Često se ponavlja teza kako je Sovjetski Savez dobio rat protiv Njemačke mobilizacijom svojih beskonačnih resursa ljudstva i materijala. Međutim, ova ista teza često ide zajedno sa slikom hordi koje su dobivale bitke golom brojnošću neuvježbanih i primitivno naoružanih vojnika. “Staljinovi ključevi pobjede” američkog autora Waltera S. Dunna posvećeni su demistificiranju ove slike. Walter Scott Dunn Jr. napisao je niz djela o Crvenoj Armiji prije i tijekom Drugog svjetskog rata, bilo da je obrađivao pojedine operacije, bilo da se bavio širim pitanjima doktrine, odnosno ustroja i logistike. “Staljinovi ključevi pobjede” bave se ovim potonjima, što sugerira i podnaslov knjige: “Preporod Crvene Armije u II. sv. ratu”.
Knjiga je podijeljena u devet poglavlja i daje opći pregled mobilizacije, ustroja, popune i opremanja Crvene Armije nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez. Početna poglavlja daju opću skicu problema s kojima su se Sovjeti suočili nakon masivnih ljudskih i teritorijalnih gubitaka tijekom 1941. i 1942. godine. Ne samo da su razmjeri izravnih ljudskih gubitaka bili enormni, već je i gubitak teritorija bitno reducirao bazu ljudstva koje se moglo mobilizirati. Isto se odnosi i na industriju koja je prilično organizirano seljena prema istoku, da bi ondje bila reorganizirana i stavljena u pogon.
U prvom redu, Dunn daje primjere organizacije industrije, u pravilu metalurških kombinata izgrađenih uz pomoć američkih inženjera još dvadesetih ili ranih tridesetih godina, a koji su bili prilagođeni masovnoj proizvodnji po načelu tekuće vrpce. Oko tucet takvih kombinata proizvodilo je tenkove, a najveći je bio tzv. Tankograd u Čeljabinsku (punim nazivom “Kirovski zavod Narkomtankproma u gradu Čeljabinsku“; Narkomtankprom je “Narodni Komesarijat Tenkovske Proizvodnje SSSR-a“, op.a.). Nastavši spajanjem predratne “Čeljabinske tvornice traktora imenom J.V. Staljina” i većim dijelom evakuirane lenjingradske “Kirovske tvornice“, kao i još nekoliko tvornica, Tankograd je pri vrhuncu proizvodnje brojao šezdeset tisuća radnika. Ondje su doslovce ulazile sirovine, a izlazili tenkovi, i to tempom od tucet i po srednjih tenkova T-34, te po šest teških tenkova i samohotki dnevno! Radili su uglavnom žene, malodobnici i ratni invalidi, dok su muškarci sposobni za vojsku činili manje od trećine radne snage. Masivni kranovi pomicali su tenkove po tekućoj vrpci, gdje su radnici montirali sklopove u dvije smjene po dvanaest sati, s dva slobodna dana mjesečno. Ovaj sustav proizvodnje Dunn ocjenjuje bitno prikladnijim od njemačkog, gdje su se tenkovi proizvodili u lotovima, na način da se u hali istodobno sklapalo dvadesetak tenkova od komponenti koje su dolazile iz raspršenih tvornica (govorimo o razdoblju prije no što su saveznička bombardiranja nadalje raspršila njemačku proizvodnju).
Daljnja poglavlja posvećena su ustroju, mobilizaciji i popuni ljudstvom. Dunn se u ovoj knjizi uglavnom bavi osnovnim postrojbama, tj. streljačkim divizijama, odnosno streljačkim i tenkovskim brigadama. I ovdje je očit kolosalni sovjetski napor, iza kojega je i opet stajala pažljiva kalkulacija. Streljačke divizije su mobilizirane i uvježbavane, zatim bi bile poslane u operaciju tijekom koje ne bi dobivale popune, pa povlačene iz prve crte (s iznimkom organskih topničkih pukovnija) radi odmora i uvježbavanja svježeg osoblja, zatim slane natrag na bojište gdje bi se ponovno spojile sa svojim topništvom, i tako u ciklusima. Opća zamisao bila je da postrojbe time održe koheziju, s nekoliko bitnih posljedica. Prva – kohezija je izvirala iz zajedničkog iskustva obuke i borbe, radije negoli iz regionalne pripadnosti vojnika, nasuprot Nijemcima koji su dosta polagali i na ovaj čimbenik. Druga je posljedica bila da postojeće sovjetske postrojbe u pravilu nisu bile raspršivane radi popunjavanja drugih.
