Kad američke tvrtke dominiraju jednim globalnim tržištem vrijednim više od 70 milijardi USD na godinu, očekivalo bi se da se o tome i čuje. No, nije tako s globalnom trgovinom oružjem. Ona godišnje dobije jednu ili dvije priče u glavnim medijima, obično u doba kada se objavljuju godišnje statistike o stanju u tom sektoru. Nije baš da nitko ne piše o pojedinim aspektima trgovine oružjem. Povremeno se pojave članci koji, na primjer, zabilježe utjecaj kojeg imaju transferi oružja iz SAD, uključujući tu i kasetne bombe, u Saudijsku Arabiju, ili o katastrofičnim učincima podjele naoružanja saveznicima SAD u Siriji, ili o međunarodnoj prodaji skupih i kontroverznih borbenih zrakoplova F-35. Ponekad, ako se neki strani vođa susretne s predsjednikom SAD, i prodaja američkog oružja u njegovu ili njenu državu možda izazovu objavu jednog ili dva članka. Pa ipak, ogromna veličina američke trgovine naoružanjem i vojnom opremom, politika koja ju pogoni, kompanije koje od nje profitiraju, i njen razoran globalni učinak rijetko su predmetom diskusija, a još rjeđe su dublje analizirani.
Dakle, ovdje je pitanje koje me čudi već godinama – a ja sam donekle zaljubljenik u vojne stvari – zašto ostale glavne izvozne grane SAD – od hollywoodskih filmova, preko izvoza žita sa Srednjega zapada, pa do Boeingovih zrakoplova – dobivaju redovito praćenje, dok trendovi u izvozu naoružanja ostaju u relativnome polumraku? Da li nas je sram što u biti sami stojimo na mjestu prvog svjetskog trgovca oružjem, ili je ovaj pristup “Weapons ‘R’ Us” toliko uobičajen da ga uzimamo zdravo za gotovo, kao smrt ili poreze?
Joseph Rixey
Pri tome, brojevi o kojima tu pričamo trebali bi zapanjiti svakoga. Prema zadnjim dostupnim podacima Kongresne istraživačke službe (Congressional Research Service), Sjedinjene Američke Države broje se s više nego polovičnim udjelom u vrijednosti svih poslova u globalnome prometu oružjem za 2014. godinu, posljednju godinu za koju su dostupne pune statistike. Sa svojih 14 posto tu daleko zaostaje Rusija, drugi najveći svjetski opskrbljivač takvom robom. Vodstvo Washingtona na ovome polju nikad nije bilo ozbiljno dovedeno u pitanje. Udio SAD se tijekom protekla dva desetljeća kretao između jedne trećine i jedne polovice globalnog tržišta, uz vrhunac od skoro monopolističkih 70 posto ukupne prodaje oružja 2011. godine. I ta se “zlatna groznica” nastavlja. Viceadmiral Joseph Rixey, koji vodi Agenciju za prodaju naoružanja pri Ministarstvu obrane SAD, ustanovu eufemistično nazvanu “Obrambenu agencija za sigurnosnu suradnju”, procjenjuje da su poslovi prometa naoružanjem u kojima je sudjelovao Pentagon premašili 46 milijardi USD 2015. godine, a na putu su dostizanja 40 milijardi USD 2016. godine.
Da bi bili precizniji, treba napomenuti kako postoji jedna grupa ljudi koji iznimno pažljivo prate te trendove – direktori poduzeća s područja obrane, koji zarađuju na ovom rastućem tržištu. Kada Pentagon i s njim povezane agencije godišnje dobivaju “samo” oko 600 milijardi USD – visoko prema povijesnim standardima, ali ipak desetke milijardi USD manje nego što se to nadala vojna industrija – kompanije kao Lockheed Martin, Raytheon i General Dynamics okrenule su se globalnim tržištima kao svom glavnom izvoru novih prihoda. U siječnju 2015. godine, tijekom diskusije o poslovanju za svoje investitore, na primjer, predsjednica uprave kompanije Lockheed Martin Marillyn Hewson upitana je hoće li sporazum o iranskom nuklearnom programu, kojeg su zaključile Obamina administracija i još pet velikih sila, smanjiti napetosti na Bliskome istoku, i time potkopati korporativnu strategiju uvećavanja izvoza njihovog oružja u tu regiju.
