Jutros je u „Intervjuu tjedna“ u sklopu emisije „Točka na tjedan”“ televizije N1 gostovala predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović. Tijekom jednosatnog intervjua, kojeg je vodila novinarka i urednica Nataša Božić Šarić, Predsjednica je govorila o mnogim aktualnim pitanjima, uključujući i vrući problem propalog posla nabave F-16 Barak od Izraela. Taj dio intervjua otvoren je konstatacijom urednice Božić Šarić da je predsjednica Grabar Kitarović dosta blago, i bez ikakve kritike, reagirala na propast ovog obrambenog posla desetljeća. „Jeste li vi ljuti uopće zato što je to propalo?“, glasilo je prvo pitanje.

„Ne mogu reći da sam ljuta, ali mi je krivo da je propalo, jer držim da nemamo vremena. To je odluka koja se odgađala petnaest godina. I zapravo cijele ove afere ne bi ni bilo, da netko nije pokušao riješiti ovo pitanje i donijeti odluku. I to je ono što me pomalo, neću reći straši, ali zabrinjava u hrvatskom društvu i u hrvatskoj politici, ta sporost u donošenju odluka, spori mehanizmi u donošenju odluka. I u konačnici, ovakve poruke kakve šaljemo, kad se jednom odluka donese, da je zapravo najbolje zakopati glavu u pijesak i ništa ne raditi, jer onda vas nitko ne može optužiti za ništa. Mislim, je li to ispravan način djelovanja? Po meni to baš i nije neko junaštvo.“

Predsjednica je dalje rekla da ne misli da je propast ovog posla (diplomatska) blamaža za Hrvatsku, pozivajući se na sadržajno vrlo usko i za posao zapravo fatalno odobrenje američkog Kongresa, ali i prebacujući lopticu, odnosno odgovornost, na stručno povjerenstvo:

„Nije blamaža za Hrvatsku, jer u konačnici Hrvatska je dobila kongresno odobrenje, međutim, zrakoplovi kakvi su dogovoreni s Državom Izrael, u konačnici kongresno odobrenje nije tome odgovaralo. Kako je Izrael preuzeo odgovornost da ishodi tu dozvolu za transfer naoružanja, odnosno opreme, tu doista, vjerujte mi, nije bilo i u svemu tome smo vodili računa upravo da se ne naruše odnosi niti s SAD-om niti s Izraelom. Niti ja osobno niti ovaj Ured nismo sudjelovali u tom postupku tehničkog ocjenjivanja i odabira ponuda, zato što jednostavno zato nemam niti znanja niti bih takvo nešto preuzela. To je prepušteno Stručnom povjerenstvu koje je osnovano i Stručno povjerenstvo je analiziralo četiri ponude koje smo dobili od četiri države i predložilo je izraelsku ponudu, što je Vijeće za obranu prihvatilo. Na tom Vijeću za obranu još sam tada upozorila da je riječ zapravo o strateškoj odluci koja određuje ne samo budućnost hrvatskog borbenog zrakoplovstva, već i koja ima i posljedice ne samo po proračun Republike Hrvatske, već naravno i na strateško pozicioniranje, i držala sam da bi bilo dobro zbog razloga transparentnosti da se objave sve četiri ponude, jednostavno da javnost vidi temeljem čega je donešena ta odluka. Međutim, rečeno je da je riječ o poslovnoj tajni, te ponude, i to nije objavljeno. Vidim da je SDP najavio interpelaciju o radu Vlade i ministra Krstičevića po tom pitanju i rekla bih, mislim žao mi je da je riječ o interpelaciji, mislim da to nije potrebno, ali drago mi je da će biti saborska rasprava, jer držim da hrvatskoj javnosti treba dati odgovore na ona pitanja koja se postavljaju i da treba raščistiti bilo kakve nedoumice“.

