Posebni dani, godišnjice i priredbe koje se tim povodima organiziraju obično imaju poseban emotivan, ali i politički naboj. Kako je vojno-redarstvena operacija Oluja u Hrvatskoj praktično pa okončala prijetnju opstanku države, nije ni čudo da se ta pobjeda ovdje slavi – svake godine, a posebno na okrugle godišnjice, kakva je ovogodišnja. Na 20. godišnjicu Oluje u Republici Hrvatskoj vodila se prilično oštra diskusija o tome kakva bi ta proslava trebala biti, i na kraju je postignut politički konsenzus o vojnom mimohodu u Zagrebu 4. kolovoza, i onda velikoj proslavi u Kninu 5. kolovoza.
Mladić nazdravlja s nizozemskim UN zapovjednikom Karremansom u Potočarima kod Srebrenice 12. srpnja 1995. godine
Da podsjetimo čisto kratko… Te 1995. godine u Bosni i Hercegovini ljeto je dočekalo ukupno šest tzv. UN sigurnih zona (UN Safe Area) – prvo Srebrenica (UN VS Rezolucija 819), te onda još i Sarajevo, Žepa, Goražde, Tuzla i Bihać (sve one prema UN VS rezoluciji 824). No to nije zaustavilo vojna djelovanja oko tih zona, tako da su vojne snage bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića prvo od 6. do 10. srpnja skršile otpor branitelja oko Srebrenice, da bi onda u tako osvojenome prostoru od 11. do 19 srpnja provele operaciju masovnog uklanjanja vojno sposobnog muškog stanovništva, kakve se ni Adolf Hitler u svojim najgorim fazama na istočnome bojištu ne bi stidio. Da je tu bila riječ o genocidu utvrdio je i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (The International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia – ICTY), među ostalim i u jednoj od presuda po žalbi (Appeals Judgement, Prosecutor v. Radislav Krstić, Case No.: IT-99-33, 19 travnja 2004. godine). Samo nekoliko dana kasnije u ruke srpskih vojnih snaga pala je i zona Žepa (20. srpnja 1995. godina), a 19. srpnja pokrenuta je ofanziva i na prostor Bihaća (enklava s oko 200 tisuća opkoljenih ljudi).
Odlika kojom Milan Martić zapovijeda evakuaciju civila iz tzv. Republike Srpske Krajine
Na ove je operacije konačno reagirala i Hrvatska, prvo vojnom operacijom Ljeto ’95. (od 25. do 30. srpnja), a onda i vojno-redarstvenom operacijom Oluja (od 4. do 7. kolovoza 1995. godine), kojima je razbijena tvorevina zvana Republika Srpska Krajina (RSK), oslobođen velik dio okupiranih područja Hrvatske i ujedno razbijena svekolika opsada Bihaća. Uz relativno malo stradalih, velik broj civila se s prostora RSK povukao na istok, planski i temeljem odluke Milana Martića, predsjednika tzv. Republike Srpske Krajine. Konačno, praktično pa dva tjedna nakon pobjede u Hrvatskoj, i međunarodna je zajednica smogla snage za reakciju u Bosni i Hercegovini, te je nakon druge masovne pogibije ljudi na sarajevskoj tržnici Markale (28. srpnja 1995. godine) u BiH provedena NATO vojna operacija nazvana “Deliberate Force”. Njome je između 30. kolovoza i 20. rujna 1995. godine 15 država članica NATO saveza iz zraka napalo vojne kapacitete tzv. “Vojske Republike Srpske”. Nažalost, samo dvadeset godina kasnije velik je dio ovih činjenica izgleda zaboravljen.
Mimohod i partneri
U vezi s mimohodom organiziranim povodom proslave 20. godišnjice Oluje, još prije nekoliko mjeseci moglo se čuti kako to ne bi trebala biti samo klasična vojna priredba, već da tu nadležni razmišljaju o ponešto širem kontekstu sudionika. Tu je jasno zabilježena i izjava ministra obrane Kotromanovića od 9. travnja ove godine, kada je on za tu priliku kao poseban uzor istaknuo primjer parade u Parizu – ne bi li i u Zagrebu javnosti bili prezentirani i postroji policije te civilne zaštite, ali i tzv. “povijesne postrojbe” (koliko god one počesto bile upitno zasnovane), a posebno i predstavnici zemalja partnera te “prijatelja iz NATO-a“. Upravo je ova posljednja navedena široka kategorija (partneri i NATO) postala i posebna točka regionalnog te međunarodnog političkog lomljenja tijekom posljednjih dana. Naime, čitava je godišnjica vojno-redarstvene operacije Oluja ove godine upala i u širu sjenu obilježavanja 20 godina od genocida u Srebrenici.