Marillyn Hewson, predsjednica uprave Lockheed Martin
Ona je odgovorila kako nastavljanje “nestabilnosti” na Bliskome istoku i u Aziji njih čini “područjima rasta” za predstojeću budućnost. Drugim riječima, nema brige. Sve dok svijet ostaje u ratu ili na rubu rata profiti Lockheed Martina neće trpjeti – i, naravno, njihovi će proizvodi pomoći u osiguravanju da svaka takva “nestabilnost” bude i ubojita. Pod vodstvom Hewson, Lockheed si je postavio za cilj postizanje barem 25 posto svojih prihoda od izvoza naoružanja, a za Boeing po tom pitanju ide i bolje. Oni nastoje da prekomorske prodaje naoružanja budu i 30 posto njihova poslovanja.
Dobre vijesti s Bliskog istoka – ako ste proizvođač oružja
Prodaja oružja je zaseban stil života u Washingtonu. Od predsjednika SAD na niže, bitni komadi državne vlasti su usmjereni na osiguravanje da američko oružje preplavljuje globalna tržišta i da kompanije kao Lockheed i Boeing žive dobrim životom. Od Predsjednika na njegovim putovanjima u inozemstvo, preko posjeta savezničkih vođa, do američkih ministara vanjskih poslova i obrane, te osoblja u veleposlanstvima, američki dužnosnici redovito djeluju kao trgovački suradnici za poduzeća iz vojne industrije. Pri tome im i Pentagon otvara vrata. Od ugovaranja poslova, olakšavanja te čuvanja novaca od poslova s oružjem, do transferiranja oružja odabranim saveznicima na trošak poreznih obveznika, u biti su oni najveći svjetski trgovac oružjem.
U tipičnoj prodaji, Vlada SAD je uključena u svakome koraku toga puta. Pentagon često provodi procjene oružanih snaga savezničkih nacija, ne bi li im mogli reći što to “trebaju” – i, naravno, ono što uvijek treba je milijarde dolara vrijedna oprema iz američkih izvora. Tada Pentagon pomaže ugovoriti uvjete posla, obavještava Kongres o njegovim detaljima i naplaćuje sredstva od stranoga kupca, koja onda daje američkome proizvođaču u obliku obrambenih narudžbi. U većini poslova, Pentagon je i točka za vezu po pitanju održavanja i dobave rezervnih dijelova za sve sustave dobavljene iz SAD. Birokracija koja to sve omogućava, Defence Security Cooperation Agency, financira se iz davanja od 3,5 posto na sve poslove koje ona ugovara. To im daje još i veći poticaj da prodaju, prodaju, i prodaju.
Tvornica tenkova M1 Abrams, General Dynamics Land Systems, Lima u saveznoj državi Ohio
Pritisak za dostizanje prošlih dostignuća je tu uvijek intenzivan, među ostalim i zbog toga što proizvođači oružja pažljivo raspoređuju svoje industrijske kapacitete u što je više moguće pojedinih saveznih država i lokaliteta. Na taj način, oni osiguravaju da beskrajna podrška za državno promoviranje trgovine oružjem postaje i sastavni dio domaće politike. Tako je General Dynamics, na primjer, uspio održati svoje tvornice za proizvodnju tenkova u saveznim državama Ohio i Michigan kroz kombinaciju dodataka na proračun Kopnenih snaga SAD – sredstva ubačena u taj proračun od strane Kongresa, iako ih Pentagon nije tražio – kao i putem izvoza u Saudijsku Arabiju. Boeing računa na predloženi posao prodaje 40 svojih F-18 u Kuvajt, ne bi li održao otvorenom svoju proizvodnu liniju u St. Louisu, a trenutno se upire s administracijom predsjednika Obame ne bi li oni brže odlučili o ovom poslu. Nije onda ni začuđujuće da predstavnici u Kongresu, kao i vodeći lokalni poslovni ljudi u takvim saveznim državama ,postaju čvrsti zagovornici izvoza naoružanja.