No, načela su jedno, a ratna zbilja drugo. U finalnim poglavljima Dunn daje pregled kako su Sovjeti dizali vojsku s neizbježnim osloncem na teritorijalnu novačenje, po fazama: od početnog šoka njemačkog napada, pa sve do operacije Bagration, tj. sovjetske ofanzive u Bjelorusiji 1944. godine. Govoreći o mobilizaciji, zapaža se fenomen koji Crvenu Armiju čini prilično kompleksnom za proučavanje, a to je opetovano formiranje postrojbi pod istim brojem. Naime, neka pojedina streljačka divizija mogla je biti uništena 1941., a zatim ponovno formirana pod istim brojem u nekom mirnijem vojnom okrugu. Svježa postrojba mogla se istaknuti na bojištu i dobiti titulu ‘gardijske’, zajedno s novom numeracijom, pa se po treći put mobilizirala divizija s istim brojem, ovaj put (recimo) ekspanzijom kakve ad hoc ustrojene streljačke brigade. Neke divizije su uistinu tako dizane po tri puta!
Istodobno s podizanjem svježih postrojbi mijenjao se i ustroj. Streljačke divizije smanjivane su glede broja pripadajućeg ljudstva, ali uz dodavanje automatskog naoružanja. “Pri kraju rata divizije su bile ekvivalentne pukovnijama po brojnosti svojih strijelaca, ali bile su teško naoružane automatskim oružjem i imale su jedru potporu divizijske topničke pukovnije, što nije loša situacija“, zaključuje Dunn. Dodajmo da je sovjetska streljačka divizija ujedno računala i na potporu samostalnih tenkovskih, topničkih, raketnih, inženjerijskih itd. postrojbi, što ju je – uz nagomilano iskustvo i uhodanost ljudstva – činilo prilično opasnim protivnikom.
Jednom riječju, Staljinovi ključevi pobjede daju fascinantnu sliku kolosalnog napora glede mobilizacije osoblja i materijala koja je provedena u Sovjetskom Savezu tijekom II. svjetskog rata. Knjiga, međutim, nije bez zamjerki. Ponajprije, Dunn se oslanja na izvore objavljene do konca Hladnog rata, kako zapadne, tako i sovjetske. Doduše, nismo sigurni koliko bi mu pomoglo famozno otvaranje ex-sovjetskih arhiva, premda nema sumnje da su u međuvremenu autori u Rusiji i drugdje objavili popriličnu količinu literature. Nadalje, opseg djela očito je diktirao izvjesnu primjeričnost prikaza ustrojavanja postrojbi. No, kako inače postoje sveobuhvatnije kompilacije sovjetskih postrojbi, ovo držimo oprostivim. Jednako tako, Dunn zaključuje svoj prikaz s bjeloruskom ofenzivom 1944. godine (kad je “Radničko-Seljačka Crvena Armija” preimenovana u “Sovjetsku Armiju“), ne dovevši knjigu do kronološki logične konkluzije, tj. prodora u samu Njemačku. Naposljetku, u ovom djelu samo je ovlaš skicirana sovjetska doktrina vođenja rata, no njoj se autor ionako posvetio u drugoj knjizi koja će biti predmetom našeg zasebnog prikaza.
Podaci o knjizi:
“STALIN’S KEYS TO VICTORY, The Rebirth of the Red Army in WWII”, autor Walter S. Dunn Jr., ilustrirano, 179 stranica s indeksom, izdanje Stackpole Books, SAD, Mechanicsburg PA 2006.