Vitalij Ćurkin, stalni predstavnik Ruske Federacije pri UN glasa, protiv rezolucije o Srebrenici
Tim je povodom niz zapadnih zemalja u Ujedinjenim narodima pokušao provesti usvajanje posebne rezolucije Vijeća sigurnosti UN o genocidu u Srebrenici, čiji je formalni predlagač bila Velika Britanija. Kada je nakon mnogo žučnih diskusija 8. srpnja ove godine njen tekst konačno došao na glasovanje u Vijeće sigurnosti, od 15 članica ovoga tijela njih je 10 glasovalo “za” (Čile, Čad, Francuska, Jordan, Litva, Malezija, Novi Zeland, Španjolska, Velika Britanija, SAD), 4 su bile suzdržane (Kina, Nigerija, Venezuela i Angola), da bi ovo nastojanje propalo kada je Ruska Federacija uložila veto – opravdavajući svoj stav tvrdnjama da “predloženi tekst ne ide u prilog pomirenju u regiji, i da o njemu nema suglasnosti svih naroda u BiH“. Čitavu je ovu situaciju popratilo i aktivno lobiranje Republike Srbije, koja je britanski prijedlog rezolucije okarakterizirala kao “ponižavajući za Srbiju“, a konačan razvoj situacije doživjela i kao priličnu međunarodnu pobjedu, iako je Rusija ostala sama u svome stavu.
U sličan je širi kontekst službeni Beograd stavio i ovogodišnji svečani mimohod u Zagrebu. Tu su posebno bile zapažene izjave ministra vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića od 7. srpnja ove godine, dakle, dane samo dan prije konačnog glasovanja o spomenutoj Rezoluciji VS UN o Srebrenici. On je tada po pitanju hrvatskih partnera i NATO saveznika na mimohodu u Zagrebu za N1 televiziju izjavio: “Učešće njihovih vojski na paradi će imati veoma jasnu negativnu poruku prema Srbiji. Mi ćemo onda to smatrati antisrpskim stavom” – što je protumačeno i kao dio aktivne kampanje obeshrabrivanja svih onih koji bi o takvome nastupu razmišljali, a da imaju ikakvih zadrški po pitanju stava i gledanja Srbije na čitavu temu.
Još je izričitiji tu bio ministar obrane Republike Srbije Bratislav Gašić, koji je 9. srpnja za Blic iz Srbije izjavio “Najavom da će organizovati vojnu paradu povodom akcije ‘Oluja’ Hrvatska duboko vređa više od 200.000 prognanih Srba, a posebno porodice 2.000 ubijenih i prognanih u tom etničkom čišćenju“. Ujedno, on je hrvatske najave mimohoda stavio kontekst koji Srbija iznimno voli posljednje vrijeme – u kontekst blokovskih odnosa te ukrajinske krize:
“Verujem da će taj razlog prevladati u odluci pojedinih vojski da prisustvuju paradi, što ne znači da će njihovo gledanje na zločin počinjen nad Srbima u Hrvatskoj biti isti. Sigurno je da onima koji žele dobro i Evropi i svetu nije mesto na paradi koja slavi jedan zločin, ali svesni smo i činjenice da zaoštravanja odnosa na relaciji Istok-Zapad uslovljavaju i odluke prilagođene toj novoj i drugačijoj situaciji“.
Na tom istome tragu je i današnja izjava premijera Srbije Aleksandra Vučića koji je na upit novinara dodatno pojasnio: “Neki ministri su nas pozvali i pitali da li bi to Srbija doživela kao uvredu. Ja sam lično rekao da bismo to doživjeli kao uvredu jer mi smatramo da tog dana nema šta da se slavi“, te da je “Srbija ovog puta uspjela da se njena reč čuje i nešto više poštuje u odnosu na ono što je bilo ranije“. Sve ovo se nadovezalo i na podsjećanje kako je upravo 26. lipnja ove godine u Srbiji uvedeno i obilježavanje 5. kolovoza kao “Dan sećanja na stradale i prognane Srbe u hrvatskoj vojnoj akciji ‘Oluja'” – povijesnog datuma kojeg organizacije iseljenih Srba ionako tretiraju kao “najveće etničko čišćenje građana Europe poslije Drugog svjetskog rata” (kako tvrdi predsjednik Koalicije udruženja izbeglica Miodrag Linta, 15. srpnja ove godine).
