dodavanje mogućnosti pasivnoga moda rada za djelovanja u uvjetima aktivnog elektroničkog ometanja). Paralelno se i tu ustrajno sluša o ponudama iz Ruske Federacije (o novim sustavima, bilo 9K37 Buk ili nekoj verziji sustava S-300). Naravno, i tu su ograničene financije glavni razlog sporosti i oklijevanja.

6. Službeno proračunsko stanje

Službeni i javni podaci o obrani u proračunu Republike Srbije vrlo su šturi. „Zakon o budžetu Republike Srbije“ za pojedinu godinu svodi se na četiri rashodna podataka – Vojna obrana, Inspektorat obrane i dvije sigurnosno-obavještajne agencije (VBA, “Vojno-bezbedonosna agenciju” i “Vojno-obaveštajna agencija”, VOA) – iz kojih se onda izvodi i ukupni godišnji planirani proračun za obranu. Faktično godišnje trošenje planiranih sredstava vidi se kasnije, u godišnjim izvještajima o izvršenju proračuna, koje Republika Srbija naziva „Zakon o završnom računu budžeta RS“.

Dok je, prema službenim podacima, do početka gospodarske krize deklarirano trošenje Srbije u obrani pratilo resoru dodijeljena sredstva, to se promijenilo 2010. godine. Tada je od za obranu prvotno planiranih 69.966.000.000 RSD (oko 726 milijuna USD) do kraja godine bilo potrošeno 72.187.754.269 RSD (ili oko 749 milijuna USD). Dok ostaje otvoreno pitanje je li to bio učinak prvoga udara krize – gdje se uz slabljenje domaće valute, moglo čuvati prvotnu vrijednost odvajanja za obranu i po cijenu probijanja proračunskih planova – ostaje činjenica da se to isto ponovilo i pri proračunskome planiranju za 2011. godinu. Tada je planirano optimističnih 73.335.470.000 RSD obrambenog proračuna (oko 761 milijun USD) – da bi prema izvještaju o izvršenju tog proračuna onda bilo potrošeno 75.865.598.089 RSD (ili oko 787 milijuna USD).

Krajem 2011., pri usvajanju državnog proračuna za 2012. godinu, Republika Srbija ipak je počela štedjeti. Planirana odvajanja za obranu ruše se na 53.247.830.000 RSD (oko 552 milijuna USD) – što je smanjenje od punih 27,39 posto. No to se očigledno pokazalo isuviše oštrim – te je pri rebalansu državnog proračuna, 25. rujna 2012. godine, Narodna skupština Srbije za obranu ipak izdvojila ukupno 58.962.963.057 RSD (oko 612 milijuna USD). Sličan je iznos za obranu određen i državnim proračunom za 2013. godinu, usvojenom u parlamentu 1. prosinca 2012. – ukupno 59.942.039.000 RSD (oko 622 milijuna USD). Uz pretpostavku da Srbija ima 7.120.666 stanovnika (prema procjenama Republičkog zavoda za statistiku) – to je otprilike po 87 USD za obranu po glavi stanovnika Republike Srbije godišnje.

7. Predstojeće aktivnosti Vojske Srbije

7.1. Misije

Krajem siječnja 2013. Narodna skupština Srbije usvojila je „Plan uporabe Vojske Srbije i drugih snaga odbrane u multinacionalnim operacijama u 2013. godini“, koji predviđa sudjelovanje do 475 vojnika u sedam misija pod okriljem organizacije UN (MONUSCO u DR Kongu, UNMIL u Liberiji, UNOCI na Obali Bjelokosti, UNIFIL u Libanonu, UNFICYP na Cipru i UNTSO, aktivan širom Bliskog Istoka i UNSAS) i još dvije EU-operacije (EUTM Somalia, te EU NAVFOR Somalia-ATALANTA). Republike Srbije sudjeluje u operacijama EU od lipnja 2011. i potpisivanja „Okvirnog sporazuma o sudjelovanju u sigurnosnim i obrambenim misijama EU“, a tada započete aktivnosti jačale su 2012. i 2013. godini. Uz to, ove godine se priprema sudjelovanja Republike Srbije u EUTM Mali, novoj operaciji EU, dok se pojačalo snage i u EU NAVFOR Somalia-ATALANTA, te EUTM Somalija.

