Svježa primopredaja hrvatskih plovila crnogorskoj policiji prošla je bez velike medijske pozornosti, ali nam svejedno pruža povoda razmatranju nekih aspekata hrvatske brodogradnje specijalnih objekata. Pođimo redom.

Dana 29. svibnja ove godine provedena je primopredaja brzih ophodnih plovila 101 i 110 za Upravu policije MUP-a Crne Gore. Primopredaja je provedena u samom brodogradilištu Montmontaža-Greben u Veloj Luci na Korčuli, uz nazočnost visokih predstavnika brodogradilišta, općinskih dužnosnika te visoke crnogorske delegacije, kao i predstavnika hrvatske policije – kako lokalne, tako i PU Dubrovačko-neretvanske županije. Brodovi su u međuvremenu pristigli u Crnu Goru.

Kao što smo na portalu Obris već pisali, ovi brodovi za Crnu Goru porinuti su u studenom, odnosno prosincu prošle godine, pa je razdoblje opremanja i ispitivanja trajalo oko šest mjeseci. Neki crnogorski mediji – pišući o široj problematici crnogorskih pomorskih snaga – već su spekulirali o odlaganju isporuke zbog otklanjanja tehničkih problema, tvrdeći da je primopredaja trebala biti još u siječnju, premda to nisu ničim potkrijepili.

Koliko ispitivanja?

Pomalo zbunjuje točan datum primopredaje. Naime, službene najave spominjale su 31. svibanj ove godine kao dan svečane primopredaje u Crnoj Gori, ali točan dan dolaska brodova u Crnu Goru nismo uspjeli utvrditi. No nesporno je da su – prema neslužbenim informacijama koje kolaju u stručnoj javnosti – brodovi pristigli u luku Bar najkasnije 2. lipnja ove godine.

Ovdje valja zastati i na čas se zapitati: je li šest mjeseci od porinuća do stupanja u službu uistinu predug period? Naime, radi se o plovilima gliserske forme trupa duljine oko 15 metara preko svega, najveće širine 4,40 m, čija istisnina nije objavljena, no – uspoređujući s projektom policijskog plovila POB-13 istog brodogradilišta, a koje ima vrlo slične izmjere – možemo istisninu crnogorskih plovila procijeniti na oko 15 tona. Uzmimo za usporedbu ophodne brodove projekta Mirna; dva takva plovila će u crnogorskoj policiji biti otpisana i zamijenjena novim velolučkima. Brodovi projekta Mirna otprilike su duplo dulji i poludeplasmanske forme te istiskuju oko 125,3 tona pri standardnoj istisnini, odnosno oko 142,3 tone pri punoj istisnini, i to sa svom opremom u nekadašnjoj Jugoslavenskoj ratnoj mornarici, tj. prije kasnijih modifikacija. Mirne su građene sredinom osamdesetih u Kraljevici, a od porinuća do prijema u službu u pravilu bi prošlo od četiri do šest mjeseci. Jasno, radilo se o uhodanoj specijalnoj brodogradnji i klasi od jedanaest plovila, pa su prototipski problemi u hodu bili rješavani kod prvih jedinica u klasi.

Iz navedenoga se dade zaključiti da šest mjeseci za brza ophodna plovila istisnine oko 15 tona jest razmjerno dug period, bez obzira na opseg problema s kojima se brodogradilište suočilo. No brodovi jesu isporučeni, i to predstavlja lijep izvozni uspjeh za hrvatsku brodogradnju, kao i isporuka desantnih plovila za talijanskog naručitelja, a čiji krajnji korisnik bi uistinu bio Alžir, kao što smo neslužbeno doznali – što, doduše, nije ujedno i jedina obrambena veza Hrvatske i Alžira ostvarena u posljednje vrijeme.

Dva pristupa

No dugi period ispitivanja daje nam povoda razmotriti neke moguće posljedice po buduće obalne ophodne brodove (OOB-ove) za hrvatsku Obalnu stražu. Bez prejudiciranja tko će pobijediti na natječaju za OOB-ove, za očekivati je da će ispitivanja prototipske plovne jedinice biti uistinu duga, skoro sigurno puno dulja od šest mjeseci, na što treba biti pripravan.

HMCS Halifax (FFH 330)

Naime, zemlja čija specijalna brodogradnja radi uz duge razmake između projekata neminovno se suočava s ozbiljnim problemima, ponajprije osipanjem svojih temelja: stručne radne snage. Zoran primjer daje nam tu Kanada, koja je dopustila da prođe ravno dvadeset godina od primanja u flotu posljednjeg razarača klase Iroquois godine 1972., pa do stupanja u službu prve fregate klase Halifax 1992. godine! Jasno, takav pristup doveo je do dvije očite posljedice. Prva je neminovno osipanje stručnog osoblja – ako ni zbog čega, a onda zbog odlaska u mirovinu. Dakle, za svaki sljedeći projekt treba okupljati ljude i praktički počinjati od nule. Druga je posljedica ovakvoga pristupa građenju i istodobno zastarijevanje većeg broja plovnih jedinica (eng. block obsolescence), uz posljedično panično traženje njihove zamjene.

S druge strane, države koje od svoje domaće specijalne brodogradnje kontinuirano naručuju plovila žanju koristi od održavanja kontinuiteta projektiranja i gradnje ratnih brodova. Primjerice, nizozemska ratna mornarica nalazi se u praktički stalnim ciklusima naručivanja novih objekata, što je nastavljeno i u razdoblju nakon Hladnog rata – jasno, uz manje jedinica u klasama. Ovakav pristup, doduše, vodi nešto heterogenijem sastavu vojnopomorskih snaga, no isto tako održava kapacitete specijalne brodogradnje stalno uposlenima. Razdoblja kad nema domaćih narudžbi nastoje se premostiti agresivnim nastojanjima da se domaći projekt proda u inozemstvo, uz slabiju ili jaču potporu države.

A Hrvatska?

Tek dio raznolikosti projekata predstavljenih na priredbi ASDA 2013

Recimo otvoreno, hrvatska brodogradnja specijalnih objekata dugi je niz godina bila zanemarena. Ljudi su se razišli, ozbiljnih novih projekta nije bilo, a reference često datiraju još iz osamdesetih, poput većega broja projekata prezentiranih na splitskoj ADSA-i ove godine. Stoga je opravdano predmnijevati da će se na OOB-ovima zapravo iznova učiti i stjecati znanja koja su s vremenom umanjena. Ovo implicitno proizlazi i iz sheme naručivanja: jedna plus četiri plovne jedinice, dakle prototip i serija. Jedino je za očekivati da će preostala četiri OOB-a biti dovršena i predana Obalnoj straži u kraćim rokovima, jednom kad na njima budu primijenjene lekcije naučene pri ispitivanju prototipa.

Zapravo, Hrvatska se suočava s istodobnim zastarijevanjem materijala koji je nov-novcat zatečen početkom Domovinskog rata, pa bi već sada trebalo razmišljati o gradnji sljedećih klasa brodova za Hrvatsku ratnu mornaricu, odnosno Obalnu stražu. To ne moraju biti osobito sofisticirana plovila: izvanobalni ophodni brodovi (OPV-ovi, prema eng. Offshore Patrol Vessels) nameću se kao sljedeći prioritet, a zatim bi trebalo razmisliti i o zamjenskom desantnom i logističkom brodovlju. Jedino tako može se izbjeći opetovano “otkrivanje tople vode”, ali za to je potreban ozbiljan flotni program s jasnom shemom financiranja. Za sada se možemo samo nadati da će događaji krenuti u tom smjeru.