Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu  podnijelo je tužbu protiv splitske tvrtke Lavčević zbog propusta u izgradnji tzv. vojnog nebodera na Hrvatskom vojnom učilištu. Kako je večeras objavila Nova TV, zbog brojnih propusta ŽDO u ime Ministarstva  obrane RH tuži društvo Lavčević d.d., uključujući i četiri tvrtke unutar društva (Lavčević-montažni elementi, Lavčević Šibenik, Lavčević-mehanizacija i Lavčević-inženjering) koje su u ugovorru o izvođenju radova na izgradnji nesuđenog vojnog hotela na zagrebačkom Črnomercu navedeni kao izvođači radova. Tužba protiv tvrtke koja je obavljala nadzor nije pokrenuta, objavila je Nova TV.

Zauzvrat, i “Lavčević” je tužio Ministarstvo obrane zbog navodnog duga od oko 500.000 eura za dodatne troškove koji se tiču armature, fasadne skele i parketarskih radova u neboderu,kao i indirektne troškove uslijed produženja roka gradnje. Iako “Lavčević” za sada šuti, ovo je prvi puta da se MORH optužuje za neisplatu zaostalih troškova, pa nije nemoguće da se time samo želi dodatno otegnuti sudski proces zbog nekvalitetno izvedenih radova.

Problemi u neboderu otkriveni su prije više od godinu dana, a u javnost su izašli nakon što je voda prokuljala kroz strujne utičnice, zbog čega su iz predostrožnosti zaustavljeni i liftovi. “Propust koji je napravio najveću štetu je krivo spajanje odvoda na 11. katu i kad su se ljudi uselili u taj apartman, počelo je istakanje prema van, natapanje, trebalo je neko vrijeme da to izbije. Onda su se pojavile gljivice, pa mi nismo bili sigurni je li to curenje s krova, je li kapilarna vlaga…”, rekao je za Novu TV u siječnju ove godine Ivica Grebenar, ravnatelj Uprave za materijalne resurse u MORH-u. Na svojoj koži je to osjetio i ministar obrane Ivan Anušić, koji od početka svog mandata umjesto u državnom stanu stanuje u vojnom neboderu.

“Imao sam problema i s grijanjem i hlađenjem i s toplom i hladnom vodom, ali neću se iseliti, ostajem tamo. Nešto smo prebrikali problem, ali neću ići, ja sam tamo i ostajem tamo u tom neboderu živjeti“,

rekao je danas Ivan Anušić za Dnevnik Nove TV.

Uz ministra obrane, u neboderu živi ukupno 39 ljudi, dok je većina odavno iselila.  MORH je raspisao natječaj za izradu projektne dokumentacije o načinu saniranja štete, nakon čega će se znati i tko će sanirati štetu – ozbiljne kvarove s instalacijama i krivo spojenim odvodima. Sudski vještak kojeg je angažirao MORH i ministar Anušić izračunao je da će za popravke trebati više od 1,7 milijuna eura koje će, naravno, platiti MORH. “Lavčević” je MORH-u poručio da su prošli svi jamstveni rokovi pa shodno tome nema više obvezu popravljati nastalu štetu. MORH je platio 9 milijuna eura za izgradnju građevine koje ne služi svrsi i opasna je za boravak i rad, a na to treba još dodati i troškove dosadašnjih vještačenja, MORH-ovih hitnih intervencija s kojima se spriječavalo daljnje propadanje, kao i troškove tehničke potpore. Sve miriše na mega-skandal u  kojem “Lavčević” možda jest najizravniji, ali svakako nije jedini krivac.

Na samo 10-ak minuta lagane šetnje Vlaškom ulicom iz pravca Trga bana Jelačića prema Kvatriću, nalazi se iznimno povijesno zdanje koje i dan-danas nosi oznaku zaštićenog kulturnog dobra. Zagrepčani srednje i starije dobi tu zgradu na adresi Vlaška 87 i danas pamte kao bivšu vojnu bolnicu, dok su oni mlađi možda i kročili u nju u sklopu nekog od sajmova ulične umjetnosti ili pak kao polaznici tamošnje glazbene škole. No taj klasicistički kompleks izgrađen sredinom 19. stoljeća sredstvima iz zaklade biskupa Maksimilijana Vrhovca sastoji se od 2 zgrade – prednje koja je bila dio kompleksa tzv. „Nadbiskupske vojarne 3“ i veće dvorišne koja je nosila naziv „Garnisonsspital No. 23“ te je bila namijenjena za bolnicu s 223 kreveta. Upravo zahvaljujući toj bolnici, Vlaška je dobila tramvajsku prugu kako bi pacijentima bio olakšan dolazak na liječenje. Bolničku funkciju kompleks u Vlaškoj ispunjavao je punih 120 godina, sve dok 1988. nije otvorena nova vojna bolnica u Dubravi. Početkom ’90-ih zdanje prelazi u ruke Ministarstva obrane RH, koje je tamo smjestilo prvo Vojnu policiju, a onda i redakciju Hrvatskog vojnika te urede nikada u praksi zaživjelog Vojnog muzeja.

Nekadašnje pročelje bivše Vojne bolnice

Ne znajući što bi s objektima koji zbog svog statusa niti su mogli biti srušeni, niti su se smjeli bitno preuređivati, a broje impozantnih 12.000 kvadrata u samom centru Zagreba, Ministarstvo obrane je 2001. bivšu vojnu bolnicu proglasilo neperspektivnom. Vlada RH je iste godine prostor dodijelila na korištenje Ministarstvu znanosti i tehnologije, te Ministarstvu za javne radove, obnovu i graditeljstvo, koji su se usuglasili da objekti ne zadovoljavaju njihove potrebe pa ih nikada nisu ni koristili. Spas je pronađen u srpnju 2004. kada Grad Zagreb i RH donose „Zaključak u zamjeni nekretnina“, a 3 godine kasnije temeljem sporazuma koji su potpisali tadašnji ministar znanosti, obrazovanja i sporta Dragan Primorac te zagrebački Gradonačelnik Milan Bandić u bivšu vojnu bolnicu trebale su se preseliti 4 srednje škole. No višegodišnja zapuštenost uvelike je doprinijela propadanju kako ulične tako i dvorišne zgrade, okolni pomoćni objekti postali su utočište narkomana, beskućnika i štakora, pa do odrješenja državne i gradske blagajne za potrebe uređenja Vlaške 87 nikada nije došlo. Zub vremena  i nemar gradskih vlsti vidio  se sada već i na uličnoj  zgradi – s vremenom su se odvalili žlijebovi, a potočići kiše počeli su ostavljati crne pljesnjive tragove po oronuloj fasadi.

I kad se već naglas govorilo da će bivša vojna bolnica doživjeti sudbinu Paromlina, gradonačelnik Bandić 2017. godine najavljuje početak revitalizacije starih i napuštenih prostora u Zagrebu s prvim projektom – rekonstrukcijom i prenamjenom objekta u Vlaškoj 87 za potrebe Glazbene škole Elly Bašić. Projekt su osmislili i napravili Tomislav Ćurković iz arhitektonskog studija „Dva arhitekta“ i Gordana Kuzmić-Kalodjera iz arhitektonskog ureda „Studio G2“, a sredstva su namaknuta iz fondova Europske unije. Nažalost, projekt  je obuhvatio samo prednju, uličnu zgradu, dok za ostalo nije bilo novaca, iako je tadašnji pročelnik gradskog ureda za obrazovanje Ivica Lovrić najavljivao i druge dvije  faze obnove u Vlaškoj 87. Nakon prve faze – obnove ulične zgrade, trebala je uslijediti obnova dvorišne zgrade i njena prenamjena za potrebe Glazbene škole Pavao Markovac, dok bi treća i konačna faza podrazumijevala izgradnju zgrade za XVIII. gimnaziju.

Prezentacija projekta Vlaška (Photo: Grad Zagreb)

Raščišćavanje i rekonstrukcija ulične zgrade počela je u kolovozu 2018. godine, i nakon 2 godine ogromnih radova, Glazbena škola Elly Bašić – do tada razasuta na 5 lokacija diljem grada – uselila je u nove prostore. Preobrazba je bila nevjerojatna – nekadašnje bolničke sobe, višestruko popucalih zidova crnih od čađi, sada su postale učionice za grupnu i individualnu nastavu, vježbaonice i knjižnica, a uređene su i 3 koncertne dvorane. Početna vrijednost investicije bila je procijenjena na 30 milijuna kuna, a nakon što je današnja aktualna vlast podvukla crtu – ispostavilo se da je u uređenje utrošeno neznatno više – još oko 5 milijuna eura, od čega je iz europskih sredstava, kroz ITU mehanizam („mehanizam integriranih teritorijalnih ulaganja“), kao revitalizacija brownfield lokacije, osigurano 3,5 milijuna eura.  Što se korisnika – Glazbene škole Elly Bašić  tiče – „kao i sve druge gradske škole, Glazbena škola Elly Bašić prostor koristi bez naknade, i to, sukladno ugovoru, toliko dugo dok je Grad njen osnivač“, piše u očitovanju Grada Zagreba za portal Obris.org.

Bivša vojna bolnica nakon obnove (Photo: Glazbena škola Elly Bašić)

Kao i u svakoj priči, i tu postoji jedan „ali“, i on se odnosi na ostatak zdanja u Vlaškoj 87 – dvorišne objekte i veliku dvorišnu zgradu koja neumitno propada. Dio dvorišnih objekata je raščišćen i srušen, no u onom dijelu koji je ostao i nadalje se okupljaju narkomani i beskućnici. Svojevremeno je tamo došlo i do ubojstva, a u novije vrijeme neželjeni „sustanari“ iz tog dijela Vlaške 87 počeli su maltretirati i susjedstvo. Osim smrada koji se u ljetnim mjesecima širi unaokolo zbog nagomilanog otpada, zabilježene su i tučnjave, a „sustanari“ su počeli biti neugodni i prema ljudima koji stanuju ili rade u blizini. Kako su nam rekli u Policijskoj upravi zagrebačkoj,

„V. policijska postaja Zagreb (Medveščak) upoznata je s problematikom stanara stambenih zgrada koje se nalaze u blizini prostora napuštenog objekta na adresi u Zagrebu, Vlaška 87. Naime, policijski službenici, posebno kontakt policajci čija je uloga rješavanje problema na području lokalne zajednice, svakodnevno ostvaruju kontakte s građanima s ciljem prikupljanja informacija o tekućoj problematici te se sukladno ovlastima i nadležnosti pristupa rješavanju iste. Problematici navedenog objekta, dvorišnog prostora i drugih pripadajućih napuštenih objekata koji se protežu do Jurkovićeve ulice, a koji su nerijetko sklonište beskućnicima koji u istima povremeno obitavaju, policijski službenici V. policijske postaje Zagreb pristupaju na način da povremeno, ovisno o drugim prioritetnim i žurnim postupanjima, obilaze lokaciju s ciljem održavanja povoljnog stanja sigurnosti i javnog reda i mira. Isto tako, budući da je navedeni objekt u vlasništvu Grada Zagreba, o problematici koja se pojavljuje, V. policijska postaja Zagreb je u više navrata obavještavala Grad Zagreb sa zamolbom da poduzmu mjere i radnje iz svoje nadležnosti s ciljem da osiguraju prostor te onemoguće ulazak neovlaštenim osobama“.

