Kako izgleda uljepšavanje aktualnog stanja hrvatske nabave višenamjenskog borbenog aviona od Izraela, lijepo se moglo vidjeti u sinoćnjoj HTV-ovoj emisiji „Otvoreno“, urednika i voditelja Damira Smrtića. Protivno pravilima novinarske profesije, sastav gostiju garantirao je 5 unisonih glasova (načelnik GS OS RH general zbora Mirko Šundov, pukovnik HRZ Željko Ninić – ujedno i član Stručnog povjerenstva MORH-a kojeg se u emisiji predstavilo samo kao pilota HRZ-a, umirovljeni zapovjednik HRZ Josip Štimac, član Generalskog zbora Marinko Ogorec i mladi Jan Ivanjek). Nažalost, i sam voditelj je, čini se, prespavao posljednjih barem tjedan dana, koliko Hrvatskom vlada histerija oko američko-izraelskih odnosa prema hrvatskoj kupovini F-16 Barak, pa je postavio iznimno malo iole relevantnih pitanja, a cijela emisija izgledala je kao ćaskanje u voditeljevom dnevnom boravku od prije barem šest mjeseci.

Bilo je tu i pravih bisera – tako je npr. analitičar Ivanjek provalio da se nakon hrvatskog odabira F-16 Barak „još 4-5 drugih zemalja“ zainteresiralo baš za njega kao za „alternativu američkom Bloku 70/72, koji je izuzetno skup“, pri čemu je izričito spomenuo Bugarsku (zaboravivši pritom reći da su u konkretnom slučaju upravo Izraelci pokušavali ponuditi Barake Bugarima, no u konačnici se nisu javili na bugarski natječaj), ali i dodao da ih „ne zna sve nabrojati jer mu nije rečeno!“. I umirovljeni general Štimac imao je bisera, pa je F-16 Barak proglasio avionom 5+ generacije po nekakvim sustavima (između ostalog povukavši paralelu s modernim automobilima koji imaju „head up display“, što je Barak imao još prije 30 godina).

Jučerašnja emisija zaista nije dala gotovo nikakve korisne informacije. Načelnik GS OS RH, general zbora Mirko Šundov, ponovio je već do sada poznate tvrdnje o dijelu aktivnosti poduzimanih prema Izraelu i SAD, s optimističnim uvjerenjem da će na račun strateškog savezništva sa SAD-om Hrvatska dobiti ono što je i namjerila:

„Zajamčeno je s izraelske strane da će biti produljen vijek trajanja avionima u skladu s onime kako smo mi to u našem natječaju tražili i kako je izraelska strana ponudila. I to je ono što reče pukovnik Ninić kao pilot – nas u potpunosti zadovoljava, i zato smo i prihvatili i odlučili se za tu ponudu. Ali evo, dopustite mi još reći – nakon što smo mi bili u Izraelu, jedno naše izaslanstvo je bilo i u SAD-u, i tamo smo – i u Ministarstvu obrane i u State Departmentu – dobili jamstva da je SAD, kao treća strana, na određeni način jako podupire ta naša nastojanja. Ali mi dopustite reći još nešto – što evo vrlo otvoreno ću reći – da je nažalost bilo i u nas, u našoj sredini, pa čak i u profesionalnim krugovima vojske, ljudi koji su govorili da nama ta sposobnost nije potrebita. Tako da vam se to sve reflektira na nekakve odnose koji su bili. (…)

Mi ćemo, uvjeren sam, imati avion kakav smo mi tražili, kakav je izraelska strana ponudila, i ja vjerujem – ovo što reče g. Ogorec – s obzirom na to da Hrvatska ima strateško partnerstvo sa SAD-om, da mi sudjelujemo u nizu operacija, misija i aktivnosti zajedno s njima, oni nama izuzetno pomažu u procesu i modernizacije, i osposobljavanja vojske, da će se naći rješenje i da ćemo svi biti zadovoljni u konačnici, i mi imati tu potrebitu sposobnost. I dakako da će to jako doprinijeti i našem položaju unutar NATO-a, s jedne strane, a s druge strane – ovu sposobnosti koju ćemo imati korak po korak, prvo kao zaštitu našeg vlastitog zračnog prostora, a kasnije onda i sve druge sposobnosti u smislu borbenih obilježja i karakteristika aviona, moći ponuditi i susjednim zemljama što je isto tako, na određeni način, u procesu“,

rekao je načelnik GS OS RH. Dakle, do faktično tehnološki jedinstvenog položaja unutar NATO saveza, RH će doći uz jaku podršku SAD koja je, doduše, dozirana „na određeni način“, o kojem nažalost nismo čuli ništa.

Pukovnik Željko Ninić, član Stručnog tima MORH-a koji je proveo proces validacije i evaluacije ponuda za VBA, dotaknuo se pitanja NATO kompatibilnosti:

„Spomenuto je danas upitnost NATO kompatibilnosti aviona i položaja države u NATO-u spram te sposobnosti. Nikakvih dvojbi nema oko NATO kompatibilnosti jer je NATO kompatibilnost bila temeljni, jedan od temeljnih zahtjeva i kriterija ocjenjivanja. I tu, ajmo demistificirati stvari do kraja: Izrael će, kao ne NATO zemlja-članica, ukoliko dođemo do kraja s ovim poslom, instalirati i pripremiti avion u svojoj zemlji sa svim onim elementima koji su ‘unclassified’  i za što imaju odobrenje… (U prvobitno stanje?, pita voditelj Smrtić) Ne, pričamo o dodatnoj opremi koja sada nije na avionu Barak jer ne treba biti, jer Izrael nije zemlja-članica NATO-a, a mi smo zahtjevom tražili. Drugim riječima, oni će opremu koja nedostaje, a koja je uvjet da bi bio avion NATO kompatibilan, ugraditi u Izraelu, a sve ono što je klasificirano, ili na bilo koji način ograničeno ne NATO zemljama-članicama, mi kao zemlja konačni korisnik kupujemo od Amerike ili NATO-a, i to se instalira u Hrvatskoj. Kad kažem instalira – mislim bukvalno ‘plug&play’. Znači kompletno avion će biti ili pripremljen ili već NATO opremljen u dolasku u Hrvatsku“.

Podiže li to cijenu ili je već u cijeni, zanimalo je voditelja, a načelnik Šundov kratko je odgovorio: „Bez dodatnih troškova. To je potpisano i zajamčeno s izraelske strane da je to u cijeni koja je već dogovorena“. No, zato nije bilo spomena čitavom sustavu koji bi osigurao da američki Lockheed Martin po tom poslu dođe u Hrvatsku, i nadzire ove radove temeljem svog intelektualnog vlasništva.

Jednako tako nije bilo riječi ni o pitanju je li Izrael na vrijeme upozorio Republiku Hrvatsku na uvjete koje za odobravanje čitavog posla postavlja američka strana, kao što sinoć uopće nije bilo spomena niti uobičajenoj praksi postupaka TPT-a, o povratku opreme u originalno stanje, iako će i ti detalji ozbiljno utjecati na nastavak posla kupovine F-16 Barak ili konačno poništenje ovog, po mnogo čemu kontroverznog natječaja.