Kako državni vrh i vrh Ministarstva obrane i dalje tvrdi da nisu bili službeno upoznati s tzv. američkim „non-paperom“, ali je iz do sada objavljenih informacija sasvim jasno da su SAD pokušavale upozoriti MORH i GS OS RH, kao i sam vrh države na upitne dijelove u nabavi F-16, neminovno je to pitanje postavljeno i predsjednici Kolindi Grabar Kitarović. Ona je, pak, potvrdila da je „non-paper“ zapravo „white paper“:

„Ne, ja nisam komunicirala na toj razini mailovima. Razgovarala sam, naravno, s veleposlanikom Kohorstom, s kojim i dalje nastavljam razgovarati, i razgovarala sam s ministrom obrane Mattisom i podtajnicom koja je tada bila zadužena za zrakoplovstvo u Ministarstvu obrane, Heidi Grant. Kad mi oni nisu nikada dali do znanja da postoje bilo kakvi problemi, štoviše govorili su da podržavaju taj naš izbor, jer moram vam reći da sam razgovarala i s Amerikancima – naravno, s veleposlanikom Kohorstom – i rekla sam: ‘Gledajte, nije to nikakva osobna odluka, ne želimo da se bilo kom išta zamjeri, ovo je odluka nastala temeljem ponude koju smo dobili’, i naravno, svi sugovornici su rekli ‘ne’, da podržavaju našu odluku i da će učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi se ona realizirala. Gospođa Heidi Grant mi je u jednom trenutku rekla da sa svoje strane provjerava kako ne bi za Hrvatsku u svemu tome bilo bilo kakvih dodatnih troškova. Ova korespondencija koja je objavljena, prvi puta je vidim, kao što sam rekla – nisam na toj razini komunicirala, međutim, u svakom poslu vam postoji mogućnost nastajanja problema. Pitala sam veleposlanika Kohorsta vrlo izravno, kad smo se susreli, ima tome možda dva tjedna, da li postoji taj non-paper, o kojem se govori u hrvatskoj javnosti, a koji ukazuje na probleme s izraelskom ponudom. Veleposlanik mi je doslovno rekao da se zapravo upute, tehničke, od SAD-a, s pitanjima koja treba postaviti, ne samo u okviru izraelske ponude, već i grčke ponude, pa i same američke ponude koja se odnosila na nove F-16 Blok 70/72, dakle na sva ta pitanja koja treba razmotriti i na hodogram, da se to reinterpretira, odnosno interpretira kao non-paper koji ukazuje na problematiku. Ono što sam osobno vidjela od papirologije…“

„Znači, postoji ipak taj ‘non-paper’?“, upitala je Nataša Božić Šarić, a Grabar Kitarović je odgovorila:

„Ne postoji ‘non-paper’, postoji takozvani ‘white paper’, u kojem se nalaze ta pitanja koja treba postaviti kad je riječ o transferu F-16 iz bilo koje od te tri države i moram reći da su u cijelom procesu Amerikanci, američko Veleposlanstvo ovdje, bili vrlo kooperativni, i kad kažu da su otpočetka bili jasni koji su uvjeti potrebni – da, to je točno, međutim nitko nije mogao predvidjeti da će u konačnici nastati ovi problemi koji su nastali između Izraela i SAD-a. Na to mi nismo mogli utjecati niti smo na to ulazili, međutim ono što je bilo vrlo jasno od samog početka da ne dolazi u obzir da će Hrvatska kupiti bilo kakve zrakoplove koji nisu dogovoreni u samom početku, što znači NATO kompatibilne zrakoplove, sa svim onim elementima koje je ta ponuda sadržavala. I nadam se da će se to doista raščistiti u Hrvatskom saboru, jer ono što me doista zabrinjava, i ono o čemu isto tako treba porazgovarati, jest trenutno stanje hrvatskog borbenog zrakoplovstva“.

Uoči Vijeća za obranu sama Predsjednica je spomenula da su samo 3 MiG-a iz sastava HRZ operativno sposobni. Danas je u Intervjuu tjedna ta brojka varirala:

„Da, 3 do 5 MiG-ova, kako kada. Kako kada… To smo razmotrili na zadnjoj sjednici Vijeća za obranu. Nažalost, iz dana u dan, zapravo… vam ovisi o resursima tih MiG-ova, i slično. Ali činjenica je…“

