Posljednjih dana, kao i svaki put kada se išta dogodi po pitanju vojnih zrakoplova ili pilota, ponovo je u medijima i javnosti započela ista igra lovljenja vlastitoga repa. Naime, po tko zna koji put se postavlja pitanje “Treba li nama borbeno zrakoplovstvo?”, a onda i zrakoplovstvo u cjelini. I opet, dok je glas naroda unisono za to da nam to neko općenito zrakoplovstvo treba (navodeći pri tome medicinski prijevoz i sudjelovanje u ljetnim akcijama gašenja požara kao ključne argumente zašto nam treba), ovo podrobnije pitanje o borbenim zrakoplovima je ponešto tvrđi orah. Kako vrijeme ide, lagano o njemu svi imaju neko mišljenje – kao da je riječ o domaćoj politici, ili o vođenju nogometne reprezentacije.
Argumenti u ovome “ćakulanju” građanstva i jednako tako u tematiku upućenih političara obično se svedu na dva načelna stava – ili nam ono treba (radi iskustava iz rata, obveza prema NATO savezu, ili kao garancija suvereniteta) ili nam ne treba. Ovaj drugi stav opet dolazi u dva načelna pravca argumentacije – gdje po jednima te stvari ne trebamo načelno, radi prestanka svih opasnosti i mirotvorstva, i to je onaj iskreniji pristup stvarima. Oni manje iskreni u praksi dolaze do istoga zaključka, ali zaobilazno. Naime, lamentirajući o troškovima potencijalne eskadrile (gdje cijene idu od 250 pa sve do milijardu i 250 milijuna USD), oni se zapravo izvlače od ikakve odluke – puštajući da zadnja borbena komponenta HRZ i PZO vremenom i sama spontano otplovi u povijest – ili ako već ne u povijest, a ono u ruke nekome u nekom idućem mandatu.
Tlapnje
I onda, kad ne znamo što bi, a kao ni obično zapravo nismo spremni financirati išta više od okrugloga stola u javnome prostoru, možda čak popraćenog i skromnim domjenkom – ponovo se servira teza kako tek predstoji odluka o opstanku ili gašenju borbenog zrakoplovstva, a onda i HRZ kao čitave neovisne grane Oružanih snaga RH – što ne bi bilo čudno, budući da ima niz zemalja koje helikoptersku avijaciju imaju u sklopu kopnenih snaga. No, takav pristup zaboravlja da je ovakova rasprava u Hrvatskoj već vođena – i to ne jednom. A njen je rezultat svaki put bio isti – stavljanjem podataka na stol, ustanovljeno je da borbeno zrakoplovstvo ima smisla, da se njegovim gašenjem i ne štedi mnogo, a da bi takav potez imao široke učinke na čitav niz drugih aktivnosti u ovoj državi (njime postaje suvišan i studij aeronautike, rastu premije rizika na zračni prijevoz, gasi se niz radnih mjesta, a pada i ukupna tehnološka razina hrvatskoga društva u cjelini).
Po posljednji put ova je diskusija vođena prije deset godina. Nakon nje su zaključci ugrađeni u dokument “Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga RH 2006-2015” (poznat i kao DPR), koji je u postupku svoga usvajanja prošao i Vladu RH, i Sabor, i Ured Predsjednika, i Glavni stožer, i praktično pa sve zamislive instance (uključujući tu i stručnu recenziju Ekonomskoga instituta u Zagrebu). Ne samo da su odluke po pitanju zrakoplovstva tek tako uključene u ovaj dokument, već je u njemu izložen i slijed koraka koje treba poduzeti, zajedno s vremenskim rokovima za njihovo poduzimanje. I – što je bilo? Pa ništa!
