Nakon verbalnog dvoboja predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića na temu kupovine borbenih aviona sredinom prošloga tjedna, oko otezanja odluka i pripadajućih živopisnih metafora – krajem prošlog tjedna, u petak 14. svibnja 2021. godine, taj je razgovor dobio i nastavak. Kao prvo, u razgovor se pred medijima uključio i ministar obrane Mario Banožić. On je tog petka u Petrinji s predsjednikom Milanovićem obilježio 30. obljetnicu ustrojavanja 2. gardijske brigade Gromovi i 2. mehanizirane bojne Gromovi, da bi se nakon toga sam našao pred mikrofonima i pitanjima medija koje su zanimale dvije teme – jedna nova i jedna stara.

Kao prvo, Banožića se pitalo za ministarski komentar izjava od dan ranije – o borbenim avionima. Konkretno, hoće li odluka stvarno biti do kraja mjeseca, te je li se stvarno premijer Plenković o tome čuo sa svojim francuskim kolegom Macronom. I dok je ovo o Francuskoj ministar Banožić elegantno prečuo, o donošenju odluke načelno je pojasnio:

„Dakle, svakako da imate jedan određeni protokol koji se mora ispoštovati. Nije donijeti odluku samo tako, reć – evo, povjerenstvo je donijelo odluku, na osnovu političke podloge mi ćemo sjest’ na Vladi i to odlučiti. Naravno da imate tu još raznih aktera, osobito što znamo da nisu svi avioni stopostotna proizvodnja zemalja iz kojih dolaze. Naravno da morate te kontakte, razgovore, odvagati sa svima, i za ono što mislite da je najbolje rješenje – i uključiti ostale ‘stakeholdere’. Takođe, nalazili smo se u vremenu koje je, prije svega, bilo povezano upravo sa navedenim potresom, ali isto tako i jedan ‘lockdown’ koji je bio ne samo u Hrvatskoj, nego je bio u cijeloj Europi. I vi, kada komunicirate sa ostalim zemljama koji su bili dio te ponude – isto tako morate uvažiti da nije bilo, možda, ni prilike za susretom u onom trenutku kad ste vi to željeli. To je sve rezultiralo da danas imamo… evo, gotovo od 12.12. kad je završeno… kad je Međuresorna skupina završila svoju podlogu, koja će poslužiti Vladi za donošenje političkih odluka… U ovim teškim situacijama, ja bih rekao da mi imamo jednu superiorno vrijeme ispred nas, u kojem će odluka bit donešena na čast i slavu Hrvatske vojske i Hrvatskog ratnog zrakoplovstva“.

Na ponovljeno pitanje kada očekuje to „na čast i slavu“, Banožić je odvratio – „Pa ja… Kako je kolega naveo, ja očekujem da će se to dogodit u ovom mjesecu“, da bi onda tema neizbježno došla i na kontroverznu predsjedničku izjavu „Da prostite, otelite se više!“ od dan ranije. Ovdje je ministar krenuo premijerovim putem, začinivši odgovor ponešto nespretnim dodatkom: „Dakle, mislim da je to jedan nepristojan odgovor – ‘oteliti’ – jer, prije svega, Predsjednik je bio pozvan da sudjeluje u tijelu koje je kreiralo podlogu, na osnovu koje bi se donosi odluka. Tako da, mogao je držati, isto tako, za rep, za nogu ili za nešto drugo – pa sudjelovat u ovom procesu“.

Nadalje, svoj odnos s Predsjednikom Republike – s kojim se lijepo razgovara u lice, da bi onda novinari naknadno prenosili razmjene dodatnih poruka, Banožić je opisao uz povratak na drugu aktualnu obrambenu temu koja je medijima dominirala prije desetak dana – situaciju oko proslave u Okučanima, te pitanje uporabe i korištenja Oružanih snaga Republike Hrvatske.

