Početkom prosinca prošle godine ministri vanjskih poslova NATO-a pozvali su Crnu Goru da postane 29. članica Saveza. Iako još nije članica, na summitu u Varšavi u srpnju ove godine Crna Gora će po prvi puta sjediti za istim stolom za kojim već sjedi 28 zemalja-članica Saveza. Prilikom nedavnog svečanog obilježavanja hrvatskog članstva u NATO-u, naš veleposlanik Boris Grigić najavio je kako će se sljedećeg mjeseca na sastanku ministara vanjskih poslova članica NATO-a potpisati protokol, koji će potom sve članice ratificirati u svojim parlamentima. Očekuje se da bi kroz otprilike godinu dana Crna Gora mogla biti punopravna članica NATO-a, iako se tome dio crnogorske političke scene žestoko protivi.

Tijekom proteklih nekoliko godina, intenzivirala se i obrambena suradnja između Hrvatske i Crne Gore. Dobri su se odnosi najviše manifestirali kroz suradnju u ISAF-u (danas operaciji Resolute Support), i projektu BRAAD, no bilo je i drugih, u javnosti manje vidljivih veza. O svemu tome porazgovarali smo s admiralom Draganom Samardžićem, načelnikom Generalštaba Vojske Crne Gore.

Crna Gora je praktički na vratima NATO-a. Što je to značilo za oružane snage Crne Gore posljednjih godina?

Ja mislim da je to najkrupnija i najvažnija stvar koja se Crnoj Gori dogodila nakon njene nezavisnosti. A za oružane snage, odnosno za Vojsku Crne Gore… Mi se odavno pripremamo za taj korak, jer i svi strateški dokumenti koje smo radili – radili smo ne gubeći vrijeme, već smo pretpostavili da će Vojska Crne Gore biti sastavni dio kolektivnog sustava sigurnosti, i na osnovi takvog koncepta smo i razvijali svoje sposobnosti. Svakako da će kruna biti naše punopravno učlanjenje u NATO, koje očekujemo da se dogodi polovicom iduće godine. Ali do tada imamo niz obveza, prije svega po pitanju pristupnih pregovora i integracija… vojne integracije Crne Gore u NATO.

Hrvatski je sustav imao puno posla s tim gomilama raznih dokumenata i papira. Kako je s tim izašla Crna Gora na kraj, budući je sustav ipak bitno manji?

Susret s hrvatskim kolegom, Kupari, početkom prosinca 2015. godine

To je možda i najveći problem kod nas. Prvo, kadrovski problem, nemamo dovoljno kadrova. Drugo, što je sam sustav koncipiran tako, kao mali. Mali je Generalštab. Ali moram istaknuti da smo ogromnu pomoć imali od Hrvatske i Slovenije. Pogotovo od Hrvatske, koja nam je puno pomogla po pitanju njenih iskustava u pristupnim pregovorima, i po pitanju onoga što nas najvažnije očekuje, vojsku. To su integracije u NATO-u. Mi se nadamo da će naš Integracijski plan biti završen negdje u mjesecu svibnju, i od tada kreće njegova implementacija. Istovremeno, i NATO će donijeti svoj Plan podrške našoj integraciji, i očekujemo – kao što su do sada bila neka iskustva – da se u od tri do pet godina integriramo kompletno u kolektivni sustav sigurnosti.

Ako sam dobro shvatio, Crna Gora je vrlo nedavno donijela Dugoročni plan razvoja obrambenog sustava. Koje su osnovne stvari koje u tom dokumentu predviđate za idućih 10 godina?