Na naše pitanje što poduzima da se tamošnjim susjedima osigura sigurnost, Grad Zagreb nije odgovorio, no neslužbeno saznajemo da problem pokušava riješiti privatnim zaštitarima. Jednako tako, tijekom ljetnih mjeseci pokušava se oživjeti dvorišni prostor između Glazbene škole Elly Bašić i napuštene dvorišne zgrade – osim koncerata učenika ove škole, održavaju se i razni performansi te kazališne predstave. Tako je ovoga ljeta dvorište u Vlaškoj korišteno za potrebe 13. izdanja festivala Miroslav Krleža gdje je u starim ruševnim prizemnicama sasvim prigodno odigrana kazališna predstava „Baraka pet be“ redateljice Marine Pejnović. Sve su ove mjere, kako se čini, doprinijele uspostavi kakve-takve sigurnosti jer PUZ na kraju očitovanja za Obris.org konstatira: „Unatoč činjenici da se opisana problematika na tom prostoru nerijetko pojavljuje, možemo istaknuti da je tijekom 2024. godine zabilježeno smanjenje nezakonitih radnji na području i oko područja tog objekta“.

Muzej ulične umjetnosti nije dugo izdržao u derutnim prostorima

Za razliku od ulične zgrade bivše vojne bolnice iz koje se već četvrtu godinu čuju milozvučni tonovi budućih glazbenika, dvorišna zgrada i nadalje čeka svojih 5 minuta. Nju je, kako rekosmo, pokojni gradonačelnik Bandić namijenio za Glazbenu školu Pavao Markovac, no od tada se ništa nije pomaknulo s mjesta. Tu je zgradu 2 godine koristio Muzej ulične umjetnosti, sve dok nije propala toliko da je postalo opasno kretati se po mjestimično urušenim podovima. Aktualne gradske vlasti tvrde da nisu odustale od njene rekonstrukcije, ali otvoreno priznaju da to trenutno nije prioritet.

„Revitalizacija ostatka kompleksa, kojom ćemo mu dati javnu društvenu namjenu, i dalje je u planu, uz nastojanja da se osiguraju sredstva iz europskih i drugih fondova. Međutim, s obzirom na ograničene proračunske mogućnosti Grada Zagreba te rokove propisane Nacionalnim planom oporavka i otpornosti, trenutni je prioritet završiti obnove postojećih objekata, a usporedno s tim, izgradnju, dogradnju i proširenje dječjih vrtića i osnovnih škola kako bi se omogućio njihov prelazak na jednosmjensku nastavu“,

odgovorila je Služba za informiranje i medije Grada Zagreba na upit portala Obris.org, dodajući kako će „konkretni planovi za nastavak revitalizacije kompleksa u Vaškoj biti predstavljeni kada budu definirani svi detalji“. U prijevodu – kad bude, bit će!

Pogled na neobnovljeni dio kompleksa u Vlaškoj iz Jurkovićeve ulice

Gotovo 20 godina trebalo je povijesnom zdanju bivše vojne bolnice – i to samo jednom njenom dijelu – da dobije novu svrhu i novi život. Nažalost, to je češće iznimka nego pravilo. Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine te njegovi pravni prednici preuzeli su ukupno 491 nekretninu od Ministarstva obrane, koje je prethodno MORH proglasio neperspektivnom vojnom imovinom za potrebe obrane RH. I u Ministarstvu graditeljstva su svjesni da je cijeli niz bivših vojnih nekretnina neiskorišten i podložan propadanju jer se „često radi o velikim bivšim vojnim kompleksima čije privođenje javnoj i društvenoj namjeni iziskuje znatna financijska sredstva te duži vremenski period realizacije“. No s druge strane, kažu u Ministarstvu, niz je primjera gdje su bivše vojarne prenamijenjene u škole, sjedišta državnih i lokalnih tijela, visokoškolske ustanove i studenske domove, dobrim dijelom zahvaljujući financijskim sredstvima Europske unije. Nažalost, Hrvatska se tu nije povodila međunarodnim iskustvima, koja su uvelike vodila računa o javnom interesu pri oživljavanju svojih bivših vojnih prostora, pa cijeli process prolazi na teži način.

*** ovaj tekst je dio projekta “U službi naroda” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

S početkom mjeseca studenog Ministarstvo obrane RH ponovno je upisano kao korisnik bivše i buduće vojarne u Belom Manastiru. Lokalna uprava tu je nekretninu prvo vratila Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, u čijoj su ingerenciji bivše vojne nekretnine, da bi potom to Ministarstvo prenijelo vojarnu u nadležnost Ministarstva obrane, koje je početkom ove godine najavilo ponovnu aktivaciju ovog objekta za potrebe obrane. Bude li sve prema planu, u novu vojarnu u Belom Manastiru vojska će useliti tijekom 2026. – MORH planira tamo smjestiti postrojbu razine bojne iz sastava Gardijske oklopno-mehanizirane brigade, ukupno između 600 do 800 ljudi, a nova postrojba koristit će i novu tehniku. „Bojna će koristiti borbena vozila pješaštva iz bojne ‘Sokolovi’ budući da će bojna ‘Sokolovi’ preuzeti BVP Bradley“, poručuju iz Ministarstva obrane.

Ulaz u vojarnu (Izvor: Grad Beli Manastir)

Gradonačelnik Belog Manastira Tomislav Rob (HDZ) uvjeren je da će aktivacija vojarne i dolazak prilično velikog broj vojnika pozitivno utjecati i na „gospodarstvo grada, demografiju i ekonomski razvoj grada kao dijela Osječko-baranjske županije“. Tu je Rob, barem što se demografije tiče, u pravu – tako je zabilježeno povećanje nataliteta i nakon povratka vojske u Vukovar. No šalu na stranu… Osim ovih uobičajeno očekivanih pozitivnih reperkusija, još je jedan bitan razlog zašto gradonačelnik Belog Manastira pozdravlja MORH-ove planove o novoj vojarni.

„Treba naglasiti i pozitivni sigurnosni aspekt dolaska vojnika na ovo područje s obzirom da se radi o graničnom području Republike Hrvatske, a imajući u obziru trenutnu sigurnosnu situaciju na globalnoj razini“,

kaže gradonačelnik Rob za portal Obris.org. Nema sumnje da bi se s njegovim riječima složio i ministar obrane Ivan Anušić koji u Mađarskoj vidi potencijalnu opasnost za RH, posebno nakon što je aktualni premijer Viktor Orban u nekoliko navrata, slučajno ili ne, manifestirao ideje o „velikoj Mađarskoj“ koja se proteže i na dijelove Lijepe naše.

Uređenje skloništa za pse u svibnju 2014. (Izvor: Grad Beli Manastir)

Vojarna u Belom Manastiru, veličine čak 7 hektara, proglašena je neperspektivnom u vrijeme vlade Ive Sanadera, a njeno napuštanje bilo je planirano do 2006. Pa ipak, to se dogodilo tek 5 godina kasnije – 2011. vojarna je predana Agenciji za upravljanje državnom imovinom. Potom ju je Milanovićeva Vlada privremeno koristila kao sklonište za pse nakon poplave u Gunji i privremeni smještaj za migrante tijekom migrantske krize. Tek u studenom 2020., temeljem Zakona o upravljanju nekretninama i pokretninama u vlasništvu RH, koji govori o darivanju bivših vojnih nekretnina jedinicama lokalne samouprave u svrhu realizacije niza projekata javne i društvene namjene, sada već bivša vojarna predana je gradu Belom Manastiru. Ugovor je potpisan 11. studenog 2020. godine, a već tada gradske su vlasti namislile u prostore bivše vojarne smjestiti lokalni DVD, Crveni križ i Baranjsku čistoću, koja je time dobila spremišta za vozila. To je trebalo biti privremeno dok se ne riješi sva potrebna dokumentacija, kako bi se pripremio teren za ozbiljne projekte, uključujući i one koji se financiraju sredstvima iz fondova EU. Štoviše, predstavnici Grada su u sklopu projekta „Izgradnja kapaciteta gradske uprave Grada Belog Manastira“ otišli do Čakovca kako bi razgledali tamošnji prostor bivše vojarne preuređen u Centar znanja. Primjer je to dobre prakse revitalizacije nekadašnjih vojarni u kvalitetan ekosustav javnih i obrazovnih institucija, poduzeća i udruga usmjerenih prema razvoju gospodarstva, složili su se belomanastirski gradski oci. Poučen dotadašnjim dobrim iskustvom privlačenja europskih novaca, gradonačelnik Rob razmišljao je i o novom europskom financijskom razdoblju od 2021. do 2027.

„Osim uređenja komunalne infrastrukture (sortirnica otpada, prometnice, nogostupi, javna rasvjeta, dječja igrališta), ponovno ćemo naglasak stavljati na gospodarstvo (nastavak razvoja poslovne zone, kuća baranjske začinske paprike, nastavak izgradnje vinskih cesta), učenje i obrazovanje (prenamjena bivše vojarne u centar izvrsnosti na području poljoprivrede, uređenje Umjetničke škole), razvoj civilnog društva uključujući sport i rekreaciju (gradski sportski park, rekreacijski centar Šećeransko jezero) i rješavanje socijalnih pitanja stanovnika (rješavanje stambenih pitanja, nastavak projekta ‘Zaželi’) i slično“,

najavio je gradonačelnik Rob u listopadu 2021. godine.