„To je valjda nekakav njegov stil komunikacije. Ja, prije svega, nastojim ostat pristojan čovjek. Prije svega, zato što sam ministar jednog resora koji je za mene, uistinu, časna dužnost. Biti ministar obrane je nešto… Kada pogledate ovih 30 godina, osobnost čovjeka koja je prije svega trebala biti takva da izbjegava konflikte, a opet, nastojati upravljati situacijom bez obzira na sve ružne okolnosti. Držim da kao Vrhovni zapovjednik treba biti pozitivan – sudjelovat’ u procesu na način da podupire Hrvatsku vojsku, da podupire Ministarstvo obrane u donošenju odluka o modernizaciji i opremanju. Ali, isto tako, mora biti svjestan da… ako sam ja politički opredijeljen, nisam ograničen. Ja razumijem dobro koje su temeljne ustavne zadaće Predsjednika, poštujem njegovu ulogu kao takvu, ali ono što ne mogu prihvatiti je da svoj način komunikacije, svoje političke stavove nastoji odraziti na Hrvatsku vojsku. Konkretno, u ovom slučaju govorim – na zapovjednike, već dosadašnje protokole koje smo imali – da izdvaja zapovjednike od ostatka sustava. Zakon o obrani je jasan, i ja mu ga pokušavam svaki puta ponoviti – da je to zakon koji je donesen za vrijeme njega kao predsjednika Vlade, gdje je donio promjene sukladno ustavnim promjenama iz 2010. godine… gdje je jasno naznačeno, u kojim uvjetima je Predsjednik Republike Vrhovni zapovjednik, jasno je naznačeno tko upravlja vojskom kroz Glavni stožer, temeljem kojih odluka, temeljem kojih članaka. I, ono što zahtijevam, u svakoj toj jednoj pristojnoj komunikaciji, da to ne radi – ne samo zbog mene, nego zbog tih ljudi koji su cijeli svoj život ostavili u vojsci, koji imaju svoj vojni put, imaju svoje činove… I, ne želim nikad ih dovest u poziciju da oni moraju strahovat za svoj napredak i svoj razvoj, kao i razvoj ostalih vojnika. Tako da, u tom jednom tonu nastojim i biti pristojan u cijeloj komunikaciji. Vjerojatno mu to i godi, i drago mi je zbog toga. Ali, isto tako moramo biti i svjesni da je vrijeme, koje je ispred nas, zahtjevno. Imat ćemo brojnih izazova, i ne bih volio da se to završi na nekakvim političkim razinama – jer mi smo ipak dužnosnici, koji ćemo sutra otići iz ovog sustava, ali Hrvatska vojska, takva je… traje već 30 godina ovdje, i trebamo to poštivati“.

A kada je već bila prilika, Banožić je ponovio i gledanje Ministarstva obrane na pitanje mirnodopskog zapovijedanja Oružanim snagama, gdje je (usprkos aktualnim nastojanjima predsjednika Milanovića) donedavno bilo potpuno jasno kako u miru vojsku koristi ministar obrane, dok je ikakvo predsjedničko raspolaganje bilo ograničeno na stanja rata ili neposredne ugroženosti – o čemu sveukupno i detaljno govori Zakon o obrani u člancima od 46 do 64. Naravno, Banožić je i ovdje ponovio svoju prilično upitnu tezu kako namjerno ne koristi svoje ovlasti (te time zapravo dozvoljava protuzakonito stanje nastalo aktivnostima Predsjednika Republike), ne bi li spriječio politizaciju OS RH te nekakvo raslojavanje kadra po pitanju ovog ili onog tumačenja Ustava i Zakona o obrani. Dakle, ministar je objasnio:

„Zapovjedi u sadašnjim okolnostima izdaje samo jedan čovjek, to je načelnik Glavnog stožera. Zapovijed se izdaje temeljem odluke ministra obrane. To je opet temeljno na Zakonu o obrani, pozitivnom propisu koji je u ovom trenutku u Hrvatskoj, koji je donesen, ponovit ću opet, u lipnju 2013. godine… znači, za vrijeme mandata Vlade na čelu sa Zoranom Milanovićem, i siguran sam da zna što piše u tom trenutku… kada je bio predsjednik Josipović, ministar Kotromanović, Zoran Milanović predsjednik Vlade, i koji su u tom trenutku bili odnosi, na koji su način bili i organizirani protokoli, i na koji način se odnosilo prema zapovjednicima. Ono što ne bih volio doć u situaciju, koju sam rekao, znači, da ja pišem odluku temeljem koje će netko doć u situaciju da ih ja dijelim. Ja ih neću dijeliti. Ispred sebe vidim razdoblje u kojem trebamo donijet odluku o višenamjenskim borbenim avionima, trebamo donijeti Dugoročan plan razvoja OS, koji itekako odstupa zadnjih deset godina od onog trenutka što se radilo u resoru obrane… govorim po pitanju modernizacije i opremanje… Trebamo donijeti Strategiju obrane, koja već dugi, dugi niz godina nije donešena. Trebamo donijeti Strategiju vojne sigurnosti, koja također dugi, dugi niz godina nije donešena, isto tako, jačati vojno sveučilište na način da uvezujemo osobito smjerove Vojnog inženjerstva sa našim tvrtkama u obrambenom sektoru, i pripremamo se za Europski obrambeni fond. I, teško da ću ja, ako se budem bavio sa temom ‘Što je rekao Predsjednik’, odnosno, ‘Što to nije bilo u nekakvoj formi službenog sastanka s ciljem modernizacije i opremanja’… da ću napravit nekakav iskorak unutar Ministarstva obrane. Ja se, prema tome, okrećem ovim temama. Znači, kad završimo avione, strateški dokumenti, ojačavanje ‘tripl-heliks’ modela sa privatnim sektorom, Ministarstvo obrane i znanstvena zajednica, traženja partnera za projekte koji će se financirati kroz istraživanje i razvoj, a kasnije i kroz razvoj kapaciteta u proizvodnji… Isto tako, kroz, kasnije, nabavku odnosno akvizicije, i na taj način sudjelovati aktivno u modernizaciji i opremanju… I, pozivam i Predsjednika, kao Vrhovnog zapovjednika, da aktivno sudjeluje u tom procesu, zajedno sa Vladom. Na ovu temu sam bio prošli tjedan u Đuri Đakoviću… ovaj, ispričavam se, ovaj tjedan u Đuri Đakoviću, i kad vidite koje su sve mogućnosti u hrvatskoj obrambenoj industriji, koliko je ona značajna, u ovom trenutku, za razvoj gospodarstva… Mislim da je najpotrebnije da mi u ovom trenutku budemo upravo ti cjeloviti… koji ćemo nuditi, ne samo javnu nabavu kojom će se zadovoljiti potrebe Hrvatske vojske, nego sudjelovati u kompletnim gospodarskim procesima modernizacije i opremanja. Ponajviše zbog ovih ljudi koji su prije 30 godina bili u stanju uzeti pušku, braniti domovinu, ponekad ne imati ni pušku ali ito tako imati jednu hrabrost da se bave problemima… prema tome, ja politiku pozivan na način da se problemima, na način da ih rješava, ne da ih stvara“.

Milanović: Jesenjin i druge teme

Naravno, odgovor na sve ovo nije trebalo dugo čekati. Naime, nakon obilaska potresom pogođenih područja Sisačko-moslavačke županije, predsjednika Milanovića su novinari opet uhvatili u Majskoj Poljani pa ga krenuli pitati i o svim ovim izjavama te stavovima ministra Banožića – iznesenima nakon zajedničkog protokola od tog istog jutra, u petak 14. svibnja 2021. godine. Kao prvo, na red je došao sad već kontroverzni izraz „teljenje“, kojeg je Milanović izgleda pronašao u poeziji, napomenuvši: „’Gospodo oteli se’ je jedna ruska klasična pjesma“. No, dok je to sve za Plenkovića i Banožića ispalo bezobrazno, za Milanovića tome nije tako:

„Nije. To je Jesenjinova pjesma. Nije nepristojno. Ne, ne. Nije nepristojno. Znamo koliko su ti porodi… To je puno pristojnije od poziranja u ‘kupaljkama’. Dakle… sa 30 godina, mislim, ne? Mene je zadnji put mama slikala kad sam imao 13 i pol. Nakon toga, bogami, više nije. Dakle, nije to, ovaj… To nije nepristojno, nego su nam dužni odgovor. Dakle, pola godine to traje. Sredinom 12. mjeseca je povjerenstvo završilo svoj posao. Predsjednik Vlade opet neistinito… Dakle, nema dana da taj čovjek nešto ne slaže… Kaže da sam se ja mogo uključit, a da nisam. Pazite koji argument. Ajde da nisam. Što čekaš pola godine? Ali, jesam – preko načelnika Glavnog stožera, koji odgovara meni. Preko zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Ja moram stalno govorit da je predsjednik Vlade lažov? Mislim, to je laganje. Ili čovjek ništa ne zna o državi, i ništa ne zna o povjerenstvu čije imenovanje je sam potpisao. Dakle, imaš tamo načelnika Glavnog stožera. Kome on odgovara? Pa, prije svega meni. Dakle, imam sve informacije iznutra. Je li to sporno? Jel to nekome ima da nije jasno? I, da. Konačno se otelite gospodo. To je jedan prirodni proces, koji je pomalo bolan, ali na kraju rezultira jednim životom. Pa makar i blentavim, telećim“.

Istini za volju, krenuli smo provjeriti. I zaista, u pjesmi „Preobraženje“ Sergej Jesenjin 1918, godine stvarno je u prvu strofu upisao: „Oblaci laju,/Zlatozubo nebo riče…/Oteli se, gospode, raju/Pjevam i urličem“ – što se u toriji tumači pjesnikovim zazivanjem revolucije. No, u revoluciju po pitanju nabave borbenih aviona Milanović nije uvjeren, te je na novinarsku naznaku o ovomjesečnom dovršetku posla tek napomenuo: „Oće li? Ajde više. Pa zašto nije bilo u svibnju, odnosno u travnju, u ožujku…“ – dodavši da u odluku do kraja mjeseca ne vjeruje („Ma. ne vjerujem ništa“). Pri tome, Milanović je novinarima pojasnio kako nema informacija o trenutnim promišljanjima Vlade na temu borbenih aviona, budući je on u tom kontekstu bio temeljito upoznat tek s djelovanjem Međuresornog povjerenstva koje je svoj posao dovršilo krajem lanjske godine:

„Ja imam informacije o radu… Slušajte me, dakle… o radu povjerenstva koje je završilo svoj posao u prosincu mjesecu. Dakle, odluka je trebala bit’ donesena odmah. Koji su razlozi? Lokalni izbori? Pa, da je to odlučio u drugom mjesecu, pa di su lokalni izbori… Sad? Sad vjerojatno neće ništa napraviti, jer su lokalni izbori za dva dana, ne… Pa, to je naprosto jedno jako neodgovorno, amatersko, diletantsko ponašanje“.

No, nije samo postupanje oko kupovine borbenih aviona „neodgovorno, amatersko, diletantsko“ – već je ono za Milanovića ujedno i pokazatelj širih problema Vlade RH, vidljivih i pri obnovi potresom pogođene Sisačko-moslavačke županije:

„Dakle, ovo je… gledajte… Ovo je pitanje organizacije, a ne novaca. Hrvatska država ima dovoljno novaca za ovo. I na to odgovor može dati samo prvi čovjek izvršne vlasti, a to je premijer. Ministri ne mogu. Ministri nemaju autonomiju, nažalost, to je tako. Nije problem besparice. Ovo hrvatska država riješi. Hrvatska država sad kupuje avione za milijardu ili za milijardu i pol, ili koliko eura. Doduše, na niz godina. Dakle, hrvatska država nije siromašna. Ovo je kao rezervni dio za kotače na avionu – ništa. Dakle, stvar organizacije i dobre volje. Ja čak nisam… ja sam uvjeren da se ovo ne radi namjerno, da se vas opstruira… jer se isto radi i Hrvatima, preko brda. Ovo je naprosto nesposobnost“.