Iako je prilično jasno kako je Hrvatska pri svim pozivima svojim zemljama partnerima ostavila na volju točan modalitet sudjelovanja u spomenutome mimohodu (delegacijom predstavnika, zastavom, davanjem postrojbe u mimohod, slanjem vojne tehnike za sudjelovanje u programu) – izgleda da je pritisak iz susjedstva tu ipak počeo pokazivati rezultata. To je djelovanje jučer u izjavi za B92 sažeo ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, zahvaljujući poimence Italiji, Mađarskoj, SAD, Velikoj Britaniji, Njemačkoj te Rumunjskoj što svojim izostankom sudjelovanja na vojnome mimohodu u Zagrebu ne žele izazivati “dodatnu nestabilnost” na jugoistoku Europe.
Tko sudjeluje – ili ne?
Kao prvo, hrvatski su mediji 15. srpnja objavili vijest da se u Zagrebu za mimohod očekuje prisustvo većeg broja diplomatskih predstavnika i drugih visokih političkih gostiju, što do sada nije bio običaj. No, ujedno je postalo jasno i da čitav niz država uvelike važe stavove oko svog sudjelovanja. Tako se od prvotnih nagađanja o nastupu Oružanih snaga SAD na mimohodu (u postroju, ali i kao mogući dio letačkog programa) došlo do vijesti o tek prisustvu nekoliko generala – što možda ispunjava protokol, ali doista daje jednu posve novu sliku opsega i kvalitete vojnog i političkog partnerstva SAD i Hrvatske. Pri tome, dok se u široj javnosti čak moglo čuti komentare kako je takvo sudjelovanje odgovarajuće jedino ako ti američki generali na samu priredbu vertikalno slete eksperimentalnim primjercima F-35, mediji su naveli da uz SAD i Velika Britanija te Njemačka ne planiraju poslati vojsku ili tehniku u hrvatski mimohod – navodeći navodno upravo pritiske iz Beograda, te promišljanja o balansiranju regionalnih interesa kao osnovne razloge ovakvih političkih odvagivanja.
Ujedno, od Andreje Katič, ministrice obrane Republike Slovenije, još se prije nekoliko dana moglo čuti kako će u Zagreb na mimohod biti upućena tri zrakoplova Pilatus i deset gardista, jučer su tu stvari dobile potpuno novi smjer razvoja. Naime, u priopćenju s jučerašnje 46. redovite sjednice Vlade Republike Slovenije moglo se pročitati i ovo:
“Republika Hrvatska će 4. kolovoza 2015. slaviti 20. godišnjicu dana pobjede. Tom su prilikom predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Zoran Milanović na predsjednika Vlade Republike Slovenije dr. Miroslava Cerara naslovili poziv za sudjelovanje pripadnika Slovenske vojske na vojnoj paradi, koja će se odvijati u okviru proslave tog događaja. S obzirom na osjetljivo vanjskopolitičko pitanje odnosa u Jugozapadnoj Europi, koje je za Republiku Sloveniju od strateškoga značaja, i po informaciji da većina savezničkih država na svečanosti 4. kolovoza u Zagrebu neće sudjelovati s pripadnicima svojih oružanih snaga, Vlada je na današnjoj sjednici odlučila da se Republika Slovenija svečanosti neće pridružiti s pripadnicima Slovenske vojske“.
Ova se faktična pljuska jučer nezgodno preplela i s još jednom sličnom epizodom – kojoj je glavni protagonist bio Lars Schmidt, aktualni veleposlanik Kraljevine Švedske u Hrvatskoj. On je jučer, 16. srpnja, u jutarnjim satima na svoj profil u okviru socijalne mreže Twitter stavio poruku slijedećeg sadržaja:
“FYI: members of Gripen-family will fly over Zagreb 4 August. I’m proud! #victoryday
@TobiasWennberg @SwedeninHR @Saab“.
Ovo je izjašnjavanje brzo odjeknulo u Hrvatskoj, a svoj je put našlo i do stranica današnjeg izdanja visokotiražnog dnevnika Jutarnji list iz Zagreba. No, do obrata je tu došlo još jučer u kasnim večernjim satima, kada je veleposlanik na mreži Twitter prvo povukao svoju objavu, da bi je uskoro nadomjestio novom, poprilično drugačijom od prethodne (popraćeno i slikom spomenute izjave u prvim noćnim izdanjima još uvijek sutrašnjih novina). Sad se tu moglo čuti tek:
“Recalling my tweet published in @jutarnjihr tomorrow. My info re. Gripen not confirmed. Sorry for any inconvenience“.