Hrvatska je tada poduzela prvi od koraka za raspisivanje normalnog međunarodnog natječaja za kupovinu borbenih zrakoplova – otposlan je tzv. Zahtjev za prikupljanje informacija (Request for Infomation – RFI), koji je potaknuo veći broj renomiranih proizvođača ovakve tehnike da pohode Hrvatsku i pripreme ponude. No, sve je na tome onda i stalo – budući da RH nikad nije prešla na idući korak, i raspisivanje Zahtjeva za ponudama (Request for Proposal – RFP). Da podsjetimo – sve se to događalo prije krize, za vlade famoznog “dr. Ive” Sanadera, u doba ministara Rončevića i Vukelića, te u mandatu Josipa Lucića kao načelnika GS OS RH i Viktora Koprivnjaka te Vlade Bagarića kao zapovjednika HRZ i PZO. Iako su svi oni točno znali koji su rokovi uporabnih resursa postojećih zrakoplova MiG-21, kao što su znali i za rokove koje traži uvođenje novih zrakoplova u vojnu uporabu – nisu poduzeli ništa, osim što su zrakoplove MiG-21 predviđene za dodatni remont u Rumunjskoj ostavili na livadi da propadnu pod udarom vremenskih neprilika dok su godine u tišini prolazile.
Ujedno, nije tu mnogo vremena potrošeno ni na još jedan zanimljivi detalj. Naime, u čitavome nizu navrata mediji i analitičari procjenjivali su iznos financijskih šteta koje je državnom proračunu Republike Hrvatske, državnim poduzećima i državnoj imovini nanijelo šest godina vladavine bivšeg premijera Ive Sanadera. U tim se procjenama iznos šteta za period od 2004. do 2009. navodi u rasponu od 80 do oko 100 milijardi kuna – odnosno između 10,48 i 13,1 milijardi eura (prema tečaju od 7,633569 kuna za 1 euro). Dakle, za te je novce Hrvatska krajem 2000-tih godina mogla odmah, onako “iz ruke”, kupiti između 14 i 18 eskadrila borbenih aviona (ako za cijenu jedne eskadrile uzmemo i iznimno skupih 750 milijuna eura). NE JEDNU, NEGO NJIH NAJMANJE 14 !!! A u doba financijskih poduhvata tih osoba, koje neki danas karakteriziraju kao “ratne profitere”, jednako tako nije bilo novaca za obnovu tehnike HRZ i PZO (ali ni HRM), kao što se i danas govori da novaca nema – s jedinom razlikom da danas novaca i stvarno nema. No to zapravo i nije problem, budući za ove stvari ima kredita povoljnijih od svih ovih kojima se Hrvatska posljednjih godina ionako zadužuje, a ima i počeka te drugih aranžmana. Jedino čega nema je volja da se ozbiljno preuzme obveza i riješi gorući tehnički problem sustava obrane i nacionalne sigurnosti u RH.
Zablude
Na ove se teme učestalo čuje i spominjanje NATO saveza. Dok je nedvojbeno da je Hrvatska od 2009. članica ove međunarodne organizacije, sve drugo o čemu je tu riječ je ponešto manje nedvojbeno. Jednako kao i u nesretnoj tihoj kampanji povodom ulaska RH u NATO savez, i danas se učestalo slijepo barata “sigurnosnom garancijom” koju NATO pruža u famoznom 5. članku Washingtonskog sporazuma. Prvi stavak tog članka glasi:
“Ugovorne strane se slažu da će oružani napad usmjeren protiv jedne ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, biti smatran napadom na njih sve te posljedično pristaju da će, ako do takvoga napada dođe, svaka od njih kroz primjenu prava na individualnu ili kolektivnu obranu priznatih po članku 51. Povelje Ujedinjenih naroda, pomoći tako napadnutoj ugovornoj strani ili stranama poduzimanjem, individualno ili u suradnji s drugim strankama one aktivnosti koje se bude smatralo potrebnima, uključujući tu i uporabu oružanih snaga, ne bi li obnovile i očuvale sigurnost u Sjeverno-Atlantskoga prostora“.
I to je dio teme o NATO-savezu kojega su čuli svi. Dapače, mnogi su ga i shvatili kao garanciju sigurnosti koja do daljnjega omogućava dizanje “sve četiri u zrak”, te smanjivanje obrambenih proračuna na “zanimljivo niske” razine – mimo preporuka, a u posljednje vrijeme i sve paničnijih poziva glavnoga tajnika NATO saveza – oslanjajući se faktično na isključivu vojnu zaštitu Sjedinjenih Američkih Država kao svjetske velesile i vojno najjače članice Saveza. Pri tome, ti isti namjerno zaboravljaju članak 3. tog istog međunarodnoga ugovora, na koji su i hrvatski potpisi deponirani u Washingtonu. On je bitno kraći, i glasi:
“Ne bi li efikasnije postizale ciljeve ovoga sporazuma, ugovorne strane, zasebno i zajednički, na način kontinuirane i djelatne samo-pomoći i međusobne pomoći, održavati će i razvijati svoje individualne i kolektivne sposobnosti za izdržavanje oružanoga napada“.