Iako se rijetko gleda na takav način, politički sustav SAD je također i jedan prvorazredni globalni sustav distribucije oružja. U tom kontekstu, administracija predsjednika Obame pokazala se dobrim prijateljem poduzeća koja izvoze naoružanje. Tijekom prvih šest godina vlasti predsjednika Obame, Washington je ušao u ugovore o prodaji više od 190 milijardi USD naoružanja širom svijeta – to je više nego tijekom bilo koje druge administracije u SAD od Drugog svjetskog rata naovamo. K tome, “Team Obama” je olabavio ograničenja za izvoz naoružanja, učinivši mogućim slanje u inozemstvo čitave lepeze novih oružja i njihovih dijelova – uključujući tu i Black Hawk te Huey helikoptere, i motore za transportne zrakoplove C-17 – sve s bitno manje kontrola nego što je to ranije bilo traženo. To je predstavljalo dobre vijesti za industriju, koja je takve promjene zagovarala već desetljećima s malo uspjeha. No, labavije reguliranje također čini potencijalno jednostavnijim dostup do američkog oružja i za švercere naoružanjem te narušavatelje ljudskih prava. Na primjer, 36 američkih saveznika – od Argentine i Bugarske, pa sve do Rumunjske i Turske – više neće trebati posebne dozvole Ministarstva vanjskih poslova SAD za uvoz oružja i dijelova za oružje iz Sjedinjenih Američkih Država. To će bitno olakšati i švercerskim lancima da uspostavljaju tzv. paravan-kompanije u takvim državama, i dobivaju američko oružje ili dijelove oružja koje onda mogu prosljeđivati dalje, trećim stranama kao što su Iran ili Kina. Takvo što je već bilo učestala pojava, a sada će se samo umnožiti s novim propisima.
Tom Kelly – sada veleposlanik SAD u Džibutiju
Stupanj u kojem je administracija predsjednika Obame bila spremna na maksimalnu popustljivost, ne bi li pomogla izvoznicima oružja, bila je podcrtana na jednom od saslušanja o tim izvoznim “reformama” 2013. godine. Tom Kelly, tada zamjenik pomoćnika ministra vanjskih poslova SAD na čelu tamošnjeg Ureda za političko-vojne poslove, izrekao je “duh vremena” svojim odgovorom na pitanje da li administracija radi dovoljno u promociji američkog izvoza oružja. “(Mi) zagovaramo u ime naših kompanija i radimo sve što možemo, ne bi li postigli da se te prodaje ostvare“, odgovorio je Kelly, dodavši: “… i to je nešto što radimo svaki dan, u osnovi (na) svakom kontinentu u svijetu… i mi neprekidno mislimo o tome kako da tu budemo bolji“.
Jedno od mjesta gdje je, s pomoći Obamine administracije i Pentagona, vojnoj industriji u zadnje vrijeme išlo bitno bolje je Bliski istok. Samo u Saudijskoj Arabiji Washington je pomogao ugovoriti poslova prodaje oružja za više od 50 milijardi USD, za sve od F-15 borbenih zrakoplova do borbenih helikoptera Apache, vojnih brodova i sustava proturaketne obrane. Među najviše štetnim poslovima, ako ne i najprofitabilnijima, bili su oni kojima su prodane bombe i projektili za Saudijce i njihov brutalni rat u Jemenu, gdje su tisuće civila ubijene i milijuni ljudi gladuju.