Gradonačelnik Tomislav Rob (Izvor: Grad Beli Manastir, Facebook)

Umjesto revitalizacije, vojarna je u međuvremenu toliko propala da je postala gradsko ruglo. Danas Rob za portal Obris.org kaže kako je dio problema proizašao iz činjenice da je Grad Beli Manastir vojarnu dobio tek na privremeno korištenje:

„Za svaki investicijski projekt koji se predviđao na lokaciji bila potrebna suglasnost Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine kao i jasan poslovni plan za eventualnu dodjelu zemljišta. Interesa stranih ili domaćih investitora te gospodarstvenika za ‘brownfield’ investicije nije bilo prvenstveno zbog veličine parcele, dok je ista problematika priječila apliciranje i projektnu provedbu ideja Grada Belog Manastira na aplikaciju projekata financiranih iz  Europske unije s obzirom na udjele sufinanciranja“.

Zato je ideja slavonsko-baranjskih saborskih zastupnika, prije svega Stipana Šašlina, o povratku vojarne u Belom Manastiru pod okrilje vojske, primljena širom raširenih ruku. S time su se složili i premijer Plenković i bivši ministar obrane Banožić, dok je aktualni ministar Anušić pokrenuo provedbu ovog prilično zahtjevnog projekta. Već u veljači ove godine izmijenjen je prostorni plan Osječko-baranjske županije, a nakon sastanka Anušića te Roba započele su i geodetske izmjere vojarne. Temeljem tijekom ljeta raspisanog natječaja za izradu planske i projektne dokumentacije za izgradnju i sanaciju građevina i infrastrukture vojarne u Belom Manastiru, odabrana je zagrebačka tvrtka Elektroprojekt d.d. koja u roku od 6-8 mjeseci treba napraviti svu potrebnu dokumentaciju, uključivši i projekt sanacije te rekonstrukcije građevina, ali pripadajuće infrastrukture. Na području vojarne nalazi se 21 građevina, od kojih je većina u ruševnom stanju, pa iz MORH-a najavljuju početak pripremnih radova – raščišćavanje vojarne i uklanjanje devastiranih objekata u koje nije ekonomski isplativo ulagati – već do kraja ove godine. Dosadašnji korisnici – DVD, Crveni križ i Baranjska čistoća – već su iselili, a gradonačelnik poručuje da će svi biti adekvatno zbrinuti.

„Nakon toga, u prvoj polovici 2025. godine planiran je početak sanacije postojećih građevina u koje je ekonomski isplativo ulagati te izgradnja nove infrastrukture za puni kapacitet vojarne. Završetkom tih radova, što se očekuje do sredine 2026., osigurat će se uvjeti za rad i smještaj oko 200 pripadnika Oružanih snaga RH. U drugoj fazi realizacije, tijekom 2026. i 2027. godine, planirana je izgradnja kapaciteta za smještaj i rad kompletne bojne sa zapovjedništvom i svim pratećim službama za 800 pripadnika Oružanih snaga RH“,

objasnili su nam svoje planove u Ministarstvu obrane.

Puno posla na uređenju vojarne za smještaj pripadnika OS RH (Izvor: Grad Beli Manastir)

MORH-ova gruba početna procjena investicije iznosi oko 28 milijuna eura, a očekuje se da će preciznija procjena investicije i dinamike realizacije biti poznata nakon završetka izrade planske dokumentacije. Financijska sredstva za projekt aktivacije vojarne u Belom Manastiru osigurana su u državnom proračunu za 2025., koji je upravo u procesu donošenja u Hrvatskom saboru.

*** ovaj tekst je dio projekta “U službi naroda” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Prije nešto više od 4 godine, točnije 1. srpnja 2020., Gradsko vijeće Varaždina jednoglasno je dalo suglasnost tadašnjem gradonačelniku Ivanu Čehoku za sklapanje Ugovora o darovanju Gradu Varaždinu bivšeg vojnog skladište „Beli kipi“. Riječ je o dijelu bivše vojarne u Optuskoj ulici koju vojska više ne namjerava koristiti, ukupne površine 91.781 kvadratni metar, o čijoj su predaji gradskim vlastima godinama razgovarali predstavnici Ministarstva obrane, raznih državnih institucija zaduženih za upravljanje državnom imovinom, razni saborski zastupnici s područja varaždinske  županije, kao i Čehokov prethodnik na  mjestu gradonačelnika Damir Habijan. Nakon što je svoj potpis na ugovor o predaji stavio i tadašnji ministar državne imovine Mario Banožić, i to samo 3 tjedna prije nego što  će postati ministar obrane, grad Varaždin postao je novi vlasnik bivšeg vojnog skladišta, uz namjeru da ga prenamijeni u određeni tip sportsko-rekreacijskog centra. Naime, kako je pojasnio upravo svojedobni ministar državne imovine Banožić, sportsko-rekreacijski centar sastojao bi se od 4 cjeline: (1) centra za obuku i čuvanje pasa, (2) centra za obuku i čuvanje konja, (3) centra za rekreacijsko jahanje, te (4) prostora za paintball i veslačkog centra. No i tu je bio jedan mali „ali“: „Temeljem zahtjeva Grada Varaždina predmetna nekretnina će se darovati nakon ispunjenja uvjeta, odnosno dostavljene izjave gradonačelnika o odricanju potraživanja prema RH u visini darovanja, a to je 1.033.000,00 kn“, rekao je Banožić. Samo 3 dana nakon toga, Damir Habijan i Anđelko Stričak održali su press-konferenciju, najavljujući prvi veliki projekt na prostoru bivšeg vojnog skladišta – sklonište za napuštene mačke, koje nije zaživjelo ni nakon godinu dana. Umjesto Mačje kuće, 2 od ukupno 3 bivša vojna skladišta počela su se koristiti kao spremišta za gradska poduzeća, dok je treće skladište u ulici Macinka prepušteno propadanju i vandalizmu. Političari koji su se do tada rado slikali otišli su na neke druge funkcije, a njihovi nasljednici preuzeli su njihove brige oko lokacije “Beli kipi”.

Ne tako davne 2020. “Beli kipi” predani su na upravljanje lokalnoj vlasti

Štoviše, čini se da su „Beli kipi“ gradu Varaždinu više postali uteg nego spas, a i slikanja političara te najave velikih projekata uvelike su posustala. I tako sve do 2022. godine kada su gradski oci vidjeli priliku u okviru europskog projekta LIFE Bauhausing Europe, vrijednog 4.624.142 eura i s doprinosom EU od 2.774.485 eura. Projekt LIFE Bauhausing Europe fokusiran je na obnovu javnih prostora i zgrada, s naglaskom na razvoj urbanih i ruralnih područja suočenih s degradacijom i nedostatkom javnih sadržaja. Počevši od 1. listopada 2023., u 48 mjeseci trajanja projekta (kroz više njegovih faza, potiče se sudjelovanje zainteresiranih građana, udruga i institucija u razradi idejnog rješenja, izradu projektne dokumentacije i izdavanje potrebnih akata za građenje, zelenu javnu nabavu za izvođenje radova, izvođenje radova na adaptaciji i uređenju odabranog objekta, okoliša uz objekt te monitoring u smislu utjecaja projekta na zajednicu. Definiranje budućih sadržaja mora biti u u skladu s temeljnim vrijednostima Novog europskog Bauhausa (NEB) – održivost, estetika i uključivost. Projekt se provodi u 5 europskih gradova – španjolskoj Cartageni i  Murciji ( Blanca), latvijskoj Adaziji, mađarskoj Budimpešti (Erzsebetvaros) i hrvatskom Varaždinu (Beli kipi). Hrvatska  je pritom jedina zemlja koja u projektu sudjeluje s bivšom vojnom nekretninom za koju se nada da će postati zelenija i svrsishodnija. Do kraja rujna 2027. godine u sklopu projekta treba se obnoviti 5 javnih zgrada (ukupne veličine 4.067 kvadratnih metara), s vidljivom koristi za barem 300 konkretnih građana u svakom od ovih gradova. Projekt je ujedno zamišljen i kao testiranje Europskog zelenog plana u stvarnoj situaciji, pa će poseban naglasak biti na što većem izbjegavanju emisija CO2 i što efikasnijem korištenju obnovljivih izvora energije.

Hangar koji bi se do 2027. trebao obnoviti europskim novcima (Photo: Grad Varaždin)

Upravo je zbog toga 15. i 16. listopada u Varaždinu održan dvodnevni radni sastanak partnera na europskom projektu LIFE Bauhausing Europe. Kako je uvodno rekao predsjednik uprave Razvojne agencije Sjever DAN Željko Bedeković, “Radi se o projektu u kojem su Grad Varaždin i Razvojna agencija Sjever DAN dobili sredstva za revitalizaciju jednog od hangara koji se nalaze na lokaciji Beli kipi na Dravi. Vrijednost projekta je 4,6 milijuna eura koje će podijeliti jedanaest partnera iz četiri države. Na Grad Varaždin otpada oko 660 tisuća eura kojim ćemo revitalizirati jedan od hangara koji više neće imati onu staru vojnu svrhu već društvenu, rekreacijsku i bit će otvoren građanstvu. Projekt je prijavljen 2022. godine a završit ćemo ga 2027. godine. Ovih dana razgovarat ćemo s partnerima na koji način ćemo ga privesti svrsi”. Projekt su zasad podržale udruge nordijskog hodanja i pješačenja “Drava” i Virtus, udruga “Zasadi stablo, ne budi panj!”, Gradski muzej Varaždin (Prirodoslovni odjel) i JU za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Varaždinske županije, no iz Razvojne agencije napominju kako tu lista zasigurno ne završava.

Tijekom godina bivše vojno skladište prepušteno je propadanju i vandalizmu (Photo: Grad Varaždin)

Grad Varaždin je 23. srpnja objavio Javni poziv za izradu idejnog arhitektonskog rješenja građevine edukacijsko-sportskog centra “Beli kipi”. Kroz natječaj, koji je trajao do 25. rujna ove godine, tražila se konkretna ideja za adaptaciju i uporabu buduće zgrade/bivšeg skladišta, kao i okolnog prostora. Odluka o izboru donesena je 16. listopada – na javni poziv stigle su tek 3 prijave, pri čemu je najbolje ocijenjen projekt Arhitektonskog biroa Jelić d.o.o. iz Varaždina. Prema riječima članice povjerenstva za izbor najboljeg idejnog rješenja, Emanuele Grđan, ujedno i više stručne savjetnice za urbanizam u Upravnom odjelu za gradnju i komunalno gospodarstvo Grada Varaždina, sada slijedi projektiranje, da bi nakon ishođenja građevinske dozvole početkom sljedeće godine započela i gradnja. “Planiramo do kraja 2026. godine završiti građevinske i obrtničke radove i useliti zainteresirane udruge te pokrenuti programe koji će utjecati na širu zajednicu,” rekla je Grđan, dok se još uvijek čeka na javnu objavu pobjedničkog projekta. Do kraja 2027. bivše vojno skladište “Beli kipi” trebalo bi biti otvoreno sa svim predviđenim programima na korist građana Varaždina i okolice.