Netom nakon što je Vlada RH poništila odluku o kupnji izraelskih F-16 Barak, ministar obrane Damir Krstičević najavio je kako bi osobno najviše volio vidjeti nove američke F-16 Blok 70/72, i to pola eskadrile, 6 zrakoplova, u sastavu HRZ-a. Ta je izjava uzrokovala malu buru u javnosti, ali i u političkim krugovima, čak toliko da je iste večeri premijer Andrej Plenković rekao kako je „mjerodavno samo ono što on kaže“. Predsjednica se s ovakvim najavama na N1 televiziji nije zalijetala:

„Tu odluku treba donijeti. Mislim, naravno, ja bih isto voljela da mi možemo kupiti nove F-16 Blok 70/72, jer MiG-ovi 21, bez obzira u kakvom su stanju trenutno, a nažalost ono što je dogovoreno remontom iz 2013. nije ni izbliza ispoštivano, bojim se da oni neće letjeti do 2024., dakle, mi u međuvremenu ćemo morati premostiti to razdoblje“.

Znači li to da ćemo morati plaćati nekome tu sposobnost do nabave novih zrakoplova?

„Nadam se da ne, nadam se da ćemo naći načina kako ove MiG-ove osposobiti dok ne dođu novi zrakoplovi, kakvi god oni bili, novi ili rabljeni. Naravno, novi je uvijek najbolji. U tom trenutku, kako je Hrvatska postavila taj zahtjev 12 zrakoplova, a to je opet donijelo tu odluku Stručno povjerenstvo u koje se ja nisam miješala… Cijena tih zrakoplova bila je tolika da jednostavno morate balansirati – s jedne strane moramo zaštititi Hrvatsku, nije to samo hrvatsko nebo, već je riječ i o ozemlju, i o hrvatskom moru, i slično. S druge strane, vi morate voditi računa koliko imamo problema na terenu. Hrvatska nije socijalna država, kao što se to voli reći, nažalost. Kod nas još jako puno ljudi živi na rubu siromaštva. Imamo umirovljenike koji su u Europskoj uniji na dnu te ljestvice, najviše u opasnosti od siromaštva. Mladima isto tako ne dajemo dovoljno, neću reći socijalne pomoći, ali tih nekakvih socijalnih davanja, kojima bi omogućili njihovo školovanje, besplatne udžbenike, besplatan odlazak u školu, dakle prijevoz, besplatne vrtiće, i sve ono što nam je potrebno kako bismo pomogli ljudima u Hrvatskoj da doista steknu uvjete za dostojanstven život. Znači, kad donosimo neku odluku ne možemo je promatrati u izoliranosti. Moramo voditi računa o svim tim nekakvim aspektima, dakle, što si možemo priuštiti. Da li je to sada šest novih F-16, velim, tu odluku treba donijeti stručno povjerenstvo, ja ću se složiti“.

Na koji način će se donijeti ta odluka, Grabar Kitarović nije se izjašnjavala, ali se nada da će i skorašnje rasprava u Saboru, vezana uz SDP-ovu interpelaciju, dovesti do nekakvih konstruktivnih rješenja i odluka, pa i o tome treba li raspisati natječaj ili ići na neki drugi model nabave borbenih zrakoplova:

„Bilo bi dobro da se o tome postigne kakav-takav nacionalni konsenzus. Nadam se da će i ova rasprava u Saboru uroditi upravo time, jer oporba je vrlo nedvosmisleno podržavala činjenicu da nam treba novo borbeno zrakoplovstvo. Protekle vlade – prethodne vlade – nisu je donijele, ali tu odluku treba donijeti, nemamo više vremena za odgađanje, ali naravno ne treba ni srljati. Treba sad vidjeti gdje smo pogriješili u cijelom ovom procesu i izbjeći bilo kakve nesuglasice ili pogreške, a mislim da je to jedno od pitanja koje – kao što sam rekla – zahtijeva nacionalni konsenzus i nadam se da će rasprava u Saboru biti lišena bilo kakvih prepucavanja ili bilo kakvih svađa i da će biti riječi o jednom racionalnom razgovoru koji će postaviti pretpostavke zato da Hrvatska u konačnici donese informiranu odluku, koja neće biti problem dnevnopolitičkih rasprava, već jedno strateško pitanje, odnosno rješenje strateškog problema“.