7.2. Aktivnosti obrambenog sektora

Smanjivanje raspoloživih sredstava za obranu postaje vidljivo – na svečanosti povodom dana Vojske Srbije, 20. travnja u Kruševcu, izostali su borbeni zrakoplovi MiG-29 (koji su nastupali na tim manifestacijama 2012. godine iznad Leskovca i 2011. godine iznad Ušća u Beogradu). Upućeni tvrde da ih se iznad Srbije nije vidjelo od početka 2013. godine, pa sve do početka srpnja. Nastavak je to problema koje se vidjelo i kada je Povjerenik za informacije od javnog značaja, a na traženje medijskih kuća iz Srbije, već više puta naložio objavu vremena koje su MiG-29 proveli u dežurstvu od njihove modernizacije. Usprkos izricanju i novčane kazne nadležnome Ministarstvu, ovi podaci nisu bili objavljeni.

Zanimljivo je bilo vidjeti i nacionalni sajam naoružanja te vojne opreme, kojeg se svake neparne godine organizira u Beogradu pod zajedničkim nazivom „Partner“. Ovogodišnji „Partner 2013“ ukupno je šesta ovakva priredba, održana od 25. do 28. lipnja ove godine na prostoru Beogradskog sajma (izvršni organizator), uz sudjelovanje državnog poduzeća „Jugoimport – SDPR“ (suorganizator) i pokroviteljstvo Ministarstva obrane. Radi se tu prvenstveno o prilici da domaća vojna industrija Srbije predstavi svoje proizvode stranim kupcima, iako se spominje ukupno do 100 domaćih i stranih izlagača, smještenih u dvije hale Beogradskog sajma.

8. Srbija između EU, NATO i Ruske Federacije

Odnosi Republike Srbije i Europske unije posljednjih su mjeseci obilježeni rješavanjem odnosa Srbije i Kosova, uz obostrano parafiranje postignutog sporazuma. Usvajanje sporazuma u Narodnoj skupštini Srbije okončat će zastoj u kojem je Srbija (od 1. ožujka 2012.)  i otvorit će put dobivanju datuma otpočinjanja pregovora Srbije o članstvu u EU.

Odnos Srbije prema NATO savezu posljednjih je godina bio bitno dinamičniji. Padom s vlasti Slobodana Miloševića, u listopadu 2000. godine, Srbija se krenula približavati NATO savezu (14. prosinca 2006. potpisan je i pristup programu Partnerstvo za mir). No, proglašenje neovisnosti Kosova (17. veljače 2008.), a onda i ekonomska kriza, doveli su do odustanka Srbije od tog cilja. Ipak, državna politika Republike Srbije potpunije se promijenila tek nakon parlamentarnih izbora 2012. – kada na vlast u Beogradu dolazi koalicija politički desnih snaga. Zato ne čudi ni ulazak Srbije u status promatrača pri Organizaciji dogovora o kolektivnoj sigurnosti (Collective Security Treaty Organization – CSTO), 14. travnja 2013. godine. Riječ je o međudržavnom vojnome savezu, koji pretežito obuhvaća Rusku Federaciju i dio država nastalih raspadom SSSR-a. Uz Kolektivne snage za brzi odgovor i zajedničke vojne vježbe, ova organizacija obuhvaća i međusobne obrambene garancije te ograničenje postavljanju vojnih baza stranih država na prostoru pojedinih članica. Dok pune posljedice ove odluke za Republiku Srbiju još nisu jasne, već je vidljivo jače financijsko, industrijsko i vojno povezivanje Republike Srbije i Ruske Federacije.