Mediji i javnost su posljednjih dana učestalo obrađivali neke popularne aspekte izlaska Velike Britanije iz Europske unije – tzv. Brexita. Riječ je o pitanju oko kojeg je u četvrtak 23. lipnja održan referendum, na kojem se Ujedinjeno Kraljevstvo odlučilo za izlazak (51,9 posto za izlazak, nasuprot 48,9 posto za ostanak u EU), a nas su pri tome posebno zainteresirale posljedice koje bi izlazak UK iz Europske unije mogao imati na sektor obrane u toj državi, u Europi, te širom struktura NATO saveza. Neke bitne činjenice na ovu zanimljivu temu je u ožujku ove godine pobrojao Daniel Keohane, u tekstu koji prenosimo. 

Na 20. veljače bio je ispaljen hitac iz startnog pištolja u kampanji koja je dovela do referenduma o britanskome članstvu u Europskoj uniji. Iako se za ekonomiju očekuje da bude najvažnija tema tijekom četveromjesečne kampanje, britanski premijer David Cameron planira i sigurnost staviti među središnja pitanja. Trinaest bivših načelnika Glavnog stožera već su napisali pismo naslovljeno konzervativcima sklonom Daily Telegraphu, kojim su podcrtali vrijednost što je za Ujedinjeno Kraljevstvo ima sigurnosna suradnja u okviru EU, u sve nestabilnijem svijetu.

S druge strane, trebalo bi biti samorazumljivo da će Brexit štetiti obrambenoj i sigurnosnoj politici EU, budući je UK najjača europska vojna sila u NATO savezu. No, ako Velika Britanija i napusti EU, ta bi država ostala nuklearnim oružjem opremljena članica NATO, pa onda ni britansko povlačenje zapravo ne bi trebalo mijenjati ništa po pitanju europske obrane?

Razmislite o tome ponovo. Brexit bi mogao naštetiti europskoj obrambenoj suradnji time što bi on uvelike napregnuo političke odnose te države s  njenim europskim saveznicama, posebice s druge dvije vodeće vojne sile u europskome dijelu NATO saveza: s Francuskom i Njemačkom.

Nije tajna da su neke pristalice Brexit-a već dugo bili neprijateljski nastrojeni prema EU obrambenoj politici, doživljavajući je u najboljem slučaju tek kao smetnju zapadnoj vojnoj suradnji ili, što je još gore, kao prijetnju za NATO. S tog gledišta, britanski izlazak iz EU trebao bi ohrabriti na još dublju suradnju kroz NATO, budući da bi preostali Europljani valjda i dalje željeli vojno surađivati s Ujedinjenim Kraljevstvom. Ako referendum o članstvu u EU, zakazan za 23. lipnja, i dovede do Brexit-a, kako objašnjava ova strana, tada će samo nekoliko tjedana kasnije – na NATO summitu zakazanom za 8. i 9. srpnja u Varšavi – zapadni vođe željeti više nego ikad prikazati svoje jedinstvo, posebice na obrambene teme.

Onkraj izglađenih izjava sa summita, to izgleda optimistično, ako ne i naivno. Europska je unija većinski sagrađena kroz suradnju Francuske i Njemačke, koje su tijekom sedam desetljeća investirale golemi politički napor i resurse u izgradnju jedinstvenog tržišta, zone jedinstvene valute, schengenskog prostora slobodnog kretanja bez putovnica, te zajedničke vanjske, sigurnosne i obrambene politike.

Berlin i Pariz će zato vjerojatno gledati na Brexit kao na neprijateljski potez. S jedne strane, oni su izveli veliki politički napor ne bi li ispunili zahtjeve Londona za ponovnim pregovaranjem o uvjetima britanskog EU članstva, jer su željeli da UK ostane u Uniji. S druge strane, EU se već grči pod dosad nezabilježenim sklopom kompleksnih sigurnosnih kriza (misleći tu na konfrontaciju s Rusijom, nered na Bliskom istoku, terorističke napade, i valove izbjeglica), tako da bi Brexit samo dodatno naštetio kredibilitetu europske suradnje suočene sa svim tim izazovima.