Uporaba i korištenje OS RH – dilema koja traje

U očekivanju obilježavanja Dana Oružanih snaga Republike Hrvatske i 30. godišnjice ustanovljavanja Zbora narodne garde, predsjednik Milanović očigledno niti milimetra ne odstupa od svojih stvova koje je iskazivao proteklih tjedana. Po njemu, pripreme za ove nadolazeće obljetnice već su počele – a Milanović je posebno zadovoljan stvarnim i formalnim poboljšanjem epidemiološke situacije, koja je za Vladu RH još nedavno bila pokriće kojim se pravdalo podijeljeni protokol – u kojem su se elegantno mimoilazili Predsjednik države, Vlada RH i predsjednik Sabora. Evo kako je to sažeo Zoran Milanović:

„Sad smo otvorili granice, dakle, sad više nemamo problema s epidemiologijom. Čak je i ‘Centre for Desease Control’ u Americi… on Prevention… rekao konačno da ljudi koji su cijepljeni ne moraju nositi masku. Aleluja! Konačno i to znamo, dakle. To je put u sretnu budućnost. Vidi se tu i tračak zdravog razuma. Ali mi ćemo opet, valjda, polagati vijence… odnosno, obilježavati Dan Oružanih snaga, 30. godišnjicu formiranja hrvatskog Zbora narodne garde u Kranjčevićevoj tako da će bit tri, četiri izaslanstva… Ovoga, predsjednika, pa… Naravno, generali će bit sa mnom. Inače, probao sam danas riješit taj problem konstruktivno, tako da to bude vijenac Republike Hrvatske. Ili, recimo, kad je ministar samnom, a nema njegovog stranačkog šefa koji ga maltretira… Dakle, da kažemo – ja sam Predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik, ali na vijencu neće pisati ‘Predsjednik Republike’, i ne moraš se ti meni ‘glajhšaltati’, postrojavati kraj mene, ako ti to tvoja stranka ne da. Napisat ćemo ‘Republika Hrvatska’. To je ‘opća stvar’, ‘Res Publica’, i bit će u delegaciji onda i generali, i bit će i ministar. Ali neće mi generale i admirale ‘šaltat’ svakih petnaest minuta, da idu u četiri delegacije. To neće gledati. Dakle, ili svi skupa, zajedno. Ne mora bit zajedništvo. Dakle, ja sam jučer navečer bio s prijateljima, nakon cijelog dana se družio – ali sam tokom dana radio stvari koje mi gode, i koje mi ne gode. Bio s ljudima koji mi manje ili više ne odgovaraju. Nisam glumatao niti glumio, na što Plenković svodi svoj posao. Nećemo glumiti sinek. Nego sam radio svoj posao. Postoje ljepše stvari… postoje ljudi u čijem društvu ne želim biti, ali jesam – jer mi je to dužnost. To je osjećaj dužnosti. ‘Call of duty’“.

A koja je u svemu tome uloga ministra obrane? E, tu za Predsjednika Republike nema dileme – on je slab, stranački ograničen, te osoba kod koje je jasno razgraničeno što smije, a što ne. Reakcije ministra obrane na predsjedničke prijedloge Milanović je opisao riječim:

„Međutim, ministar to ne može prihvatiti. Meni ministrovo društvo nije loše, ali čovjek ne može izvan svojih gabarita jer će mu to zamjeriti u stranci. To je sva mudrost, dakle… Naravno da će vojnici bit tamo gdi im kaže Vrhovni zapovjednik. Ja pred tim generalima kažem ministru – dakle, ne na uvce… Idemo napravit kompromis. Evo, vidjet ćete, hoće li biti rezultata… Neće… Ma, ne da mu Plenković. (…) Da, ali on nije samostalan, u onoj mjeri u kojoj bi trebao biti. Ante Kotromanović bi mi već dao ostavku. A naš odnos je puno ravnopravniji nego ministra i Plenkovića, koji ga je doveo da mu tu bude…  da mu tu bude, dakle…“.