*** ovaj tekst je dio projekta “U službi naroda” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Proteklih se nekoliko tjedana digla prilična buka oko moguće uspostave francuske vojne baze u Puli, odnosno točnije – Središta za obuku pilota borbenih aviona. Ta je priča krenula kao lokalna glasina, došla je i do Aktualnog sata Hrvatskog sabora, a ministar obrane Ivan Anušić je brže-bolje organizirao sastanak s gradonačelnikom Pule Filipom Zoričićem. Anušić je pulskom gradonačelniku potvrdio  da je riječ o spomenutom Središtu, čije je osnivanje potvrdila Vlada RH još u svom bivšem mandatu, na 293. sjednici 14. ožujka ove godine, da su pregovori s Francuzima još uvijek u tijeku, te da trenutno još nema ničeg konkretnog na tu temu. No lokalni znalci tvrde da bi Središte moglo zaživjeti već sljedeće godine kada bi – osim hrvatskih pilota – u Središte na vojnom dijelu aerodroma u Puli mogli doći i piloti drugih zemalja korisnika bilo francuskih borbenih aviona Rafale, bilo čak američkih F-16.

Uspostava Središta za obuku pilota borbenih aviona je svakako korisna stvar, no takav centar bitno će povećati gužvu  na nebu iznad Pule. To je samo jedan od problema, dok je drugi – a ujedno i najveći problem – tajnovitost, kaže Dušica Radojčić, saborska zastupnica stranke Možemo!, koja je to pitanje postavila i premijeru Plenkoviću na Aktualnom satu 3. sjednice Hrvatskog sabora. Radojčić od premijera nije dobila niti jedan konkretan odgovor,  a pitanja se i dalje nameću:

Dušica Radojčić na saborskom Aktualnom satu

“Je li to dio dogovora s Francuzima prilikom kupnje Rafala? Ako ne znamo što je dogovoreno, ne znamo ni što možemo očekivati i koji problemi mogu nastati. U Akcijskom planu 2023.-2025. Hrvatsko-francuskog strateškog partnerstva ne spominje se  centar za obuku pilota borbenih aviona u Puli, već samo ‘praćenje ugovora o višenamjenskim avionima i s tim povezana vojna suradnja’.  Premijera sam u Saboru pitala jesu li uz kupnju francuskih aviona sklopljeni i neki dodatni sporazumi o civilnoj gospodarskoj suradnji s hrvatskim tvrtkama, kako je to uobičajeno prilikom sklapanja takvih poslova. Naime, ni Sabor nema uvid u sporazum jer, kako je rekao ministar obrane, da bi Saboru dali ugovor na uvid, Vlada bi trebala pitati – Francuze. Tako da zastupnici ne znaju što je sve dogovoreno uz kupnju aviona.  Nedavno je u brodogradilištu Uljanik u more porinut plutajući dok, a dogovoreni su i neki novi poslovi, što otvara nove perspektive brodogradnje u Puli. Zato sam premijera pitala je li s Francuskom, kao što je to običaj prilikom kupnje vojne opreme, dogovorena neka suradnja za hrvatska poduzeća.  Recimo gradnja francuskih brodova u Uljaniku. Jer netko sigurno jest nešto dobio. Pula očito nije. U Puli tjeskobu izaziva već i obuka pilota civilnih zrakoplova Swissaira, koji već godinama točno iznad grada u vrlo niskom letu vježbaju procedure polijetanja i slijetanja. Mi ne znamo koliko će borbenih aviona letjeti iznad Pule, dva, deset, više i koja je planirana učestalost njihovih preleta?,”

ogorčeno se pita Dušica Radojčić, dok premijer i ministar  obrane i dalje sliježu ramenima tvrdeći da “detalji ovog projekta još nisu u fazi u kojoj bi mogli biti prezentirani javnosti.” No oni bi svakako trebli biti prezentirani Saboru, smatra saborska zastupnica stranke Možemo!, jer mogućnost uspostave ovakvog francusko-hrvatskog centra povlači i niz drugih pitanja:

Budući piloti Rafalea mogli bi se uskoro školovati u Puli

“Zašto se obuka pilota francuskih aviona ne vrši u Francuskoj; ako je sve tako bezazleno kako se predstavlja, zašto u Puli za to doznajemo slučajno i u kasnoj fazi dogovora, tako se stječe dojam da se nešto željelo sakriti; hoće li pulski aerodrom postati nešto više od centra za obuku pilota i ima li to veze s ratom u Ukrajini; iz kojih zemalja će dolaziti piloti na obuku u Pulu; na koji način će veće sigurnosne mjere utjecati na svakodnevni život ili na turizam; koji su rizici za sigurnost od uspostave vojne baze strane vojske u našem gradu? U Hrvatskoj ne postoji niti jedna baza vojske neke druge države, pa nemamo s čime uposrediti situaciju. Prema čl. 7 Ustava oružane snage država saveznica mogu djelovati u Hrvatskoj na temelju odluke Sabora i uz prethodnu suglasnost predsjednika Republike. U ovom slučaju Sabor o tome nije raspravljao, a nisam čula za suglasnosti predsjednika, pa bi javnost trebala biti upoznata kako se misli provesti sporazum o djelovaju stranih vojnika u Puli.”

Portal Obris.org već je ranije pisao o razlozima zbog kojih trenutno jedino vojni aerodrom u Puli dolazi u obzir – Zemunik (sjedište 93. krila HRZ-a) je prebukiran, a Pleso (sjedište 91. krila i ujedno i glavna zrakoplovna baza Hrvatskog ratnog zrakoplovstva) je osakaćeno ustupcima civilnom dijelu aerodroma, ali ga odlikuju i određene sigurnosne manjkavosti. Zato je Pula logičan izbor, iako je kod Puležana (posebno onih starijih) spomen vojne zračne baze – podsjećanje na nekadašnji vojni grad kada je u Puli bilo stacionirano i do 10.000 vojnika.

Borba za demilitarizaciju Pule bila je duga i uporna, ali i uspješna. Većina bivših objekta predana je na upravljanje gradu Puli, a gradske su se vlasti upisale među rijetke lokalne uprave koje su tim objektima našle svrhu. No dio pulskog aerodroma ostao je u vojnim rukama, da bi 2019. u vrijeme Damira Krstičevića kao ministra obrane postao dijelom projekta pod nazivom „povratak Hrvatske vojske u gradove“. Tada je obnovljen dio objekta na vojnom dijelu aerodroma, a novouređena vojarna dobila je ime „Hrvatski branitelji Istre“. U njoj je smješteno Središte za besposadne zrakoplovne sustave, Opslužništvo vojarne Zapovjedništva za potporu i zapovjedništvo 4. Pričuvne pješačke pukovnije HKoV-a. Središte za besposadne sustave u tom je trenutku bilo tek formirano, no njegovo baziranje na području vojnog aerodoma prošlo je bez galame. “To Središte nije bitno utjecalo na Pulu. Obnovljena je zgrada, bilo je riječi o smještaju oko 140 vojnika. To su sve informacije koje su dospjele u javnost. U svakodnevnom gradskom životu ono je neprimjetno,” kaže Dušica Radojčić danas, 5 godina nakon uspostave Središta.

Drugi preostali vojni objekt u Puli je Muzil, bivši vojno-regrutni centar na oko 160 hektara, s pogledom na Nacionalni park Brijuni, u čijem sastavu je nekoliko povijesno važnih austrougarskih tvrđava. Dugo su građanske inicijative Pule vodile borbu da se taj uglavnom šumoviti prostor otvori za građane Pule i spasi od “golfizacije” i bezobzirne apartmanizacije za koju su bila zainteresirana brojna lokalna, ali i međunarodna turističko-hotelijerska poduzeća. Trenutno je Muzil u nekakvom zrakopraznom prostoru – nit je vojni, nit je na usluzi građanima, napominje Dušica Radojčić:

“Korištenje i razvoj funkcija koje su potrebne gradu na tom prekrasnom poluotoku na južnom dijelu pulskog zaljeva blokirano je od odlaska vojske s Muzila, dakle od 2007. godine.  Tamo se ništa ne dešava, ali ga građani ne mogu koristiti, što je zbilja apsurdno. Jedno vrijeme je ulazak na Muzil građanima branila vojska, pa se kratko vrijeme povukla premda je spuštena rampa ostala, da bi se nedavno opet na ulaznoj rampi pojavile osobe u maskirnim uniformama koje ne dopuštaju ulazak bez posebnih dozvola. Ali kako to obično bude, Puležani su našli način za šuljanje Muzilom preskačući ograde.
Vlasnica tog 180 hektara velikog poluotoka je većinski država, no Grad Pula je taj koji prostornim planom kroji njegovu budućnost. IDS-ova je vlast 2014. godine, unatoč najvećim prosvjedima građana Pule ikada, na Muzilu predvidjela turistički resort s čak 2500, apartmana i drugim turističkim sadržajima, planirajući  s državom privatizaciju tog strateški najvažnijeg gradskog prostornog resursa. Bilo je i nekoliko pokušaja s javnim natječajima za iskaz interesa, no svi su propali.
Već godinama Možemo! ističe da se GUP mora mijenjati i Muzil sačuvati od turistifikacije. A to je potvrdio nedavno i tim vrhunskih urbanista i arhitekata koji su radili na strategiji prenamjene brownfield područja u Puli. Impresionirani Muzilom, istaknuli su ga kao kao glavni element prilagodbe Pule klimatskim promjenama, te predložili i način izmjena prostornog plana. No sumnjam da će trenutni pulski gradonačelnik poduzeti bilo što po tom pitanju. Svojedobno sam inicirala formiranje radne skupine Grada Pule za Muzil, kako bi isplanirali njegovo otvaranje i korištenje, zatražili smo i da se u proračunu rezerviraju sredstva za to, no gradonačenik Zoričić nije za to imao sluha.”