Dramatična europska podjela po pitanju rata u Iraku 2003. godine daje neke smjernice i oko potencijalnih učinaka Brexita na europsku obrambenu suradnju. U to vrijeme Britanija je čvrsto podržavala invaziju na Irak predvođenu SAD-om, dok su joj se Francuska i Njemačka vehementno suprotstavljale. Kao odgovor na tu situaciju, među ostalim, Berlin i Pariz su predložili uspostavu de facto EU vojnog stožera, što se kao ideju uvijek formalno blokiralo iz Londona, iz straha da bi takav potez mogao potkopati NATO strukture. Nakon Brexita, London više ne bi mogao blokirati takav prijedlog, a neki u Berlinu i Parizu mogli bi osjetiti izazov ponovnog oživljavanja te ideje.

Dapače, neslaganje oko Iraka na duži je rok otežalo EU-NATO suradnju. Trebao je pretežiti dio četverogodišnjeg razdoblja da se Berlin, London i Pariz nakon toga u potpunosti pomire – prvenstveno zato jer su do 2007. u svim tim zemljama na vlast došle nove vođe, koji su sa sobom donijeli i svježe ideje. Pomirenje odnosa nakon Brexita moglo bi trajati duže, imajući u vidu izuzetnu pravnu kompleksnost predstojećih postupaka razdruživanja. Ali, dok je pitanje britanskog EU članstva vrlo različita tema od rata u Iraku, postoje nade da političke posljedice Brexita ne bi direktno štetile dnevnoj suradnji EU-NATO.

To je još i više izraženo s obzirom da EU i NATO intenziviraju svoju suradnju na temama kao što je kibernetička sigurnost te suprotstavljanje hibridnim prijetnjama. Europska sigurnost traži da dvije institucije sa sjedištem u Bruxellesu surađuju mnogo uže, budući da među njima može biti provedeno povezivanje svega – od internih policijskih i obavještajnih mreža do eksternih vojnih operacija, od ekonomskih sankcija Rusiji do obrane teritorija. U najmanju ruku, stvarno teško da bi Brexit pomogao EU-NATO suradnji, budući da nakon njega UK više ne bi bila sudionica u EU-sigurnosnoj politici.

Dodatna nesreća Brexita je u činjenici da bi do njega došlo baš u trenutku kad britanske, francuske i njemačke obrambene politike pokazuju znakove stvarnog međusobnog približavanja. Svaka od prijestolnica ovih zemalja nedavno je obećala povećati svoja izdvajanja za obranu u nadolazećim godinama, odražavajući time teške sigurnosne krize s kojima se danas Europa suočava. Sve tri su dale važne doprinose NATO mjerama jačanja povjerenja usmjerenim prema saveznicama s istoka Europe, kao što je sudjelovanje u misijama nadzora zračnog prostora nad baltičkim državama. Sve tri su također rasporedile i snage ne bi li pomogle borbi protiv islamističkih terorista u Africi i na Bliskom istoku.

I dalje stoji činjenica da je Njemačka tradicionalno oklijevala u preuzimanju punog opsega borbenih uloga u inozemstvu. Ali, njihova pojačana podrška koaliciji protiv samozvane Islamske države nakon terorističkih napada u Parizu u studenom 2015. ukazuje na činjenicu da se i rasprava o obrani u Njemačkoj razvija. Francuska je ponekad bila sumnjičena za pretjerano prijateljsko ponašanje prema Rusiji, ali je ipak obustavila isporuku dva amfibijska nosača zrakoplova klase Mistral u ruke Moskve, a nakon ruske aneksije Krima 2014. godine. Britaniju se dugo optuživalo da je protiv EU obrambene politike. Pa ipak, dosad najuspješnija vojna misija EU, operacija protiv pirata u vodama ispred Somalije, vodi se iz britanskog vojnog stožera.

U osnovi, europska obrambena suradnja predstavlja priču o tri grada, budući da ona može u punini raditi samo ako se Berlin, London i Pariz slože. Britanski izlazak iz Europske unije učinio bi takvo političko poklapanje teže ostvarivim.

* gost autor Daniel Keohane stariji je istraživač u Centru za sigurnosne studije pri ETH Zurich. Ovaj je članak 1. ožujka ove godine objavljen pri zakladi Carnegie Europe (http://carnegieeurope.eu/), pod naslovom “European Defense and Brexit: A Tale of Three Cities”. U svom originalu on je dostupan na internetskoj adresi: http://carnegieeurope.eu/strategiceurope/?fa=62922