RTOP-405 nakon remonta u brodogradilištu “Bijela”, početak 2015. godine

Mi smo nedavno donijeli svoj Strateški pregled obrane, po drugi put – zato što prvi nije bio toliko realan, jer nije bila realna financijska konstrukcija. Nakon toga smo usvojili novi, i na osnovi toga smo donijeli nedavno i Dugoročni plan razvoja. Dugoročni plan razvoja – mislim da je realno koncipiran. Ono što je osnovno – želimo graditi sustav koji će biti dio kolektivnog sustava, ali najvažnije je da bude održivi. Mi smo tu točno predvidjeli što želimo po pitanju modernizacije vojske, nabavke opreme, i planirali smo u narednih 10 godina utrošiti otprilike 120 milijuna (eura) za kapitalnu opremu, i oko 20 milijuna za poboljšanje infrastrukture. Ono što je najvažnije – želimo u Zrakoplovstvu nabaviti, i u procesu smo, dva suvremena multifunkcionalna helikoptera, i želimo poboljšati svoj sustav nadzora kroz nabavku adekvatnog radara. Već ovih dana radimo intenzivno s Hrvatskom, kao našom liderskom nacijom, za konekciju kroz sustav NATO-a. I, nadam se, za mjesec dana da ćemo biti uvezani – da dobivamo podatke o zračnom nadzoru kroz taj sustav. Što se tiče Mornarice, tu smo zaokružili naš sustav nadzora mora… Ove godine smo raspisali tender da nekadašnje topovnjače 405 i 406 modificiramo i rekonstruiramo u patrolne brodove. Što se tiče Kopnene vojske, najveći nedostatak je nepostojanje lakih oklopnih terenskih vozila. Mi smo dosta uložili u kopnenu vojsku, naročito u naše deklarirane čete. Opremili smo ih suvremenim naoružanjem kalibra 5,56, program Heckler&Koch. Nabavili smo kompletnu zaštitu tih jedinica, uključujući NKB zaštitu. Mnogo smo poboljšali svoje sposobnosti djelovanja noću, kroz nabavku optike. Radimo EOD timove. Tako da nam je težište svakako, u narednom razdoblju, da naše deklarirane snage, koje će biti naša sposobnost za kolektivni sustav sigurnosti, što prije opremimo. Ali, normalno, najveći posao nas očekuje u obuci. Mi smo do sada dosta toga napravili, zato što smo se na vrijeme odlučili iskoristiti sve moguće instrumente koje NATO daje partnerskim zemljama. Tako da smo od početka ušli u OCC (Operational Capabilities Concept), i da smo obučili jedinice u procesima donošenja odluka po NATO procedurama – da smo obučili i osposobili jako veliki broj ocjenjivača, tako da kasnije, u ocjenjivanju jedinica po CREVAL sistemu, nam neće biti problem.

Je li točno da je Crna Gora pri tome i dalje zadržala granski stožer? Je li bilo ideja da se napravi nekakvo funkcionalno spajanje, npr. na operacije i pripremu snaga, ili tako nešto, kako bi se na taj način sažimala struktura?

Mi smo napravili jedan Generalštab, jedinstven. Kao što znate, mi nemamo klasičnu podjelu na vidove. Tako da jedan mali generalštab, koji će u okviru sebe imati zajednički komandni centar, operativni centar – koji će pratiti sva događanja i vršiti dnevno zapovijedanje – mislim da nam je to optimalno rješenje. U proteklom razdoblju mi smo pokušali čak i smanjiti Generalštab, objediniti neke funkcije u Ministarstvu obrane – kao što je logistika i upravljanje ljudskim resursima – ali, nažalost, to se nije pokazalo dobrim. Bolje bi bilo te funkcije za mali sustav objediniti na nivou Generalštaba… Ali, u svakom slučaju, te operativne funkcije ćemo zadržati u Generalštabu, ono što se tiče izvršenja konkretnih zadataka i misija vojske.

Ova pregradnja bivših raketnih topovnjača u patrolne brodove… Tu je sudjelovao hrvatski Brodarski institut u Zagrebu?

Točno. Hrvatski Brodarski institut je inače i konstruktor tih brodova, i kada smo htjeli izvršiti tu prenamjenu – normalno da je bilo logično njih angažirati. Mi smo dobili odgovarajuće studije, koje ćemo fazno implementirati, i mislim da ćemo dobiti brodove koji će biti sposobni najmanje idućih 10 do 15 godina izvršavati obveze na moru. Jer to su se u praksi pokazali kao vrlo dobri i izdržljivi brodovi, s dobrom tehnikom. Uz određeno skidanje raketnog naoružanja, i prilagodbu današnjim zadacima, mislim da ćemo dobiti vrlo funkcionalne brodove za ono što nama treba.

To je bio komercijalni posao? Kako ste zadovoljni s njima?

Da, komercijalni. Bio je tender, javio se Brodarski institut, javile su se još neke tvrtke iz Hrvatske. Brodarski institut je ponudio najbolje uvjete i on je izabran. Na osnovu toga je sklopljen ugovor i završen posao. Prezadovoljni smo s onim što su oni napravili. Njihovi inženjeri su boravili nekoliko puta u Crnoj Gori, i razgovarali s našim pripadnicima Mornarice. Vidjeli su ideju, što bi mi to htjeli, i mislim da su napravili dobar posao.

Školski brod “Jadran” jedan je od rijetkih predmeta koje Hrvatska traži u sukcesiji vojne imovine bivše JNA

Ja sad neću ulaziti u šire pitanje koje kod nas svako malo izroni, što se sukcesije vojne imovine bivše JNA tiče. Ali jednu stvar moram pitati. Puno ljudi u Hrvatskoj, i u našem obrambenom sustavu, pati na “Jadran” kao školski brod.  Kakvi su planovi Crne Gore s njim? Postoji li ikakva šansa da se tu nešto dogovori drugačije nego do sada?