Dok grad i država s jedne strane kuju velike planove s Muzilom, koji se u konačnici ne ostvaruju, građanske inicijative, u kojim je sudjelovala i aktualna saborska zastupnicaDušicaRadojčić, bore se za javni interes:

“Građanska inicijativa je provodila od 2009. do 2014. vrlo intenzivnu kampanju za otvaranje Muzila građanima, te protiv njegove turistifikacije i privatizacije. Treba znati da je Muzil zatvoren za javnost neprekidno sve od vremena Austro-Ugarskog carstva i da većina Puležana i Puležanki nije nikad bila u tom dijelu grada. Sudjelovala sam u inicijativi Volim Pulu – za Muzil koja je uspjela u nakani da se stanovnici grada upoznaju s Muzilom, s njegovom povijesnom i prirodnom baštinom i nevjerojatnim potencijalima za razvoj grada. Tada su mnogi građani Pule po prvi puta posjetili Muzil i potom se vraćali, preskačući ograde, posjećujući njegove povijesne građevine, priordu i obalu. Tako smo ga svi upoznali i zavoljeli. I to je naveća zasluga Inicijative.”

Nedavno se Muzil ponovno počeo spominjati kao buduće reaktivirano središte za obuku mladih u okviru obveznog vojnog roka. Štoviše, upravo je povratak vojske na ulazne rampe pridonio takvim glasinama. Od prvotne spekulacije o 4 takva centra za služenje obveznog vojnog roka, trenutno se govori o 3, pa su vrlo vjerojatno Pula i Muzil ispali iz kombinacije, među ostalim i zbog prevelikih ulaganja u infrastrukturu. No do konačne političke odluke, ako do nje uopće dođe, sve je još moguće. Mogu li se u Puli pomiriti 2 bitne stvari – javni interes  i nacionalna sigurnost? Za Dušicu Radojčić tu postoji jedan temeljni princip:

“Odgovorit ću na to pitanje referirajući se na činjenicu da sam informaciju o planovima za francusku bazu za obuku pilota borbenih aviona na pulskom aerodromu doznala slučajno, o tome javnost nije znala ništa, kao ni županijska ni gradska vlast. Pet dana nakon što sam na pulskom Gradskom vijeću postavila pitanje o otvaranju baze strane vojske u Puli, žurno nam u grad dolazi ministar obrane Anušić, nastojeći umiriti lokalnu javnost informacijom da se se obuka neće vršiti na na Rafalima nego na tišim avionima za vježbu. I to su sve informacije koje smo dobili. Skrivanje informacija o dogovoru s Francuzima o otvaranju centra za obuku pilota od lokalne javnosti i vlasti ne može se ni na koji način povezati s nacionalnom sigurnošću, već se u ovom slučaju radi  o neodgovornosti i netransparentnosti Vlade. Takvim je postupanjem narušeno temeljno demokratsko načelo prava na informaciju, koje omogućava nadzor nad postupcima Vlade. Osim toga, Vlada je na taj način pokazala i omalovažavanje uloge lokalne samouprave.
Javni interes i nacionalna sigurnost u vrlo su delikatnoj ravnoteži. Otkrivanjem nužnih informacija osigurava se, prije svega, nadzor nad djelovanjem Vlade i tako sprječavaju zloupotrebe. Otkrivanjem nužnih informacija u fazi u kojoj su izmjene još moguće stvara se  povjerenje i omogućava da javnost spremnije prihvaća odluke vezane uz nacionalnu sigurnost.”

**ovaj tekst je dio projekta “U službi naroda” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

U još uvijek važećem Dugoročnom planu razvoja Oružanih snaga RH (2015.-2024.), donesenom u vrijeme premijera Zorana Milanovića i ministra obrane Ante Kotromanovića, u poglavlju pod nazivom „Smjer razvoja u području objekata i infrastrukture“ definiraju se lokacije predviđene za planirani razmještaj Oružanih snaga RH. Pri tome, kako piše u aktualnom DPR-u, „uglavnom će se slijediti načelo da će se glavne vojarne koje nemaju kapacitet razvoja za više od 2000 osoba i nemaju vježbališta ili objekte za obuku smatrati neperspektivnima. Radi povećanja učinkovitosti na perspektivnim lokacijama, u prvom redu poligonima i vojarnama, okrupnjavat će se smještajni, obučni i logistički kapaciteti. Racionalizirat će se ukupan broj i ubrzati napuštanje i predaja neperspektivnih nekretnina radi smanjivanja troškova za njihovo osiguranje i održavanje.“ Jasno je tada napravljen i plan i pregled vojnih lokacija previđenih za napuštanje:

• do 2019. godine (vojarne „Kupa“  u Karlovcu, „Rudinšćak“u Dugom Selu, „Sv. Petar“ u Ogulinu, „Lučko“u Lučkom kod Zagreba, „Neretva“i luka u Pločama, te vojno-skladišni kompleksi „V-3“ u Delnicama, „Barutana“ Požega, „Gromačnik“ Slavonski Brod, „Jamadol“ Karlovac, „Panikovac“ Šibenik, „Brdo“ Petrinja, „Perušić“ u Perušiću, „Golubić“ u Kninu, „Jasikovac“ Gospić, „Lučani“ Sveti Rok, te Dom HV u Karlovcu)
• i do 2024. (vojarne „Benkovac“ u Benkovcu, „Skakavac“ Karlovac, „E. Kvaternik“ u Gospiću, „General A. Matijaš- Pauk“ u Kninu, „Bilogora“ u Bjelovaru, „Našice“ u Našicama, „Dračice“ Đakovo te Dom HV Osijek).

Novi hangar za UH-60M u vojarni Lučko (Foto: MORH/ F. Klen)

Danas, 2024. – dakle na samom kraju ovog planskog razdoblja, vidljiva su i pojedina odstupanja od ovoga plana. Tako je, primjerice, vojarna „Lučko“ umjesto preseljenja u vojarnu “Pukovnik Marko Živković“ na Plesu doživjela pravi preporod nakon kupovine helikoptera UH-60M Black Hawk. Ne samo što su 4 do sada kupljenja Black Hawka bazirana u Lučkom, već se za potrebu njihovog smještaja krenula sređivati infrastruktura i graditi smještajni i remontni hangari. Nažalost, zbog dolaska borbenih aviona „Rafale“ projekt sređivanja vojarne u Lučkom ponešto je usporio, no iz MORH-a tvrde da nipošto nije stao.

S popisa neperspektivnih vojarni brisana je i vojarna „Bilogora“ u Bjelovaru – tamo je i nadalje smještena Topničko-raketna pukovnija, te se iz nje obično ispraćaju hrvatski kontingenti za NATO aktivnost „jačanja Prednje prisutnosti“ (enhanced Forward Presence – eFP) u Poljskoj.

Svečanost otvaranja i imenovanja vojarne u Varaždinu imenom 7. gardijske brigade Puma (Photo: MORH/M. Čobanović)

Nije to jedino odstupanje od Dugoročnog plana razvoja. Najzornije se to vidjelo u mandatu ministra obrane Damira Krstičevića  i njegovog takozvanog „povratka vojske u gradove“. Kako bi vojnici „bili što bliže svojoj kući, obitelji i svome narodu“, Krstičević je iz mrtvila digao vojarne u Vukovaru, Sinju, Pločama, Varaždinu i Puli. U prvoj godini Krstičevićevog mandata otvorene su čak 2 vojarne. Najprije je u srpnju 2017. otvorena vojarna „126. brigade Hrvatske vojske“ u Sinju. Ta se vojarna nekada zvala “Kula”, kada je 2008. godine ukinuto Središta za obuku pješaštva (zbog prestanka obveze služenja vojnog roka) izgubila je svaku funkciju, a 2014. godine je predana Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom koji ju je potom 2017. ponovno vratio MORH-u na korištenje. U studenom 2017. službeno je otvorena nova vojarna u Vukovaru koja nosi ime „204. brigade Hrvatske vojske“ i u kojoj je tada bila smještena tek satnija s 85 vojnika inženjerijske postrojbe Gardijske-oklopno mehanizirane brigade sa sjedištem u Vinkovcima. Krstičević je tada najavio da će u toj vojarni, u kojoj su prethodno napravljeni obimni infrastrukturni radovi, biti smještena jedna bojna OS RH. U sklopu obilježavanja 27. obljetnice Hrvatske ratne mornarice u rujnu 2018. godine u Pločama svečano je otvorena vojarna „116. brigade Hrvatske vojske“ uz postrojavanje satnije mornaričko-desantnog pješaštva, koja je od tada pa nadalje smještena u vojarni u Pločama. U prosincu 2018. ponovno je vojska ušla u vojarnu u Varaždinu, koja je nakon obnove dobila ime „Sedma gardijska brigada Puma“. Iako je ta vojarna više o d 10 godina zjapila prazna, s tek ponekom braniteljskom udrugom i lokalnom plesnom školom kao povremenim korisnicima, lokalna vlast – unatoč najavama – nije našla nikakvu svrhu ogromnom prostoru u Optujskoj ulici, pa se dolazak 2. mehanizirane bojne Pume iz Našica u novouređene prostore vojarne u Varaždinu činio kao spasonosno rješenje. Gotovo godinu dana kasnije, u studenom 2019., vojska se vratila i u Pulu  -na dijelu bivšeg vojnog aerodroma uređena je vojarna „Hrvatski branitelji Istre“ za manju postrojbu Zapovjedništva za potporu, Pričuvnu pješačku pukovniju i središte za besposadne zrakoplovne sustave. “Koji god bili razlozi izmještanju i izbivanju vojske iz tih gradova, bila je to strateška pogreška, kako sigurnosna, tako i politička, ali i razvojna. Danas tu pogrešku ispravljamo i zaokružujemo ravnomjerni raspored Hrvatske vojske u svim dijelovima Lijepe naše za što sam se zauzimala od početka svog mandata”, rekla je na otvorenju nove pulske vojarne tadašnja predsjednica RH i vrhovna zapovjednica OS RH Kolinda Grabar-Kitarović.