Članovi Kongresa, kao što je zastupnik John Conyers iz Michigana, te senator Chris Murphy iz Connecticuta, nastojali su donijeti zakone koji bi barem ograničili tijek najsmrtonosnijeg oružja u te krajeve, ali njih je nadglasao popriličan utjecaj Sadijaca u Washingtonu – i također, naravno, glas vojne industrije. No, kada se pogleda trgovina oružjem i vojnom opremom, nema kraja dobrim vijestima s Bliskoga istoka. Uzmimo za primjer Vladin prijedlog novog 10-godišnjeg paketa pomoći Izraelu. Ako on bude proveden kako se to trenutno planira, on bi povećao vojnu pomoć SAD toj državi za do 25 posto – na otprilike 4 milijarde USD godišnje. U isto vrijeme, njime bi prestala važiti i odredba koja je dopuštala Izraelu da jednu četvrtinu pomoći iz Washingtona potroši na razvoj svoje vlastite vojne industrije. Drugim riječima, sav taj novac, punih 4 milijarde USD poreznih dolara, sada će teći direktno u novčanike kompanija kao Lockheed Martin, koja je usred zaključivanja posla vrijednog više milijardi dolara o prodaju zrakoplova F-35 Izraelu.
“Nestabilnost” u Aziji i Europi
Kao što je zamijetila Marillyn Hewson iz Lockheed Martina, teško da je Bliski istok jedino područje rasta za to poduzeće, ili za druga njemu slična. Spor između Kine i njenih susjeda oko kontrole nad Južnokineskim morem – koji je u mnogome samo uvod u spor oko toga da li će Kina ili SAD zapravo kontrolirati taj dio Pacifičkoga oceana – otvorio je nove horizonte po pitanju prodaje američkih ratnih brodova i druge vojne opreme saveznicima Washingtona u Istočnoj Aziji.
Novi mornarički izviđački zrakoplov P-8 napušta Boeingovu tvornicu , savezna država Washington
Nedavna odluka suda u Haagu, kojom su odbijena kineska polaganja prava na te vode – jednako kao i kinesko odbijanje te odluke – vjerojatno će tek ubrzati ritam kupovine oružja u toj regiji. U isto vrijeme, u “Odjelu za beskrajan niz dobrih vijesti”, porast straha od Sjevernokorejskog nuklearnog programa potaknuo je i potražnju za američkim sustavima proturaketne obrane. Tako je i Južna Koreja baš nedavno pristala na raspoređivanje proturaketnog sustava THAAD, kojeg proizvodi Lockheed Martin. Dodatno, odluka Obamine administracije da okonča dugogodišnji embargo na prodaju američkog naoružanja Vijetnamu vjerojatno će otvoriti još jedno bitno tržište za poduzeća vojne industrije SAD. Samo tijekom prošle dvije godine SAD su svojim saveznicima u Istočnoj Aziji ponudile više od 15 milijardi USD vrijedno naoružanje, gdje su Tajvan, Japan i Južna Koreja obuhvaćale glavninu prodaja.
Uz to, administracija predsjednika Obame iznimno se trudila na izgradnji obrambenih odnosa s Indijom, što je razvoj situacije koji garantira koristi za američke izvoznike naoružanja. Prošle godine, Washington i New Delhi su potpisali 10-godišnji obrambeni sporazum, koji uključuje i jamstva o budućoj suradnji po pitanju zrakoplovnih motora te dizajniranja nosača zrakoplova. Ovih su godina Sjedinjene Američke Države zadobile popriličan ulaz u indijsko tržište naoružanja, kojim je tradicionalno dominirao Sovjetski savez, a onda Rusija. Nedavni poslovi tu uključuju 5,8 milijardi USD vrijednu prodaju Boeing C-17 transportnih zrakoplova i 1,4 milijarde USD vrijedan ugovor o pružanju usluga podrške, vezanih za planiranu prodaju Apache borbenih helikoptera.