Doduše, svo to vrijeme predsjednik Milanović praktično pa uopće nije čuo (ako je uopće i slušao) kojim to obrazloženjem ministar obrane Banožić opravdava svoje izvršne ovlasti – već on ustrajava na pričama koje su držale vodu u doba Franje Tuđmana i polupredsjedničkog sustava u RH, da bi onda do 2015. od njih odustala i Kolinda Grabar Kitarović, baš kao i Vladimir Šeks koji je te iste 2015. neuspješno branio sve ono što je prošloga tjedna Milanović opisao riječima:

„Gledajte… da, upravo o tome se i radi. Zapovijed je zapovijed. Odluka se odnosi na šoder. Dobro? A ne na ljude… Ljudima zapovijedam ja. Šta tu nije jasno?“.

A onda kada mu novinari detaljnije prepričaju stavove do kojih je evolutivno nadošao ministar obrane Banožić, po pitanju mirnodopskih ministarskih ovlasti iz aktualnog Zakona o obrani – baš iste one stavove kojima je 2015. prevladao i Ante Kotromanović na mjestu ministra obrane 2015. godine u sporu oko tadašnje organizacije vojnoga mimohoda u Zagrebu – Predsjednik RH si dopusti zastrašujući izlet u autokraciju kakovoga se u RH rijetko čulo u novije doba…

„Pustimo zakon… Dakle, piše u Ustavu tko je Vrhovni zapovjednik, a dajte mi sad u tom novom zakonu pokažite gdje postoji razlika zapovijedanja u ratu i miru. Gdje to postoji? Koji je to članak zakona? Gledajte… Nije dovoljno doći u Zagreb, i uselit se u premije… u ministarski kabinet…  Tu sam ja, dvadeset godina sam u tom poslu, i duže. Tu je Lozančić, tu je admiral Hranj – jedan od najboljih pitomaca američke Mornaričke akademije, svjetskog vrha… A šta on misli, zaista, da ti ljudi rade protiv njega? Ili da se samo drže zakona, logike, dobre prakse i tradicije ove države… koja je zapadna, koja je profesionalna. Ne? Pa ne, mislim… ratu i miru… znači, drugim riječima… Predsjednik Republike je zapovjednik u ratu. Kad je Hrvatska bila u ratu?“.

Naime, ne treba se valjda držati zakona „kao pijan plota“, naznačuje baš osoba koju Ustav RH zadužije da brine „za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“ (čl. 94 stavak 2) – nego je važniji argument podrška podređenih ljudi (makar imali i iznimne stručne biografije). Pri tome, gotovo još nije bila ni dovršena rečenica pohvale načelniku Glavnog stožera Robertu Hranju – za kojeg predsjednik Milanović smatra kako ne izbjegava konfrontaciju s osobom o kojoj mu ovisi aktualni posao, već navodno glasno govori baš sve što mu na pamet padne – dok je Vrhovni zapovjednik ujedno izrazio i poprilično zanimljivo poimanje njegovih budućih stručnih i karijernih izgleda…

„Hranj ima 60 godina. Nema – 58. Dakle, nema njegove karijere. Gotova je karijera. Taj čovjek ne mora o ničemu razmišljati. I ponaša se krajnje pristojno. Ja očekujem da se, recimo, ponaša više kao Petar Stipetić, kad su ga maltretirali na takav način… Dakle, oficir i gentleman Pero Stipetić, Hrvatske vojske, general, pravi general… koji je bio general i u profesionalnoj vojsci ranije… Dakle, nije to dobio stranački… Ista priča, dakle… postavio se… A Hranj je krajnje oprezan… Ali, Hranj nema budućnost. Ovo je njegov zadnji posao. Sad mi recite – što je druga strana, s kojom polemiziram, rekla suvislo? Boji me se? Šta? Batina se boji? Pa, čovjek svaki dan u teretani diže petsto kila“.

Naravno, ne treba posebno napominjati kako je tijekom zadnjih desetljeća Republika Hrvatska itekako poznavala načelnike Glavnoga stožera koji su i nakon odlaska s te funkcije itekako uspjevali nastaviti profesionalne karijere. Dosta je sjetiti se tu Antuna Tusa koje je nakon GS OS RH među ostalim bio i veleposlanik RH pri NATO savezu, Petra Stipetića koji je nakon Stožera savjetnički radio u Uredu predsjednika Stjepana Mesića, ili Drage Lovrića koji je aktualni veleposlanik RH na Bliskome Istoku.