Koliko košta povratak vojske u Sinj? (Photo: MORH/J.Kopi)

Iako su sve ove lokacije doživjele veće rekonstrukcije, uključujući i izgradnju objekata za smještaj pripadnika OS RH, Ministarstvo obrane RH nikada nije podvuklo crtu i objavilo ukupnu vrijednost ili trošak, kako se uzme, projekta “povratak vojske u gradove”. Tu se brojku tražilo i na saborskom Odboru za obranu, no MORH se i na to oglušio.

Krstičevićev nasljednik, Mario Banožić – iako je ranije bio na čelu Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, nije nastavio Krstičevićevim stopama, dok je aktualni ministar obrane Ivan Anušić najavio “povratak vojske u Baranju” i ponovnu aktivaciju vojarne u Belom Manastiru. Riječ je o jednom potpuno zapuštenom zdanju za kojeg je u tijeku izrada projekta ne bi li tijekom 2026. dobilo nove vojne stanare. I tu je riječ o bivšoj vojnoj imovini predanoj na upravljanje lokalnim vlastima koje su – osim velikih najava – na samoj lokaciji napravile jedno veliko ništa.

Bivše vojno obučno središte u Šepurinama – simbol propadanja nekadašnje vojne imovine

To je dobrim dijelom sudbina većina bivših vojnih objekata vraćenih državi i predanih na upravljanje lokalnim zajednicama. U ovom trenutku ne postoji ni neko samostalno tijelo koje bi se bavilo pitanjima prenamjene vojnih nekretnina. Na početku mandata prve Vlade Andreja Plenkovića to je radilo Ministarstvo državne imovine, no nakon odlaska ministra Gorana Marića Ministarstvo je ukinuto, a bivša vojna imovina prešla je u ingerenciju već spomenutog Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom. U drugom mandatu premijera Plenkovića ukinut je i ovaj Ured, a upravljanje državnom imovinom raspodijeljeno je između CERP-a (Centra za restrukturiranje i prodaju) i nove tvrtke Državne nekretnine d.o.o. No dok se prvi bave trgovačkim društvima, a drugi stanovima i poslovnim prostorima od komercijalne vrijednosti, bivše vojne nekretnine kao državno neželjeno dijete ni u jednoj od ove dvije državne institucije nisu našle svoje mjesto, nego su prebačene direktno pod ingerenciju Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine. No koliko još ima neiskorištene bivše vojne imovine u državnom portfelju, a koliko ih je predano lokalnim zajednicama – iz Ministarstva prostornog uređenja se ne može saznati, pa će ova pitanja ostati do daljnjeg otvorena. Zato i ne čudi da sa svakom MORH-ovom najavom ponovnog aktiviranja neke bivše vojarne u Ministarstvu, ali i lokalnim zajednicama, ispuste ogroman uzdah olakšanja –  jedna briga manje i jedan zapušteni prostor manje.

*ovaj tekst je dio projekta “U službi naroda” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković obišao je dio prostorija Hrvatskog vojnog učilišta „Dr. Franjo Tuđman“ u koje će se ove jeseni preseliti Hrvatski sabor radi obnove  zgrade na Markovom trgu. Uz predsjednika Jandrokovića, u obilasku su bili i tajnik Hrvatskog sabora Davor Orlović, djelatnici Ministarstva obrane i Hrvatskog vojnog učilišta te predstavnici medija, a okvirne procjene govore da će Sabor biti u prostorima HVU naredne 3 godine, ako ne i do planiranog kraja mandata.

„Velika je ovo intervencija, želim da svi, i većina i oporba, imaju kvalitetne uvjete rada. Mislim da je ovaj prostor – s obzirom na situaciju koju smo imali nakon što smo raspisali javni poziv i vidjeli da u Gradu Zagrebu postoji vrlo malo ili gotovo ne postoji prostor koji bi mogao kvalitetno zamijeniti Hrvatski sabor, a ponude koje smo dobili bile su vrlo skupe – zaista najbolje i najfunkcionalnije rješenje“,

ocijenio je predsjednik Jandroković nakon obilaska budućih saborskih prostora.

Na Hrvatsko vojno učilište na zagrebačkom Črnomercu zastupnici bi trebali preseliti nakon ljetne stanke, odnosno s početkom jesenskog zasjedanja 15. rujna, budući saborska Palača na Markovu trgu ide u postpotresnu obnovu vrijednu više od 70 milijuna eura. Zastupnici će  raditi u dvije zgrade. U glavnoj, koja se prostire na 5.000 kvadrata i na tri kata, bit će smještena dvorana koja se uređuje u Sabornicu i u kojoj će se održavati plenarne sjednice, zasebni uredi za predsjednika i potpredsjednike Sabora, prostori za devet Klubova zastupnika, od kojih će oni za HDZ, DP, SDP i Možemo! biti najveći s obzirom na broj zastupnika i bit će smješteni u sobama od prizemlja do gornjih katova, kao i pet dvorana za sjednice odbora i sastanke Klubova ili okrugle stolove te kafić. U drugoj zgradi preko puta veličine 2.000 kvadrata bit će 40-ak ureda za predsjednike i potpredsjednika odbora i prostori za još nekoliko Klubova zastupnika.

„U Saboru smo imali 22.000 kvadrata, ovdje ih imamo 7.000. Radi se o osjetno manjoj kvadraturi, ali tražimo da svi budu više-manje zadovoljni. Sigurno će biti onih koji će smatrati da nisu dobro prošli, ali zato je zadaća Tajništva da pokušaju što pravednije rasporediti prostor“,

rekao je danas Jandroković.

Glavna dvorana predviđena za plenarne sjednice

Govoreći o sigurnosti, predsjednik Jandroković je istaknuo da je zgrada novog MORH-ovog Kongresnog centra proglašena zgradom od državnog interesa te će se štititi na adekvatan način kao i svi objekti s takvim statusom: „Što se tiče samog prostora, on je ograđen i potpuno siguran“, rekao je Jandroković, ponovno dodavši:

„Prostor nije idealan, neka rješenja će biti improvizacija, ali trudimo se da ta improvizacija onda bude kvalitetna, što logičnija i što dostupnija i zastupnicima i, naravno, medijima. Što god ne bude dobro, Tajništvo će u hodu tražiti nova rješenja“.

Upitan hoće li preseljenjem Sabora sada inkomodirati vojsku, polaznike Vojnog učilišta i jesu li oni zbog toga morali tražiti alternativne prostorije, predsjednik Jandroković je odgovorio da su to riješili s Ministarstvom obrane:

„Vojno učilište je napustilo jedan dio prostora i otići će u druge zgrade, međutim, kao i uvijek, vojska je u funkciji države i pomogla je da napravimo ono što je najbolje za Sabor i demokraciju. Morali su se malo stisnuti, ali, koliko sam shvatio, to neće utjecati na njihovu kvalitetu rada“,

poručio je Jandroković. Najavio je i da će s obzirom na to da se nalaze na Vojnom učilištu Sabor zasjedati od utorka do petka od 9,30 do 19,30 sati, osim, naglasio je, u iznimnim situacijama kada će produžiti rasprave.

Kongresni centar – glavna zgrada budućeg improviziranog Sabora

Inače, portal Obris još je u veljači pisao kako se Sabor seli na prostore HVU-a kada je o tome na konferenciji za novinare govorio Gordan Jandroković. Tada je već bilo ocijenjeno kako je to očito najjeftiniji i najbolji prostor u koje bi se Sabor mogao preseliti.

Ali (uvijek ima neki ALI!) mnoge stvari nisu baš najbolje objašnjene javnosti. Npr. kako će funkcionirati „suživot“ vojske i civila tijekom narednog vremena. Unutar samog prostora HVU, u koje je pisac ovog teksta nebrojeno puta ulazio, mnoge povijesne zgrade su pod obnovom. Osim toga, dio zgrada u kojima žive i rade polaznici raznih razina školovanja unutar ovog vojno učilišta tek čeka obnovu nakon potresa. Podsjetimo, kompleks HVU „Franjo Tuđman“ na zagrebačkom Črnomercu velikim dijelom čine zgrade koje je još gradila austro-ugarska vojska. Zapravo, taj dio grada pun je povijesnih zgrada i odličnih primjera vojne arhitekture 19 stojeća. Mnoge o tih zgrada još nisu obnovljene i još uvijek su vidljiva oštećenja.

Na Črnomercu su već par godina guraju i HVU i tzv. Sveučilište obrane. Te dvije institucije već neko vrijeme vode tihi rat, ponajviše oko činjenice da je Sveučilište pod kontrolom bivših pripadnika obavještajne zajednice, a ne vojske. No posljedica ovog rata je nedostatak adekvatnog prostora za potrebe Sveučilišta, pa većina vodstva (prvenstveno oni koji dolaze izvan HVU-a) još nema svoje urede nego „rade od kuće“. Dolaskom saborskih zastupnika i pripadajućih službi gužva će se samo dodatno povećati.

I dijelovi HVU su pod obnovom, ili tek čekaju njen početak

Osim toga, iako je unutar kompleksa veliko parkiralište predviđeno za potrebe Sabora, nije objašnjeno kako će funkcionirati kolni ulaz i izlaz iz Ilice i pomoćni, iz ulice Črnomerec. Poznato je da je taj dio Ilice prometno jako opterećen, naročito u vremenu kada građani odlaze ili se vraćaju s posla. Probleme ima i tramvajski promet zbog velikog broja vozila na cesti. Naročito veliko opterećenje stvara i blizina ZET-ovog autobusnog terminala preko kojeg tisuće građana ima vezu s zapadnim dijelom grada ili zapadom ZG županije. Na nadležnim službama bit će da riješe kako će npr. VIP gosti ulaziti i izlaziti iz tog prostora. Trenutno je u tom dijelu, do kraja kolovoza, u tijeku još i zamjena vodovodnih instalacija, od kojih su neke navodno još iz 19 stoljeća. Ako se te instalacije mijenjaju zbog Sabora, eto bar neke male koristi za građane tog dijela Zagreba.

Sjeverno-atlantski pakt – ili NATO – očito pojačava svoju nazočnost u istočnoj i jugoistočnoj Europi gradnjom najveće dosad baze u Rumunjskoj te nedavnim otvaranjem baze u Albaniji.