I ovdje posebno naglašavamo – u njemu se spominje samo sastavni veznik “i”, a nigdje rastavni veznik “ili”. Dakle, onda ni članstvo Hrvatske u NATO savezu nikako ne znači odlučivanje između nekakve “individualne” ili pak “kolektivne” obrane (što se prije nekoliko godina forsiralo kao teza prilikom objašnjavanja karakteristika NATO-članstva hrvatskim građanima). Jednako tako, ni ikakva kolektivna mjera “zaštite zračnoga prostora” RH nije i ne može biti zamjena vlastitim sposobnostima po tome pitanju. Posebice to vrijedi kad znamo da se troškovi svih aktivnosti u okviru NATO saveza snose individualno (tako da i sama RH plaća sve aspekte djelovanja u NATO misijama van Hrvatske) – pa bi troškove i nekakve takve zajedničke aktivnost Saveza tu vjerojatno morale snositi sve u nju uključene članice. Ako je takav dogovor i bilo moguće postići prije ove krize, teško je zamislivo da će nas danas naši susjedi i partneri kreditirati na takav način.
S druge strane, u posljednje se vrijeme po pitanju alternativne (čitaj – jeftine) metode čuvanja hrvatskoga neba, a kao svojevrsnog bijelog zeca iz mađioničareva šešira, izvlači mogućnost sklapanja širokog regionalnog sporazuma o zajedničkom nadzoru zračnoga prostora, kojeg bi se ugovorilo u najmanju ruku između Češke, Mađarske, Slovačke, Slovenije i Hrvatske. Po pitanju tog urlika obrambeno-političke ambicije stvari su zapravo još mutnije nego u varijanti da nam uslugu nadzora nacionalnog zračnog prostora poklone naši NATO partneri.
Pri tome, često se spominje Sloveniju i Baltičke države – kao primjere država koje su se na nekakav usporediv način dogovorile oko kooperativnoga čuvanja njihovog zračnoga prostora. Pa ipak – tu je riječ o državama koje u trenutku svojega osamostaljivanja te stjecanja državnosti nisu imale ratno zrakoplovstvo, niti su imale sredstava da ga iznova uspostave. Bitno je drugačija situacija u kojoj je danas Hrvatska – država koja zapravo trenutno ima sve što treba za te stvari, ali taj svoj sustav promišlja svojevoljno raspustiti, ne bi li onda troškove i posao jednostavno spustila u krilo susjeda i partnera. A to nisu sve nejasnoće kod ovakvoga pristupa stvarima.
Naime, od takvoga sporazuma ni na papiru zapravo još nema niti traga, a kamoli od neke njegove primjene. Kao prvo, takva bi suradnja tražila puno povjerenje među članicama tog sustava. Dok je hrvatsko povjerenje u zaštitu iz Slovenije ponešto upitno, još je dvojbenija volja Slovačke da se prepusti bilo Česima ili Mađarima. A kada se takva politička pitanja i riješe, onda tek dolazimo do tehničkih detalja tog nekog složenog sustava – do odabira zajedničkih zrakoplova, usklađivanja logistike i obuke, ujedinjavanja školovanja i drugih detalja. Pri svemu tome, ako Hrvatska do trenutka uspostave takvog regionalnoga sustava bez presedana, a kao jedina u spomenutome društvu, i poukida sve što ima od zrakoplovnih kapaciteta (što danas uopće ne izgleda nemoguće) – otvara se pitanje čime bi mi u takvoj zajedničkoj strukturi zapravo mogli sudjelovati. A tu nije sigurno da bi sunce i more (zrakoplovna baza kraj Zadra) i novac (kojega ionako nemamo) mogli biti dovoljan motivator ostalima u zajednici da skupo plaćene letne sate svojih skupih borbenih zrakoplova troše iznad “pereca” kraj Jadrana.