Kao što ste i sami rekli, to je stvar političke odluke. Svakako, školski brod “Jadran” se trenutno nalazi u brodogradilištu “Bijela”. Privodi se kraju njegova rekonstrukcija. Mi smo uložili u njegovu modernizaciju i remont blizu 2 milijuna eura. Mi njega namjeravamo kao i do sada koristiti, za obuku ne samo naših kadeta, nego i za civilne potrebe pomorskih fakulteta u Crnoj Gori, ali želimo ubuduće da “Jadran” bude brod koji će spajati, a ne razdvajati. Mi smo spremni za sve moguće vidove suradnje, da se “Jadran” upotrebljava na čitavom Sredozemnom moru, za potrebe svih onih koji trebaju školovati svoje kadete na tim brodovima – jer “Jadran” je jedan od najboljih brodova baš za obuku u pomorstvu i navigaciji.

Hrvatska strana prilično je zadovoljna zajedničkim djelovanjem hrvatskih i crnogorskih vojnika u Afganistanu. Kako ta suradnja, to djelovanje u misijama, izgleda s crnogorske strane, budući da je vama ovo zapravo priličan presedan, na taj način?

Da, mi smo se u Afganistan uključili kasnije nego vi. Išli smo postepeno. Prvo smo imali stacionarno osiguranje u bazi Pol-e-Khomri, ali kad smo prešli u Mazar-e-Sharif na novi zadatak, već od početka smo taj zadatak počeli izvršavati s Oružanim snagama Hrvatske – tako da je to dugoročna suradnja. Imali smo i više zajedničkih projekata u okviru A5 inicijative, kao što je uspostava škole za vojnu policiju u Kabulu. Taj zadatak je uspješno završen. Sad također imamo, u okviru A5, jedan zadatak u stožeru u Mazar-e-Sharifu. Ali najvažniji zadatak je što imamo zajedničku jedinicu koja osigurava vojne savjetnike, savjetničke timove, i mislim da jako dobro rade taj posao. Mi idemo najmanje dva puta – svaki kontingent ide na obuku u Hrvatsku – da li je to na poligonu u Gašincima ili u Slunju – ali smo prezadovoljni s konkretnom suradnjom. Mislim da naša jedinica radi baš kao jedinica – da se ne osjeća tko je iz Hrvatske, tko iz Crne Gore – da su svi na istom zadatku. Dijelim mišljenje svih naših pripadnika da smo izuzetno zadovoljni s tom suradnjom. Mislim da je to jedna nova kvaliteta, zato što imamo jedinicu koja ima zajednički jezik. To nam ostavlja mogućnost da u misije idu čak i ljudi koji slabije poznaju engleski jezik. Bitno je da na zapovjednim strukturama imamo ljude koji dobro govore engleskim jezikom, a unutar same jedinice ostavlja se ta mogućnost – vjerojatno ta mogućnost ne bi bila da smo s nekim drugima, s kojima se ne može sporazumjeti na istom jeziku. Ali, evo, na kraju mogu reći da mi nastavljamo tu suradnju, i vrlo smo posvećeni tome da, dok god traje misija u Afganistanu, imamo ondje zajednički angažman s Oružanim snagama Hrvatske, i da ne želimo mijenjati partnera.

Bi li bilo zamislivo tako nešto raditi i u nekoj drugoj misiji, na nekoj drugoj lokaciji?

Mogu reći da mi imamo u regiji jednu izvanrednu inicijativu. Vi znate da mnoge zemlje idu prema kolektivnom sustavu sigurnosti, ili su u NATO ili nisu, ali bez obzira na kolektivni sustav sigurnosti – mislim da je jako, jako bitna za sve nas regionalna suradnja, i regionalna sigurnost. Tome je Crna Gora izuzetno posvećena. I ova Američko-jadranska povelja, smatram je jednom od najboljih sigurnosnih inicijativa zato što se lako dogovaramo, i lako možemo realizirati te stvari. Tu su uključene skoro sve zemlje bivše Jugoslavije, kako u statusu promatrača, tako i kao aktivni članovi, i mi smo već razgovarali u kontekstu svih događanja u regiji – da se tu mora poboljšati, prije svega, razmjena podataka u obavještajnoj sferi, radi opasnosti od ratnika koji se vraćaju sa stranih ratišta, jer oni većinom tamo imaju zajedničke jedinice i ostaju povezani kada se vrate na ovo područje. Zbog toga je jako bitno da svi u regiji raspolažemo s tim informacijama. Također, razmatrali smo mogućnosti da i u nekim drugim misijama – kao što znate, u regiji nemaju svi cilj članstva u NATO, ali svi imaju cilj biti u Europskoj uniji… Pa smo razmišljali da u Europskoj uniji, ili u Ujedinjenim narodima, imamo neku zajedničku jedinicu, koja bi mogla dati svoj doprinos, i na taj način nas još više povezati u regiji, jer smatram da je uvijek dobro razgovarati o svim problemima za stolom.