Rumunjska je pokrenula izgradnju najveće vojne baze NATO saveza u Europi, s ciljem jačanja transatlantskih sposobnosti u regiji Crnog mora. Riječ je o projektu od  2.7 milijardi dolara koji obuhvaća proširenje 57. zračne baze rumunjskih zračnih snaga Mihail Kogălniceanu. Ona se nalazi u blizini crnomorskog lučkog grada Constanțe, nedaleko od tamošnjeg istoimenog međunarodnog aerodroma, a trenutno je tamo smještena 572. helikopterska eskadrila rumunjskih Zračnih snaga.

Budući izgled proširene 57. zračne baze

Ta baza od gotovo 32 kilometra i koja će pokrivati oko 17 kvadratnih kilometara, moći će primiti 8.000 do 10.000 pripadnika NATO-a te njihovih obitelji, što je duplo od trenutnog prihvata oko 5.000 uglavnom američkih vojnika. Radovi su već započeli na osnovnoj infrastrukturi baze, uključujući pristupne ceste i električnu mrežu. U planu je izgradnja i novih uzletno-sletnih staza koje će podržavati operacije različitih vojnih zrakoplova. Zapovjednik 57. zračne baze, Nicolae Crețu, najavio je izgradnju hangara, skladišta goriva povećanog  kapaciteta, streljiva, opreme, zrakoplovno-tehničkih materijala, simulatora te objekata za smještaj i prehranu,  neophodnih za podršku radu i misijama baze. Radovi na proširenju su u punom jeku, a kada budu završeni – 57. zračna baza Mihaila Kogălniceanua postat će najveća u Europi i po važnosti nadmašit će čak i onu u Njemačkoj, svima dobro poznati Ramstein. Zapovjednik Crețu najavio  je da se također planira i potrebna infrastruktura kako bi se u budućnosti mogle prihvatiti i kopnene snage i pružiti im se zadovoljavajuća potpora, bilo za specijalne operacije ili bilo koju drugu vrstu vojne sposobnosti (“multi-domain task forces”) koja je neophodna za pružanje odgovora na sigurnosni kontekst.

Budući glavni tajnik NATO-a – Iohannis ili Rutte?

Rumunjska inače otvoreno teži jačanju suradnje sa svojim saveznicima u NATO-u, osobito sa SAD-om, dok Crno more postaje sve važnije poprište sukoba između Ukrajine i Rusije, te između Moskve i njezinih zapadnih rivala. Tako je njihov predsjednik Vlade Marcel Ciolacu istaknuo da je Rumunjska pouzdan saveznik SAD-a koji je posvećen stabilnosti i miru u srednjoj i istočnoj Europi te da će nastaviti snažno doprinositi transatlantskoj zajednici i podržavati demokratske vrijednosti i temeljna prava i slobode. Predsjednik Rumunjske Klaus Iohannis nedavno je odlučio natjecati se za čelnika NATO-a, poziciju za koju mnoge države članice podržavaju nizozemskog premijera u odlasku Marka Ruttea. Iako su prošli mjesec Sjedinjene Države, Britanija, Francuska i Njemačka javno podržale Ruttea u nastojanju da naslijedi Jensa Stoltenberga na čelu NATO-a, Iohannis je najavio da će se natjecati za to mjesto, tvrdeći da istočnoeuropskim državama treba bolja zastupljenost u euroatlantskim čelnim ulogama.

Početkom mjeseca, točnije 4. ožujka,  Albanija je ponovno otvorila obnovljenu zračnu bazu iz hladnoratovskog doba Kuçova koja će služiti za NATO zrakoplove, a na svečanom otvaranju bio je i albanski premijer Edi Rama. NATO je potrošio više od 50 milijuna eura za zračnu bazu Kuçova kako bi pojačao svoju prisutnost u regiji. Inače, zračni prostor Albanije štite Italija i Grčka budući da ona nema svoje borbene zrakoplove. Ta baza iz doba Hladnog rata nakon transformacije iz stare komunističke baze pretvorena je u moderno središte za buduće zračne operacije NATO-a. Smještena oko 80 kilometara južno od Tirane, zračna baza Kuçova služit će Albaniji i podržavati logistiku, zračne operacije, obuku i vježbe Saveza.

“Ovo je baza koja će dodati još jedan element sigurnosti našoj regiji zapadnog Balkana, za koju svi znamo da je ugrožena prijetnjama i neoimperijalističkim ambicijama Ruske Federacije“, kazao je Rama tijekom svečanog otvorenja, kojem su prisustvovali brojni drugi visoki vojni i politički dužnosnici Albanije i NATO-a. Baza je locirana u tom malenom gradu koji je nekoć bio poznat kao “Staljinov grad”, dok su sovjetski i kineski MiG-ovi bili u stanju pripravnosti u slučaju rata sa Zapadom koji se nikad nije dogodio. Tada su vjerojatne mete bile Austrija, Njemačka, Italija i Danska, rekao je Rama, dodavši: “Danas živimo u drugačije doba te je na sreću Albanija na drugoj strani“.

Iz NATO-a su naglasili da je preuređenje zračne baze Kuçova strateško ulaganje te pokazuje da NATO nastavlja jačati svoju prisutnost na Zapadnom Balkanu, području od strateške važnosti za Savez. Ta baza je najveći projekt NATO-a u Albaniji u posljednjem desetljeću. Radovi na obnovi započeli su ceremonijom polaganja kamena temeljca 2019. godine i uključuju nadogradnje i renoviranja kontrolnog tornja, pista, hangara i skladišnih objekata. Radove je financirao NATO-ov Program ulaganja u sigurnost (NSIP) koji pokriva velike obrambene građevinske projekte u savezničkim zemljama.

Albanija se NATO-u pridružila 2009., a sada je u razgovoru sa Savezom oko izgradnje morske baze u Porto Romanu, na obali Jadranskog mora.

Kada su se prošloga tjedna na Hrvatskom vojnom učilištu pojavile crne limuzine,  a predsjednik Sabora Gordan Jandroković krenuo u detaljni  obilazak, bilo je jasno da se ne radi o običnom protokolarnom posjetu. Ubrzo nakon toga počele su kružiti glasine kako će HVU dobiti nove stanare – i to nikog drugog do 150 saborskih zastupnika kojima će se na HVU naći novi radni prostori. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković danas je službeno potvrdio – Hrvatski sabor privremeno će raditi u prostorima HVU na Črnomercu sve dok zgrada na Markovom trgu bude u obnovi zbog priličnih oštećenja koja je pretrpjela u zagrebačkom potresu.

Hrvatski sabor je sredinom studenog 2023. objavio javni poziv za zakup poslovnog prostora od najmanje 7.000 kvadrata, s dvoranom za održavanje plenarne sjednice, minimalno 6 dvorana za sjednice odbora, uredske prostore i prostore za ugostiteljske usluge, parking za službena vozila, sigurnosni perimetar oko zgrade, itd. Jandroković je danas potvrdio da su se na poziv, koji nije bio obvezujući pa je Sabor mogao pribjeći i direktnoj pogodbi, javila 2 ponuditelja. Nakon analize nadležnog povjerenstva, zaključeno je da ni u funkcionalnom ni u financijskom smislu obje ponude nisu odgovarajuće, odnosno da su basnoslovno skupe. Potom je saborsko povjerenstvo krenulo analizirati kapacitete državnih prostora – prije svega Nacionalne i sveučilišne knjižnice u kojoj se održavaju sjednice Vlade, te Hrvatskog vojnog učilišta dr. Franjo Tuđman. Nakon analize, kazao je Jandroković, procijenjeno je da je lokacija na HVU bolja za privremeni smještaj Hrvatskog sabora i saborskih zastupnika. No HVU ipak ima i neka ograničenja, napomenuo je Gordan Jandroković:

„Neće svi djelatnici Hrvatskog sabora moći biti u tim prostorima, ali sve ono što je vezano uz plenarnu sjednicu – dakle, i glavna dvorana, i dvorane za sastanke odbora, prostor za klubove zastupnika, prostori za predsjednike odbora, za predsjednika i potpredsjednike Hrvatskog sabora, za one službenike Tajništva koji su u funkciji plenarne sjednice – svi će moći biti smješteni u prostor Vojnog učilišta. A službe kao što su kadrovska, računovodstvo, financije – sve ono što nije u funkciji plenarne sjednice – ostat će u zgradi u Demetrovoj ulici“.

Hrvatski sabor potpisat će ugovor s Ministarstvom obrane, no neće biti nikakvih komercijalnih  troškova kakvih bi bilo da su izabrani prostori u ne-državnom vlasništvu, naglasio je predsjednik Sabora Gordan Jandroković:

HVU kakav je nekada bio

„Uložit će se određena sredstva u obnovu nekih prostora, prilagodbu nekih prostora koji su nama važni za rad Hrvatskog sabora, i očekujem da će sve biti pripremljeno i da će zastupnice i zastupnici budućeg saziva od prvog dana moći ići u prostor koji je zgrada Hrvatskog vojnog učilišta dr. Franjo Tuđman“.

Prostorije za budući saziv Sabora, dakle za nove zastupnike koji dolaze na jesen, bit će primarno u objektu koji nipošto nije nov, ali je nanovo uređen kao Kongresni centar (nekadašnji Časnički dom). Taj je objekt krenuo u temeljitu obnovu tijekom mandata ministra obrane Damira Krstičevića, da bi ga u kolovozu prošle godine svečano otvorili premijer Andrej Plenković i tadašnji ministar obrane Mario Banožić.

Osim Kongresnog centra, budući saborski zastupnici koristit će i restoran na HVU, kojim upravlja opet državna tvrtka Pleter, kao i obližnja parkirališta unutar vojarne. Gordan Jandroković danas nije htio spekulirati o financijskim sredstvima koja će Hrvatski sabor uložiti u dodatno uređenje prostora na HVU, no napomenuo je kako će se i samo Vojno učilište morati malo presložiti i naći zamjenske prostore za svoje djelatnike i polaznike. Međutim, HVU se već prije nešto više od godinu dana dodatno presložio, budući je dio tamošnjih objekata također u obnovi nakon potresa, a  jedan manji  dio je preselio u tzv. neboder/hotel. Jandroković nije htio spekulirati ni koliko dugo će se  Sabor zadržati na HVU, jer to ovisi o tome koliko će trajati obnova zgrade na Markovom trgu, ali je uvjeren da ima dovoljno prostora za neometani rad i Hrvatskog sabora i Hrvatskog vojnog učilišta:

„Procjene su 2-3 godine. Dakle, vidjet ćemo i kada se javni… odnosno natječaj će biti objavljen vrlo skoro za obnovu Hrvatskog sabora. Kad vidimo kakve su ponude, kakva je dinamika izgradnje, onda ću moći precizno reći, ali po ovim prvim procjenama radi se o razdoblju između 2 do 3 godine“.