Naravno, da je ovaj splet događaja oko švedskoga veleposlanika došao i potpuno sam, bio bi logično uklopljen u već spomenuti širi kontekst ovogodišnje proslave Oluje, planiranoga mimohoda i regionalne politike. No, kako se tu sad već polagano radi o valu inače zainteresiranih država partnera koje otvorenim stavovima sve više u pitanje dovode samu ideju međunarodnog sudjelovanja u spomenutome mimohodu – željeli mi to ili ne, ali pitanje mimohoda u Zagrebu polagano i sigurno prerasta u svojevrsni test stvarnoga karaktera ukupnih odnosa Hrvatske s ostatkom zemalja članica EU te NATO saveza.
Što znače igrice oko mimohoda?
Dok je Hrvatska u većini svojih vanjskopolitičkih djelovanja posljednjih godina nastojala biti maksimalno aktivna i kooperativna (pa i po cijenu rubnoga napinjanja vlastitih nacionalnih resursa) – naši partneri i saveznici kao da tu igraju neke sasvim drugačije igre. Dok ostaje otvoreno pitanje koliko su kvalitetno svome poslu prionuli svi oni zaduženi za pozivanje država partnera i prijatelja RH u regiji i Europi na mimohod u Zagreb, ipak je vrlo upitno koliko su te političke igre s jedne strane korisne onima koji ih upražnjavaju, a s druge strane – i što sve Hrvatska treba iščitati iz tih političkih manevara.
Ako stvar postavimo blokovski, Republika Hrvatska je na pitanju Ukrajine ugrozila svoje odnose s Ruskom Federacijom na liniji odluka donesenih konsenzusom u EU i NATO savezu. Nije tu bilo oklijevanja oko uvođenja sankcija, a i neki od vitalnih nacionalnih interesa stavili su se na drugo mjesto prema skladu s partnerima, kada su se remonti hrvatske vojne opreme otegli zbog stanja na Krimu, a postupni odustanak od ruske vojne tehnike je proglašen ozbiljnim ciljem hrvatskog obrambenog sustava. U takvom kontekstu oklijevanje saveznika da stanu uz bok Hrvatske vojske na simboličkoj razini postroja u zagrebačkome mimohodu predstavlja političku odluku suprotnu svemu što EU i NATO govore i demonstriraju posljednjih godina širom Europe. I dok se posljednjih dana moglo čuti da mimohod u Zagrebu nije neka posebna NATO aktivnost – kao da bi radilo posebnu razliku da se iz Zagreba baš i napomene “Za nas je ovo baš NATO aktivnost !!!“. Jer, kako očekivati da će se stati sa saveznicima u slučaju stvarne potrebe, kada se sklad ne uspijeva postići ni na čisto simboličkoj razini?
Baš je oklijevanje i kalkuliranje dovelo do genocida u Srebrenici
S druge strane, ako se čitavo pitanje mimohoda u Zagrebu stvarno i svede na razinu godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja – još uvijek su tu sve ovakve političke igrice i problematične i upitne. Naime, tu se onda oklijeva slaviti dio rješenja BiH problema, na račun poštede osjećaja onih koji su ratove izazvali, te onda još i izgubili. A kako su ta ista Europa i UN oklijevali te 1995. godine – da bi onda gledali pokolje, te se u nedavnoj rezoluciji VS UN pitali kako je to bilo moguće – tako su i zadrške oko sudjelovanja u obilježavanju hrvatskog doprinosa rješenju tog čitavog tog BiH vojno-humanitarnog problema primjer tog istog oklijevanja. Nije, naime, sporno da bez Oluje ne bi bilo sporazuma u Daytonu, kao što ne bi bilo ni naknadnoga mira te današnje Bosne i Hercegovine. Nije ni neka posebna tajna da današnji vrh Republike Srbije itekako nosi osobne ratne hipoteke iz BiH, iz Srebrenice i Sarajeva – dok današnje klizanje uz dlaku takvih elemenata domaće i međunarodne politike službenog Beograda stvarno nije daleko od odobravanja baš one politike koju su te iste države EU i NATO saveza na kraju priče napadale zakašnjelo 1995. godine u NATO operaciji Deliberate Force, a onda još jednom i 1999. godine u operaciji Allied Force.