F-35 Ratnog zrakolpovstva SAD, baza Eglin na Floridi
Ne treba zaboraviti ni “nestabilnu” Europu. Velika Britanija je nedavnim glasovanjem za Brexit ubacila faktor neizvjesnosti u američki izvoz vojnih roba prema toj državi. Ujedinjeno Kraljevstvo je bilo daleko najveći kupac američkog naoružanja u Europi tijekom posljednjih godina, s više od 6 milijardi USD sklopljenih ugovora tijekom samo dvije zadnje godine – a to je više nego što su SAD za to vrijeme prodale svim ostali europskim državama zajedno. Britanski vojno-industrijski gigant BAE je glavni strani partner poduzeća Lockheed Martin na poslu proizvodnje borbenog zrakoplova F-35, koji sa svojim projiciranim troškovima od oko 1,4 bilijuna USD tijekom životnoga ciklusa sustava već sada predstavlja najskuplji program razvoja nekog oružja u povijesti.
Ako bi ciklus štednje potaknut Brexitom doveo do kašnjenja ili do otkazivanja posla s F-35 – ili bilo kojeg drugog velikog transfera naoružanja – to bi bio udarac američkim proizvođačima naoružanja. No, tu treba računati na još jednu stvar. Kada bi bilo makar i naznaka da bi se to moglo dogoditi za F-35, lobisti BAE bi se mobilizirali radi postizanja privilegiranog statusa za ovaj posao, bez obzira na to o kojim bi se još proračunskim rezovima promišljalo. Gledano s vedrije strane – ako ste kojim slučajem proizvođač naoružanja – svako britansko smanjenje će sigurno biti i više nego nadomješteno poslovnim prilikama u Istočnoj te Središnjoj Europi, gdje jedan novi Hladni rat izgleda da hvata maha. Između 2014. i 2015. godine, prema navodima Stockholmskog međunarodnog instituta za mirovna istraživanja (SIPRI), vojna potrošnja se povećala za 13 posto u toj regiji, kao odgovor na rusku intervenciju u Ukrajini. Porast poljskih izdvajanja od 22 posto bio je posebno nagao.
U tim okolnostima trebalo bi biti očigledno da trendovi u globalnoj trgovini naoružanjem predstavljaju i jednu od glavnih tema za medije, kojom bi se trebalo na odgovarajući način baviti u državi najodgovornijoj za stavljanje na raspolaganje sve više i sve jačeg oružja u ruke onih koji žive u “nestabilnim” regijama. To je jedan monstruozno velik poslovni krug – u svakom smislu riječi – koji ima i bitno opasnije posljedice od licenciranja hollywoodskog hit-filma ili prodaje još jednog Boeing putničkog zrakoplova.
Povijesno, rijetko je dolazilo do javnih prosvjeda protiv neobuzdane prodaje naoružanja, kao što je to bilo ogorčenje na “trgovce smrti” nakon Prvog svjetskog rata, ili tijekom kontroverze oko naoružavanja Saddama Husseina po okončanju rata u Perzijskome zaljevu 1991. godine. Čak i danas, mali broj kongresnih predstavnika, uključujući tu Johna Conyersa, Chrisa Murphya i senatora iz Kentuckya Randa Paula, nastavljaju u pokušajima zaustavljanja prodaje kasetnog streljiva, bombi i projektila Saudijskoj Arabiji. Međutim, malo je vjerojatno da bi u SAD moglo doći do ozbiljne javne debate o vrijednosti trgovine naoružanjem, i mjestu Washingtona u njoj, kada čitava tema nije doživljena ni kao vrijedna ičeg više od povremenog članka u medijima. U međuvremenu, Sjedinjene Američke Države nastavljaju zadržavati prvo mjesto u globalnoj trgovini naoružanjem i vojnom opremom, Bijela kuća tu odrađuje svoj dio, Pentagon podmazuje kotačiće, a dolari se nastavljaju kotrljati prema proizvođačima oružja iz SAD, uvijek gladnima profita.
* ovaj je tekst autor William Hartung objavio 26. srpnja 2016. godine na portalu TomDispatch.com (http://www.tomdispatch.com/), s čijom dozvolom ga i prenosimo. Pod originalnim naslovom “Tomgram: William Hartung, How to Arm a ‘Volatile’ Planet” ovaj je članak dostupan na internet adresi: http://www.tomdispatch.com/post/176169/tomgram:_william_hartung,_how_to_arm_a_%22volatile%22_planet/