Početak preseljenja Sabora na Črnomerec ovisi, kako je rekao Jandroković, o „dinamici izbornog ciklusa“, odnosno o „trenutku kada se donese odluka i krenu radovi na pripremi tog novog prostora“.

Obrambeni sustav – izvor badava prostora?!?

No, već na prvi pogled može se zaključiti kako je u današnje vrijeme posve neprihvatljivo da ovakvo višegodišnje “podstanarstvo” bude badava, bez ikakve naplate. Tim više što HVU nema viška prostora, a svi resursi dani na korištenje Hrvatskom saboru će svakodnevno nedostajati i samom Hrvatskom vojnom učilištu za redovito funkcioniranje. Ujedno, tek treba čuti jesu li planirani zahvati i preinake koje se ondje namjerava izvoditi u korist Sabora ujedno i usuglašeni s HVU – tako da budu na obostranu korist, a ne da ih za koju godinu bude potrebno opet uklanjati (nedvojbeno opet na trošak samog obrambenog sustava).

Današnji Aktualni sat Hrvatskog sabora bio je prvi u mandatu Ivana Anušića  kao ministra obrane. Anušić je bio pošteđen kritika s opozicijske strane, pa mu je „uklizao“ stranački kolega Stipan Šašlin, koji je u Sabor ušao upravo kao zamjenik zastupnika Ivana Anušića. Šašlina su zanimale dvije stvari za koje je zatražio  odgovor od ministra Anušića:

„Vi ste odmah po dolasku, odnosno odmah po preuzimanju mandata ministra obrane istaknuli da će hrvatski vojnik, dočasnik i časnik biti praktički u središtu Vašeg djelovanja, u središtu pozornosti, odnosno da će opremljenost, obučenost, uvjeti života i materijalna prava hrvatskih vojnika biti apsolutni prioritet u Vašem mandatu. Zanima me dokle se došlo u realizaciji ovih pitanja, posebno ono što me zanima – realizacija, odnosno provedba projekta povratka Hrvatske vojske u hrvatsko Podunavlje, odnosno u vojarnu Beli Manastir u Baranji?“.

Za vojarnu u Belom Manastiru Šašlin je i osobno zainteresiran, budući da dolazi iz Baranje, pa je to pitanje postavljao i ranije, sada već bivšem ministru Mariju Banožiću, ne krijući da je o tome osobno razgovarao i s premijerom.

Ministar Ivan Anušić počeo je odgovarati istim redoslijedom kako je Šašlin pitao – prvo o povećanju materijalnih prava pripadnika OS RH:

„Kad govorimo o materijalnim pravima pripadnika Oružnih snaga i djelatnika MORH-a, to je nešto što sam na početku samom rekao da ću na tom insistirati i, na kraju krajeva, to je i sam premijer rekao, da nam je centar pažnje i brige – kad govorimo o Oružanim snagama – čovjek, pripadnik Oružanih snaga, vojnik i mornar. Tako da smo već u okviru Zakona o Oružanim snagama promijenili, na zadnjoj ili predzadnjoj sjednici Vlade, a Uredbom već u 12. mjesecu smo to napravili, produžili smo rok sa 45 na 50 godina kad govorimo o umirovljenju vojnika ili mornara, što je do sada bio veliki problem jer su završavali nakon 45. godine navršene života… Odlazili su neki od pripadnika Oružanih snaga ne u mirovinu jer nisu ostvarivali osnovna prava za mirovinu. Sada to će svakako biti riješeno. Podigli smo 10 posto plaće djelatnicima MORH-a, njih 1.250, već u 12. mjesecu je ta odluka donešena, već su sada u 1. mjesecu primili po toj odluci veće plaće. Podignute su dnevnice između 25 i 30 posto za sve pripadnike naših kontingenata koji se nalaze u misijama diljem svijeta – ukupno njih je u ovom trenutku 312. I priprema Vlada Republike Hrvatske izmjenu koeficijenta kojima će pripadnicima Oružanih snaga plaće će se povećati čak do 40 posto u polovici ove godine. Kad govorimo o tome, jasno je apsolutno da su plaće i materijalna prava podignuti i da će u biti u narednih par mjeseci završen taj proces“.

„Povratak vojske u Baranju“

Potom je Anušić objasnio i da je s početkom ove godine pokrenut projekt „povratka vojske u Baranju“:

„Kad govorimo o opremanju i kad govorimo o svemu onome što čini još život i rad i funkcioniranje pripadnika Oružanih snaga još kvalitetnijim i boljim, na tom programu i na tim projektima radimo i s njima ćemo vrlo brzo izaći i u javnost. Kad govorimo o drugom velikom projektu koji je bio najavljivan još prije nekoliko mjeseci, ja sam ga pokrenio zajedno sa Vladom Republike Hrvatske, dogovoreno je s premijerom, da projekt povratka Oružanih snaga u vojarnu Beli Manastir započne s ovom godinom u smislu realizacije projekta i on je započeo. Do kraja 2026. će biti i dovršen. Radi se o povratku između 650 i 850 pripadnika Oružanih snaga na razini jedne bojne, mehanizirane bojne, koja će vratiti se u vojarnu u Baranju.

Zbog čega u Baranju i zbog čega je to vrlo bitno? Iz nekoliko razloga. Prvo – sigurnosni razlozi – blizina granice na kojoj imamo dosta problema kad govorimo o migrantima i o sigurnosnim ugrozama koje su u ovoj geopolitičkoj situaciji današnjoj jasni i definirani. Kad govorimo o drugoj stvari – govorimo o demografiji jer je Baranja jedan od područja koje je demografski dosta stradalo u proteklih 20-ak godina, u stvari od završetka mirne reintegracije i od početka Domovinskoga rata. I definitivno broj ljudi koji će tamo doći, funkcionirati, živjeti i raditi će i u demografskom smislu koristiti i Belom Manastiru, naravno i Baranji i Osječko-baranjskoj županiji, ako govorimo naravno i o cijelom istoku Hrvatske. A naravno, i gospodarski aspekt toga je jasan i definiran. Vrijednost cijelog tog projekta je 28 milijuna eura i, kao što sam rekao, u iduće 3 godine, tj. do kraja 2026. godine – 2024., 2025., 2026. – taj projekat će biti u potpunosti završen“.

Vojarna na cesti D7 Osijek-Beli Manastir-mađarska granica (Photo: MORH)

Tako će povratak u Baranju koštati nevjerojatnih 210, gotovo 211 milijuna kuna, da bi se oživjela vojarna koja je, kako se to kolokvijalno kaže, na „pljunomet“ od granice, a time i u dometu topništva i bespilotnih letjelica neprijatelja u bilo kakvom potencijalnom sukobu sa susjedima. Naime, do granice sa Srbijom ima 20-ak km, a do mađarske granice je i manje – tek nekih 5-6 km. To je, naravno, ako se ide na revitalizaciju bivše vojarne, koja je u DPR-u iz razdoblja 2006.-2015. (dakle iz vremena HDZ-ove Vlade Ive Sanadera) bila proglašena neperspektivnom i za koju je tada bilo najavljeno napuštanje do 2006. godine. Vojarna je 2011. predana na upravljanje Agenciji za upravljanje državnom imovinom, koja ju je tek 9 godina kasnije, 2020. predala gradu Beli Manastir – koji potom nije znao što bi s njom niti je imao novaca da s njom išta poduzme, pa je u jedan njen dio smjestio dobrovoljna vatrogasna društva i Crveni križ. Milanovićeva Vlada privremeno ju je koristila kao azil za pse nakon poplava u Gunji, a onda i za smještaj migranata tijekom tzv. „velike izbjegličke krize“ 2015. godine. Bivši ministar obrane Mario Banožić revitalizaciju ove vojarne pravdao je potrebama hrvatskog sudjelovanja u Multinacionalnom divizijskom zapovjedništvu – Centar (MND-C), te u drugim NATO aktivnostima u susjednoj Mađarskoj.

I na prošlotjednoj 16. sjednici Vladinog Savjeta za Slavoniju, Baranju i Srijem prezentiran je „Povratak Hrvatske vojske u Beli Manastir i stvaranje preduvjeta za početak rada pripadnika Hrvatske vojske u vojarni u Belom Manastiru“. U prezentaciji koju je održao ministar obrane Ivan Anušić navodi se da je riječ o površini zemljišta od 66.437 m², na kojem se nalazi 21 objekt – dio građevina je zapušten i devastiran, a dio je u uporabi zbog čega je za korisnike potrebno pronaći alternativnu lokaciju. Budući korisnici – pripadnici OS RH iz bojne „Sokolovi“ – u tu će vojarnu useliti zajedno s borbenim vozilima pješaštva (vjerojatno M80) koja se zamjenjuju s BVP Bradley. Dakle, u Baranju se planira slati postojeću bojnu Hrvatske kopnene vojske, čiji će se odlazak osjetiti u u Našicama, mjestu njenog dosadašnjeg stacioniranja – tako da tu nipošto nije riječ o ikakvom jačanju OS RH, već tek o još jednom prelijevanju postojećih resursa iz šupljeg u prazno.

Do kraja sljedeće godine (2025.) treba biti završena prva faza povratka procijenjene vrijednosti 10 milijuna eura – useljenje cca 200 pripadnika OS RH (zapovjedništvo smanjenog sastava i jedna satnija s opslužništvom), dok je druga faza (procjena ulaganja – 16 milijuna eura) predviđena u 2026. godini, pri čemu bi se razmještaj bojne odvijao parlelno sa stvaranjem potrebnih infrastrukturnih, tehničkih i logističkih preduvjeta za život i rad u vojarni. Do kraja ove godine potrebno je ostvariti određene preduvjete – (1) vratiti vojarnu u nadležnost MORH-a, te ujedno (2) pokrenuti status posebne namjene zemljišta i (3) ponovne uspostave sigurnosno-zaštitnih zona oko vojarne (izmjena prostorno planske dokumentacije), (4) iseliti trenutne korisnike, te (5) izraditi projektnu dokumentaciju i (6) ugovoriti radove cjelovite obnove. Vrijednost radova u ovoj „predfazi“ ugrubo se procjenjuje na oko 2 milijuna eura.